Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-688/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tanje Novak- Premec predsjednice vijeća, Dijane Hofer sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BČ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Kseniji Penić, odvjetnici iz Slavonskog Broda protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb (OIB:14036333877), Slavonska avenija 6, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-623/2023-24 od 24. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 26. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/Žalba tuženika djelomično se prihvaća, a djelomično odbija kao neosnovana pa se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-623/2023-24 od 24. ožujka 2026.:

-preinačava u dijelu toč.I./izreke i odbija tužbeni zahtjev koji glasi:

" Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2008 od 7. veljače 2008. sklopljenog između pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, Podružnica Slavonski Brod, Kralja P. Krešimira IV 32, MB: 3013626, kao kreditora i tužitelja BČ koje u članku 2. glase: „...od 23.000,00 CHF (slovima: dvadesettritisućeCHF), odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita” i u čl. 3.”...u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF (slovima: dvadesettritisućeCHF)"

- potvrđuje u preostalom dijelu toč.I.izreke, u toč.II.- i toč.IV. izreke.

r i j e š i o  j e

I/Žalba tuženika se djelomično odbija kao neosnovana i potvrđuje se toč. V.izreke presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-623/2023-24 od 24. ožujka 2026., a djelomično se žalba tuženika uvažava pa se odluka o troškovima postupka sadržana u toč.III/izreke navedene presude:

-potvrđuje u dijelu tužitelju dosuđenih troškova postupka u iznosu od 1.912,50 Eur (tisuću devet stotina i dvanaest eura i pedeset centi) sa zateznom kamatom tekućom od 24. ožujka 2026. do isplate;

-preinačuje u dijelu tužitelju dosuđenih troškova postupka u iznosu od 187,50 Eur (stotinu osamdeset i sedam eura i pedeset centi) sa zateznom kamatom i odbija tužitelj sa odnosnim zahtjevom.

II/Odbijaju se parnične stranke sa zahtjevima za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom u toč. I/ izreke suđeno je:

"Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2008 od 7. veljače 2008. sklopljenog između Slavonske banke d.d. Osijek, Podružnica Slavonski Brod, Kralja P. Krešimira IV 32, MB: 3013626, pravnog prednika tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora i tužitelja BČ iz [adresa], a koje u članku 2. glase: „...od 23.000,00 CHF (slovima: dvadesettritisućeCHF), odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita”, u čl. 3.”...u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF (slovima: dvadesettritisućeCHF). Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja….” te u čl. 4. „Ugovorne strane su suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu.” i "Izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom ovog Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom Ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim potpisom na ovom Ugovoru.” Toč.II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju "na ime stečenog bez osnove zbog naplate anuiteta po ništetnim odredbama na ime razlike zbog naplate anuiteta po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli " isplati iznos od 3.352,14 Eur sa zateznom kamatom tekućom na pojedine, u toj točki pobliže određene mjesečne novčane iznose od tamo navedenog dospijeća (koji obuhvaća period od 1. travnja 2008. do posljednjeg mjesečnog dospijeća određenog sa 1. ožujka 2013.), sve do isplate. Toč.III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.100,00 Eur sa zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate. Toč.IV.izreke odbijen je prigovor prijeboja istaknut po tuženiku, a toč.V. izreke i njegov zahtjev za naknadu troškova postupka. Nepobijanim rješenjem donesenim kao sastavnim dijelom prvostupanjske presude dopuštena je preinaka tužbe od 13. siječnja 2025.

2. Navedenu presudu pobija tuženik u cijelosti, iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl.353.stav.1.toč.1. do 3. Zakona o parničnom postupku (dalje:

ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22) i kako navodi – zbog odluke o troškovima postupka, s prijedlogom ovom sudu da je preinači, podredno ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Zahtijeva i troškove žalbenog postupka.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj se usprotivio osnovanosti u žalbi sadržanih navoda, tvrdnji i stajališta uz prijedlog ovom sudu da žalbu tuženika odbije kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu u cijelosti. Zahtijeva i troškove žalbenog postupka.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Naime, obrazlažući zauzeto materijalno-pravno stajalište, prvostupanjski sud polazi od činjenica koje su između predmetnih stranaka nesporne - da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika – Slavonska banka d.d. Osijek kao kreditor dana 7. veljače 2008. sklopili ugovor o namjenskom kreditu za adaptaciju kuće kojim je kreditor odobrio korisniku iznos od 23.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita (čl.2.), na rok od 5 godina, da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja (čl.3.3.) i da je tužitelj predmetni kredit otplatio.

5.1. Iznoseći sadržaj utvrđenja iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa - presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 7129/13 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi), a u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kojom je valuta kune vezana uz tečaj valute CHF potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. iz kojih proizlazi da su banke (pa i prednik tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. a koji je sljednik kreditora Slavonske banke d.d. Osijek) u određeno navedenim razdobljima (koja obuhvaćaju i vrijeme sklapanja konkretnog ugovora sa Slavonskom bankom d.d. Osijek) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute (CHF) uz koju je vezana glavnica kredita i promjena ugovorene stope kamate prema jednostranoj odluci kreditora, a čime da je (i) prednik tuženika postupao suprotno odredbama (čl.81., čl.82. i čl.90.) tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03 – „Narodne novine“ broj 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i čl.97. tada važećeg ZZP/07 („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), a i odredbama Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO/91 – „Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 odnosno ZOO/05 - "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13 i 78/15), prvostupanjski sud se poziva na odredbu čl. 502.c ZPP koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a stav. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi – ocjenivši da se pravna utvrđenja iz citiranih presuda proizašlih iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača po tužbi tužitelja Potrošač-Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv više tuženih banaka, između ostalih i ovdje prednika tuženika (Slavonske banke d.d.) primjenjuju i na predmetni odnos parničnih stranaka pri čemu se poziva i na istovjetno pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama U-III-7002/2021, U-III-2558/2022,U-III-1359/2022 i dr.

5.2. Na osnovu rezultata provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je zaključio o ništetnosti odnosnih ugovornih odredbi sadržanih u predmetnom ugovoru o kreditu od 7.2.2008. toviše što tuženik tijekom trajanja postupka nije dokazao da bi tužitelja informirao o rizicima koje nosi valutna klauzula, niti ga je upoznao sa parametrima i metodama izračunavanja tih parametara, koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, da su sporne odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj stopi kamate unaprijed pripremljene i sadržane u tipskom ugovoru, da o istima nije bilo moguće pregovaranje te da iako su iste jasno sročene i lako uočljive, nisu razumljive jer tužitelju u predugovornoj fazi nisu pojašnjeni rizici vezanja kredita uz tečaj CHF i ugovaranje valutne klauzule a niti paramteri promjene ugovorene stope kamate a kako bi na temelju preciznih, jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti financijske posljedice koje bi za njega kao korisnika kredita mogle iz toga proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita, slijedom čega su odnosne ugovorne odredbe nepoštene u smislu odredbi ZZP/03 i posljedično tome ništetne .

5.3. Prihvativši utvrđenja provedenog financijskog vještačenja da je tužitelj s osnova promjene tečaja CHF/kn preplatio iznos od 3.352,14 Eur prvostupanjski sud je obvezao tuženika u smislu odredbe čl.1111. ZOO/05 da tužitelju isplati navedenu tražbinu sa zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja u smislu odredbe čl.1115. ZOO/05. Pri tom je tuženikov prigovor prijeboja za tzv. negativne tečajne razlike odbio uz obrazloženje da ga tuženik prema nalazu i mišljenju vještaka nije istaknuo do zaključenja prethodnog postupka.

6. Prigovor zastare prvostupanjski sud ocijenio je neutemeljenim pozivajući se pri tom na Objedinjeno pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. (a koje obuhvaća pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. i njegovo pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.) prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa je imajući u vidu da je presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli) postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te da je predmetna tužba podnesena 13. lipnja 2023.

– da petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225.ZOO nije protekao. Uz to da je je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici održanoj dana 27. svibnja 2024. broj Su-IV-123/2024-5 izrazio pravno shvaćanje prema kojemu u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP) – da se zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

7. Prije analize žalbenih navoda tuženika valja navesti da svoju primjenu u predmetnom postupku nalazi ZZP/07 obzirom na vrijeme zasnivanja predmetnog kreditnog odnosa tužitelja i prednika tuženika pa se u tom smislu prvostupanjski sud pogrešno poziva na ZZP/03. No imajući u vidu da oba zakonska propisa predmetnu materiju reguliraju na istovjetan način to navedeno nije bilo od značaja na pravilnost stajališta prvostupanjskog suda vezanog uz utvrđenje predmetnih ugovornih odredbi iz aspekta potrošačkog statusa tužitelja nepoštenim.

8.Ističući u žalbi žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP tuženik tvrdi da pobijana presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati jer prvostupanjski sud "nije uzeo u obzir" saslušanje javnog bilježnika dok je personalne dokaze predložene od strane tuženika ocijenio neekonomičnim zbog troškova njihovog saslušanja. Uz to da pobijanoj presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama temeljem kojih je prvostupanjski sud zaključio o ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi i da tužitelju nisu objašnjene okolnosti na temelju kojih bi mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega iz istih proizlaze. Ističe i da prvostupanjski sud nije obrazložio iz kojih je razloga prihvatio utvrđenja provedenog financijskog vještačenja.

8.1. Ispitujući pobijanu presudu i stanje spisa iz aspekta navedenog žalbenog razloga, a i u okviru ovlasti iz odredbe čl.365.stav.2. ZPP valja navesti da je ovaj sud, suprotno žalbenom stajalištu tuženika utvrdio da nije ostvarena ni jedna bitna povreda iz čl. 354. stav. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. stav. 2 ZPP-a. Tome valja nadodati da je tuženik na pripremnom ročištu odustao od dokaznog prijedloga radi saslušanja svojih zaposlenika dok je odbijanje dokaznog prijedloga radi saslušanja javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu i tužiteljeve supruge koja je sudužnik po predmetnom ugovoru, prvostupanjski sud obrazložio jasnim i određenim razlozima koji svoje uporište imaju u ocjeni neosnovanosti istaknutih dokaznih prijedloga, a ne u aspektu (ne)ekonomičnosti kako to neutemeljeno tvrdi tuženik.

8.2. Tome valja nadodati i da je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama broj U-III-4372/21 od 30.lipnja 2022. (na koju se pozvao i prvostupanjski sud) i broj U- III-4223/2021 od 1. prosinca 2021., naglasio da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope i rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.

9. Neosnovano tuženik u žalbi osporava primjenjivost utvrđenja pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača na ovaj predmet zbog toga što je predmetni ugovor sklopljen s društvom Slavonska banka d.d., a ne s tuženikom. U skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj Rev 1135/2023-2 od 3. siječnja 2024. (točka 28.), koje je primjenjivo u ovom predmetu jer je riječ o usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji i koje prihvaća i ovaj sud, “odluke donesene u kolektivnom sporu protiv Hypo Alpe-Adria-Bank, kao preuzimatelja Slavonska banka d.d., odnose i na odnose nastale između potrošača i Slavonska banka d.d.” Prethodno navedeno iz razloga što je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016. Slavonska banka d.d. Osijek pripojena društvu Hypo Alpe Adria Bank d.d. a koje je Odlukom skupštine društva od 14. lipnja 2016. promijenilo naziv u Addiko Bank d.d. (tuženika).

10. Iznoseći u žalbi istovjetne prigovore na utvrđenja (metodologiju izračuna) vještakinje kao i tijekom prvostupanjskog postupka, tuženik neosnovano smatra da je za ocjenu osnovanosti kondikcijskog tužbenog zahtjeva trebalo primijeniti kamatu kao da je riječ o kreditu u kunama bez valutne klauzule no pri tom zanemaruje da je tužitelj utužio isplatu iznosa kojeg je tuženik primio bez osnove na temelju ništetne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, a ne na temelju ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope. Predmet spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužitelja prešao u njegovu imovinu na temelju ugovornih odredbi koje su, jer uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, utvrđene ništetnim. Ništetnost ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF utvrđena je stoga što je riječ o odredbama koje stvaraju neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužitelja. Stavljanjem takvih odredbi u ugovor bez pregovaranja tuženik je ugrozio visoku razinu zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Osim toga, tuženik gubi iz vida i to da bi obračunavanje kao da je riječ o kunskom kreditu, koje on predlaže, imalo za posljedicu ugrožavanje restitucije potrošača koja je nužna posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe jer deklaracija sama za sebe, bez potpunog obeštećenja, nema traženu kvalitetu zaštite koju ZZP/07 kao prisilni propis, mjerodavan obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora predviđa.

11. U odnosu na žalbeni prigovor da je pravovremeno istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 270,00 Eur kojeg se pridržao specificirati po provedenom vještačenju valja navesti da je isti osnovan jer je razmatranjem stanja prvostupanjskog spisa utvrđeno da je isti istaknut već na pripremnom ročištu za iznos od 270,00 Eur kojeg se pridržao specificirati po provedenom vještačenju pa je u tom dijelu ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP kojeg ističe žalba.

11.1. No pri tom valja navesti tuženik u prijeboj stavio tzv. negativne tečajne razlike koje se odnose na ugovorno vrijeme kada je tečaj CHF/kn bio niži od tečaja na dan isplate kredita a koje je vještak utvrdio u iznosu od 17,96 Eur, no i da je evidentno da tužitelj s tog osnova nije ništa primio, pa ni tuženik s osnova instituta stjecanja bez osnove nema pravo tražiti povrat, a obzirom da ima svojstvo trgovca, a ne potrošača, to ni temeljem ranije cit. odredbi ZZP/07 o posljedicama ništetnosti nije ovlašten tražiti povrat tih iznosa. Tome valja nadodati i da je ništetnost ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF utvrđena jer stvara neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužitelja i da je tuženik unošenjem upravo takv ih odredbi u predmetni ugovor, a bez pregovaranja, ugrozio visoku razinu zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Zahtjev tuženika da mu se na temelju takve odredbe, koju je sam unio u ugovor, vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao u izravnoj su protivnosti sa svrhom i smislom takve zaštite i razlozima zbog kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom. Posljedice takve ugovorne odredbe koju je sam tuženik unio u sadržaj predmetnog ugovora stoga snosi sam tuženik pa i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. Osim toga, tuženik gubi iz vida i to da bi uračunavanje koje on predlaže imalo za posljedicu ugrožavanje restitucije potrošača koja je nužna posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe. Stoga je žalbu tuženika pozivom na odredbu čl. 373.a.stav.1. toč. 2. u vezi sa stav.3. ZPP valjalo odbiti i potvrditi toč.IV.izreke.

12. Na žalbenu tvrdnju da je valutna klauzula kao ugovorna odredba dopuštena odredbom čl.22.stav.1. ZOO, valja odgovoriti da i iz sadržaja mjerodavnih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača jasno proizlazi da su ništetnim oglašene ugovorne odredbe kojima je tečaj CHF/kn određen trenutkom dospijeća obveze odnosno plaćanja obveze, a ne sama ugovorena valutna klauzula kao takva. Navedeno proizlazi i iz sadržaja predmetnih ugovornih odredbi čl. 3.stav.3.predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se obveze po kreditu plaćaju "po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja".

13. Neosnovano tuženik u žalbi ponavlja prigovor zastare jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 31. siječnja 2022. pod brojem Su-IV-33/2022-2 donio Objedinjeno pravno shvaćanje (koje obuhvaća i pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.) o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koje prihvaća i ovaj žalbeni sud, prema kojem, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa je stoga opći petogodišnji rok zastare za povrat iznosa koji je plaćen tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počeo teći 14. lipnja 2018. (kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17), posljedično čemu je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da nije nastupila zastara tražbine tužitelja s osnova preplate zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF jer je predmetna tužba podnesena 13. lipnja 2023. Prednjem valja nadodati i da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici održanoj dana 27. svibnja 2024. broj Su-IV-123/2024-5 izrazio pravno shvaćanje prema kojemu u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP) – da se zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

14. Neutemeljeno tuženik osporava i dosuđenje tužitelju zatezne kamate kao da je tuženik nesavjestan stjecatelj, to imajući u vidu da je u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača utvrđeno da su banke kao kreditori povrijedile kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe pa je evidentno da opisano postupanje (prednika) tuženika podrazumijeva nesavjesnost i nepoštenje zbog čega je primjenom članka 1115. ZOO kao nepošteni stjecatelj dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

15. Konačno, neutemeljeno tuženik u žalbi pledira na žalbenom razlogu pogrešne primjene materijalnog prava tvrdnjom da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da osporene ugovorne odredbe uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer je navedeno utvrđenje proizašlo i sadržano u pravomoćnim presudama donesenim u sporu radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, a potvrđeno i utvrđenim činjeničnim stanje u predmetnoj parnici u kojoj tuženik nije dokazao drugačije.

15.1. Razumijevanja radi valja navesti da tuženik tijekom opširno provedenog prvostupanjskog dokaznog postupka nije dokazao okolnosti iz kojih bi proizlazilo suprotno od utvrđenja sadržanih u presudama donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a na koja se pozvao tužitelj u predmetnom, pojedinačnom potrošačkom sporu. Naime, polazeći od činjenice da je predmet dokazivanja u kolektivnom sporu bilo utvrđivanje razumljivosti osporenih ugovornih odredaba iz aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz opće tržišne komunikacije (javne izjave, oglasi i promidžbene poruke banaka), a ne utvrđivanja okolnosti obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu, to je Ustavni sud Republike Hrvatske u toč.22. svoje odluke broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022. izrazio stajalište prema kojemu, citira se :" ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora." Pri čemu da je teret dokazivanja obaviještenosti potrošača na bankama (toč.26.).

16. Obzirom na izneseno, valjalo je žalbu tuženika djelomično odbiti i potvrditi toč.I . izreke prvostupanjske presude u dijelu kojem je ništetnom utvrđena ugovorna odredba čl. 3 predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se "Kamate obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja….” i čl.4. istog u dijelu kojem je ugovoreno da su "Ugovorne strane suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu.” te da se "Izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom Ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim potpisom na ovom Ugovoru.” – pozivom na odredbu čl.368.stav.1. ZPP, a pozivom na odredbu čl. 373.a.toč.2. u vezi sa stav.2. i 3. ZPP potvrditi i toč.IV.izreke .

17. No ispitujući pobijanu presudu i u okviru ovlasti iz odredbe čl.365.stav.2. ZPP -a dakle neovisno od žalbom isticanih žalbenih razloga i njihovog obrazloženja, ovaj sud je žalbu tuženika djelomično ocijenio osnovanom obzirom da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je pravni doseg ranije citiranih presuda proizašlih iz spora radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača primijenio i u odnosu na dio ugovornih odredbi čl.2. predmetnog Ugovora o kreditu od 7. veljače 2008. koja glasi: „...od 23.000,00 CHF (slovima: dvadesettritisućeCHF), odnosno u protuvrijednsoti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita” i u čl. 3. koja glasi: ”...u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF (slovima: dvadesettritisućeCHF)" dakle kojima je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF/kn Hrva tske narodne banke na dan korištenja kredita.

17.1. Naime, sud prvog stupnja je prihvaćanjem zahtjeva za utvrđenje da je ništetan sporazum stranaka sadržan u tom dijelu čl.2. i čl.3. predmetnog ugovora o kreditu koji se odnosi na isplatu (korištenje), a ne na otplatu (vraćanje) kredita, izašao iz okvira pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. s obzirom da cit. odlukom u kolektivnom sporu ta odredba kojom se uređuje obveza banke, a ne potrošača, nije utvrđena ništetnom. Zbog toga na utvrđenje ništetnosti tog dijela ugovora o kreditu, presude donesene u kolektivnom sporu nemaju obvezujući učinak pa je prvostupanjski sud neosnovano prihvatio zahtjev u tom dijelu pozivom na presudu iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača. S obzirom na to da je riječ o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika (kao trgovca) na isplatu kredita, a ne obveza potrošača i da se ne radi o obvezi koja u smislu odredbe čl.96.stav.1. ZZP/07 stvara znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača, već se radi o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) to ista na temelju odredbe čl.99. ZZP/07 ne podliježe testu poštenosti. Zbog toga je pozivom na odredbu čl.373. toč.3. ZPP-a zahtjev za utvrđenje ništetnom tih odredbi odbijen i preinačena toč. I. izreke prvostupanjske presude.

18. U odnosu na odluku o troškovima postupka pravilno je prvostupanjski sud istu utemeljio na Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa – "Narodne novine" broj 138/23) i to temeljem Tbr. 52/3 iste. (istovjetno i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-562/2024-2 od 7. svibnja 2024. ) iako je pri tom protivno Tbr. 8/1 Tarife tužitelju priznao nagradu za pet obrazloženih podnesaka pa je povodom žalbe tuženika valjalo preinačiti odluku o troškovima postupka i podnesak tužitelja od 14.1.2025. (kojim postavlja tužbeni zahtjev sukladno utvrđenju vještaka) honorirati po Tbr. 8/4 Tarife i Tbr. 46 Tarife u iznosu od 62,50 Eur. Osnovano je tužitelju dosuđena i nagrada za pristup ročištu radi objave presude (istovjetno i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-832/2022-2 od 22. ožujka 2023. ). Naime, pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku – odvjetniku na ročištu za objavu presude izravno je povezano sa pravom na pristup sudu (čl.29. Ustava Republike Hrvatske i čl.6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima) upravo zbog saznanja o razlozima presude obzirom na njezino usmeno obrazloženje, a i uručenje same presude.

18.1. Obzirom na prednje navedeno valjalo je djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika preinačiti odluku o troškovima postupka u toč.III. izreke i odbiti tužitelja sa zatraženim troškom u iznosu od 187,50 Eur sukladno odredbi čl.380.toč.3. ZPP, a djelomičnim odbijanjem žalbe potvrditi istu za iznos od 1.912,50 Eur. Potvrditi je valjalo i toč.V. izreke pozivom na odredbu čl.380.toč.2. ZPP, obzirom da je tuženikov žalbeni uspjeh u kvalitativnom smislu bez utjecaja na omjer njegovog uspjeha u provedenom postupku pa i žalbenom zbog čega je odbijen i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

19. Tužitelju nije dosuđen zatraženi trošak žalbenog postupka obzirom da sadržaj odgovora na žalbu nije bio od utjecaja na odluku o žalbi tuženika pa je u tom dijelu odlučeno pozivom na odredbu čl.155.stav.1. ZPP.

U Varaždinu, 26. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec