Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-293/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sanji Radolović Kuprešak, odvjetnici u Zagrebu, Trnjanska cesta 63, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, OIB: 52634238587 zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-74/2023-5 od 30. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 26. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-74/2023-5 od 30. siječnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke.

II Preinačava se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr - 74/2023-5 od 30. siječnja 2024.

a) u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, te se u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbija,

b) u pobijanom dijelu pod točkom IV. i VI izreke, te se u tom dijelu odluke o troškovima parničnog postupka određuje da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

III. Nalaže se tužitelju da tuženici roku od 15 dana nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 87,32 eura.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici da tužitelju isplati s osnove neiskorištenih slobodnih dana uključujući subote i nedjelje isplati iznos od 1.694,42 eura / 12.766,72 kuna[1] bruto (točka I. izreke), te s osnove nekorištenja dnevne stanke iznos od 3.156,07 eura / 23.779,53 kuna bruto (točka II. izreke), sve sa pripadajućim zateznim kamatama. Tužbeni zahtjev je odbijen u dijelu u kojem je tužitelj zahtijevao da mu se s osnove dodatka za vojni čin specijaliste isplati iznos od 2.134,77 eura / 16.084,81 kuna bruto sa pripadajućim zateznim kamatama (točka III. izreke).

Tuženici je naloženo i da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.098,17 eura / 8.274,15 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 30. siječnja 2024. do isplate (točka IV. izreke), dok je zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka odbijen preko dosuđenog iznosa od 1.098,17 eura / 8.274,15 kuna do zatraženog iznosa od 2.398,17 eura / 18.069,01 kuna (za iznos od 1.300,00 eura / 9.794,86 kuna) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 30. siječnja 2024. do isplate (točka V. izreke). Također, odbijen je kao neosnovan i zahtjev tuženice za naknadom troškova parničnog postupka (točka VI. izreke).

2. Protiv točke I., II., IV. i VI. izreke presude žalbu je podnijela tuženica iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno podredno, istu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. U žalbenom stadiju postupka sporan je zahtjev tužitelja za isplatom naknade za neiskorištene slobodne dane u razdoblju od veljače 2016. do lipnja 2017., te zahtjev tužitelja za isplatom naknade za neiskorištenu dnevnu stanku u razdoblju od ožujka 2016 do prosinca 2020.

5. Sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom naknade za neiskorištene slobodne dane (točka I. izreke pobijane presude) temeljem čl. XII. st. 2. Odluke o rasporedu radnog vremena koja je stupila na snagu 1. lipnja 2014. smatrajući da je tuženica tužitelju odobravala 5, umjesto pravilno, 7 slobodnih radnih dana odnosno da je nepravilno kao slobodne dane računala subotu i nedjelju koji su neradni dani.

6. Međutim, pravna shvaćanja suda prvog stupnja u tom dijelu su pogrešna, te je u konkretnom slučaju sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, pravilno sud prvog stupnja smatra da su za rješenje spora između stranaka u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja mjerodavne odredbe Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 73/13, 75/15, 50/16, 30/18, 125/19 – dalje: ZSOS) i Odluke o rasporedu radnog vremena ("Narodne novine", br. 66/14, 23/15, 84/15, 106/17, 39/18, 46/18 – dalje: Odluka). Navedene propise sud prvog stupnja je međutim, u odnosu na isplatu naknade za neiskorištene slobodne dane pogrešno primijenio.

7. Naime, Odlukom, koja je donijeta sukladno odredbi čl. 153. st. 3. ZSOS, propisano je redovno radno vrijeme (Glava II. Odluke, čl. V. do XII.), te radno vrijeme prema posebnom rasporedu (Glava III. Odluke, čl. XIII. do XX.). Rad u redovnom radnom vremenu može biti organiziran kao rad u smjenama i kao rad u turnusu (čl. IX. Odluke). Pritom je propisan i poseban oblik rada u turnusu koji je definiran kao višednevni kontinuirani rad i boravak u izdvojenim objektima (radarske postaje, objekti elektroničkog izviđanja i sl.), te na izoliranim lokacijama (čl. XII. Odluke).

8. U konkretnom slučaju, tužitelj je obavljao rad na izdvojenom objektu na način da je rad, sukladno čl. XII. st. 2. Odluke, obavljao u ciklusima sedam dana rada – sedam dana odmora. Tužitelj smatra, a njegovo pravno shvaćanje prihvaća i sud prvog stupnja, da se drugi ciklus koji se sastoji od sedam dana odmora treba računati na radne dane, te da dani odmora u tom drugom, neradnom ciklusu, ne mogu obuhvaćati subotu i nedjelju kao neradne dane. Stoga tužitelj smatra da tuženica nije imala osnova, nakon prvog ciklusa od sedam dana rada, da mu kao slobodne dane evidentira subote i nedjelje, već su se isti trebali evidentirati samo na radne dane, pa kako mu tuženica slobodne dane nije tako evidentirala smatra da mu je za neiskorištene slobodne dana dužna isplatiti naknadu.

9. Međutim, u konkretnom slučaju radi se o radu koji je obavljan na izdvojenom objektu i izoliranoj lokaciji, za koji su propisani dodaci na plaću, koji se ostvaruju samo i isključivo za takav rad, pa stoga za takav rad vrijedi poseban režim korištenja slobodnih dana, koji se ne može sagledavati samo kroz odredbe o redovnom radnom vremenu u smislu odredbe točke V. Odluke (kojima je propisano radno vrijeme u trajanju od 40 sati tjedno raspoređeno na pet dana, od ponedjeljka do petka od 8,00 do 16,00 sati), već i kroz odredbe koje se odnose na rad organiziran kao posebni oblik rada u turnusu propisan točkom XII. Odluke. Stoga, iako u redovnom radnom vremenu iz točke V. Odluke, subota i nedjelja ne ulaze u radne dane, to ne znači da djelatna vojna osoba kod rada u slučaju višednevnog boravka na radnom mjestu, odnosno u obliku rada na izdvojenom objektu (kao posebnom obliku rada u turnusu) kada nakon 7 dana rada u kontinuitetu koristi 7 dana odmora u kontinuitetu, ima pravo na naknadu za subote i nedjelje koji su evidentirani kao slobodni dani.

10. To stoga što ne samo da djelatna vojna osoba za takav oblik rada prima i posebne dodatke na plaću, već i stoga što kada djelatna vojna osoba kod rada u slučaju višednevnog boravka na radnom mjestu, odnosno kada radi u posebnom obliku rada u turnusu radi u kontinuitetu 7 dana i nakon toga se u kontinuitetu i odmara 7 dana. Stoga, u takvoj situaciji kod takvog posebnog oblika rada, subote i nedjelje ulaze u 7 dana odmora, jer odmor nakon takvog višednevnog boravka na radnom mjestu u trajanju od 7 dana, odnosno posebnog oblika rada u turnusu čini jedinstvenu cjelinu rada u turnusu. Pritom je potrebno i navesti da na navedeno ukazuje i točka XII. Odluke, kojom je propisano da se, kada djelatna vojna osoba radi u takvom obliku rada u turnusu mjesec dana, smatra da ima redoviti mjesečni fond radnih sati.

11. Stoga su djelatnim vojnim osobama koje kada rade u posebnom obliku rada u turnusu u ciklusima sedam dana rada - sedam dana odmora, subote i nedjelje uključene u 7 dana odmora u kontinuitetu, te istima za 7 dana koliko su provele u kontinuitetu na radu na izdvojenom objektu pripada isto toliko slobodnih dana u kontinuitetu neovisno o tome što u te dane padaju subote i nedjelje (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev-363/2025 od 21. siječnja 2026., t.16. -19., Rev-858/2023 od 28. svibnja 2025. t.32. i Rev-535/2023 od 9. travnja 2025., t.37.).

12. Dakle, sud prvog stupnja je pogrešno primijenio materijalno pravo i odredbu čl. XII. Odluke kada je smatrao da je tuženica tužitelju u slučaju posebnog rada u turnusu odnosno višednevnog kontinuiranog rada i boravka na izdvojenom objektu subotu i nedjelju evidentirala kao slobodne dane, te da, posljedično tome, postoji obveza tuženice prema tužitelju da mu isplati naknadu za neiskorištene slobodne dane u iznosu od ukupno 1.694,42 eura. Stoga je, temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP, valjalo pobijanu presudu preinačiti u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, te u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbiti.

13. Sud prvog stupnja prihvatio je i tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom naknade za neiskorištenu dnevnu stanku. U tom dijelu sud prvog stupnja je utvrdio da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao rad u turnusu u neprekinutom trajanju od 12 sati. Također, utvrdio je da tuženica tužitelju u utuženom razdoblju tijekom rada u turnusu od 12 sati dnevno, nije omogućila korištenje dnevnog odmora u trajanju pod 60 minuta ili dva puta po 30 minuta, a kako je to propisano odredbom čl. XI. st. 2. Odluke. Na temelju takvih utvrđenja sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom naknade za neiskorišteni dnevni odmor (stanku).

14. Tuženica osporava utvrđenje suda prvog stupnja da tužitelju nije bilo osigurano 60 minuta dnevne stanke jer prema stavu tuženice suprotno proizlazi iz očitovanja nadležne postrojbe Središnjice za obavještajno djelovanje, kao i iskaza samog tužitelja, a iz kojih proizlazi da je tužitelj iza vrijeme boravka na izdvojenom objektu imao određeno vrijeme dnevnog odmora.

15. Međutim, takvi žalbeni navodi tuženice nisu osnovani. Naime, odredbom čl. XI. st. 2. Odluke propisano je da djelatna vojna osoba koja radi u turnusu ima pravo na odmor u trajanju od 60 minuta ili dva puta po 30 minuta u skladu s naravi i potrebama posla. Iz dopisa Glavnog stožera OS RH, Obavještajna pukovnija od 2. srpnja 2021. (list 36-37 spisa), kao i dopisa Glavnog stožera OS RH, Obavještajna pukovnija, Bojna za elektroničko izviđanje od 9. kolovoza 2021. (list 39 spisa) proizlazi da je tužitelj za vrijeme kada nije bio angažiran u smjenskom radu na izdvojenom objektu ostatak preostalog vremena u danu bio slobodan. Iz predmetnih dopisa dakle, proizlazi da je tužitelju odmor nije bio osiguran za vrijeme radnog vremena, već da je tužitelj odmor koristio nakon radnog vremena: Međutim, svrha korištenja odmora odnosno stanke iz čl. XI. st. 2. Odluke nije da se isti koristi nakon radnog vremena, već tijekom radnog vremena jer u protivnom odmor od 60 ili dva puta po 30 minuta odnosno stanka nema nikakvog smisla. Dakle, iz samih dopisa tuženice proizlazi da tužitelju tijekom radnog vremena u turnusu nije, sukladno odredbi XI. st. 2. Odluke, bio osiguran odmor u trajanju od 60 minuta ili dva puta dnevno po 30 minuta. Navedeno proizlazi i iz iskaza samog tužitelja koji naveo da mu taj odmor nije bio osiguran.

16. Sud prvog stupnja je dakle, pravilno utvrdio da tuženica tužitelju u utuženom razdoblju nije omogućila korištenje odmora (stanke) sukladno odredbi čl. XI. st. 2. Odluke, što proizlazi ne samo iz iskaza samog tužitelja, već i iz isprava koje je priložila sama tuženica. Nisu stoga osnovani žalbeni navodi tuženica da je tužitelj nije dokazao da mu tuženica nije omogućila korištenje odmora. Pritom okolnost što je tužitelju Pravilnikom o prehrani pripadnika oružanih snaga Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 131/13, 36/15, 51/15, 121/16, 38/18) bila osigurana prehrana sama za sebe, ne znači da je tužitelju bio osiguran odmor za vrijeme radnog vremena. To pogotovo kada se ima u vidu da iz drugih dokaza tj. iskaza tužitelja i isprava koje su pročitane tijekom postupka proizlazi suprotno.

17. Dakle, u odnosu na isplatu naknade za neiskorišteni odmor iz čl. XI. st. 2. Odluke, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio izvedene dokaze, te je pravilno primijenio pravila o teretu dokazivanja tako da u postupku nije počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. i čl. 221a. ZPP. Posljedično tome, i činjenično stanje je u tom dijelu pravilno i potpuno utvrđeno tako da nije ostvaren nit žalbeni razlog iz čl. 355. ZPP.

18. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženice da je u tom dijelu pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, u postupku je utvrđeno da tužitelju od strane tuženice nije omogućeno ostvarenje prava na uvećani dnevni odmor (stanku), koje pravo izvire iz materijalnopravne odredbe koju je donijela sama tuženica, pa kako se vrijeme provedeno na stanci ubraja u radno vrijeme, to je tuženica dužna, jer je tužitelj radio u vrijeme kada je trebao koristiti stanku, naknaditi vrijednost tako odrađenih sati rada (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-300/2023 od 23. svibnja 2023.). Stoga je sud prvog stupnja pravilno postupio, i u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom naknade za neiskorišteni dnevni odmor (stanku) prihvatio tako da u tom dijelu nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP koji ističe tuženica.

19. Tuženica u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer je pobijana presuda proturječna, te ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženice, pobijana presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati tako da nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pritom sud prvog stupnja nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

20. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tuženice odbiti kao djelomično neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke.

21. S obzirom na izmijenjeni uspjeh stranaka u sporu preinačena je i odluka o troškovima parničnog postupka koja o njemu ovisi u dijelu u kojem se ista pobija žalbom U konkretnom slučaju, tužbeni zahtjev tužitelja je prihvaćen u odnosu na tražbinu s osnove neiskorištene dnevne stanke, dok je isti odbijen u odnosu na tražbinu s osnove neiskorištenih slobodnih dana i tražbinu s osnove dodatka za vojni čin tako da je tužitelju odnosu na osnovu uspio u omjeru od 33,33 %. U odnosu na visinu tužitelj je uspio u omjeru od 45,18 % (dosuđenih 3.156,07 eura u odnosu na ukupno zahtijevanih 6.985,26 eura). Imajući u vidu navedeni djelomični uspjeh stranaka u postupku, ispunjene su pretpostavke za primjenu odredbe čl. 154. st. 4. ZPP, pa je stoga primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u točkama IV. i VI. izreke pobijane presude preinačena na način da je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

22. S obzirom da je tuženica djelomično uspjela sa žalbom, tuženici su, temeljem čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 2. ZPP, a sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23, 107/25 - dalje: OT), priznati troškovi žalbenog postupka s osnove troška sastava žalbe u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 10.1. OT). Međutim, kako je tuženica u omjeru od 34,93 % uspjela s žalbom (1.694,42 eura u odnosu na ožaljenih 4.850,99 eura), valjalo joj je temeljem čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 2. ZPP dosuditi troškove žalbenog postupka u iznosu od 87,32 eura (34,93 % od priznatih 250,00 eura).

23. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 26. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj