REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-1082/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda, Tamari Bogdanović, uz sudjelovanje Valentine Pergar, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja IBM SCHWEIZ, Zurich, Vulkanstrasse 106, Švicarska, OIB: 04342979867, kojeg zastupa opunomoćenica Zrinka Vrtarić, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnica u Odvjetničkom društvu Vrtarić i partneri d.o.o., Zagreb, Radnička 80, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi povrata više plaćenog poreza na dobit po odbitku, nakon održane usmene i javne rasprave, 26. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-10/24-01/18, URBROJ: 513-04-24-3 od 16. prosinca 2024. i zahtjev za naknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-10/24- 01/18, URBROJ: 513-04-24-3 od 16. prosinca 2024. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, KLASA: UP/I-410-01/2020-001/10, URBROJ: 513-07- 01/20-2 od 5. ožujka 2024. kojim je odbijen zahtjev za povrat više plaćenog poreza po odbitku u 2015.

2. Tužitelj pobija zakonitost osporavanog rješenja, opisuje činjenično stanje i tijek dosadašnjeg postupka te ističe da je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Usž-2953/22 od 28. rujna 2022. poništena prvostupanjska presuda kojim je odbijen tužbeni zahtjev, s obrazloženjem da niti tijekom upravnog postupka niti tijekom upravnog spora nisu obrazloženi razlozi vezani razlozi uz primjenu odredbi prava Europske unije te se ni tuženik ni prvostupanjski sud nisu očitovali na žalbene i tužbene prigovore zbog čega u konkretnom slučaju nije dano valjano obrazloženje, pa je predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

3. Tužitelj ukazuje na primjenu relevantnih nacionalnih propisa i prakse Suda Europske unije, te ističe da je u konkretnom slučaju bilo potrebno utvrditi na koji način se relevantni propisi primjenjuju na tužitelja sa sjedištem u [adresa] koja nije članica EU.

4. Naime, između Europske zajednice i Švicarske Konfederacije sklopljen je Sporazum o mjerama istovrijednim onima koje su utvrđene u Direktivi Vijeća 2003/48/EZ o oporezivanju dohotka od kamata na štednju, a navedenim sporazumom je regulirano i plaćanje poreza po odbitku na dividende i udjele u dobiti sukladno odredbama Direktive 90/435/EEZ koja je zamijenjena Direktivom 2001/69/EU, pa iz odredbe članka 15. Sporazuma i Odluke Vijeća od 2. lipnja 2004. o potpisivanju i sklapanju sporazuma između Europske zajednice i Švicarske Konfederacije o mjerama istovrijednim onima koje su utvrđene u Direktivi Vijeća 2003/48/EZ o oporezivanju dohotka od kamata na štednju te pratećeg Memoranduma o razumijevanju.

5. Za konkretan slučaj je ključno da je Odlukom Vijeća usvojen zahtjev Švicarske da se u Sporazum uključe mjere istovrijedne mjerama iz Direktive 90/435/EEZ o zajedničkom sustavu oporezivanja koji se primjenjuje na matična društva i društva kćeri iz različitih država članica, pa je sklapanjem Sporazuma i na Švicarsku proširena primjena mjera koje se odnose na plaćanje poreza po odbitku na dividende i udjele u dobiti.

6. Poziva se na odredbu članka 15. stavka 1. navedenog Sporazuma, te na presudu Suda Europske Unije C-283/94, C-291/94 i C-292/94, a koje se odnose na pitanje interpretacije odredbe članaka 3. i 5. Direktive 90/435/EEZ, a koja je relevantna i u konkretnom slučaju i koju je kasnije zamijenila Direktiva 2011/96/EU jer se ista primjenjuje i na Švicarsku.

7. Ističe da je pogrešno utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o porezu naplaćenom primjenom Međunarodnog ugovora između Hrvatske i Švicarske o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja poreza na dohodak i na imovinu, jer je obveza za porez po odbitku na udjele u dobiti proizašla iz odredbi Zakona o porezu na dobit i Pravilnika o porezu na dobit dakle nacionalnog propisa.

8. Nadalje cilj ugovora je sprječavanje dvostrukog oporezivanja odnosno plaćanje istog poreza u Švicarskoj i Hrvatskoj kojim se reguliraju slučajevi kada pojedina država ima pravo oporezivati određenu činjenicu već postojećom poreznom obvezom u slučaju kada bi na isti porez imale pravo i Švicarska i Hrvatska, pa je stoga pogrešno utvrđeno da se oporezivanje u konkretnom slučaju provodi na temelju navedenog ugovora.

9. U predmetu na koji se tužitelj poziva ovisna društva Denkavit, VITIC i Voormeer isplatila su udjele u dobiti u odnosu na Denkavit i dividente VITIC i Voormeer istim društvima unutar nekoliko mjeseci od trenutka kada su navedena društva stekla udjele u postotku koji omogućuje primjenu Direktive 90/435/EEZ (25% u to vrijeme) u svojim ovisnim društvima kada je društvo Denkavit zatražilo oslobođenje od plaćanja poreza po odbitku od njemačke Porezne uprave s obrazloženjem da minimalno propisano razdoblje držanja udjela od 12 mjeseci koji je u tom trenutku bio propisan njemačkim zakonodavstvom nije bio zadovoljen.

10. Sud Europske unije je jasno utvrdio da države članice ne mogu jednostrano uvesti ograničavajuće mjere kojima se zahtijeva minimalno razdoblje držanja udjela već je potrebno da bude završeno u trenutku raspodjele dobiti za koju se traži porezna pogodnost.

11. Zauzeto je shvaćanje da države članice ne mogu uvjetovati odobrenje olakšice iz članka 5. Direktive 90/435/EEZ propisivanjem posebnih uvjeta nacionalnim zakonodavstvom osim uvjeta minimalnog propisanog razdoblja, te iz presude proizlazi da je jedan od ciljeva navedene Direktive suprotstavljanje zlouporabama, pri kojima se udjeli u kapitalu društva stječu isključivo u svrhu ostvarivanja dostupnih poreznih pogodnosti bez namjere trajnog držanja tih udjela.

12. Tužitelj smatra da je u svom zahtjevu dokazao kako su u trenutku podnošenja zahtjeva na strani tužitelja bile ispunjene pretpostavke za oslobođenje od plaćanja poreza po odbitku na udjele u dobiti pa je porezna odluka suprotna pravnoj stečevini EU.

13. Nadalje, poziva se na presudu Suda Europske unije C-641/17 u kojoj je zauzeto stajalište da je odluka njemačkih vlasti da ne izvrši povrat plaćenog poreza po odbitku kanadskom mirovnom fondu diskriminatorna u usporedbi s njemačkim lokalnim propisima bez obzira što je u konkretnom slučaju bio primijenjen Ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja između Kanade i Njemačke jer je isti bio suprotan slobodi kretanja kapitala između država članica Europske unije i trećih zemalja.

14. Analogno se može izvesti zaključak da strana matična društva koja primaju dividende/udjele u dobiti umanjene za stopu koja trenutno iznosi 10% prema lokalnom zakonodavstvu u nepravednijem položaju u odnosu na hrvatska matična društva koja primaju dividende/udjele u dobiti neoporezivo.

15. U izvještaju Europske komisije Vijeću Europske unije navedeno je da je potrebno da je uvjet držanja udjela zadovoljen u trenutku isplate bez mogućnosti da se naknadno ispunjenje tog uvjeta retroaktivno uzme u obzir nije u skladu sa svrhom Direktive 2003/49/EZ, a osobito s člankom 1. stavkom 10. Direktive 2003/49/EZ te s relevantnom praksom Suda Europske unije te ističe povredu načela zakonitosti i načela materijalne istine.

16. Predlaže sudu da poništi drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje i da naloži tuženiku da izvrši povrat plaćenog poreza po odbitku u iznosu od 573.373,3 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u roku od petnaest dana od donošenja presude te da tuženiku naloži da naknadi trošak upravnog spora sa zakonskom zateznom kamatom.

17. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti ostaje kod navoda danih u obrazloženju osporavanog rješenja.

18. Predlaže sudu da bez rasprave odbije tužbeni zahtjev.

19. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

20. Sud je održao usmenu i javnu raspravu u prisutnosti opunomoćenice tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika sukladno odredbi članka 89. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24) o čemu je tuženik bio upozoren u pozivu za raspravu.

21. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja, te razmatrajući sporna činjenična i pravna pitanja, sud je izvršio uvid u sudski spis predmeta i spis tuženika dostavljenog u odgovoru na tužbu.

22. Prema podacima spisa predmeta, osporavanim rješenjem od 16. prosinca 2024. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 5. ožujka 2024., kojim je odbijen zahtjev za povrat više plaćenog poreza po odbitku u 2015., s obrazloženjem da u konkretnom slučaju nije bio ispunjen uvjet održavanja udjela u razdoblju dužem od 24 mjeseca iz članka 31.e stavka 3. Zakona o porezu na dobit (Narodne novine, broj: 177/04, 90/05, 57/06, 146/08, 22/12, 148/13 i 143/14), pa je za predmetne isplate obračunat porez po odbitku.

23. Prvostupanjsko tijelo ističe da primjena međunarodnih ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja i primjena zakonodavstva Europske unije ima istu ulogu fiskalne neutralnosti prekogranične raspodjele dobiti.

24. Ugovorom između Republike Hrvatske i Švicarske Konfederacije o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja porezima na dohodak i na imovinu (Narodne novine, Međunarodni ugovori, broj: ) u članku 23. stavku 2. propisan je način izbjegavanja dvostrukog oporezivanja, prema kojem će švicarski primatelj dividende biti od strane švicarske države biti oslobođen dvostrukog oporezivanja dividende na način da će mu Švicarska dozvoliti uračunavanja poreza plaćenog u Hrvatskoj ili porezi kredit sukladno ugovoru (5%), a čime je kao i predmetnim Direktivama postignuta porezna neutralnost.

25. U prilog navedenom donesena je i presuda u predmetu C-58/01 iz koje proizlazi da ovakvo oporezivanje ne predstavlja porez po odbitku zabranjen člankom 5. stavkom 1. Direktive Vijeća 90/435 ako je nametnut poreznom kreditu kojoj ta raspodjela dividendi daje pravo u državi članici društva kćeri.

26. Ističe se da presuda Suda Europske unije u predmetu C-641/17 od 13. studenog 2019. nije primjenjiva na situaciju tužitelja, jer se radi o samom utvrđivanju osnovice poreza na dobit.

27. Nadalje, u odnosu na izvještaj Europske komisije Vijeću Europske unije u skladu s člankom 8. Direktive 2003/49/EZ o zajedničkom sustavu oporezivanja primjenjivom na kamate i autorske naknade se ne odnosi na dividende i udjele u dobiti.

28. Naglašava se da se oslobođenje od plaćanja poreza po odbitku u odnosu na isplatu dividendi i udjela u dobiti uređuje Direktivom Vijeća 2011/96/EU, a na zemlju nečlanicu – Švicarsku primjenjuje se Sporazum između Europske zajednice i Švicarske Konfederacije o mjerama istovrijednim onima koje su utvrđene u Direktivi Vijeća 2003/48/EZ o oporezivanju dohotka od kamata na štednju koji pored postupka u svezi kamata na štednju uređuje i postupak oporezivanja dividendi, pa presude na koje se poziva tužitelj nemaju isti predmet oporezivanja ili se okolnosti razlikuju tako da se ne mogu sa sigurnošću primijeniti na konkretan slučaj.

29. U osporavanom rješenju tuženik obrazlaže da je u ponovnom postupku nadzora, uvidom u sudski registar trgovačkih društava u Republici Hrvatskoj utvrđeno da je tužitelj jedini član društva IBM HRVATSKA d.o.o. od 10. prosinca 2014., te da je odlukama o raspodjeli zadržane dobiti za razdoblje 2012. do 2014., prema kojima zadržana dobit ukupno iznosi 86.401.623,00 kn, te je IBM HRVATSKA d.o.o. pri isplati dividende tužitelju kao švicarskom vlasniku u 2015. obustavio i uplatio poreza na dobit po odbitku na dividende po stopi od 5% odnosno 4.320.081,15 kn temeljem članka 10. Ugovora između Republike Hrvatske i Švicarske Konfederacije o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja porezima na dohodak i na imovinu (Narodne novine – Međunarodni ugovori, broj: 8/99).

30. U prvostupanjskom postupku je utvrđeno da tužitelj nije osigurao dokaze o zadovoljavanju uvjeta propisanih člankom 15. Sporazuma između Europske zajednice i Švicarske Konfederacije o mjerama istovrijednim onima koje su utvrđene u Direktivi vijeća 2003/48/EZ koji pored postupka u svezi kamata na štednju uređuje i postupak oporezivanja dividendi, kamata i licenci među trgovačkim društvima u smislu održavanja udjela u razdoblju dužem od 24 mjeseca, zbog čega je za te isplate potrebno obračunati i isplatiti porez po odbitku, pa je tužiteljev zahtjev za povrat plaćenog poreza na dobit po odbitku u 2015. odbijen.

31. U obrazloženju tuženik citira članak 31. stavak 4. i 7., te članak 31.e Zakona o porezu na dobit i na odredbu članka 51. stavak 1. Pravilnika o porezu na dobit (Narodne novine, broj: 95/05, 133/07, 156/08, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 146/12, 160/13, 12/14 i 157/14), na članak 141. i 145. Ustava Republike Hrvatske, te na Ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja porezima na dohodak i na imovinu Republike Hrvatske i Švicarske Konfederacije.

32. Tuženik je obrazložio da presude Europskog suda na koje tužitelj ukazuje u žalbi nisu od utjecaja niti se mogu primijeniti na ovu porezno-upravnu stvar, jer se radi o bitno drugačijem činjeničnom i pravnom temelju u odnosu na slučajeve na koje se poziva tužitelj, a što je detaljno objašnjeno u prvostupanjskom rješenju.

33. Odredbom članka 31.e Zakona o porezu na dobit propisano je da se porez po odbitku na dividende i udjele u dobiti iz članka 31. stavka 4. i 7. ovoga Zakona ne plaća kada se dividende i udjeli u dobiti isplaćuju društvu koje ima jedan od oblika na koji se primjenjuje zajednički sustav oporezivanja koji vrijedi za matična društva i povezana društva iz različitih država članica EU, ako

1. primatelj dividende ili udjela u dobiti ima najmanje 10% udjela u kapitalu društva koje isplaćuje dividendu ili udio u dobiti,

2. ako najniži postotak udjela iz točke 1. ovoga stavka ima u neprekidnom razdoblju od 24 mjeseca.

34. Prema ocjeni suda, osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

35. Naime, presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž- 2953/22-3 od 28. rujna 2022. predmet je vraćen prvostupanjskom tijelu s obrazloženjem da ni prvostupanjski upravni sud niti porezna tijela nisu obrazložila svoj zaključak da praksa Suda Europske unije nema utjecaj na konkretan slučaj.

36. U ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo je opisalo zaključke iz presude Suda Europske unije u predmetu C-641/17 od 13. studenog 2019. koji se odnosi na oporezivanje dividendi, ali se radilo o samom utvrđivanju osnovice poreza na dobit, tj. ulaze li tehničke pričuve u osnovicu ili ne, a nije se radilo o mehanizmu isplate dividende.

37. Nadalje, vezano za izvještaj Europske komisije Vijeću Europske unije sukladno članku 8. Direktive 2003/49/EZ o zajedničkom sustavu oporezivanja primjenjivom na kamate i autorske naknade između povezanih društava različitih zemalja članica na koji se tužitelj također poziva, u upravnom postupku je ocijenjeno da se navedeni izvještaj ne odnosi na dividende i udjele u dobiti.

38. Zaključno, u upravnom postupku je uzeto u obzir da se isplate dividendi i udjela u dobiti uređuju Direktivom Vijeća 2011/96/EU, a da se na zemlju nečlanicu – Švicarsku primjenjuje Sporazum između Europske zajednice i Švicarske Konfederacije o mjerama istovrijednim onima koje su utvrđene u Direktivi Vijeća 2003/48/EZ o oporezivanju dohotka od kamata na štednju koji pored postupka u svezi kamata na štednju uređuje i postupak oporezivanja dividendi.

39. Slijedom iznesenog, u upravnom postupku je pravilno zaključeno da nije prihvatljivo na istovjetan način primijeniti presude vezano uz jednu Direktivu na drugu Direktivu jer ili ne rješavaju iste isplate odnosno nije isti predmet oporezivanja ili se okolnosti razlikuju tako da se ne mogu sa sigurnošću primijeniti na konkretan slučaj.

40. Iz navedenog razloga sud je osporavano rješenje kojim je odbijena žalba izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 5. ožujka 2024. i u kojem su kao pravilni prihvaćeni razlozi dani u obrazloženju, ocijenio zakonitim.

41. O trošku upravnog spora sud je odlučio na temelju članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima kojim je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.

42. Stoga je sud na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u izreci.

U Zagrebu 26. svibnja 2026.

Sutkinja:

Tamara Bogdanović, univ. spec.iur.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Odvjetnica Zrinka Vrtarić, putem e-kom.

2. Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, putem e-kom.

3. U spis