Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-4898/2026

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj, predsjednice vijeća, te Nade Horvatović i Ivanke Mašić, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nine Lukić zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. CROATIA AIRLINES HRVATSKA ZRAKOPLOVNA TVRKA d.d. i dr., zbog prekršaja iz čl. 249. st. 1. i dr. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 133/20., 114/22. i 151/22.), odlučujući o žalbi CROATIA AIRLINES HRVATSKA ZRAKOPLOVNA TVRKA d.d. i okr. OZ, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, Stalne službe u Kaštel Sućurcu od 13. veljače 2026., broj: Pp-18234/2022, u sjednici vijeća održanoj 26. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. U povodu žalbe a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u odnosu na okr. odgovornu osobu OZ u pravnoj oznaci djela i kazni, te se izriče da je okr. OZ djelom za koje je proglašen krivim počinio prekršaj iz čl. 249. st. 4. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 133/20., 114/22., 151/22. i 40/25.) te mu se, na temelju citirane zakonske odredbe, izriče novčana kazna 3.000,00 EUR (tri tisuće eura), koju je okrivljenik dužan platiti u roku 60 dana od primitka ove presude, a ako u tom roku plati dvije trećine izrečene novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna plaćena u cjelini.

II. Odbija se žalba okr. CROATIA AIRLINES HRVATSKA ZRAKOPLOVNA TVRKA d.d. i okr. OZ kao neosnovana te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda.

III. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okr. CROATIA AIRLINES HRVATSKA ZRAKOPLOVNA TVRKA d.d. i okr. OZ su obvezni naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 70,00 EUR (sedamdeset eura), svaki, u roku 30 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu, Stalne službe u Kaštel Sućurcu od 13. veljače 2026., broj: Pp-18234/2022 proglašeni su krivima okr. CROATIA AIRLINES HRVATSKA ZRAKOPLOVNA TVRKA d.d. i okr. OZ da su, na način činjenično opisan izreci te presude, počinili prekršaje iz čl. 249. st. 1. i čl. 249. st. 4. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 133/20., 114/22. ,151/22. i 40/25.), za koji je okrivljenoj pravnoj osobi izrečena novčana kazna 5.100,00 eura, a okrivljenoj odgovornoj osobi novčana kazna 3.050,00 eura, koje su dužni platiti u roku 60 dana od pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečenih novčanih kazni. Istom presudom, okrivljenici su obvezani na naknadu troškova prekršajnog postupka 50,00 eura, svaki.

2. Protiv te presude, okrivljenici su podnijeli zajedničku žalbu, u uvodu navodeći da se podnosi zbog svih žalbenih osnova. Predlažu da se pobijana presuda preinači na način da ih se oslobodi optužbe ili plaćanja novčanih kazni ili da im se izrekne najniža moguća kazna propisana odredbama Prekršajnog zakona ili da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno postupanje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Nisu u pravu žalitelji kada ističu da ih je prvostupanjski sud, zbog ulaska Republike Hrvatske u Schengenski prostor, propustio osloboditi optužbe jer je danom stupanja na snagu Schengenskog provedbenog sporazuma u Republici Hrvatskoj prestala vrijediti i Odluka Vlade Republike Hrvatske o jednostranom priznavanju određenih isprava kao jednakovrijednih hrvatskoj vizi, za tranzit ili namjeravani boravak na području Republike Hrvatske koji ne prelazi 90 dana u svakom razdoblju od 180 dana.

5. Suprotno žalbenim navodima, a imajući na umu da su i u sada važećim odredbama Zakona o strancima konstitutivni elementi inkriminiranog prekršaja ostali nepromijenjeni, to znači da volja zakonodavca nije bila dekriminaliziranje protupravnog ponašanja koje je predmet ovog prekršajnog postupka, ovaj sud smatra da se u ovom prekršajnom predmetu ne može primijeniti načelo retroaktivnosti povoljnijeg zakona. Činjenica da je Republika Hrvatska 1. siječnja 2023. postala dio Schengenskog područja ne utječe na konstitutivne elemente prekršaja za koji su okrivljenici proglašeni krivima, nego je dovela do toga da su neki dijelovi vanjskih granica Republike Hrvatske postali unutarnje državne granice Republike Hrvatske na kojima se više ne primjenjuje kontrola viza.

6. U odluci Suda Europske unije broj C-218/15 od 6. listopada 2016. navedeno je da primjena povoljnijeg zakona nužno podrazumijeva sukcesivnu primjenu zakona u vremenu i temelji se na činjenici da je zakonodavac promijenio stajalište bilo u vezi s kaznenom kvalifikacijom činjenica ili u vezi s kaznom koju na kažnjivo djelo treba primijeniti, o čemu se ne radi u ovom predmetu, jer su konstitutivni elementi inkriminiranog prekršaja nepromijenjeni. Zbog navedenog, ovaj sud smatra da činjenica da je nakon počinjenja inkriminiranog djela Republika Hrvatska 1. siječnja 2023. postala dio Schengenskog područja, zbog čega je državna granica preko koje je okrivljena pravna osoba prevezla državljanina treće zemlje postala unutarnja državna granica RH, ne može utjecati na odluku u ovom prekršajnom postupku, jer izmjena tih okolnosti nema značaj „blažeg zakona“.

7. Neosnovani su žalbeni navodi da okrivljenici nisu imali mogućnost kontrolirati putne isprave i da je kontrola putnih isprava vršena u zračnoj luci u Ateni zbog čega da su bili u zabludi o okolnostima koje isključuju protupravnost predmetnog prekršaja. Neprihvatljiv je stav da se radi o zabludi o protupravnosti prekršaja jer je okrivljena pravna osoba odgovorna za svoje zakonito poslovanje u svim segmentima, a čl. 52. st. 1. Zakona o strancima propisano je da prijevoznik može dovesti državljanina treće zemlje na granični prijelaz u Republiku Hrvatsku ako državljanin treće zemlje ima valjanu vizu. Navedena zakonska odredba je određena i obligatorna, a na prijevozniku je da organizira način na koji će ispuniti tu zakonsku obvezu. Stoga okrivljena pravna osoba, kao prijevoznik, odnosno njeni predstavnici imaju ovlast uskraćivanja ukrcaja putnika na let unatoč njihovoj prijavi za let, radi neodgovarajuće putne dokumentacije, što znači da moraju biti educirani u vezi isprava potrebnih za prelazak državne granice. Iz navedenih razloga, zabluda na koju se poziva okrivljena pravna osoba je, u smislu čl. 23. st. 3. Prekršajnog zakona, bila otklonjiva, jer se radi o počinitelju, koji je s obzirom na svoju djelatnost bio dužan upoznati se s odgovarajućim propisima koje je u svakodnevnom poslovanju dužan primjenjivati. Postojanje poteškoća bilo koje naravi, pa tako i organizacijske, oko obavljanja kontrole prilikom ukrcaja putnika i kontrole valjanosti potrebne dokumentacije za ulazak u Republiku Hrvatsku ne dovodi do otklanjanja prekršajne odgovornosti okrivljene pravne osobe, niti je to moguće prebacivanjem krivnje isključivo na policijske službenike onih zračnih luka iz koje putnici kreću, kako se to ističe u žalbi. Uredba (EZ) 562/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2006., na koju se žalitelji pozivaju, nema utjecaja na stav ovog suda, jer se čl. 249. st. 1. Zakona o strancima sankcionira propust prijevoznika pravne osobe koja je prevezla državljanina treće zemlje bez valjane vize, što u ovom prekršajnom predmetu okrivljena pravna osoba ne osporava i što je nesporno utvrđeno.

8. Slijedom navedenog, žalbenim navodima činjenično stanje nije dovedeno u sumnju u pogledu pravilnosti i pouzdanosti utvrđenja odlučnih činjenica pa nije osnovana žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava.

9. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ovaj sud je utvrdio povredu odredaba materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. t. 4. Prekršajnog zakona na štetu okrivljene odgovorne osobe, jer je, nakon donošenja prvostupanjske presude, stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 40/25.), koji za inkriminirane prekršaje propisuje niže novčane kazne pa je blaži za počinitelje, u kojem smislu je prvostupanjski sud za okr. pravnu osobu i primijenio novi zakon i izrekao kaznu u iznosu 5.100,00 eura, međutim u odnosu na odgovornu osobu pogrešno je zaključio da su kazne ostale nepromijenjene u odnosu na vrijeme počinjenja djela. U vrijeme počinjenja djela bio je na snazi Zakon o strancima („Narodne novine“, broj 133/20., 114/22. i 151/22.) kojim je za prekršaj iz čl. 249. st. 4. tog Zakona bila propisana novčana kazna 3.050,00 eura za svakog prevezenog državljanina treće zemlje. Stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 40/25.) za prekršaj iz čl. 249. st. 4. Zakona o strancima propisana novčana kazna 3.000,00 eura za svakog prevezenog državljanina treće zemlje pa je sada važeći Zakon o strancima („Narodne novine“, broj 133/20., 114/22., 151/22. i 40/25.) za ovaj prekršaj propisuje nižu novčanu kaznu i za okr. odgovornu osobu.

10. Prema odredbi čl. 3. st. 1. i 2. Prekršajnog zakona, prema počinitelju prekršaja se primjenjuje propis koji je bio na snazi u vrijeme kad je prekršaj počinjen, a ako se nakon počinjenja prekršaja, a prije donošenja pravomoćne odluke o prekršaju, propis jedanput ili više puta izmijeni, primjenjuje se propis koji je najblaži za počinitelja. Stoga je ovaj drugostupanjski sud, postupajući po službenoj dužnosti, pravilnom primjenom zakona, preinačio pobijanu prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela prekršaja i za okr. odgovornu osobu, kako je to navedeno u točki I. ove drugostupanjske presude.

11. Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja prvostupanjskog suda o okolnostima koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja. Utvrđene okolnosti su, po mišljenju ovog suda, dostatno vrednovane. U prvostupanjskom postupku nije utvrđena niti jedna naročito olakotna okolnost na temelju koje bi se mogao primijeniti institut ublažavanja kazne, niti ih okrivljenici ističu i sada u žalbi. Slijedom navedenog, imajući na umu i da su izraženi zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, ovaj sud smatra da je novčana kazna u visini zakonom propisanog iznosa za predmetne prekršaje primjerena stupnju krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona. Zbog toga je pobijana prvostupanjska presuda preinačena u novčanoj kazni samo zbog primjene blažeg propisa za okr. odgovornu osobu.

12. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (preračunato u eure na temelju fiksnog tečaja konverzije), a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okr. pravna osoba poslovala s gubicima ili da bi odgovorna osoba bila lošeg imovnog stanja, pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka bliže minimalno propisanog iznosa, neće biti narušeno poslovanje pravne osobe i uzdržavanje odgovorne osobe.

13. Slijedom navedenog, na temelju čl. 207. i čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 26. svibnja 2026.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Nina Lukić, v.r.

Gordana Korotaj,v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 4 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenike i tužitelja.