REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-673/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus kao predsjednika vijeća, Dolores Peruško kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Ive Kancijanić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja tužiteljice REPUBLIKE HRVATSKE, OIB: 52634238587, Ministarstva obrane, OIB: 664861822714, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Koprivnici, protiv tuženika ČA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Dejanu Đeriću odvjetniku u Bjelovaru, radi stjecanja bez osnove, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-99/2024-44 od 27. siječnja 2025., u sjednici vijeća 26. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika - i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-99/2024-44 od 28. siječnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

-u st. I., da se utvrđuje da postoji tražbina tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, Ministarstvo obrane, OIB: 664861822714, prema tuženiku EA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u iznosu od 22.411,66 eura sa zakonskom zateznom kamatom, isplaćenog na temelju Presude Općinskog suda u Koprivnici - Stalna služba u Đurđevcu broj P-668/2011-38 od 17. prosinca 2012., potvrđene presudom Županijskog suda u Varaždinu - Stalna služba u Koprivnici broj Gž-2611/2013-2 od 26. studenog 2013., koje su ukinu te rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1049/2014-2 od 24. siječnja 2017.;

-u st. II., da se utvrđuje da postoji tražbina tuženika ČA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], prema tužiteljici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, Ministarstvu obrane, OIB: 664861822714, na temelju pravomoćne i ovršne Presude Općinskog suda u Koprivnici broj Pr-10/2017-24 od 26. veljače 2019., potvrđene presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-995/2019- 2 od 14. prosinca 2021., u iznosu od 13.404,18 eura sa zakonskom zateznom kamatom;

-u st. III., da se prebijaju tražbine tužiteljice i tuženika iz st. I. i II. izreke presude te se nalaže tuženiku ČA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužiteljici Republici Hrvatskoj, OIB:52634238587, za Ministarstvo obrane, OIB: 66486182714, isplati iznos od 9.007,48 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. siječnja 2022. do isplate, sve u roku od 15 dana ;

-u st. IV., da se nalaže tuženiku ČA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužiteljici Republici Hrvatskoj, OIB 52634238587, za Ministarstvo obrane, OIB: 66486182714, namiri troškove parničnog postupka u iznosu od 2.223,90 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 27. siječnja 2025., sve u roku od 15 dana.

2. Protiv te presude pravovremenu i dopuštenu žalbu putem svog punomoćnika podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga, a osporava i odluku o troškovima postupka. Tuženik drži da nije dužan vratiti iznos koji je naplatio po pravomoćnoj presudi od tužiteljice kao poslodavca jer je taj iznos ovršio po osnovi pravomoćne presude koja je kasnije preinačena pa da bi vraćanje tog iznosa predstavljalo povredu konvencijskog prava na mirno uživanje prava vlasništva iz čl. 1. Protokola broj 1 . Navedeno su stajalište dužni primjenjivati i hrvatski sudovi jer bi u protivnom došlo do povreda Konvencije jer presuda Europskog suda za ljudska prava (dalje ESLJP) ima obvezujući učinak za državu koja je tužena pred sudom prema čl. 46. st. 1. Konvencije koja je po pravnoj snazi iznad zakona. Stoga tuženik smatra da mu je obzirom na različite revizijske odluke (Revr-1035/12 i Revr-1231/12) u potpuno istoj stvari u kojoj je sud izvršio uvid povrijeđeno i pravo na pošteno suđenje. Nadalje, tuženik drži da su pogrešno dosuđene procesne kamate jer da mu je dosuđivanjem istih narušeno načelo ravnopravnosti, pravične ravnoteže i proporcionalnosti, kao i da je visina tog potraživanja protivna moralu društva. Osporava i odluku o troškovima postupka te navodi da nije uzrokovao niti jedan trošak u ovom postupku. Tužiteljici su priznati svi podnesci, što nije pravilno, jer ista ima pravo samo na obrazložene podneske. Isto tako neosnovano se navodi da bi tužiteljica uspjela sa 100% osnove svog zahtjeva jer je njezin zahtjev najprije glasio na plaćanje bruto iznosa, a nakon toga je postavljen zahtjev na plaćanje neto iznosa.

2.1. Žalbeni je prijedlog tuženika da se ukine pobijana presuda i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno podredno, da se ista preinači "na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan u cijelosti uz naknadu troška postupka i žalbe.".

3. Sa tom je žalbom postupljeno u smislu odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP).

4. U svom odgovoru na žalbu tuženika tužiteljica navodi da se predmet Solomun protiv Republike Hrvatske ne može primijeniti u konkretnom slučaju, da je u tom predmetu Vrhovni sud RH ukinuo drugostupanjsku presudu i predmet vratio općinskom sudu na ponovno suđenje povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti koje je podnijelo državno odvjetništvo, dakle, radi se o pravnom lijeku koji je mogao podnijeti samo državni organ koji za to ima diskrecijsko pravo, u konkretnom slučaju Vrhovni sud RH ukinuo je nižestupanjske presude i predmet vratio na ponovno suđenje povodom revizije koju može podnijeti svaka stranka u postupku, da je u vrijeme kada je tužiteljica podnijela reviziju protiv navedene presude tuženik podnio zahtjev za izravnu naplatu temeljem te presude pa slijedom toga nije moglo postojati njegovo legitimno očekivanje da će mu ostati ono što je naplaćeno na temelju pravomoćne i ovršne presude. Predlaže da se žalba odbije i potvrdi pobijana presuda.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati iznos od 22.411,66 eura na temelju odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br.: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO), dakle, zahtjev utemeljen na pravnoj osnovi stjecanja bez osnove, a koji iznos je isplaćen tuženiku na temelju pravomoćne i ovršne isprave koja je naknadno ukinuta, a odnosila se na isplatu tuženiku kao djelatnoj vojnoj osobi razliku plaće za prekovremene sate rada ostvarene na straži, dežurstvu i teretu u razdoblju od rujna 2007. do ožujka 2009.

7. Tuženik se protivio zahtjevu tužiteljice međutim nije osporavao matematički izračun koji je ista dostavila i precizirao je svoj prijebojni zahtjev podneskom od 16. studenog 2024. te predložio da ukoliko se ne odbije zahtjev tužiteljice da se utvrdi da postoji njegova tražbina prema tužiteljici u iznosu od 13.404,18 eura te da se navedene tražbine stranaka prebijaju.

8. U prvostupanjskom postupku utvrđene su slijedeće, u većem dijelu nesporne činjenice:

- da je presudom Općinskog suda u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu poslovni broj P-668/2011-38 od 17. prosinca 2012., potvrđene presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž-2611/2013-2 od 26. studenog 2013. naloženo ovdje tužiteljici da ovdje tuženiku isplati bruto iznos od 134.929,62 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 26.125,00 kuna;

- da je tužiteljica temeljem tada pravomoćne presude isplatila tuženiku u ovršnom postupku 19. svibnja 2014. iznos od 243.317,77 kuna;

- da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revr-1049/2014-2 od 24. siječnja 2017. ukinuta prvostupanjska presuda od 17. prosinca 2012. te drugostupanjska presuda od 26. studenog 2013. i predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje;

- da je nakon revizijske odluke u ponovljenom postupku Općinski sud u Koprivnici donio 26. veljače 2019. presudu pod poslovnim brojem Pr-10/2017-24 koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu od 14. prosinca 2021. pod poslovnim brojem Gž R-995/2019-2 a kojom ovdje tuženiku odnosno tamo tužitelju pripada pravo zadržati novčani iznos od 68.334,42 kuna koji mu je isplaćen temeljem navedene presude od 17. prosinca 2012.;

- da na dan 24. siječanj 2022. kao dan stavljanja izjave o prijeboju postoji tražbina tužiteljice prema tuženiku u iznosu od 22.411,66 eura te na taj isti dan postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 13.404,18 eura s osnova razlike plaće.

9. Na temelju navedenih utvrđenja sud prvog stupnja je utvrdio da postoji tražbina tužiteljice u navedenom iznosu kao i tražbina tuženika pa je prihvaćajući tuženikov prigovor radi prijeboja prebio tražbine te je pozivom na odredbu čl. 1111. st. 1. ZOO-a naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 9.007,48 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 24. siječnja 2022. do isplate.

10 Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, a pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede postupka i na pogrešnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. st. 2. ZPP-a), po ocjeni ovog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

10.1. U postupku nije počinjena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju upire tuženik jer presuda nema nikakvih nedostataka radi kojih nije moguće ispitati njezinu zakonitost i pravilnost, nije proturječna i sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama.

11. U odnosu na žalbene navode tuženika valja reći da prema čl. 1111. st. 1. ZOO- a kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu neke druge osobe, a taj prijelaz nema osnovu u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

11.1. Nadalje, st. 2. čl. 1117. ZOO-a propisano je da se stjecatelj smatra nepoštenim od trenutka dostave odluke o prihvaćanju izvanrednog pravnog lijeka i dužan je vratiti primljeno na osnovi koja je naknadno otpala s kamatama od trenutka kada je postao nepošten.

12. Donošenjem rješenja Vrhovnog suda RH od 24. siječnja 2017. otpala je pravna osnova na temelju koje je tužiteljica izvršila isplatu iznosa tuženiku s osnova razlike plaće za ostvarene prekovremene sate, a time su se i ostvarile pretpostavke iz čl. 1111. st. 1. i st. 3. ZOO-a za vraćanje primljenog iznosa tužiteljici zbog čega navodi tuženika koji su suprotni tome nisu osnovani.

13. Tuženik nadalje, u žalbi navodi da bi vraćanje iznosa kojeg je naplatio od tužiteljice predstavljao povredu njegovog prava na mirno uživanje vlasništva jer da je pravomoćno utvrđena i ovršno naplaćena razlika plaće za prekovremene sate postala njegovo vlasništvo te da je imao legitimno očekivanje da će to vlasništvo moći mirno uživati. Navedeno je argumentirao pozivom na odluku ESLJP u predmetu Solomun protiv Hrvatske.

14. Prvostupanjski sud je osnovano otklonio prigovor tuženika navodeći da nije primjenjiva praksa ESLJP u predmetu Solomun protiv Hrvatske.

14.1. Naime, u navedenom predmetu u kojem je utvrđena povreda prava na mirno uživanje vlasništva ESLJP je svoje pravno shvaćanje izrazio u odnosu na činjenice koje su bitno različite od ovog predmeta s obzirom da je tamo podnesen izvanredan pravni lijek – zahtjev za zaštitu zakonitosti - u smislu ranije važeće odredbe čl. 401. ZPP-a što dakle nije u ovom predmetu slučaj. Ovdje se radi o prijedlogu za dopuštenje revizije koju može izjaviti svaka stranka u postupku te se stoga u tom smislu ne može postaviti pitanje jednakosti stranaka u postupku kao što je to bio slučaj u predmetu Solomun protiv Hrvatske. Isto tako u konkretnom slučaju ne radi s o grešci države jer je Vrhovni sud RH u navedenom rješenju naveo da u postupku pred nižestupanjskim sudovima nisu zbog pogrešnog pravnog pristupa utvrđene odlučne činjenice dok je u slučaju Solomun protiv RH uputa data da se razmotre iste činjenice (tako i Revd- 3347/2022 od 22. ožujka 2023.).

15. Nadalje, valja navesti da iz obrazloženja rješenja Vrhovnog suda RH od 24. siječnja 2017. proizlazi da se isto temelji na pravnom shvaćanju koje je taj sud zauzeo u odluci poslovni broj Revr-753/09 od 17. studenog 2009. Dakle, prije donošenja navedene revizijske odluke ali i prije donošenja prvostupanjske i drugostupanjske odluke pa se ne može prihvatiti stajalište tuženika da je isti stekao legitimno očekivanje da će moći zadržati isplaćen iznos u postupku izravne naplate , odnosno u slučaju ukidanja odluke u revizijskom postupku.

16. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kojim isti osporava odluku o zateznim kamatama. Naime, sud prvog stupnja je međusobne tražbine tužiteljice i tuženika utvrdio na dan 24. siječanj 2022. kao dan izjave o prijeboju. Stoga je tuženik u odnosu na utvrđeni iznos koji preostaje nakon prebijanja nalazi u zakašnjenju tako da je pravilna i odluka suda prvog stupnja koja se odnosi na zatezne kamate. Tuženik je upravo zbog osporavanja tužbenog zahtjeva tužiteljice trebao biti svjestan da će u slučaju gubitka spora tužiteljici morati platiti i zatezne kamate stoga nisu osnovani njegovi žalbeni navodi da će plaćanjem zatezne kamate biti "narušeno načelo ravnopravnosti, pravične ravnoteže i proporcionalnosti".

17. Konačno i odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita kako po osnovu (čl. 154. st. 2. ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a i odredbe Odvjetničke tarife).

17.1. Sud prvog stupnja pravilno navodi da je tužiteljica u cijelosti uspjela sa osnovom svog zahtjeva s obzirom da je ista zahtijevala isplatu temeljem stjecanja bez osnove, a tuženik je to njezino pravo u cijelosti osporavao (bruto ili neto iznos utjecao je na visinu zahtjeva pa je tužiteljici u odnosu na visinu zahtjeva uspjela sa 49,42%) . Nadalje tužiteljici su pravilno priznati troškovi sastava podnesaka od 05. veljače 2021., 16. travnja, 20. svibnja 2024. te 12. studenog 2024. prema Tbr. 8. t. 1. Odvjetničke tarife jer se radi o podnescima kojima se tužiteljica očitovala na odgovor na tužbu, na navode tuženika iz podneska od 14. svibnja 2024. te nakon dostavljenog izračuna specificirala tužbeni zahtjev pa se radi o podnescima koji su bili potrebni radi vođenja parnice prema čl. 155. st. 1. ZPP-a.

18. Slijedom svega navedenog valjalo je odbiti žalbu tuženika te odlučiti kao u izreci ove odluke (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

U Puli - Pola 26. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Alenka Paus