Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-465/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Dragice Sirovica Hranilović sutkinje izvjestiteljice i Vitomira Boića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BH iz [adresa], OIB; [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Berislav Velčić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska 69, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7440/2024-10 od 2. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 26. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7440/2024-10 od 2. veljače 2026.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

„I Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 3. ugovora broj br 228-50-3966520 dana 14.03.2007.g., ovjerenog kod javnog bilježnika Ivana Adžije, Baltazara Adama Krčelića 15, Zaprešić, posl. broj OV-6164/2007, zaključenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, sve u dijelu u kojem je ugovoreno da se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje prilikom korištenja platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30 % od iznosa kredita.

II Nalaže se tuženiku da plati tužitelju iznos od 471,52 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. ožujka 2007. godine, kao i da mu plati troškove parničnog postupka u iznosu od 526.54 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 02. veljače 2026. godine, a koje kamate su do 31.12.2007. određene po stopi utvrđenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1.1.2008. do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. Godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 31. prosinca 2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), uz prijedlog sudu drugoga stupnja da pobijanu presudu preinači, na način da tužbeni zahtjev odbije, uz naknadu troškova parničnog postupka, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništavosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj 228-50-3966520, kojeg su 14. ožujka 2007. sklopili tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kojom je ugovoreno plaćanje troškova obrade kredita u visini od 3,30 % te posljedično navedenom zahtjev za povrat iznosa plaćenog po toj osnovi.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, na temelju kojih se može ispitati njezina pravilnost i zakonitost.

6. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Neosnovani su i žalbeni navodi o preuranjenosti tužbe te pogrešnoj primjeni čl. 326. u vezi s čl. 186.c ZPP. Ništetna ugovorna odredba ne proizvodi pravne učinke od trenutka sklapanja ugovora, a obveza vraćanja stečenog bez osnove nastaje u trenutku kada je činidba izvršena na temelju takve odredbe. Stoga je tužitelj već izvršenjem plaćanja naknade imao pravo zahtijevati povrat stečenog, pa se ne radi o nedospjeloj tražbini niti je tužba preuranjena. Sud je ovlašten u istom postupku utvrditi ništetnost ugovorne odredbe i odlučiti o restitucijskom zahtjevu.

8. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom postupku i na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP valjano je utvrdio činjenično stanje.

9. Tako je utvrdio:

- da je između tužitelja, kao potrošača i tuženika, kao banke, 14. ožujka 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj 228-50-3966520 kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita u određenom postotku i to 3,30 % od iznosa odobrenog kredita,

- da je riječ o tipskom ugovoru, unaprijed sastavljenom od strane tuženika, o čijem se sadržaju nije pojedinačno pregovaralo,

- da tužitelj nije imao stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe, niti na postotak naknade, odnosno ostvariti kredit bez naknade za obradu kredita,

- da iz sadržaja ugovora ne proizlazi na koje se konkretne troškove odnosi predmetna naknada, niti je tuženik tijekom postupka dokazao koje stvarne troškove tom naknadom pokriva,

- da je visina naknade bila određena u postotku od iznosa kredita, neovisno o opsegu i vrsti stvarno izvršenih radnji i troškova,

- da je predmetna ugovorna odredba, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja,

- da je navedena naknada tužitelju naplaćena 16. ožujka 2007., u iznosu od 471,52 eura,

- da je temeljem takve odredbe tuženik stekao imovinsku korist bez valjane pravne osnove upravo u navedenom iznosu,

- da tužba nije podnesena nakon nastupa zastare potraživanja,

- da su ispunjene pretpostavke za povrat stečenog iznosa sa zakonskom zateznom kamatom,

- da tuženik tijekom postupka nije osporio visinu potraživanja tužitelja, kao niti tijek kamata.

10. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je predmetna ugovorna odredba po kojoj je predviđena naknada za obradu kredita unaprijed sastavljena i pripremljena od strane tuženika, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, da se o njoj nije pregovaralo, da tužitelj, kao korisnik kredita, nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe, da je naplaćena u visini od 471,52 eura, te je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je takva odredba nepoštena, a time i ništetna. Pobijanu odluku prvostupanjski je sud donio pozivom na čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine', broj 96/03 – dalje: ZZP).

11. Odluka prvostupanjskoga suda je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj odluci.

12. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

13. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna, a prema odredbi st. 2. ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

14. U ovom slučaju utvrđeno je i nije sporno da se radi o standardnom obrascu ugovora koji je unaprijed sastavio tuženik, slijedom čega se primjenjuje predmnijeva iz čl. 81. st. 2. ZZP, da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a pored toga tuženik nije u ovom postupku predložio ikakve dokaze na okolnost da se o spornoj odredbi pregovaralo.

15. Polazeći od navedenih činjenica, a osobito od toga da tuženik nije dokazao koje konkretne stvarne troškove predmetna naknada pokriva, da je naknada određena u postotku od iznosa kredita (od čak 3,30 %), neovisno o stvarno pruženim uslugama, te da potrošaču nije na transparentan način objašnjen njezin ekonomski smisao, pravilno je zaključeno da je takav način i postupak ugovaranja prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, protivno načelu savjesnosti i poštenja, pa je takva ugovorna odredba ništava u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP.

16. Na navode žalitelja koji tvrdi da je sporna odredba o plaćanju naknade mogla biti razumljiva za prosječnog potrošača valja reći da zahtjev transparentnosti (čl. 85. ZZP) ne podrazumijeva samo jezičnu i tekstualnu razumljivost i uočljivost, već traži da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, u ovom slučaju to ovisi o odnosu između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. U ovom slučaju tužitelj je iz same odredbe mogao imati saznanje o obvezi plaćanja predmetne naknade i izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita) ali ne i o tome koje usluge njome plaća.

17. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i na temelju pojedinačnog pregovora odnosno, je li tuženik uzeo u obzir i zakonite interese tužitelja i pri tome mogao razumno pretpostaviti da bi on pristao na spornu ugovornu odredbu da je imao mogućnost pregovaranja. Iz utvrđenih okolnosti ovoga slučaja proizlazi da banka o tim zakonitim interesima tužitelja nije vodila računa.

18. Uzrokuje li sporna ugovorna odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača, ovisi ne samo o kvantitativnom odnosu iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i o tome da li bi neprihvaćanjem te odredbe tužitelj bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit, ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke dodatne obveze ili naknade), a u ovom slučaju iz iskaza tužitelja i svih okolnosti sklapanja ugovora proizlazi da nije niti imao mogućnost ne prihvatiti spornu odredbu te bi neprihvaćanjem sporne odredbe tužitelju izvjesno bilo onemogućeno ostvarenje zakonitog i legitimnog interesa za dobivanje kreditnih sredstava.

19. Imajući u vidu sve navedene okolnosti, proizlazi da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje o spornoj odredbi niti za njeno eventualno neprihvaćanje, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, stoga je zakonita odluka suda prvoga stupnja kojom je utvrđena njena ništetnost (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-715/2024).

20. Na temelju navedenih utvrđenja primjenom odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO pravilno je sud prvoga stupnja naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 471,52 eura naplaćenog temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate odnosno od dana kada je tuženik postao nepošteni stjecatelj do plaćanja od strane tuženika.

21. Na žalbene navode tuženika da pobijana presuda ne sadrži razloge o dosudi zakonskih zateznih kamata od dana plaćanja sporne naknade, valja navesti da iz stanja spisa proizlazi da tuženik tijekom postupka (ročište od 30. rujna 2025. - stranica 72 spisa) nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva niti tijek zakonskih zateznih kamata kako ih je tužitelj potraživao pa prvostupanjski sud nije bio dužan posebno obrazlagati okolnosti koje među strankama nisu bile sporne. Neovisno o tome, pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbe čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO), budući da je utvrdio da je tuženik naplatom predmetne naknade stekao imovinsku korist bez valjane pravne osnove, slijedom čega se, kao profesionalni sudionik pravnog posla, ne može smatrati savjesnim stjecateljem. Stoga je pravilno odlučeno da zakonske zatezne kamate teku od dana kada je sporna naknada plaćena.

22. Također, sud prvoga stupnja pravilno je otklonio prigovor tužene o zastari potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti u smislu odredbe čl. 328. ZOO ne gasi, pa kako je posljedica ništetnosti u smislu odredbe čl. 323. ZOO obveza vraćanja stečenog bez osnove sukladno odredbama čl. 1111. do čl. 1120. ZOO, zastara nastupa prema odredbi čl. 214. st. 2. ZOO protekom zakonom određenog vremena, zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), pa posljedično tome nije osnovan niti žalbeni navod tužene o preuranjenosti tužbe u ovom predmetu.

23. Neosnovani su navodi tuženika da je sud trebao primijeniti čl. 326. st. 2. ZOO odnosno uzeti u obzir da je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen (kredit je otplaćen), pa da se time radi o zabrani manjeg značaja zbog čega se ništetnost više ne može isticati. Naime, a kako je to prvostupanjski sud pravilno utvrdio, ugovaranje odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo uzrokovalo je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Utvrđeno postojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama nikako ne predstavlja zabranu manjeg značaja, kako to neosnovano navodi tuženik. Osim toga, čl. 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO) može uvijek isticati ništetnost bez obzira je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju je li kredit otplaćen.

24. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

25. Na zakonu je osnovana i odluka o troškovima postupka. Tužitelj je u cijelosti uspio u parnici pa mu je tuženik temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP dužan naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice.

26. Slijedom svega navedenog, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi temeljem čl. 368. st. 1. ZPP.

27. Kako je žalba tuženika neosnovana, odbijen je zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP), pa je stoga odlučeno kao u stavku II. izreke ove presude.

U Velikoj Gorici 26. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina