Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž Ob-59/2025-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Dragice Sirovica Hranilović sutkinje izvjestiteljice i Vitomira Boića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Mario Mikulić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika SJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Jasminka Dugandžija, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i podjele bračne stečevine, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P Ob- 379/2024-9 od 27. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 26. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika SJ kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P Ob-379/2024-9 od 27. svibnja 2025. pod st. I., IV. i V. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice MJ, za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

„I. Utvrđuje se da je tužiteljica MJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], po osnovi bračne stečevine stekla izvanknjižno vlasništvo 3153/10000 suvlasničkog dijela nekretnine kat. čest. [katastarska čestica], I [adresa], odvojak 10, ukupne površine 384 m2, od čega kuća, [adresa], odvojak 10, površine 119 m1 i dvorište površine 265 m2, sve upisano u posjedovni list broj 3095 k. o. [katastarska općina] (mbr. 335550) te je tuženik SJ iz [adresa], odvojak 10, OIB [osobni identifikacijski broj], dužan trpjeti upis prava vlasništva tužiteljice za 3153/10000 suvlasničkog dijela nekretnine kat. čest. [katastarska čestica], [adresa], odvojak 10, ukupne površine 384 m2, od čega kuća, [adresa], odvojak 10 površine 119 m1 i dvorište površine 265 m2, sve upisano u posjedovni list broj 3095 k. o. [katastarska općina] (mbr. 335550), u protivnom će navedeno zamijeniti ova presuda.

II. Odbija se tužiteljica sa dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Utvrđuje se da nekretnina kat. čest. [katastarska čestica], [adresa], odvojak 10, ukupne površine 384 m2, od čega kuća, [adresa], odvojak 10, površine 119 m1 i dvorište površine 265 m2, sve upisano u posjedovni list broj 3095 k. o. [katastarska općina] (mbr. 335550) predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice MJ iz [adresa], I [adresa], odvojak 10, OIB [osobni identifikacijski broj], i tuženika SJ iz [adresa], I [adresa], odvojak 10, OIB [osobni identifikacijski broj].

Tuženik SJ iz [adresa], odvojak 10, OIB [osobni identifikacijski broj] je dužan tužiteljici MJ iz [adresa], odvojak 10, OIB [osobni identifikacijski broj], predati u vlasnički suposjed nekretninu kat. čest. [katastarska čestica], [adresa], odvojak 10, ukupne površine 384 m2, od čega kuća, [adresa], odvojak 10, površine 119 m1 i dvorište površine 265 m2, sve upisano u posjedovni list broj 3095 k. o. [katastarska općina] (mbr. 335550) u skladu s prethodnom točkom presude."

III. Odbija se tužiteljica sa preostalim dijelom zahtjeva za utvrđenje suvlasništva na nekretnini u [adresa], preko dosuđenog dijela od 3153/10000 do zatraženog dijela od 3/8 (3750/10000).

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 4.571,34 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. svibnja 2025. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

V. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 30.173,68 EUR.“

2. Protiv dijela navedene presude pod stavcima I., IV. i V. izreke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom sudu drugoga stupnja da prvostupanjsku presudu preinači na način da tužbeni zahtjev odbije, uz naknadu troškova parničnog postupka, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška sastava žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica se protivi svim žalbenim navodima i predlaže žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troška sastava žalbe.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje bračne stečevine i to nekretnine kat. čest. [katastarska čestica], [adresa], odvojak 10, ukupne površine 384 m2, od čega kuća, [adresa], odvojak 10, površine 119 m1 i dvorište površine 265 m2, sve upisano u posjedovni list broj 3095 k. o. [katastarska općina] (mbr. 335550).

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio u granicama žalbenih navoda, kao i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, ovaj sud nalazi da donošenjem pobijane presude niti tijekom postupka koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP, pri čemu je ovaj drugostupanjski sud presudu ispitivao samo u dijelu pobijanom žalbom.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati, budući da je izreka presude jasna, razumljiva i neproturječna sama sebi niti razlozima presude, dok obrazloženje sadrži jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama relevantnim za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Stoga nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju sadržajno upire žalba tuženika.

8. Sama činjenica što tuženik provedene dokaze ocjenjuje drugačije i iz njih izvodi drugačije zaključke od onih koje je izveo prvostupanjski sud ne znači da pobijana presuda ima nedostatke koji bi predstavljali bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

9. U postupku je utvrđeno:

- da su stranke bile u braku od 2. kolovoza 1986. do 1. travnja 2010., kada je brak prestao razvodom,

- da su i prije sklapanja braka živjele zajedno u izvanbračnoj zajednici i to od 1983. ili

1984. godine, do sklapanja braka,

- da je u braku stranaka rođeno dvoje djece,

- da je tuženik prije početka izvanbračne i bračne zajednice stranaka kupio predmetno zemljište te na njemu izgradio prizemlje kuće, u kojem je jedno vrijeme živio zajedno sa svojim ocem,

- da su tijekom trajanja bračne zajednice stranke izgradile kat kuće, poslovni prostor- kafić, potom pržionicu kave koja je naknadno prenamijenjena u garsonijeru,

- da je tuženik u razdoblju od 1992. do 1998. godine radio u Austriji,

- da je tužiteljica tijekom trajanja bračne zajednice bila zaposlena, vodila kućanstvo, skrbila o zajedničkoj djeci te dodatno ostvarivala prihode obavljanjem povremenih poslova čišćenja i peglanja po kućama,

- da su sredstva ostvarena radom stranaka tijekom trajanja bračne zajednice ulagana u predmetnu nekretninu,

- da prema nalazu i mišljenju građevinskog vještaka vrijednost garsonijere iznosi 18.058,00 EUR, vrijednost stana na provom katu 46.510,00 EUR, vrijednost neuređenog potkrovlja 6.327,00 EUR dok vrijednost kuće i zemljišta 112.430,00 EUR,

- da iz navedenog proizlazi da udio garsonijere u cjelokupnoj nekretnini iznosi 16,06%, udio stana na prvom katu sa potkrovljem iznosi 47%,

- da vrijednost dijelova nekretnine stečenih tijekom trajanja bračne zajednice čini 63,06% ukupne vrijednosti nekretnine,

- da polovica navedenog dijela odgovara suvlasničkom dijelu tužiteljice od 3153/10000 dijela.

10. Na temelju utvrđenog, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da zemljište i prizemlje kuće predstavljaju posebnu imovinu tuženika, budući da su stečeni prije početka izvanbračne i bračne zajednice stranaka, dok su kasnije dogradnje i ulaganja rezultat rada i sredstava stečenih tijekom trajanja bračne zajednice stranaka.

11. Neosnovano tuženik žalbom osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda prema kojem suvlasnički omjeri stranaka na dijelu nekretnine koji predstavlja bračnu stečevinu iznose po jednu polovinu.

12. Naime, pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 277. Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“ broj 11/78, 27/78, 45/89 i 59/90 – dalje: ZBPO), prema kojoj imovina koju su bračni drugovi stekli radom tijekom trajanja bračne zajednice predstavlja njihovu zajedničku imovinu, kao i odredbu čl. 287. st. 2. ZBPO prema kojoj se pri ocjeni doprinosa bračnih drugova u stjecanju zajedničke imovine ne vodi računa samo o zaradi i osobnim primanjima svakog od bračnih drugova, već i o pomoći jednog bračnog druga drugome, radu u domaćinstvu i obitelji, skrbi oko odgoja i podizanja djece te svakom drugom obliku rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine.

13. Iako je točno da se na imovinske odnose stranaka ne primjenjuje zakonska presumpcija jednakih suvlasničkih dijelova propisana kasnijim Obiteljskim zakonom, to samo po sebi ne znači da prvostupanjski sud nije mogao, na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka, zaključiti da je doprinos stranaka u stjecanju imovine nastale tijekom trajanja bračne zajednice bio približno jednak.

14. Naime, iz iskaza stranaka i saslušanih svjedoka proizlazi da je tuženik sudjelovao u izgradnji i uređenju predmetne nekretnine svojim radom i prihodima ostvarenima tijekom trajanja bračne zajednice, dok je tužiteljica tijekom višegodišnjeg trajanja bračne zajednice bila zaposlena, vodila kućanstvo, skrbila o zajedničkoj djeci, dodatno zarađivala obavljanjem povremenih poslova čišćenja i peglanja po kućama te na taj način doprinosila uzdržavanju obitelji i stvaranju zajedničke imovine. Iz rezultata postupka također proizlazi da je upravo u razdoblju kada je tuženik boravio i radio u Austriji tužiteljica samostalno vodila svakodnevnu brigu o djeci i kućanstvu, osiguravajući funkcioniranje obitelji u cjelini.

15. Slijedom navedenoga, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da doprinos tužiteljice stvaranju i povećanju zajedničke imovine nije bio manji od doprinosa tuženika, pri čemu okolnost što sud nije matematički i računovodstveno egzaktno utvrdio doprinos svakog od bračnih drugova ne čini činjenično stanje nepotpuno utvrđenim niti primjenu materijalnog prava pogrešnom, budući da se doprinos bračnih drugova prema odredbama ZBPO ne procjenjuje isključivo prema visini pojedinačnih novčanih ulaganja, već prema ukupnom doprinosu stvaranju, održavanju i povećanju zajedničke imovine.

16. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je tijekom postupka dokazao kako je u izgradnju kata kuće, potkrovlja i garsonijere uložio sredstva koja predstavljaju njegovu posebnu imovinu stečenu prodajom ranije nekretnine.

17. Naime, iz stanja spisa proizlazi jedino da je tuženik dostavio kupoprodajni ugovor od 26. svibnja 1992., iz kojeg proizlazi da je prodao nekretninu – poslovni prostor 9 x 4,5 m2 sa zemljištem od 100 m2 za iznos od 510.000 HRD, međutim iz sadržaja spisa ne proizlazi da su upravo sredstva ostvarena tom prodajom i uložena u izgradnju i dogradnju predmetne nekretnine. Upravo suprotno iz iskaza tuženika proizlazi da je kat kuće do robau faze završen 1990. godine, dakle prije prodaje navedenog poslovnog prostora, te da je sredstva ušteđena radom u Austriji uložio u gradnju kuće, te kako su ta sredstva ostvarena radom, pravilno je prvostupanjski sud cijenio da su ista bračna stečevina stranaka.

18. Za navesti je i da samo postojanje kupoprodajnog ugovora i činjenica da je tuženik raspolagao određenim novčanim sredstvima ne dokazuje da su upravo ta sredstva predstavljala isključivi ili pretežiti izvor financiranja kasnijih ulaganja u predmetnu nekretninu, osobito imajući u vidu da je izgradnja i uređenje nekretnine trajalo kroz dulje vremensko razdoblje tijekom kojeg su obje stranke ostvarivale prihode radom te sudjelovale u stvaranju zajedničke imovine.

19. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da sredstva koja je tuženik ostvario radom u Austriji predstavljaju bračnu stečevinu stranaka, budući da su ostvarena radom tijekom trajanja bračne zajednice.

20. Neosnovani su i žalbeni navodi kojima tuženik osporava postojanje pretpostavki za stjecanje suvlasništva tužiteljice primjenom odredbe čl. 156. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (»Narodne novine«, br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. 152/14., 81/15 i 94/17 – dalje: ZVDSP). Naime, iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da su stranke tijekom dugogodišnje bračne zajednice zajednički gradile i uređivale predmetnu nekretninu, zajednički ulagale sredstva stečena radom te zajednički koristile nekretninu kao obiteljski dom i izvor prihoda (iznajmljivanje), pri čemu su sva ulaganja vršena uz znanje i suglasnost tuženika. Iz iskaza stranaka i svjedoka proizlazi da su stranke imovinu koju stvaraju tijekom trajanja zajednice smatrale zajedničkom, a upravo takvo ponašanje stranaka tijekom višegodišnjeg zajedničkog ulaganja i stvaranja imovine predstavlja konkludentno očitovanje volje za zajedničko stjecanje imovine.

21. Stoga okolnost što između stranaka nije postojao poseban izričit pisani ili usmeni sporazum kojim bi tuženik izričito izjavio da tužiteljica stječe pravo suvlasništva sama po sebi ne isključuje postojanje suglasnosti stranaka za zajedničko stjecanje imovine nastale tijekom trajanja bračne zajednice.

22. Pri tome je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je ulaganjem sredstava i radom tijekom trajanja bračne zajednice došlo do promjene identiteta nekretnine, budući da su tijekom trajanja zajednice izgrađeni novi dijelovi nekretnine koji ranije nisu postojali, i to kat i potkrovlje kuće te garsonijera nastala prenamjenom poslovnog prostora.

23. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika da je tužbeni zahtjev pogrešno postavljen te da je tužiteljica trebala zahtijevati utvrđenje suvlasništva isključivo na pojedinim etažnim dijelovima nekretnine. Naime, predmet ovog postupka nije uspostava etažnog vlasništva, već utvrđenje suvlasničkog dijela na jedinstvenoj nekretnini, pa sama okolnost što je vještak naveo da postoji mogućnost etažiranja nekretnine ne znači da je tužiteljica bila dužna postaviti tužbeni zahtjev upravo na način kako to smatra tuženik u žalbi. Tužiteljica je određeno postavila zahtjev za utvrđenje suvlasničkog dijela izraženog idealnim omjerom na cijeloj nekretnini uz trpljenje upisa prava vlasništva, slijedom čega je takav zahtjev podoban za odlučivanje i provedbu.

24. Neosnovano tuženik žalbom ističe da je pobijanom presudom zadirano u njegovu posebnu imovinu, odnosno zemljište i prizemlje kuće koje je stekao prije sklapanja braka. Naime, prvostupanjski sud je upravo polazeći od utvrđenja da zemljište i prizemlje kuće predstavljaju posebnu imovinu tuženika djelomično odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila utvrđenje da cijela predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu stranaka, kao i u dijelu kojim je zahtijevala utvrđenje suvlasništva preko dosuđenog suvlasničkog omjera od 3153/10000 dijela. Budući da tužiteljica protiv odbijajućeg dijela presude nije izjavila žalbu, taj dio presude nije predmet drugostupanjskog ispitivanja. Stoga su bez osnove žalbeni navodi tuženika da je pobijanom presudom tužiteljici priznato pravo vlasništva na cijeloj nekretnini ili na dijelovima nekretnine koji predstavljaju njegovu posebnu imovinu. Tužiteljici je priznat samo idealni suvlasnički dio koji odgovara vrijednosti dijela nekretnine nastalog zajedničkim radom i ulaganjima stranaka tijekom trajanja bračne zajednice.

25. Neosnovano tuženik ističe da tužiteljica nije dokazala svoj doprinos stjecanju zajedničke imovine. Naime, prvostupanjski sud je pravilno, sukladno čl. 287. st. 2. ZBPO, cijenio ne samo novčane doprinose stranaka, već i rad tužiteljice u domaćinstvu, skrb o djeci te njezin doprinos uzdržavanju obitelji tijekom dugogodišnje bračne zajednice. Kako je to već prethodno obrazloženo, iz rezultata postupka proizlazi da je tužiteljica bila zaposlena, dodatno ostvarivala prihode povremenim poslovima te samostalno vodila brigu o djeci i kućanstvu tijekom razdoblja kada je tuženik radio u Austriji, slijedom čega se suprotni žalbeni razlozi ne mogu prihvatiti.

26. Žalbom se pobija i odluka o troškovima postupka bez iznošenja žalbenih razloga, već tuženik odluku o troškovima postupka osporava u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari. Kako prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP drugostupanjski sud u žalbenom postupku ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, to se žalba tuženika ukazuje neosnovanom i u tom dijelu.

27. Budući da nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje upire tuženik, niti razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem čl. 368. st. 1. ZPP.

28. Trošak sastava odgovora na žalbu tužiteljici nije dosuđen, jer ta parnična radnja nije potrebna za donošenje odluke (čl. 155. ZPP).

U Velikoj Gorici 26. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina