Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-280/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tanje Novak- Premec predsjednice vijeća, Dijane Hofer sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MV (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Primorac i partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tužene Republike Hrvatske (OIB:52634238587), zastupane po Građansko-upravnom odjelu Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu, radi naknade štete, povodom žalbi parničnih stranaka izjavljenih protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2841/2023-22 od 23. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 26. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana, dok se žalba tužene djelomično prihvaća, a djelomično odbija kao neosnovana pa se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2841/2023-22 od 23. siječnja 2025.:

-potvrđuje u toč.I -, toč.III- i toč.IV izreke;

-potvrđuje u toč.II izreke za iznos od 2.500,00 Eur (dvije tisuće i pet stotina eura) sa zateznom kamatom tekućom od 8. studenog 2014. do isplate;

-preinačuje u toč.II izreke i odbija tužbeni zahtjev radi naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje za iznos od 24.044,56 Eur (dvadeset i četiri tisuće četrdeset i četiri eura i pedeset i šest centi) sa pripadajućom zateznom kamatom.

II/Sva parnična stranka snosi svoj trošak žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Pobijanom toč.I izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženoj da tužitelju naknadi imovinsku štetu u iznosu od 8.421,96 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 1. siječnja 2012. do isplate, toč. II izreke obvezana je naknaditi mu i neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje u iznosu od 26.544,56 Eur sa zateznom kamatom od 8. studenog 2014. do isplate, dok je toč.III. izreke odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi naknade mu imovinske štete zbog izmakle koristi u iznosu od 361.802,38 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 16. listopada 2012. do isplate i radi priznanja tužiteljevog prava na naknadu imovinske štete zbog izgubljene dobiti za nastavno razdoblje sve do sedamdesete godine života (7. rujna 2026.) o čijoj će se visini odlučiti naknadno po pravomoćnosti prvostupanjske presude. Toč.IV izreke određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

2. Pravovremenim žalbama parnične stranke pobijaju opisanu presudu i to tužitelj u odbijajućem dijelu sadržanom u toč.III izreke i u odluci o troškovima postupka, a tužena u dosuđujućim dijelovima toč.I- i toč. II izreke i u odnosu na odluku o troškovima postupka. Oboje žalitelja žalbe izjavljuju iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl.353.stav.1.toč.1. do 3. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 pri čemu se ZID ZPP objavljeni u „Narodnim novinama“ 70/19 i 80/22 primjenjuju u dijelu propisanom odredbama čl.117.stav.2. i 3. ZID ZPP/19 i čl. 107.stav.2., 3., 4. i 5. ZID ZPP/80/22) – i kako navode – "zbog odluke o troškovima postupka", s prijedlogom ovom sudu da je preinači u žalbom pobijanim dijelovima na način predložen žalbom odnosnog žalitelja, podredno da je u pobijanim dijelovima ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3.Na žalbe nije odgovoreno.

4. Žalba tužitelja je neosnovana u cijelosti dok je žalba tužene djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske i neimovinske štete koja mu je, kao imenovanom javnom ovršitelju, nastala zbog nemogućnosti obavljanja javnoovršiteljske službe jer je tužena donošenjem Zakona o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima s danom 15. listopada 2012. ukinula javnoovršiteljsku službu.

5.1. Polazeći od rezultata provedenog dokaznog postupka proizašlih iz pregleda i čitanja spisu priloženih isprava i saslušanja tužitelja, prvostupanjski sud je zauzeto materijalno-pravno stajalište utemeljio na slijedećim odlučnim činjenicama:

- da je tužitelj rješenjem ministra pravosuđa od 24. listopada 2011. (Klasa: UP/I -133- 07/11-01/212, Urbroj:514-03-01-03/3-11-2) izabran za javnog ovršitelja sa sjedištem u [adresa];

-da je tužitelj dana 12. prosinca 2011. položio prisegu te dobio Povelju o postavljenju od strane tadašnjeg ministra pravosuđa;

-da mu je početak rada kao javnom ovršitelju određen s danom 1. siječnja 2012.;

-da je 22. prosinca 2011. Hrvatski Sabor donio Odluku o odgodi Zakona o javnim ovršiteljima do 1. srpnja 2012., nakon čega je uslijedila ponovna odgoda do 15. listopada 2012. da bi tog dana stupio na snagu Zakon o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima i Zakon o prestanku važenja Zakona o javnoovršiteljskim pristojbama koji su objavljeni u Narodnim novinama broj 112/12 od 11.10.2012.;

-da je Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj U-I-5612/2011, U-I- 6274/2011, U-I-178/2012 (u predmetu tužitelja) i U-I-480/2012 od 23. siječnja 2013. javnim ovršiteljima priznao pravo na legitimna očekivanja zasnovanih na valjanim pravnim aktima države i na povjerenju pojedinaca u državne institucije i pravo koje one stvaraju, naglasivši u točki 22. 1. citiranog rješenja da je "stanje neizvjesnosti i nesigurnosti u kojem su se našli imenovani javni ovršitelji zbog opetovanog odgađanja početka njihova rada i kasnijeg potpunog ukidanja profesije za koju su se te osobe pripremale i za koju su stekle kvalifikacije trajalo oko godinu dana. To stanje produljenja nesigurnosti i neizvjesnosti bilo je prouzročeno opetovanim zakonodavnim intervencijama, što je samo po sebi nesuglasno sa zahtjevima koji iz zakona proizlaze iz načela vladavine prava. Budući da zakonodavac nije odredio prijelazni zakonodavni režim koji bi na zadovoljavajući način riješio problem već imenovanih javnih ovršitelja nakon ukidanja tog instituta, poremećena je pravedna ravnoteža između cilja koji je zakonodavac želio postići ukidanjem instituta javnih ovršitelja u općem ili javnom interesu i zaštite interesa osoba imenovanih za javne ovršitelje. Taj propust također nije u skladu sa zahtjevima koji za zakone proizlaze iz načela vladavine prava, a izravno narušava i načelo legitimnih očekivanja osoba koje su se pouzdale u zakone i valjane pojedinačne pravne akte koji su na temelju tih zakona za njih doneseni. Prema tome, čak i uz pretpostavku da je individualna pravna situacija javnih ovršitelja i mogla biti prikazana kao da služi nekom općem ili javnom interesu, imenovani javni ovršitelji podnijeli su i dalje podnose prekomjeran individualni teret cjelokupne zakonske reforme ovršnog sustava države.";

- da je tužitelj radi ispunjenja svih propisima određenim pretpostavkama za početak obavljanja javnoovršiteljske službe osigurao odgovarajući poslovni prostor na način da je sklopio ugovor o zakupu poslovnog prostora u [adresa], ukupne površine 55,80 m2 dana 19. studenog 2011. sa zakupodavcem "Samobor-Turist" d.o.o. na neodređeno vrijeme počam od 1. prosinca 2011. i da je za prosinac mjesec platio zakupninu u iznosu od 3.555,24 kn (sada 471,73 Eur);

- da je tužitelj sukladno Pravilniku o javnoovršiteljskim uredima i radnom vremenu (dalje: Pravilnik o javnoovršiteljskim uredima - "Narodne novine" 41/2011 i 118/2011) bio u obvezi urediti poslovni prostor, nabaviti opremu i urediti poslovi prostor, u svrhu čega je kod Zagrebačke banke d.d. Zagreb podigao kredit u iznosu od 10.000,00 Eur, za koji je platio kamatu u iznosu od 2.567,12 Eur (19.342,00 kn), snosio troškove nabavke nužne opreme prema priloženim računima ("Metro" Hrvatska od 16. prosinca 2011., Links od 10. prosinca 2011., Marinexpert od 1. prosinca 2011., Primat RD od **.**.2011., ZV od 18. prosinca 2011., "R.P" od 12. prosinca 2011., Bauhaus od 18. prosinca 2011., Emmezeta od 11. prosinca 2011., Kenda od 19. prosinca 2011., iNovine od 21. prosinca 2011. i "Proming HCH" d.o.o. od 13. prosinca 2011.), platio troškove javnoovršiteljskog ispita u iznosu od 2.200,00 kn (sada 292,00 Eur), trošak izlaska komisije Ministarstva pravosuđa dana 11. prosinca 2011. u iznosu od 530,00 kn (sada 70,34 Eur), što uz plaćenu zakupninu za mjesec prosinac 2011. iznosi ukupno 55.455,25 kn odnosno sada 7.360,18 Eur;

- da je tužitelj imao i troškove u vidu goriva vezane uz traženje i pribavljanje opreme koju je potom i kupio prema priloženim računima, troškove višekratnih gotovo svakodnevnih prijevoza od [adresa] do [adresa] u svrhu uređivanja zakupljenog poslovnog prostora, s osnova radova na adaptaciji prostora (soboslikarski i električarski radovi) te na koncu vraćanja i skladištenja opreme iz [adresa] u [adresa], osim protupožarnih vrata (prema računu Marinekspert) koja su ugrađena u poslovni prostor, troškova za nabavku literature i pripreme za javnoovršiteljski ispit u trajanju od godine dana u sveukupnom iznosu od 8.000,00 kn ili 1.061,78 Eur, o kojim je troškovima prvostupanjski sud odlučio primjenom odredbe čl. 223. ZPP;

-da je tužitelj bez prekida bio zaposlen na neodređeno vrijeme na radnom mjestu glavnog urednika pregleda sudske prakse u Inženjerskom birou d.d., da mu je ugovor o radu prestao poslovno uvjetovanim otkazom 31. prosinca 2017., a da je preveden u prijevremenu starosnu mirovinu s danom 7. kolovoza 2018.

5.2. Prosuđujući prethodna činjenična utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj zbog propusta tužene da riješi status imenovanih javnih ovršitelja koji su u ispunjenju obveza koje im je država nametnula snosili materijalne izdatke i imali zakonita i legitimna očekivanja da će obavljati posao koji će im omogućavati ostvarivanje prihoda – pretrpio štetu koja je u izravnoj uzročno-posljedičnoj vezi upravo sa propustom tužene da odluči na odgovarajući način o njegovom pravnom statusu (javnog ovršitelja) slijedom čega da je i odgovorna naknaditi tužitelju nastalu štetu u smislu odredbe čl. 1045. i čl.1046. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO – "Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11) i to imovinsku štetu u vidu troškova pripreme i polaganja javnoovršiteljskog ispita, troškova izlaska komisije nadležnog ministarstva u svrhu pregleda uređenog poslovnog prostora, kamate na kredit podignut u svrhu opremanja zakupljenog poslovnog prostora, trošak jednomjesečne plaćene zakupnine za isti, uloženih sredstava u opremu i prostor, kao i neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti, prava na dostojanstvo, čast i ugled sve u smislu odredbe čl. 19. ZOO-a, a i čl. 145. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14). U odnosu na stajalište o obvezi tužene na naknadu štete tužitelju zbog povrede njegovih legitimnih očekivanja vezanih uz oživotvorenje Zakona o javnim ovršiteljima, prvostupanjski sud se pozvao na istovjetno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u više njegovih odluka npr. broj Rev 1532/14-3 od 23. siječnja 2018., Rev 2321/2018-3 od 19. svibnja 2020. i Rev-1807/2019-2 od 29. studenog 2022. i dosudio tužitelju s osnova imovinske štete iznos od 8.421,96 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 1. siječnja 2012. do isplate, budući da je tužitelj sve troškove snosio prije toga datuma a sve kako bi osigurao potrebno i pripremio ured za početak rada od 1. siječnja 2012.

6. Prvostupanjski sud je tužitelju dosudio i naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje rukovodeći se pri tom odredbom čl. 1100.stav.2. ZOO, polazeći od utvrđenja da je tužitelj u vrijeme imenovanja javnim ovršiteljem navršio 56 godina života, a da bi sa 57 godina života ostao bez javne službe na koju je imenovan i uz obvezu vraćanja kredita kojeg je podigao kako bi uredio poslovni prostor sukladno traženju tužene, da bi na koncu zbog ukidanja donesene zakonodavne regulative bio doveden u stanje uznemirenosti, nesigurnosti, egzistencijalne nesigurnosti i neizvjesnosti slijedom kojih utvrđenja je tužitelju na ime neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti dosudio utuženi iznos od 26.544,56 Eur sa zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora 8. studeni 2014. do isplate sukladno odredbi čl. 1103. ZOO.

6.1.Pri tom je prvostupanjski sud otklonio utuženu osnovu diskriminacije pozivom na odredbu čl. 9. stav. 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" broj 85/08 i 112/12) prema kojoj se ne smatra diskriminacijom kada je takvo postupanje određeno zakonom radi očuvanja zdravlja, javne sigurnosti, održavanja javnog reda i mira, prevencije kaznenih djela i zaštite prava i sloboda drugih ljudi te ako su upotrijebljena sredstva u demokratskom društvu primjerena i nužna za postizanje željenog cilja, pod uvjetom da takvo postupanje ne dovodi do izravne ili neizravne diskriminacije na osnovi rasne ili etničke pripadnosti, boje kože, vjere, spola, nacionalnog i socijalnog podrijetla, spolne orijentacije i invaliditeta. Navedeno temelji na zaključku da je tužena imala pravo odabrati model ovrhe za koji smatra da će najdjelotvornije, najbrže i s najmanje troškova ispuniti ciljeve zbog kojih se takav ovršni model i ustanovljava pa je stoga imala i ustavnu ovlast institut javnih ovršitelja zamijeniti institutom sudskih ovršitelja .

6.2. Prvostupanjski sud je također otklonio tužbenu tezu da je tužitelju neimovinska šteta prouzročena medijskim istupima od strane političara, jer tužena ne može odgovarati za način na koji su mediji prezentirali javnoovršiteljsku službu dok s druge strane političari, predstavnici izvršne vlasti, pa i cjelokupna javnost ima ju pravo izražavati svoj stav o pojedinim službama, pa tako i o onoj javnoovršiteljskoj i u takvom postupanju nema protupravnosti pa ni osnove za odštetnu odgovornost na strani tužene.

7. Utuženu naknadu imovinske štete zbog izmakle koristi u vidu izgubljene zarade u iznosu od 361.802,38 Eur prvostupanjski sud je prosuđivao pozivom na odredbu čl. 1089. stav. 3. ZOO-a koja propisuje da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se osnovano mogao očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Polazeći od činjenice da tužitelj nije ni započeo s obavljanjem javnoovršiteljske službe jer je zakonodavac odustao od službe javnih ovršitelja, prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj nema pravo na izmaklu korist za koju tvrdi da bi ostvario na radnom mjestu kojega nikada nije obavljao, obzirom da je javnoovršiteljska služba ukinuta prije započinjanja s radom. Naime, da bi tužitelj ostvario pravo na naknadu izmakle koristi kumulativno mora biti ispunjena pretpostavka namjere stjecanja koristi koja se zbog štetnikova postupka izjalovila, postojanje objektivne vjerojatnosti da b i oštećenik zaista stekao dobitak da nije bio u tome spriječen i postojanje dopuštenja za korist, dok se u okolnostima konkretnog slučaja dobit nije niti mogla ostvarivati pa legitimno očekivanje tužitelja u ostvarenju dobiti kao javnog ovršitelja nema vlasničku komponentu i ne podliježe zaštiti u smislu čl. 1. Protokola broj 1. Konvencije (istovjetno i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1532/14 od 23. siječnja 2018.) jer je objektivna vjerojatnost da bi tužitelj, da je javnoovršiteljska služba opstala, ostvario dobitak - izostala (istovjetno i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1469/2019-2 od 28. veljače 2023.). Odbijen je i tužbeni zahtjev u dijelu zatraženog priznanja prava na naknadu imovinske štete zbog izgubljene dobiti za nastavno razdoblje od 16. listopada 2012. do sedamdesete godine života tužitelja (7. rujna 2026.).

8. Tužitelj u izjavljenoj žalbi ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-51/2022 izrazio pravno shvaćanje da tužiteljici (u tom postupku) pripada pravo na potraživanje izmakle koristi pa kako je predmetni prvostupanjski postupak rješenjem broj Pn-1910/2015-41 od 3. siječnja 2022. bio u prekidu do donošenja upravo navedene revizijske odluke, to smatra nejasnim i proturječnim stajalište prvostupanjskog suda da nije osnovan tužbeni zahtjev u dijelu utužene imovinske štete zbog izmakle koristi pa u tome nalazi ostvarenim i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP. Uz to da se prvostupanjski sud poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1532/2014 od 23. siječnja 2018., a koja je suprotna odluci broj Rev-51/2022. Pravno shvaćanje prvostupanjskog suda - da tužitelj u konkretnom slučaju nema pravo na izmaklu korist u razdoblju od kada je prema rješenju države trebao započeti s radom pa do trenutka kada je konačno ukinut zakon o javnim ovršiteljima smatra suprotnim pravnom poretku Europske Unije i Republike Hrvatske i arbitriranjem s ciljem prebacivanja troškova ispravljanja grešaka države na pojedince kojima je šteta počinjena.

9. Tužena žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava temelji na tvrdnji da donošenje određenih zakona ne predstavlja radnje koje bi sadržavale element protupravnosti a i da tužitelj nije dokazao ni postojanje štete naročito neimovinske zbog povrede prava osobnosti koju štetu tužena smatra namirenom kroz određivanje pravične novčane naknade tužitelju ranije citiranim rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske kojeg, kako ističe žalba tužene, prvostupanjski sud i pogrešno tumači jer iz sadržaja navedenog rješenja ne proizlazi da isto daje pravo na naknadu štete, već da bi tužitelj ostvario pravo na naknadu štete mora dokazati ispunjenje pretpostavki za naknadu štete koje kumulativno moraju biti ispunjene, a da tužitelj nije dokazao, niti je sud utvrdio da bi tužitelj pretrpio štetu na način da mu je povrijeđeno pravo osobnosti na duševno zdravlje. To više što tužitelj nije predložio vještačenje po vještaku psihijatru niti je potražio liječničku pomoć koja mu očito nije bila potrebna. Iz iskaza tužitelja, bez provođenja odgovarajućeg vještačenja, ne proizlazi da bi tužitelj trpio duševnu bol takvog intenziteta koja bi opravdala dosudu naknade neimovinske štete, a pogotovo ne u visini od 26.544,56 Eur. Ističe i da ugovor o zakupu poslovnog prostora od 19. studenog 2011. koji je tužitelj priložio kao dokaz uz tužbu nije ovjeren niti je razvidno da je prijavljen Poreznoj upravi, odnosno da je plaćen porez, a osporava troškove koji nisu predviđeni Pravilnikom o javnoovršiteljskim uredima no pri tom ne konkretizira koji su to troškovi. Smatra i da su stvari koje je tužitelj kupio u svrhu opremanja poslovnog prostora pogodne za svakodnevnu uporabu i da su ostale u vlasništvu tužitelja koji ih može koristiti za osobnu uporabu ili sa njima na drugi način raspolagati, primjerice prodati, slijedom čega je na taj način mogao umanjiti štetu, a da je tužitelj dosuđenjem s tog osnova utužene štete ostvario i dodatnu materijalnu korist što nije u skladu s institutom naknade štete.

10.U odnosu na žalbama parničnih stranaka isticanu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP valja navesti da je ovaj sud, suprotno žalbenom stajalištu oboje žalitelja utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuju, a niti i jedna druga bitna povreda iz čl. 354. stav. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. stav. 2 ZPP-a.

11. Na žalbu tužene:

11.1. Pravilno se sud prvog stupnja u smislu odredbe čl. 31. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu (dalje: UZUS - "Narodne novine“ 99/99, 29/02 i 49/02) kojom je propisano da su odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatne te da ih je dužna poštivati svaka fizička i pravna osoba (stav.1.) i da su sva tijela državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave dužna u okviru svoga ustavnog i zakonskog djelokruga provoditi odluke i rješenja Ustavnog suda (st.2.) - u obrazloženju svog stajališta pozvao na shvaćanje Ustavnog suda izraženog u ranije citiranom rješenju od 23. siječnja 2023. prema kojemu postoji odgovornost tužene za štetu koju su pretrpjeli imenovani javni ovršitelji (pa i tužitelj) s osnova njihovih (njegovih) legitimnih očekivanja vezanih uz početak rada službe utemeljenih na Zakonu o javnim ovršiteljima a koji se zaključak temelji i na relevantnim stajalištima Europskog suda za ljudska prava o zaštiti vlasništva, osobito o legitimnim očekivanjima u smislu čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

11.2.U odnosu na opširno elaboriranje stajališta da država ne može odgovarati za štetu zbog donošenja određenog zakona jer donošenje zakona ne može predstavljati štetnu radnju države, tuženoj valja odgovoriti da štetnu radnju u konkretnom slučaju predstavlja propust tužene da nakon ukidanja instituta javnih ovršitelja riješi pitanje statusa, obeštećenja ili sl. već imenovanih javnih ovršitelja čime je poremećena ravnoteža između cilja koji je zakonodavac želio postići ukidanjem tog instituta u općem ili javnom interesu i zaštite interesa osoba imenovanih za javne ovršitelje - a ne donošenje Zakona o ukidanju te službe. Slijedom navedenog propusta države, tužitelju je nametnut prekomjeran individualan teret zakonske reforme ovršnog sustava pa postoji odgovornost tužene za naknadu štete zbog miješanja javne vlasti u mirno uživanje njegovog vlasništva, pri čemu izostanak protupravnosti u postupanju tužene, u konkretnoj situaciji ne otklanja njezinu odgovornost (istovjetno stajalište je izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev-1532/2014-3 od 23. siječnja 2018.). Za ponoviti je dakle da prvostupanjski sud štetnu radnju kao temeljnu pretpostavku odgovornosti za štetu ne nalazi u činjenici što je tužena donijela Zakon o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima jer je tužena temeljem svojih ustavnih ovlasti ovlaštena donositi, mijenjati pa i ukidati zakonske propise, već u činjenici što je propustila riješiti status imenovanih javnih ovršitelja na način da zaštiti njihov interes jer su oni u cijelosti postupili sukladno važećim propisima, a za koje stajalište prvostupanjski sud pravilno nalazi uporište i u rješenju Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-5612/11, U-I-6274/11, U-I-178/12 (predmet tužitelja) i U-I-480/12 u kojemu je izraženo stajalište da zakonodavac nije uspio postići pravednu ravnotežu između zahtjeva općeg ili javnog interesa (promjene zakonodavnog modela ovrhe) i zaštite pojedinačnih interesa imenovanih javnih ovršitelja jer nije uredio prijelazni zakonodavni režim kojim bi na zadovoljavajući način riješio problem već imenovanih javnih ovršitelja nakon ukidanja tog instituta čime je poremetio pravednu ravnotežu između cilja koji je zakonodavac želio postići ukidanjem instituta javnih ovršitelja iz aspekta općeg ili javnog interesa i zaštite interesa osoba imenovanih za javne ovršitelje a koji je propust protivan zahtjevima koji za zakone proizlaze iz načela vladavine prava, a izravno narušava i načelo legitimnih očekivanja osoba koje su se pouzdale u zakone i valjane pojedinačne pravne akte koji su na temelju tih zakona za njih doneseni. Ustavni sud Republike Hrvatske u citiranom je rješenju nastavno utvrdio nedopuštenost i protupravnost opisanog postupanja tužene, kao i činjenicu da je na takav način imenovanim javnim ovršiteljima prouzročena šteta.

11.3. Visinu dosuđene imovinske štete tužitelj je dokumentirao računima iz kojih jasno proizlazi što je njima kupljeno i po kojoj cijeni pri čemu tužena tijekom trajanja prvostupanjskog postupka istima nije prigovarala niti je tvrdila da tužitelj potražuje naknadu za stvari koje nisu bile nužne i propisane za opremanje predmetnog poslovnog prostora. Nije isticala ni prigovor da je tužitelj utuženu imovinsku štetu mogao umanjiti (ili da je ista manja zbog eventualne prodaje istih, zadržanja i sl.) zbog čega je po ocjeni ovoga suda na iznošenje takvih prigovora, sada u žalbenom stadiju prekludirana sukladno odredbi čl.352.stav.1. ZPP. Naime, odredba čl.299.stav.1. ZPP obvezuje stranke parničnog postupka da već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznesu sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predlože dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te da se izjasne o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke. Suprotno žalbenim navodima tužene, prvostupanjski sud je iz priloženih računa koje je detaljno sadržajno analizirao i vrijednosno ocijenio pravilno zaključio da se odnose na nužne troškove za opremanje poslovnog prostora prema kriterijima propisanih podzakonskim aktom, da ih je tužitelj snosio kao potrebne da bi komisija nadležnog ministarstva za rad poslovni prostor i odobrila, a što uopćenim žalbenim navodima tužene nije dovedeno u sumnju. Niti žalbeni navod – da ugovor o zakupu poslovnog prostora od 19. studenog 2011. nije ovjeren niti je razvidno da je prijavljen Poreznoj upravi – nije odlučan obzirom da je isti potpisan po ugovornim strankama, a na osporavanje činjenice sklapanja istog tužena tijekom postupka također nije predlagala izvođenje nikakvih dokaza.

11.4. Konačno, uvažavajući da je tužitelju osnovom rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-5612/2011, U-I-6274/2011, U-I-178/2012 (u predmetu tužitelja) i U- I-480/2012 od 23. siječnja 2013. isplaćena zadovoljština u iznosu od 18.000,00 kn, ali i da je ista isplaćena u jednakom iznosu svim osobama koje su bile u situaciji tužitelja vezanoj za javnoovršiteljsku službu, to je evidentno da se prilikom odmjeravanja iste nije cijenila pojedinačna individualna situacija javnih ovršitelja kojima je takva naknada priznata, pa tako niti konkretna situacija tužitelja odnosno njegovo proživljavanje cjelokupne situacije i utjecaj iste na njegovo zdravstveno stanje. Zato se, kako je i navedeno u odluci Ustavnog suda, takva naknada ne uračunava u tužitelju dosuđenu naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti.

11.5.Osnovano međutim žalba tužene osporava visinu tužitelju dosuđene pravične novčane naknade za neimovinsku štetu s osnova povrede prava osobnosti na duševno zdravlje jer je i po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud precijenio sadržaj, intenzitet i trajanje duševnih boli kao kvalifikatornog kriterija povrede prava osobnosti na duševno zdravlje. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja na koju je detaljno ukazivao sam tužitelj u svom stranačkom iskazu – da je u dobi pod 56 godina ušao u veliku financijsku investiciju nužnu za opremanje zakupljenog poslovnog prostora sukladno odredbama podzakonskog akta koji je detaljno normirao uređenje i opremanje poslovnog prostora za obavljanje javnoovršiteljske službe, da je poslodavcu nagovijestio otkazivanje ugovora o radu, da je zbog odgode stupanja na snagu javnoovršiteljske službe i na koncu ukidanja iste pretrpio veliki stres koji se manifestirao u stanju uznemirenosti, nesigurnosti i neizvjesnosti od buduće egzistencije sebe i svoje obitelji, a koja je tjeskobna situacija ipak donekle ublažena činjenicom da je nastavio radni odnos kod istog (ranijeg) poslodavca (čime mu je olakšana financijska situacija i ublažen time uvjetovan egzistencijalni strah), po ocjeni ovoga suda opravdava ju dosudu iznosa od 2.500,00 Eur kao iznosa pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje. Tužitelju je na dosuđenu naknadu priznata i zatezna kamata od dana upućivanja tuženoj zahtjeva za izvansudsko rješenje spora, 8. studeni 2014. do isplate, sve sukladno odredbi čl. 1103. ZOO. U odnosu na tužitelju s tog osnova dosuđenog novčanog iznosa valjalo je preinačiti prvostupanjsku presudu pozivom na odredbu čl.373.toč.3. ZPP i odbiti tužbeni zahtjev za iznos od 24.044,56 Eur.

12. Na žalbu tužitelja:

12.1.Odgovarajući na žalbene navode tužitelja od odlučnog značaja u okviru ovlasti iz odredbe čl.375.stav.1. ZPP, valja navesti da je pravilno prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev u dijelu zatražene imovinske štete zbog izmakle koristi i nastavnog priznanja takvog prava do tužiteljevog stjecanja uvjeta za starosnu mirovinu. Pravilno se pri tom prvostupanjski sud rukovodio odredbom čl. 1089. stav. 1. i 3. ZOO koja izmaklu korist određuje neostvarenom imovinskom koristi koja bi prema redovnom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima bila ostvarena da nije bilo štetne radnje što znači da je potrebno da se ispune zakonom predviđene pretpostavke - da korist nije ostvarena, da postoji određeni stupanj izvjesnosti da bi bila ostvarena (redovan tijek stvari) i dopuštenost osnove po kojoj bi bila ostvarena. U konkretnom slučaju kada je tužena, postupajući u okviru svojih legitimnih ovlaštenja odustala od reforme ovršnog sustava uvođenjem službe javnih ovršitelja, dakle, kad se po redovnom tijeku stvari takva zarada ne bi ni mogla ostvarivati, legitimno očekivanje tužitelja u ostvarenje zarade kao javnog ovršitelja – kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud - nema vlasničku komponentu i ne podliježe zaštiti u smislu čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju . Naime, iako je evidentno da tužena nakon ukidanja instituta javnih ovršitelja nije regulirala status već imenovanih javnih ovršitelja, poremetivši time ravnotežu između cilja koji je zakonodavac želio postići ukidanjem tog instituta (u općem ili javnom interesu) i zaštite interesa osoba imenovanih za javne ovršitelje, nametnuvši opisanim propustom (i) tužitelju prekomjeran individualan teret zakonske reforme ovršnog sustava države te da stoga postoji obveza tužene za naknadu štete koja je tužitelju nastala miješanjem javne vlasti u mirno uživanje njegovog vlasništva, to je međutim pri ocjeni obveze tužene na naknadu tužitelju nastale štete od odlučnog značaja ispunjenje za to zakonom propisanih pretpostavki pa dakle i onih iz odredbe čl.1089.stav.3. ZOO, a kojima u konkretnom slučaju ni po ocjeni ovoga suda nije udovoljeno.

12.2.Tužitelju u tom kontekstu valja odgovoriti i da je u odluci broj Rev-51/2022-2 od 4. listopada 2022. izraženo pravno shvaćanje, citira se:" da su među subjektima odštetnopravnog odnosa nastalog Zakonom o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima i ukidanjem službe javnih ovršitelja ispunjene sve pretpostavke iz odredbe čl. 1045. i 1046. ZOO za potraživanje izmakle koristi, dok će se u dal jnjem tijeku postupka ispitati u kojoj visini, a sukladno načelu razmjernosti, odnosno, sve dok je bilo potrebno da se tužiteljica vrati u poziciju u kojoj bi se nalazila da takvog miješanja javne vlasti nije bilo". No u konkretnom slučaju, imajući u vidu da do prestanka ranijeg radnog odnosa tužitelja kod poslodavca Inženjerski biro d.d. nije došlo niti je tužitelj započeo s radom kao javni ovršitelj to niti njegova pozicija (iz aspekta izmakle koristi) nije promijenjena ukidanjem javnoovršiteljske službe. To više što obavljanje javnoovršiteljske službe nikada nije zaživjelo pa nije postojala niti objektivna izvjesnost da bi tužitelj po redovnom tijeku stvari imao legitimno očekivanje da će ostvariti dobit kao javni ovršitelj pa neosnovano isti u žalbi ustraje u navodima koje je iznosio i u tijeku postupka u smislu da se radilo o njegovom legitimnom očekivanju koje ima vlasničku komponentu i podliježe zaštiti u smislu čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju. Dakle, odgoda početka rada javnih ovršitelja (od 1. siječnja 2012.) pa do ukidanja te službe (15. listopada 2012.) ne upućuje na objektivnu izvjesnost da bi po redovnom tijeku stvari tužitelj ostvario korist koju potražuje u vidu izgubljene zarade, odnosno utuženi iznos od 361.802,38 Eur.

13. Imajući u vidu izneseno valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi toč.III izreke, a djelomičnim prihvaćanjem – a djelomičnim odbijanjem žalbe tužene potvrditi toč.I izreke, potvrditi toč.II izreke za iznos od 2.500,00 Eur, a istu preinačiti i odbiti tužitelja sa zahtjevom za naknadu mu neimovinske štete u iznosu od 24.044,56 Eur , sve pozivom na odredbe čl.368.stav.1. i čl.373.toč.3. ZPP.

14. U odnosu na žalbe parničnih stranaka izjavljenih protiv odluke o troškovima postupka valja navesti da žalitelji istu pobijaju očito samo za slučaj uspjeha žalbi u pogledu glavne stvari jer je u odnosu na odluku o troškovima izostalo ikakovo obrazloženje.

14.1.No pravilno je sud prvog stupnja odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka pri čemu je takvo stajalište prvostupanjskog suda zasnovano na pravilnoj primjeni odredbe čl. 154.stav.2. ZPP i na zaključcima Europskog suda za ljudska prava u pogledu povrede članka 1. Protokola br. 1. uz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iznesene u predmetu Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (Zahtjev broj 72152/13 presuda od 6. rujna 2016.) kao i na kriterijima iz presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Klauz protiv Hrvatske (zahtjev broj 28963/10). Tome valja nadodati da tužitelj u okolnostima konkretnog slučaja zahtijeva restituciju zbog toga što je tužena propustila zaštititi pojedinačne interese javnih ovršitelja jer nije uredila prijelazni zakonodavni režim kojim bi na zadovoljavajući način riješila status već imenovanih javnih ovršitelja nakon ukidanja tog instituta a što je protivno zahtjevima koji za zakone proizlaze iz načela vladavine prava, a izravno narušava i načelo legitimnih očekivanja osoba koje su se pouzdale u zakone i valjane pojedinačne pravne akte koji su na temelju tih zakona za njih doneseni. Obzirom na neujednačenu sudsku praksa sudova u trenutku podnošenja tužbe koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo, ne može se zaključiti da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženoj predstavljalo bi miješanje u pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku jer bi iznos troškova koji bi bio u obvezi platiti tuženoj (uključujući i troškove žalbenog postupka) znatno premašio vrijednost dosuđene štete tužitelju.

14.2. Određuje se da svaka stranka snosi svoje troškove žalbenog postupka.

U Varaždinu 26. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec