REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3315/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Ani Santini Gazilj, u pravnoj stvari tužitelja, ŠE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Karlo Muić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu KRIŽANEC, CAR-PAVLIC & POPARIĆ j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koje zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu KNEZOVIĆ & Partneri j.t.d. u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 22. travnja 2026. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja Karla Muića - odvjetnika i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 26. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu, broj: 066 - 275/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, potpisanog/sklopljenog od strane tuženika (tada HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.) kao kreditora, tužitelja kao korisnika kredita, AE kao sudužnika i LE kao založnog dužnika, koji je solemniziran dana 16. kolovoza 2007. godine od strane Boleslava Dvorničića, javnog bilježnika u Krku, pod brojem: Ov-5347/2007, koja glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadeset posto) iznosa kredita."

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB : 14036333877 da tužitelju ŠE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.940,70 eur sa zateznim kamatama tekućim od 25. kolovoza 2007. do isplate, za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi po čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877 naknaditi tužitelju ŠE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 1.287,04 eur sa zateznim kamatama od 26. svibnja 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su dana 16. kolovoza 2007. godine tuženik (pravni prednik tuženika, tada HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.) kao kreditor, tužitelj kao korisnik kredita, AE, kao sudužnik i LE, kao založni dužnik sklopili Ugovor o kreditu broj: 066-275/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji je solemniziran 16. kolovoza 2007. godine od strane Boleslava Dvorničića, javnog bilježnika u Krku, pod brojem: Ov-5347/2007, da se sukladno odredbi čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadeset posto) iznosa odobrenog kredita od 262.400,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., na dan korištenja kredita, da je tužitelju dana 24. kolovoza 2007. godine naplaćena, sukladno gornjoj odredbi Ugovora o kreditu, jednokratna naknada u iznosu od 1.940,70 EUR (14.622,24 kn), da je ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, da iz navedene odredbe ugovora o kreditu nije vidljivo na što se navedena naknada odnosi, od kojih se to troškova sastoji ista naknada te zašto je određena baš u tom iznosu pa da se dakle radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe. Slijedom navedenog tužitelj zahtjeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu te zahtjeva povrat isplaćene jednokratne naknade za obradu kredita u iznosu od 1.940,70 EUR, sa zateznim kamatama od dana 25. kolovoza 2007. godine do isplate te naknadu troška parničnog postupka sa zateznom kamatom od donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu tužbenog zahtjeva, ističe kako je po predmetnom Ugovoru o kreditu naplaćena naknada za obradu kredita dana 24.08.2007. godine u iznosu od 14.622,24 HRK , ističe prigovor zastare, ističe da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu člana 326. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima , osporava tužitelju status potrošača, navodi kako je u članku 5. Ugovora jasno navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 1,25 % iznosa kredita pa da je stoga činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena, da je trošak obrade kredita naplaćen kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS), a e fektivna kamatna stopa (EKS) je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit, i ostale izravno povezane troškove kredita , ističe kako je ulazna naknada, prema stavu Hrvatske narodne banke dio efektivne kamatne stope koja predstavlja cijenu u smislu članka 84. Zakona o zaštiti potrošača te se posljedično prema istom ne provode testovi transparentnosti i poštenosti, da je u članku 173. Zakona o bankama propisano da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita te da je tuženik navedenu obvezu ispunio. Ističe da se predmetna naknada izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite, da je odredba članka 5. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba, da osim činjenice da je tužitelju sve bilo jasno i da mu je prije potpisivanja ugovora iz prezentiran ugovor i njegovi učinci pa tako i u odnosu na predmetnu odredbu, tuženik ukazuje kako je Ugovor solemniziran sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu pa da je stoga tužitelj potpisivanjem Ugovora iskazao svoju volju za sklapanjem Ugovora pod predočenim uvjetima , da čak i u slučaju kada bi bio opravdan zahtjev za povrat plaćenog (što tuženik osporava), tužitelju ne bi pripadale zatezne kamate od dana naplaćene naknade. Tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan i obveže tužitelja da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u: Ugovor o kreditu broj 066-275/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 14. kolovoza 2007., solemniziran po javnom bilježniku Boleslavu Dvorničiću pod brojem OV-5347/2007 dana 16. kolovoza 2007. (list 7-15 spisa), odgovor tuženika na zahtjev od 14. travnja 2025. uz isplatni nalog – obračun (list 18-19 spisa), popis uplata po kreditu (list 20-22 spisa) i izveo dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Sud nije posebno cijenio preostalu u spis dostavljenu dokumentaciju jer nije odlučna za predmet spora.

5. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 5. st. 2. ugovora o kreditu broj 066-275/2007 od 14. kolovoza 2007., solemniziran po javnom bilježniku Boleslavu Dvorničiću pod brojem OV-5347/2007 dana 16. kolovoza 2007., kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita, te zahtjev za isplatu iznosa naplaćenog temeljem te odredbe.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 066-275/2007 utvrđeno je da je isti zaključen između tuženika (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita dana 14. kolovoza 2007. u iznosu od 262.400,00 CHF, s namjenom za kupovinu stana (čl.2.), da je čl. 5. st. 2. ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita te da je ugovor solemniziran po javnom bilježniku Boleslavu Dvorničiću pod brojem Ov- 5347/2007 dana 16. kolovoza 2007.

8. Tužitelj je u svom iskazu, kojeg je sud ocijenio kao iskren i uvjerljiv, naveo da mu je kredit trebao radi kupnje vikendice na Krku isključivo za obitelj, da je bio klijent tada Hypo banke te da je dignuo namjenski stambeni kredit, kada je pozvan na razgovor u banku da ga je već čekao ugovor, da je pregledao ugovor o kreditu i sama naknada da mu se malo učinila visoka u odnosu na sve, a djelatnica banke da mu je rekla da je to obvezna klauzula ugovora o kreditu kao i postotak iste i da o tome nema pregovora te mu dalje ništa za samu naknadu nije objasnila, da nije bilo mogućnosti razgovora o odredbama, bilo je uzmi ili ostavi te mu je od strane banke ponuđen kredit u CHF kao najbolji kredit u tom trenutku i da mu izlaze u susret sa time te da je u razdoblju sklapanja ugovora bio direktor marketinga košarkaškog kluba Cibona.

9. U odnosu na svojstvo potrošača valja istaknuti kako iz dokumentacije u koju je izvršen uvid i iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj kao korisnik kredita imao status potrošača u smislu odredbe čl. 3. tč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine " broj 96/03, dalje: ZZP), a obzirom je predmetni ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

10. Odredbom čl. 269. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, dalje: ZOO) propisano je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, dok je st. 2. navedenog čl. propisano da ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Odredbom čl. 270. ZOO -a propisano je da, kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv da je ugovor ništav.

10.1. Odredbom čl. 272. st. 2. ZOO-a propisano je da ako treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu da je ugovor ništetan.

10.2. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a, važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

Odredbom čl. 84. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Iz dijela sporne odredbe čl. 5. st. 2. ugovora o kreditu proizlazi da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita, a koja odredba je sama po sebi lako uočljiva i jasna.

11.1. No valja istaknuti da je ugovorena naknada u Ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. i čl. 272. ZOO-a naknada kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

11.2. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je odredba čl. 5. st. 2. predmetnog ugovora u navedenom dijelu određena odnosno odrediva, a isto tako nije niti dokazao da se prilikom sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo o toj spornoj odredbi. Nadalje, iz Ugovora o kreditu kao i iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa po prirodi stvari se o odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati.

11.3. Sud nalazi da općenita formulacija glede naknade iz spornog dijela odredbe čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu nije u skladu s načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, s obzirom da je na temelju takve formulacije tužitelj mogao znati samo da je dužan platiti naknadu u ugovorenom postotku, ali nije mogao ocijeniti zašto, kako i temeljem čega je dužan naknadu platiti . Vezano za navode tuženika da je plaćanje naknade propisano tuženikovim općim aktima valja istaknuti da iz ugovora o kreditu ne proizlazi da bi tužitelju prilikom sklapanja istog bili uručeni opći akti tuženika ali i da na temelju istih tužitelj kao potrošač nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje naknade.

11.4. Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe i nedostatka jasno definiranih parametara za naknadu, koji bi pritom bili razumljivi tužitelju kao prosječnom potrošaču, proizlazi da naknada nije bila određena, a niti odrediva, slijedom čega sud nalazi utvrđenim da sadržaj takve ugovorne odredbe nije jasan niti razumljiv bilo kojem prosječnom potrošaču, pa tako niti tužitelju.

11.5. U odnosu na prigovor tuženika da je ugovor solemniziran valja istaknuti da je navedeni prigovori neosnovan obzirom da tužitelj unatoč navedenoj okolnosti ima pravo tražiti pravnu zaštitu sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. i odredbi čl. 1115. ZOO -a u vezi s odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a. Također, javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao tužitelju objasniti parametre o kojima ovisi iznos naknade, a koji nisu navedeni u ugovoru o kreditu, niti je imao takve zakonske ovlasti.

11.6. S obzirom na utvrđeno očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ga je upoznao s parametrima o kojima ovisi iznos naknade te o posljedicama istog. Naime, banka je dužna upoznati klijente s elementima koji utječu na određivanje naknade kao i s posljedicama koje bi isto moglo imati na visinu njezine obveze jer je znanje i iskustvo banke u kreditnom poslovanju superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača što u konkretnom slučaju nije učinjeno s obzirom na općenitu i nedorečenu formulaciju o naknadama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, koja formulacija je tužitelju nerazumljiva.

Dakle, tužitelju su u samom ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni razlozi i pojedinosti glede naknade kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje za njega iz ugovora mogu proizaći, pri čemu nije dovoljno da je tužitelj samo općenito znao da je dužan platiti naknadu. Kako je odredba ugovora o naknadama od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti plaćanja istih, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao korisnika kredita.

12. Kako je u ovom postupku utvrđeno da sporna odredba nije određena niti odrediva to je ista u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a ništava. Nadalje, utvrđeno je da je sporna odredba prouzročila i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu prednika tužitelja kao potrošača te je kao takva nepoštena, a time i ništava i u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a.

12.1. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti odredbe iz čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu, kako je to navedeno u točki I izreke presude, valjalo je prihvatiti kao osnovan i temeljem odredbe čl. 81. i čl. 87. st. 1. ZZP -a, čl. 3.-4., čl. 269., čl. 272. ZOO-a te Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29) odlučiti kao u točki I izreke presude.

13. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva valja istaknuti da je tuženik u odgovoru na tužbu naveo da je po predmetnom ugovoru o kreditu naplaćena naknada za obradu kredita dana 24. kolovoza 2007. u iznosu od 14.622,24 kn, što prema fiksnom tečaju iznosi 1.940,70 eur, iz čega proizlazi da visina zahtjeva nije sporna. Konačno , iz odgovora tuženika na zahtjev od 14. travnja 2025. i isplatnog naloga -obračuna proizlazi da je naplaćen trošak za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada) u iznosu od 14.622,24 kn dana 24. kolovoza 2007.

14. U odnosu na prigovor zastare valja istaknuti da sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva u svakom slučaju počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

14.1. Obzirom je u ovoj pravnoj stvari točkom I izreke presude utvrđena ništetnost odredbe o naknadi, kada je zastara ponovno počela teći po pitanju naknade, to prigovor zastare nije osnovan u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

15. Slijedom navedenog sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem djelomično ništetne odredbe ugovora, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja pa do isplate, jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

15.1. Stoga je tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate valjalo prihvatiti kao osnovan te naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.940,70 eur sa zateznim kamatama od 25. kolovoza 2007. do isplate, sve temeljem odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115., čl. 29. ZOO-a, radi čega je odlučeno kao u točki II izreke presude.

16. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP -a i na odredbi čl. 155. ZPP-a.

16.1. Tužitelju je trošak postupka odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje u tekstu OT) i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (tbr.7.tč.1.OT), za sastav podneska od 2. srpnja 2025. u iznosu od 200,00 eur (tbr. 8.tč.1.OT), za zastupanje na ročištima dana 26. veljače 2026. i dana 22. travnja 2026. u iznosu od po 200,00 eur za svako (tbr.9.tč.1.OT), zahtjev za dostavu dokumentacije u iznosu od 50,00 eur (tbr.8.tč.4. OT), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eur (tbr.9.tč.3. OT), sve uvećano za 25% PDV-a, što iznosi ukupno 1.187,50 eur.

Tužitelju je dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 33,18 eur i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 66,36 eur.

Slijedom navedenog tužitelju je dosuđen trošak postupka u ukupnom iznosu od 1.287,04 eur.

16.2. Tužitelju u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a nije dosuđen trošak sastava podneska od 21. listopada 2025. jer nije bio potreban za vođenje parnice (požurnica) te sastav podneska od 4. ožujka 2025. jer nije bio potreban za vođenje parnice.

16.3. Odluka o kamati na dosuđeni trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a i na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

16.4. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III izreke presude.

U Zagrebu, 26. svibnja 2026.

Sudac:

Ana Santini Gazilj

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. tužitelj po pun. – uz rješenje za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 66,36 eur

2. tuženik po pun.

3. spis