Poslovni broj: Us I-649/2026-6

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R I J E Š E N J E

Upravni sud u Splitu, po sucu Studenku Vuleti, uz sudjelovanje sudske zapisničarke Nataše Rogošić, u upravnom sporu tužiteljice FG, vlasnica ribarsko-ugostiteljskog obrta [obrt], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po opunomoćeniku-odvjetnicima Odvjetničkog društva Pelicarić & Smerdel d.o.o. Zagreb, Gundulićeva 35, protiv tuženika, Ministarstva financija, Carinska uprava, Područni carinski ured Split, Zrinsko-Frankopanska 60,zastupanog po opunomoćenicima MG i JG, zaposlenicima tuženika, radi naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru bez koncesije (u daljnjem tekstu naknada s obilježjem naknade za koncesiju), nakon neposredne i javne rasprave zaključene 14. svibnja 2026. godine, u prisutnosti stranaka, 26. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog ureda Split, KLASA: UP/I-471-01/26-07/14, URBROJ: 513-02-8008/9-26-1 od 18. veljače 2026. godine.

r i j e š i o  j e

Odgađa se izvršenje rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog ureda Split, KLASA: UP/I-471-01/26-07/14, URBROJ: 513-02-8008/9-26-1 od 18. veljače 2026. godine do pravomoćnog okončanja ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1.Upravodobno podnijetoj tužbi protiv rješenja tuženika, KLASA: UP/I-471- 01/26-07/14, URBROJ: 513-02-8008/9-26-1 od 18. veljače 2026. godine tužitelj je u bitnom naveo: da je osporeno rješenje materijalno-pravno neutemeljeno u dijelu kojim je utvrđena imovinska korist, a iz razloga što tuženik imovinsku korist iz članka 89. stavak 7. Zakona o koncesijama, faktično poistovjećuje s tužiteljičinim bruto prihodom ostvarenim obavljanjem njezine registrirane djelatnosti; da je sporno tuženikovo tumačenje odredbe članka 89. stavak 7. Zakona o koncesijama ("Narodne novine", broj: 69/17. i 107/20, dalje: ZoK-a), a da je neprihvatljivo i sa stajališta svrhe navedene zakonske odredbe (ratio), da institut oduzimanja imovinske koristi, po svojoj pravnoj naravi ima restitucijski a ne kazneni karakter; da se imovinska korist u ekonomskom smislu ne može poistovjetiti s bruto prihodom; da je apsolutno neadekvatna metoda izračuna/procjena imovinske koristi (broj sjedala); da pretpostavka da svako sjedalo generira jednak prihod nije dokazana ni učinjena vjerojatnom; da prihod koji generira pojedini dio restorana, ne ovisi samo o broju stolica, nego i o njihovoj stvarnoj popunjenosti, rotaciji gostiju tijekom dana, dobu dana, vremenskim prilikama, položaju stolova, duljini zadržavanja gostiju, strukturi potrošnje i sezonalnosti poslovanja; da broj stolica sam po sebi nije dokaz ostvarenog prihoda, nego tek pokazatelj maksimalnog kapaciteta; da tužiteljica svoje prihode ostvaruje iz najmanje dviju različitih gospodarskih djelatnosti-ugostiteljstva i ribarstva; da broj stolica(sjedećih restoranskih mjesta) ni u kojem slučaju ne može predstavljati kriterij za raspodjelu ukupnog poslovanja ribarsko-ugostiteljskog obrta jer stolice po svojoj naravi, ne odražavaju niti mogu odražavati prihode ostvarene iz ribarske djelatnosti; da je povrijeđeno pravo zajamčeno odredbom članka 16. Ustava Republike Hrvatske i da kada postoji legitimni javni interes, sredstva kojima država intervenira u prava pojedinca, ne smiju biti pretjerana u odnosu na cilj koji se želi postići; da kod utvrđivanja promjenjivog dijela naknade za koncesiju i za razdoblje prije 29. srpnja 2023. godine i za razdoblje nakon navedenog datuma, tuženik ne polazi od stvarno utvrđenog prihoda ostvarenog na spornoj površini, nego od prihoda koji je prethodno procijenjen raspodjelom ukupnog prihoda restorana prema omjeru broja stolica; da je kod utvrđivanja stalnog dijela naknade za koncesiju tuženik bio dužan jasno navesti razloge zašto koncesijsku odluku Zadarske županije za plažu na području katastarske općine [katastarska općina], smatra "takvim ili sličnim predmetom koncesije", kao i zbog kojih je razloga usporedivost, upravo taj predmet koncesije odabran kao relevantna usporednica nauštrb nekih drugih: da se ne razabire odgovor na pitanje na temelju kojih je konkretnih i provjerenih dokaza tuženik utvrdio upravo površine i opseg korištenja koji su uzeti u obzir (računicu stalnog dijela naknade za terasu do 29. srpnja 2023. godine te računicu stalnog dijela naknade za privezište i sidrište u svim nadziranim periodima. Tužbom je predloženo da se u upravnom sporu provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnost utvrđenja stvarne visine ostvarene imovinske koristi tužiteljice za nadzirano razdoblje. Tužbenim zahtjevom je zatražio da se poništi osporeno rješenje tuženika od 18. veljače 2026. godine. U tužbi je iznijet prijedlog da sud sukladno članku 42. Zakona o upravnim sporovima donese rješenje o odgodnom učinku tužbe U prijedlogu je naveo da tužiteljica nikako ne može u određenom joj roku pribaviti i platiti iznos od 109.476,81 euro, a da i djelomično podmirenje obveze boj joj prouzročilo štetu koju bi jako teško bilo popraviti; da tužitelji9ca na okolnost njezine financijske situacije prilaže dokaz – Podaci o solventnosti (obrazac SOL -2) sa stanjem na dan 04. ožujka 2026. godine iz kojeg je vidljivo da stanje sredstava na tužiteljičinom računu iznosi 255,14 eura, a da je prosječno stanje sredstava n a istom računu u proteklih 180 dana bilo 6.638,85 eura, dok je ukupan priljev istog računa u proteklih 180. dana bio 61.823,98 eura; da bi s obzirom na navedene podatke naplatom utvrđene obveze bilo onemogućeno tužiteljici da nastavi poslovanje svog obrta, a da ne bi imala sredstava za financiranje osnovnih potreba življenja; da navedeno potvrđuju i ostali dokazi – Knjiga primitaka i izdataka; da bi provedbom ovrhe predmetnog rješenja tuženika šteta nastala i za treće osobe; da tužiteljica u obrtu zapošljava troje radnika na neodređeno vrijeme a da tijekom sezone zapošljava osam radnika, pa bi ovrhom predmetne obveze, prije nego se donese pravomoćna odluka, dovela do blokade računa i prestanka rada tužiteljičinog obrta, čime bi nastala teško popravljiva šteta ne samo za tužiteljicu već i za njezine radnike, budući da im tužiteljica ne bi mogla isplaćivati plaće i da bi isti ostali bez zaposlenja. Prijedlogu za donošenje rješenja o odgodnom učinku tužbe priložila je dokaze: - Podaci o solventnosti (obrazac Sol -2) na dan 04. ožujka 2026. godine, - Knjigu primitaka i izdataka, - Ugovore o radu za zaposlenike obrta i dokaz da su isti prijavljeni kod HZMO.

2.Tuženik je dostavio odgovor na tužbu u kojem je u bitnom ostao kod obrazloženja osporenog rješenja. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da je pri donošenju osporenog rješenja u potpunosti postupio u skladu s odredbama ZoK-a koje se odnose na nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije. Vezano za navod da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo time što je izjednačen bruto prihod s imovinskom koristi, tuženik je naveo da je postupio sukladno članku 89. stavku 7. ZoK- a. Tuženik je otklonio tužbeni navod da imovinska korist ni u kom slučaju ne može biti isto što i primici. S tim u vezi je naveo da odredba članka 89. ZoK-a je potpuno jasna i da strogo penalizira subjekte koji obavljaju djelatnost bez koncesije ili prekoračenjem koncesije, na način da u takvim situacijama propisuje naplatu naknade s obilježjem naknade za koncesiju te oduzimanje imovinske koristi; da je svrha članka 89. ZoK-a da onemogući da subjekt koji nezakonito obavlja djelatnost bez koncesije ostvari bilo kakvu ekonomsku korist iz takvog postupanja; da svako drugačije tumačenje, kojim bi se dopuštalo umanjenje za troškove dovelo bi do situacije u kojoj bi nezakonito postupanje moglo biti ekonomski isplativo, što je protivno svrsi Zakona; da je tužiteljica preuzela rizik obavljanja djelatnosti vez valjane koncesije te snosi sve pravne i ekonomske posljedice takvog postupanja, radi čega se ne mogu priznavati troškovi nastali u nezakonitom obavljanju djelatnosti; da je točan navod da institut oduzimanja imovinske koristi ima restitucijsku funkciju ali da restitucija podrazumijeva vraćanje cjelokupno nepripadno ostvarene koristi, a ne samo dobiti nakon odbitka troškova; da osporeno rješenje ne predstavlja kaznu već uspostavu zakonitog stanja. Vezano za navod da broj sjedala ne može biti osnova izračuna imovinske koristi, tuženik je naveo da je navedena metoda korištena tek nakon što nije bilo moguće utvrditi stvarne primitke ostvarene na spornoj površini, budući da poslovne evidencije tužitelja nisu omogućavale njihovo razgraničenje, pa je je takvim okolnostima tuženik bio ovlašten primijeniti procjenu sukladno Općem poreznom zakonu; da broj stolica nije korišten kao općeniti kriterij, već kao stvarni pokazatelj kapaciteta konkretne terase na pomorskom dobru, koja čini funkcionalno odvojenu cjelinu u odnosu na ostatak ugostiteljskog objekta, pa da upravo zbog toga navedeni kriterij omogućuje razmjerno i logično pripisivanja dijela ukupnog prihoda toj površini; da tužitelj tijekom postupka nije dostavio vjerodostojne evidencije niti je predložio alternativni model raspodjele prihoda, iako je za to imao mogućnost, pa da se ne može osnovano pozivati na neadekvatnost primijenjene metode. U odnosu na navod da broj stolica sam po sebi nije dokaz ostvarenog prihoda, nego tek pokazatelj maksimalnog kapaciteta i da ovisi o utjecaja različitih faktora, tuženik je naveo da on nije dužan utvrđivati prihod s apsolutnom preciznošću, već da je dužan utvrditi razumno i vjerojatno visinu protupravne koristi na temelju raspoloživih podataka. Vezano za navod o obavljanju više djelatnosti u obrtu (ugostiteljstva i ribarstva tuženik navodi da isti navod ne utječe na zakonitost rješenja jer predmet ovog postupka nije ukupno poslovanje obrta, već isključivo korištenje pomorskog dobra u ugostiteljske svrhe; da prihodi ostvareni iz ribarske djelatnosti nisu funkcionalno ni činjenično povezani s korištenjem terase niti s brojem sjedećih mjesta, slijedom čega da nisu ni bili predmet procjene niti su utjecali na utvrđenu imovinsku korist. Tuženik je otklonio navod da je povrijeđeno pravo zajamčeno člankom 16. Ustava Republike Hrvatske. Istakao je da primjena metode procjene u situaciji kada nije moguće utvrditi stvarne prihode proizlazi iz zakonskih ovlasti, da je nužna radi zaštite javnog interesa (naplata javnih prihoda) i da predstavlja najbrže učinkovito sredstvo u okolnostima kada vjerodostojni podaci nisu dostupni. U odnosu na navod da kod utvrđivanja promjenjivog dijela naknade za koncesiju i za razdoblje prije 29. srpnja 2023. godine i za razdoblje nakon navedenog datuma, da tuženik ne polazi od stvarno utvrđenog prihoda ostvarenog na spornoj površini, nego od prihoda koji je prethodno procijenjen raspodjelom ukupnog prihoda restorana prema omjeru broja stolica, tuženik je naveo da je on bio ovlašten pristupiti po metodi procjene, jer nije bilo moguće pouzdano utvrditi primitke ostvarene isključivo na spornoj površini ugostiteljskog objekta a da poslovne evidencije nisu omogućavale jasno razgraničenje primitaka po lokaciji. Vezano za navod da je tuženik bio dužan jasno navesti razloge zašto koncesijsku odluku Zadarske županije za plažu na području katastarske općine [katastarska općina], smatra "takvim ili sličnim predmetom koncesije", kao i zbog kojih je razloga usporedivosti, upravo taj predmet koncesije odabran kao relevantna usporednica nauštrb nekih drugih, tuženik je istakao da je navedena koncesijska odluka uzeta kao relevantna usporednica jer se odnosi na pomorsko dobro, istu vrstu djelatnosti (ugostiteljstvo), usporedive prostorne karakteristike (terasa) te slične tržišne uvjete u obalnom području Republike Hrvatske. U odnosu na navod da da nije vidljivo na temelju kojih konkretnih i provjerljivih dokaza je tuženik utvrdio površine i opseg korištenja koji su uzeti u obzir (računicu stalnog dijela naknade za terasu do 29. srpnja 2023. godine te računicu stalnog dijela naknade za privezište i sidrište tuženik je istakao da su površine i opseg korištenja pomorskog dobra utvrđeni na temelju konkretnih i provjerljivih dokaza; da su površine za privezište utvrđene na temelju očevida obavljenog dana 07. kolovoza 2025. godine te pisane izjave nadzirane osobe od 29. kolovoza 2025. godine; da su površine za sidrište utvrđene na temelju pisane izjave nadzirane osobe od 23. rujna 2025. godine; da su površine za terasu (do 29. 07. 2023.) utvrđene na temelju očevida obavljenog dana 07. kolovoza 2025. godine te rješenja o davanju dozvole na pomorskom dobru od 16. srpnja 2024. godine. Predloženo je da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

3.Osporenim rješenjem tuženika od 18. veljače 2026. godine, u točki I.1. do 14. izreke rješenja tužitelju je utvrđena obveza naknade s obilježjem naknade za koncesiju za razdoblja 2023, 2024. 2025, tj. za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 07. kolovoza 2025. godine, (stalni i promjenjivi dio), koji se odnosi na terasu, privezište, te za sidrište (stalni dio), u iznosima kako su navedeni u osporenom rješenju., te kamate zbog neplaćene naknade u navedenim iznosima. Točkom II. (1. i 2.) izreke rješenja utvrđuje se i oduzima Imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti bez koncesije za razdoblje za nadzirano razdoblje u iznosu kako se navodi u rješenju. Ostalim točkama izreke rješenja naložena je uplata utvrđene naknade i kamata te imovinske koristi, na navedene račune, te je naložen obračun daljnje kamate, uz upozorenje da u slučaju neizvršene uplate po rješenju, da će se naplata izvršiti ovrhom, te je određeno da nakon izvršene uplate tužitelj provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama.

4.Sud je u predmetu održao glavnu raspravu na koju je pozvao stranke te im omogućio da iznesu svoje stavove i da se očituju o stavovima protivne stranke. Na ročištu od 14.svibnja 2026. godine opunomoćenik tužitelja je iskazao da u cijelosti ostaje kod sadržaja tužbe, dokaznih prijedloga i tužbenog zahtjeva. Nije popisao trošak. Opunomoćenici tuženika su iskazali da u cijelosti ostaju kod odgovora na tužbu i obrazloženja osporenog rješenja.

5.Sud je odbio prijedlog da za provođenje financijskog vještačenja kako je predloženo, jer je ocijenjeno da je provođenje vještačenja nepotrebno i da se s obzirom na stanje spisa i raspoložive dokaze u spisu može donijeti pravilna i zakonita odluka bez provođenja vještačenja.

6.U dokaznom postupku pregledana je tužba, osporeno rješenje od 18. veljače 2026.godine, odgovor na tužbu, te se pregledao sudski spis i spis upravnog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu. Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

7.Ocjenom svih dokaza zajedno i svakog dokaza posebno, a uzimajući u obzir navode stranaka, tužbeni zahtjev nije osnovan.

8.Predmet spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja, odnosno da li je osporenim rješenjem zakonito tužitelj obvezan na plaćanje naknade s obilježjem naknade za koncesiju ( stalni i promjenjivi dio) u iznosima navedenim u rješenju, te da li je zakonito utvrđena i oduzima se imovinska korist, sve na način i u iznosima navedenim u osporenom rješenju tuženika.

9.Iz spisa upravnog tijela proizlazi: da je Ministarstvo financija, Carinska uprava, Područni carinski ured Split obavilo nadzor obračunavanja i plaćanja naknade za koncesiju, podugovora i ugovora s takvim svojstvom koje je sklopljen s koncesionarom, a koji su formalno/sadržajno vezani za ugovor o koncesiji te obavljanja djelatnosti za koje je potrebna koncesija, bez dodijeljene koncesije, ili prekoračenjem opsega i sadržaja koncesije, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 07. kolovoza 2025. godine, kod tužiteljice (njezinog ribarsko-ugostiteljskog obrta [obrt], [adresa], o čemu je sastavljen zapisnik od 14. studenog 2025. godine, na koji je tužiteljica izjavila prigovor.

10.Prema stanju spisa proizlazi da tužiteljica u nadziranom razdoblju od 01. siječnja 2023. do 07. kolovoza 2025. godine nije imala koncesiju za obavljanje djelatnosti na predmetnom dijelu pomorskog dobra na kojem se obavlja ugostiteljska djelatnost u okviru restorana koji posluje u obrtu i to za terasu u sklopu restorana, privezište za brodice i sidrište, sve kako je navedeno u Zapisniku o nadzoru i osporenom rješenju tuženika.

11.Člankom 12. stavak 1. ZoK-a, propisano je da je zabranjeno svako obavljanje djelatnosti za koje je potrebna koncesija, bez dane koncesije.

12.Člankom 89. st. 1. ZoK-a propisano je da ako se u postupku nadzora utvrdi da koncesionar obavlja djelatnost koncesije izvan opsega koji je određen ugovorom o koncesiji, odnosno da druga osoba djelatnost za koju je propisano da se obavlja na temelju koncesije obavlja bez koncesije ili prekoračenjem opsega i sadržaja koncesije, inspektor donosi rješenje kojim se utvrđuje obveza i nalaže uplata iznosa posebne naknade za nezakonito obavljane djelatnosti bez koncesije. Stavkom 2. istog članka propisano je da obveza plaćanja naknade s obilježjem naknade za koncesiju nastaje obavljanjem djelatnosti u okolnostima iz st. 1. ovog članka. Stavkom 3. istog članka propisao je da se iznos naknade s obilježjem naknade za koncesiju utvrđuje na temelju činjenica utvrđenih prema njihovoj gospodarskoj biti i pripadajućim najvišim iznosima koji se obračunavaju primjenom kriterija koji su posebnim zakonom propisani za određivanje visine nakade za koncesiju. Prema stavku 6. istog članka utvrđenje i plaćanje naknade s obilježjem naknade za koncesiju ne predstavlja ozakonjenje nezakonitog obavljanja djelatnosti iz stavka 1. ovoga članka i ne može se smatrati osnovom za stjecanje prava koncesije te ne isključuje obvezu oduzimanja imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti, kao ni pravo na naknadu svake druge štete koja je nastala zbog nezakonitog obavljanja djelatnosti.

Stavkom 7.istog Zakona propisano je da ako posebnim propisom nije drugačije propisano, imovinska korist ostvarena nezakoniti obavljanjem djelatnosti oduzet će se rješenjem iz stavka 1. ovoga članka kojim se utvrđuje obveza i nalaže uplata iznosa naknade s obilježjem naknade za koncesiju. Na uvjete i način oduzimanja imovinske koristi primjenjuju se odredbe posebnih zakona i propisa donesenih na temelju posebnih zakona. U svakom slučaju, oduzeta imovinska korist neće se umanjiti za iznos sredstava na bilo koji način uloženih u nezakonito obavljanje djelatnosti. Imovinska korist koja se ne može ili može pouzdano utvrditi na temelju poslovnih knjiga ili evidencija mora se procijeniti, odgovarajućom primjenom odredbi o procijeni porezne osnovice sukladno propisu kojim se uređuje porezni postupak. Ako ovim Zakonom, posebnim zakonima i propisima donesenim na temelju posebnih zakona nisu uređeni ili nisu u cijelosti uređeni uvjeti i način oduzimanja imovinske koristi, na odgovarajući način se primjenjuju propisi kaznenog prava kojima se uređuje oduzimanje imovinske koristi.

13.Stoga, zakonito je tužiteljici sukladno članku 12. stavak 1. i članku 89.ZoK- a, utvrđena naknada s obilježjem naknade za koncesiju (stalni i promjenjivi dio), za razdoblja 2023. 2024. i 2025. godine u iznosu navedenim u rješenju tuženika.

14.Isto tako zakonito je tužiteljici utvrđena i oduzima se imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru, bez koncesije, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 07. kolovoza 2025. godine, na način naveden u predmetnom rješenju tuženika, za gospodarsko korištenje pomorskog dobra bez dodijeljene koncesije.

15.Imovinska korist tužiteljici je zakonito utvrđena temeljem podataka o ostvarenom prihodu, koji podaci su utvrđeni zakonitim korištenjem metode procjene, te je pritom tuženik zakonito postupio kada utvrđeni ukupni prihod nije umanjio za učinjene troškove u ostvarenju prihoda. Tužitelju opravdano i zakoniti nisu priznati nikakvi troškovi nastali u vezi obavljanja ugostiteljske djelatnosti na pomorskom dobru, budući da se radi o nezakonitom obavljanju djelatnosti na pomorskom dobru, bez koncesije, sve sukladno članku 89. stavak 7. ZoK-a, prema kojoj odredbi je jasno određeno da se kod utvrđivanja imovinske koristi prihodi ostvareni nezakonitim radom neće umanjiti za nikakve troškove u vezi sa takvim radom.

16.Smisao i cilj odredbe članka 89. stavak 7. ZoK-a je da onemogući da subjekt koji nezakonito obavlja djelatnost bez koncesije ostvari bilo kakvu ekonomsku korist iz takvog postupanja. Svako drugačije tumačenje, kojim bi se dopuštalo umanjenje za troškove dovelo bi do situacije u kojoj bi nezakonito postupanje moglo biti ekonomski isplativo, što je protivno svrsi Zakona. Tužiteljica je preuzela rizik obavljanja djelatnosti vez valjane koncesije te snosi sve pravne i ekonomske posljedice takvog postupanja, radi čega joj se ne mogu priznavati troškovi nastali u nezakonitom obavljanju djelatnosti.

17.Kako tužiteljica nije u svome knjigovodstvu odvojeno vodila prihode ostvarene obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru od prihoda ostvarenih radom na djelu koje nije pomorsko dobro, za utvrđivanje imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru bilo je moguće jedino korištenjem metode procijene, kao legitimne i zakonom dozvoljene, u situaciji kada ne postoje druge mogućnosti za utvrđivanje iznosa prihoda ostvarenog radom na pomorskom dobru, budući da tužiteljica tijekom postupka nije dostavila vjerodostojne evidencije niti je predložila alternativni model razgraničenja prihoda, pa je carinsko tijelo opravdano i zakonit postupilo na navedeni način u konkretnom slučaju. Tuženik u navedenoj situaciji zakonito kod utvrđivanja ukupnog prihoda koristeći metodu procjeni korištenjem podatka o broju sjedala na terasi, koja metoda je uobičajena u sličnim situacijama. Tuženik je u odgovoru na tužbu se detaljno očitovao o prigovorima tužiteljice koji se odnose na korištenje procijene za utvrđivanje ukupnog prihoda te korištenjem podatka o broju sjedala u terasi, kojim je otklonio sve iznijete prigovore, a s kojim navodima je u potpunosti suglasan sud, pa radi ekonomičnosti se ne nalazi potrebitim isto u presudi dodatno obrazlagati. Stoga, prigovori tužiteljice nisu osnovani jer je carinsko tijelo u konkretnoj situaciji bilo ovlašteno koristiti metodu procjene kao zakonom dozvoljenu a u konkretnom slučaju jedino moguću, ali je također istaći da metoda procjene nije egzaktna metoda, ali je zakonom dozvoljena i koristi se iznimno kada je ne postoje druge mogućnosti da se iz podataka knjigovodstva nadziranog subjekta utvrdi iznos ostvarenih prihoda.

18.Tuženik je u odgovoru na tužbu se detaljno očitovao po svim tužbenim navodima, kako o navodu da nije vidljivo temeljem kojih dokaza je tuženik utvrdio površine i opseg korištenja koji su uzeti u obzir računanja stalnog dijela naknade na terasi privezištu i sidrištu, tako i po pitanju utvrđivanja promjenjivog dijela naknade za koncesiju za razdoblje prije 29.7. 2023. godine i za razdoblje nakon navedenog datuma, te na ostale tužbene navode, koje navode tuženika sud u potpunosti prihvaća, te radi ekonomičnosti ne nalazi potrebu da iste ponavlja u presudi.

19.Istaći je da je u sličnoj pravnoj i činjeničnoj osnovi, vezano za primjenu odredbi Zakona o koncesijama (čl. 12. i 89.) ovaj sud već donio više presuda u kojima je iznesen istovjetan stav vezano za obvezu plaćanja koncesijske naknade i da su u postupku po žalbi tužitelja te presude potvrđene presudama Visokog upravnog suda Republike Hrvatske.

20.Sud ocjenjuje da je u postupku potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, te da su na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjene mjerodavne odredbe propisa, pa je osporeno rješenje zakonito. Stoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24, dalje, ZUS-a), odbiti tužbeni zahtjev tj. odlučiti kao u izreci presude.

21.Prijedlog za odgodu izvršenja osporenog rješenja (određivanje odgodnog učinka tužbe), je osnovan.

22.Odredbom članka 42. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24, dalje: ZUS-a) propisano je da tužba nema odgodni učinak, osim kad je za to zakonom propisano. Stavkom 2. istog članka propisano je da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu. Stavkom 3. istog članka propisano je je da sud može na prijedlog stranke izdati privremenu mjeru ako je to nužno kako bi se izbjegla šteta koja bi se teško mogla popraviti, a privremena mjera nije protivna javnom interesu, niti bi se njome nanijela veća nenadoknadiva šteta protivnoj stranki. Stavkom 4. istog članka propisano je da o odgodnom učinku tužbe i privremenoj mjeri sud odlučuje rješenjem. Stavkom 5. istog

članka propisano je da se protiv rješenja o odgodnom učinku i privremenoj mjeri može izjaviti žalba. Stavkom 6. istog članka propisano je da odgodni učinak tužbe i privremene mjere vrijede do pravomoćnog okončanja spora ili drugačije odluke suda.

23.Imajući u vidu citirane odredbe Zakona, navode stranke iznijete u tužbi u odnosu na razloge za određivanje privremene mjere kao i cjelokupnu dokumentaciju priloženu u spisu predmeta, Sud smatra da je prijedlog za odgodu izvršenja osporenog rješenja (odgodni učinak tužbe), do pravomoćnog okončanja ovog upravnog spora osnovan, budući da je tužiteljica priloženim dokazima učinio vjerojatnim na dostatnom stupnju vjerojatnosti, da bi mu izvršenjem predmetnog rješenja tuženika s obzirom na ukupnu visinu obveze od 109.476,81 eura, nastala šteta koja bi se teško mogla popraviti, u vidu: - da bi tužitelj ne bi mogala isplaćivati plaće za svoje zaposlenike zaposlenika u stalnom radnom odnosu koji broj se povećava u sezoni, da bi s obzirom na neznatna financijska sredstva kojima tužiteljica raspolaže na računu (255,14 eura, odnosno prosječan priljev sredstava u proteklih 180 dana od 6.638,85 eura), izvršenje predmetnog rješenja dovelo do insolventnosti tužiteljičinog obrta, blokade računa, raskida poslovnih odnosa sa poslovnim partnerima jer prema istima ne bi mogao izvršavati financijske obveze, a moguće i težih financijskih problema u vidu prestanka rada obrta, što bi značilo gubitak radnih mjesta, što je jako bitno za lokalnu zajednicu i Državni proračun RH-e.

Istaći je da određivanje predmetne privremene mjere je privremenog karaktera, do pravomoćnosti odluke u ovom upravnom sporu, te se smatra kako se ovom odlukom neće nanijeti veća nenadoknadiva šteta protivnoj stranci, ovdje tuženiku.

24.Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 147. st. 1. ZUS-a, kojim je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi svoje troškove, ako zakonom nije drukčije propisano, radi čega je zahtjev za naknadom troška, valjalo odbiti iz razloga jer je tužiteljev zahtjev odbijen, pa je slijedom navedenog riješeno kao u izreci pod točkom II. izreke.

U Splitu 26. svibnja 2026.

SUDAC

Studenko Vuleta

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske (čl. 126. st. 1. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje presude (čl.126.st.6. ZUS-a).

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka istog, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske (članak 42. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja, Odvjetničko društvo Pelicarić & Smerdel d.o.o. Zagreb, Gundulićeva 35,

- tuženiku Ministarstvu financija RH, Carinskoj upravi, Područnom carinskom uredu

Split, Zrinsko-Frankopanska 60,

- u spis.