Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-1293/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja PR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika OTP banka d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 22. travnja 2026., u nazočnosti tužitelja i punomoćnika parničnih stranaka, te uz javnu objavu presude, 26. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 7.t.1. Ugovora o kreditu br. 56780/07 sklopljenog dana 03.09.2007. god. između tužitelja PR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika OTP banke d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833 (pravni slijednik SOCIETE GENERALE – SPLITSKA BANKA d.d.), a koja glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,50% od ukupnog iznosa odobrenog kredita – a najmanje 200,00 kn. Naplaćuje se jednokratno, odmah, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju kredita“

II/ Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju PR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 475,00 EUR-a (četristosedamdesetpeteura) zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 5. rujna 2007. pa do isplate računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju PR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati trošak postupka u iznosu od 375,00 EUR-a (tristosedamdesetpeteura) sa zateznim kamatama koje teku od 26. svibnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

IV/ Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je dana 3. rujna 2007. sa Societe Generale – Splitska banka d.d., koja je pravni prednik tuženika, sklopio Ugovor o kreditu br. 56780/07, prema kojem mu je tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 19.000,00 EUR-a. Predmetni ugovorom, naveo je, ugovoren je rok otplate od 120 mjeseci, a u čl. 7. st. 1. ugovorena je odredba prema kojoj naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,50% od ukupnog iznosa odobrenog kredita, a najmanje 200,00 kn, naplaćuje se jednokratno, odmah, prije korištenja kredita te se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju kredita. Tužitelj je istaknuo da navedenu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova obrade kredita te niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, s obzirom da je troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično snosio mimo toga on sam. Nadalje, naveo je da je prema odredbi čl. 96. ZZP- a/07, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, te je propisano da se nepoštena ugovorna odredba posljedično smatra ništetnom. Tužitelj je pri tome ukazao i na odluku VSRH br. Rev-673/2023 i presudu Suda Europske unije broj C-84/19 i C-224/19. Nadalje, naveo je da mu je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita u visini od 3.446,13 kn/475,00 EUR-a. Tužitelj je nadalje naveo da uzimajući u obzir odredbe čl. 96. i čl. 102. ZZP-a, te povrh svega odredbu članka 3., 4. i 10. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno i time ga, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj. Isto tako, naveo je, da smatra da mu je tuženik dužan vratiti sve što je temeljem takvog ugovora, odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela teći. Slijedom navedenog predložio je sudu da donese presudu kojom će usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev, te je potraživao i naknadu troškova parničnog postupka.

1.1. Tijekom postupka, tužitelj je naveo da s obzirom da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga (osobito u vidu razine obaviještenosti), po stavu Suda EU zahtjev jasnog i razumljivog teksta iz čl. 5 Direktive ne pretpostavlja samo gramatičku razumljivost ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita za potrošača, već i da ugovor transparentno opisuje konkretan način funkcioniranja mehanizma na koji se ista odnosi kao i odnos između tog mehanizma i onoga predviđenog drugim odredbama i to tako da potrošač na temelju preciznih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze. Podredno, naveo je da drži i da troškovi tzv. ulazne naknade, ako su i postojali, nikako nisu smjeli pasti na njegov teret jer je tuženik financijska institucija kojem odobravanje kredita predstavlja jednu od usluga koju isti redovito pruža. Prema tome, a osobito imajući u vidu kako tuženik i nadalje drži da nije u obvezi bio potrošačima pojasniti odnos i strukturu naplaćenih naknada u ugovorima o kreditu, kao niti svrhu istih te budući da kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor u sadržaj istoga nije unio podatak o tome kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog (osim želje za ekstraprofitom) zbog kojega je tobože bilo neophodno ugovoriti plaćanje te naknade ili pak zašto visina naknade ovisi o iznosu odobrenog kredita, razvidno je da prije sklapanja ugovora nije imao pristup ni hipotetskim razlozima koji bi eventualno opravdavali tako naplaćene naknade niti je imao saznanja o tome na što se konkretno odnose ti troškovi, pa je stoga takva ugovorna odredba o kojoj nije mogao niti pregovarati sa tuženikom i koja je proizvela znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana, a na štetu njega kao potrošača, nepoštena i posljedično ništetna. Isto tako, naveo je, takva se ugovorna odredba ima smatrati nepoštenom, navodeći da ujedno izražava i sumnju da mu je tuženik postupanjem na opisani način, suštinski, u dva navrata obračunao i naplatio jednu te istu “uslugu”, i to, prvo kroz naplatu ulazne naknade, a drugi puta, potom i kroz ugovorenu kamatu. Prema tome, budući da mu je kao korisniku predmetnog kredita ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom tzv. ulazne naknade za odobravanje kredita zajedno sa činjenicom nemogućnosti pregovaranja o navedenoj odredbi rezultiralo je njegovim dovođenjem u neravnopravan položaj, koji je za posljedicu imao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između strana zaključenog ugovora, a na njegovu štetu, pri tome još jednom istaknuvši da se u konkretnom slučaju predmetna odredba ima smatrati nepoštenom i posljedično ništetnom. Nadalje, naveo je kako tuženik neosnovano prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora, navodeći da je 20. svibnja 2023. na snagu je stupio novi Zakon o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51,23) koji u članku 19. propisuje da u parnicama u kojima je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima se iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 EUR-a, te da je odredbom članka 16. Zakona o sudskim pristojbama propisano da u slučaju kada je jednom tužbom obuhvaćeno više zahtjeva protiv istog tuženika, bez obzira temelje li se svi zahtjevi na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi ili ne, vrijednost predmeta spora određuje se prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Dakle, naveo je, s obzirom da tužba u ovom predmetu sadrži dva zahtjeva (jedan deklaratorni, drugi kondemnatorni) potrebno je iste zbrojiti kod određivanja vrijednosti predmeta spora.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo su tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovani. Nadalje, tuženik nije osporavao da je tužitelj s njegovim pravnim prednikom sklopio predmetni ugovor o kreditu, međutim, sporio je jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tuženik je prvenstveno isticao prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja i to s osnova naknade štete, s osnova povrata mjesečnih anuiteta i sjecanja bez osnove, navodeći da je potraživanje tužitelja iz tužbe pod zastarom, budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu (04. rujna 2007.), a tužba je podnesena tek 11. rujna 2025. Nadalje, istaknuo je da je iznos ulazne naknade točno određen samim Ugovorom o kreditu u čl.7. , slijedom čega su navodi tužitelja, koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi, potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade sasvim jasni i nedvosmisleni. Isto tako, a u odnosu na ulaznu naknadu, naveo je da je u ugovorima o kreditu potpuno jasno navedeno kako se od iznosa kredita jednokratno plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 2,50 % od iznosa odobrenog kredita, a koja je prihvaćena suglasnošću volja ugovornih stranaka. Isto tak, naveo je, da su sporne odredbe dovoljno jasne i razumljive, odnosno uobičajene za ugovor o kreditu, te su ih korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora. Nadalje, naveo je kako ne osporava kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 475,00 EUR-a, ali da osporava deklaratorni dio istog. Sukladno tome, naveo je i da osporava tužiteljevo neprihvatljivo postavljanje vrijednosti predmetnog spora, budući da je isto suprotno recentnoj sudskoj praksi, te je predložio sudu da sukladno čl. 40. st. 3. ZPP-a utvrditi predmet vrijednost i spora u iznosu od 475,00 EUR-a. Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da mu naknadi troškove parničnog postupka.

2.1. Tijekom postupka tuženik je navodio da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti i to da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da se je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja), ističući kako ni jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, pa da prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti čl. 210. st. 3. ZOO-a. Tuženik je nadalje naveo da je Ugovor o kreditu u članku 1021. ZOO-a definiran kao ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Nadalje, u odnosu na utuženi iznos koji se odnosi na isplatu temeljem (navodno ništetne) odredbe o ulaznoj naknadi, istaknuo je kako je iznos ulazne naknade točno određen samim Ugovorom o kreditu, u čl. 7., te su stoga navodi tužitelja koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi potpuno paušalni i pogrešni, pri tome ističući da su sporne odredbe dovoljno jasne i razumljive, odnosno uobičajene za ugovor o kreditu, te su ih korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora, a osim toga, tuženik je ukazao još jednom na čl. 1112. st. 1. ZOO-a. Nadalje, tuženik je naveo da ne osporava visinu kondemnatornog tužbenog zahtjeva u iznosu od 475,00 EUR-a, međutim, osporava deklaratorni dio istog.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Potvrda Upravnog odjela za zdravstvo, socijalnu skrb i hrvatske branitelje (list spisa 6 i 20), Potvrda banke (list spisa 8 i 22), Ugovor o kreditu (list spisa 9-11 i 23-25), Izračun EKS-a i otplatni plan (list spisa 12-15 i 26-29), dopis tužitelja upućen Erste banci od 2.9.2025. (list spisa 16 i 30), dopis tužitelja upućen tuženiku od 30.6.2024. (list spisa 17 i 31), dopis – zahtjev za naplatu tražbine po Ugovoru o kreditu temeljem zadužnice OV- 28734/07 (list spisa 18 i 32), dopis tužitelja upućen HPB-u d.d. od 2.9.2025. (list spisa 19 i 33), te je saslušao tužitelja.

3.1. Sud nije proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem jer je tužitelj na ročištu koje je održano 22. travnja 2026. odustao od tog dokaznog prijedloga. Isto tako, sud je dobio dokazni prijedlog tužitelja za saslušanjem VR u svojstvu svjedoka, suprugu tužitelja, na okolnost sklapanja ugovora o kreditu (navedenom dokaznom prijedlogu se protivio tuženik). Naime, ovaj sud smatra da su činjenice dovoljno raspravljene te da se odluka može donijeti i bez saslušanja navedene svjedokinje.

4. Nadalje, sud je rješenjem na ročištu održanom 22. travnja 2026. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 475,00 EUR-a, a sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP). Naime, ovaj sud smatra da je tužitelj suviše visoko odredio predmet spora, te ga ovaj sud odredio u visini kondemnatornog zahtjeva odnosno u iznosu od 475,00 EUR-a. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi utvrđenja ništetnom navedene odredbe kojom je ugovorena obveza tužitelja da plati tuženiku naknadu za obradu kredita, te zahtjev tužitelja protiv tuženika za isplatu iznosa koji je tužitelj platio tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe kojom je ugovorena obveza tužitelja za plaćanje naknade za obradu kredita.

7. Među strankama je sporno je li ništetna odredba čl. 7. toč.1. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika 3. rujna 2007. te ima li pravo tužitelj zahtijevati od tuženika isplatu utuženog iznosa.

8. Među strankama nije sporno da su tužitelj i Sociate Generale- Splitska banka d.d. sklopile Ugovor o kreditu od 3. rujna 2007., te da Sociate Generale – Splitska banka d.d. pravni prednik tuženika (tuženik učinio isto nespornim u odgovoru na tužbu).

9. Iz Potvrde banke od 30. srpnja 2025. (list spisa 8 i 22) proizlazi da je naknada za obradu kredita 56780/07 naplaćena 5. rujna 2007. u iznosu od 475,00 EUR-a, te da nije bilo prijevremene otplate kredita.

10. Iz Ugovora o kreditu br. 56780/07 (list spisa 9-11 i 23-25) proizlazi da je sklopljen 3. rujna 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i Sociate Generale – Splitska banka d.d. kao kreditora, te da je odredbom čl. 7. toč. 1. ugovoreno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,50% od ukupnog iznosa odobrenog kredita, a najmanje 200,00 kn. Naplaćuje se jednokratno, odmah, prije korištenja kredita.

11. Iz iskaza tužitelja proizlazi da ističe da se ne sjeća ničega u vezi sklapanja Ugovora o kreditu, da je sklapanje Ugovora bilo davno. Zna da je kredit podigao radi obnove kuće, koja je bila razorena u ratu. U to vrijeme je bio zaposlen u vojsci i nije imao nikakav obrt, OPG niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Živio je u kući koja je obnovljena sredstvima kredita, a tu kuću nije davao u zakup niti najam. Ne sjeća se niti da mu je bila objašnjena odredba o naknadi za obradu kredita, ne sjeća se ničega. Ne sjeća se baš ničega u vezi sklapanja Ugovora o kreditu, ne zna ni koje je godine sklopljen niti kod koje banke. Zna da je kredit dizao, ali ne kod koje banke. Na upit može li reći približno godinu kada je podignuo kredit, tužitelj je naveo 1995., odnosno da se zapravo ne sjeća. Ne sjeća se banke u kojoj je podigao kredit, ne sjeća se ni lokacije. Sjeća se da je bio u banci, ali se ne sjeća imena banke. Pročitao je Ugovor tako da je digao novce. Na poseban upit suda sjeća li se je li išta platio banci, neku naknadu, tužitelj je naveo da se sjeća da je nešto dao banci, ne sjeća se. Ne zna iznos ni namjenu, niti zašto je dao. Ne sjeća se na koji je način izvršena transakcija kredita, misli da su mu isplatili u banci, ali se ne sjeća. 30% oštećenja organizma je dobio u ratu, ima 30% oštećenja organizma, a dobiti će još 50%. Na poseban upit suda o kojem se oštećenju organizma radi, da li je povezano sa njegovom mogućnošću sjećanja, tužitelj je odgovori da je bio u profesionalnoj vojsci, imao je toliko strahova, mogao je poginuti i ne sjeća se onoga što je jučer bilo. Dobio je sto puta PTSP. Nema skrbnika, ali mu žena pomaže, sve radi ona papirnato. On se ne razumije u to.

11.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je uvjerljiv. Ovaj sud ističe da je iskaz tužitelj ocijenio vjerodostojnim te da je zbog proteka vremena od sklapanja ugovora o kreditu (19 godina) zaboravio neke okolnosti vezane za sklapanje ugovora o kreditu.

12. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj od strane djelatnika banke nije bio informiran o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, kao niti o iznosu navedene naknade. Navedena odredba o obradi kredita nije bila jasna, razumljiva i lako uočljiva. Osim toga, tužitelj nije bio informiran na što se konkretno ta naknada odnosi, te o naknadi nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Prema mišljenju ovoga suda, prednik tuženika je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu za obradu kredita, te mu dati parametre za njezin izračun, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora. Ističe se da tuženik nije predlagao dokaze, osim onih koji su provedeni, a na okolnosti pregovaranja u vezi sa spornim odredbama ugovora o kreditu.

13. Člankom 74. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/201 4., u nastavku: ZZP) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

14. Odredbom čl. 96. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

15. Prema odredbi čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

16. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi obnove kuće u kojoj je stanovao. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj bio potrošač.

17. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je prednik tuženika s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Osim toga, tijekom ovoga postupka tuženik nije dokazao što tužitelj plaća plaćanjem navedene naknade i koji troškovi čine navedeni iznos naknade.

18. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da prednik tuženika nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno prednik tuženika nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

19. Isto tako, tuženik nije dokazao da je tužitelj znao za iznos naknade koji mora platiti, a koja naknada mu je naplaćena, pa ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

20. Nadalje, sukladno odredbi čl. 83. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu.

21. Dakle, s obzirom na to da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da prednik tuženika nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, potrebno je reći da tuženik nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio obradom zahtjeva za kredit, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova obrade kredita. Slijedom svega navedenoga, odredba Ugovora o kreditu koja glasi:„Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,50% od ukupnog iznosa odobrenog kredita – a najmanje 200,00 kn. Naplaćuje se jednokratno, odmah, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju kredita“ je sukladno čl. 96. st. 1. i 2. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu čl. 102. st. 1. ZZP-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I. izreke.

22. Budući da je ništetna predmetna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza tužitelja da predniku tuženika plati naknadu za obradu kredita, ta odredba među strankama se ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovore odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita. Iz Potvrde banke od 30. srpnja 2025. proizlazi da je naknada za obradu kredita naplaćena 5. rujna 2007. u iznosu od 475,00 EUR-a.

23. Na iznos od 475,00 EUR-a tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od 5. rujna 2007. Slijedom navedenoga, tuženik je dužan tužitelju platiti zatezne kamate na iznos od 475,00 EUR-a od dana stjecanja, jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je (prednik tuženika) povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristilo nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao pod toč. II. izreke.

24. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 7. toč.1. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

25. Sud je na pripremnom ročištu odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 475,00 EUR-a, odnosno u visini kondemnatornog zahtjeva (a kako je to već obrazloženo).

25.1. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada naknada troška sastava tužbe u iznosu od u iznosu od 100,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 22. travnja 2026. u iznosu od 100,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska iz listopada 2025. u iznosu od 100,00 EUR-a, što sveukupno iznosi 300,00 EUR-a uvećano za 25% PDV-a iznosi 375,00 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 26. svibnja 2026. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III. izreke.

1 0

26. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, tuženiku ne pripada naknada troška postupka, pa je odlučeno kao pod toč. IV. izreke.

Osijek, 26. svibnja 2026.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika