REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda: Nediljka Bobana kao predsjednika vijeća, te Karmen Novak Hrgović i Davorka Kučana, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marcele Soljačić-Prester, kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenika ŽČ, zbog prekršaja iz članka 282. stavka 9. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj: 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 89/15, 108/17, 70/19, 42/20 i 85/22), odlučujući o žalbi okrivljenika ŽČ, podnesenoj po branitelju Luki Kurjanu, odvjetniku iz Zagreba, protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 4. travnja 2024., poslovni broj: 40. Pp-12110/2023, na sjednici vijeća održanoj 26. svibnja 2026.,

p r e s u d i o j e:

I. Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenika ŽČ i potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Temeljem članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22) okrivljenik DČ je obvezan naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu od 50,00 (pedeset) eura u roku od 3 (tri) mjeseca od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, okrivljenik je proglašen krivim da je, na način činjenično opisan u izreci, počinio prekršaj iz članka 282. stavka 9. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, za koje mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.400,00 eura.

2. Na temelju članka 58. Prekršajnog zakona, okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije u trajanju od 1 mjesec.

3. Istom presudom okrivljenik je obvezan naknaditi trošak prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 50,00 eura.

4. Protiv pobijane presude okrivljenik je pravodobno putem branitelja podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama.

5. Predlaže da se, iz žalbenih razloga, žalba prihvati.

6. Žalba nije osnovana.

7. Rješavajući predmet te ispitujući prvostupanjsku presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22) uz ocjenu navoda žalbe, ovaj sud je utvrdio da pobijanom presudom nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. tog Zakona, da nisu povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava na štetu okrivljenika i da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona, na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Nadalje, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da prvostupanjski sud nije propustio ni o jednoj odlučnoj činjenici iznijeti razloge, jer je, nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, naveo odlučne činjenice na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika za prekršaj iz članka 282. stavka 9. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, ocijenivši pri tom iskaz svjedoka ĆČ, policijskog službenika, kao vjerodostojan dajući za to razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, a koji je predmetne zgode postupao prema okrivljeniku, koji je u svom iskazu opisao cijeli tok događaja, čime su se u ponašanju okrivljenika u potpunosti ostvarila obilježja bića djela prekršaja za koje je proglašen krivim.

9. Navodi žalbe da policijski službenici nisu obavijestili okrivljenika o počinjenom prekršaju, niti mu je ponuđeno vađenje krvi i urina ukazuju se neosnovanim jer je okrivljenik potpisao zapisnik o ispitivanju alkoholiziranosti bez ikakvih primjedbi, a na kojem je konstatirano i da je odbio stručni pregled.

10. Također potpuno su neosnovani navodi žalbe o povredi prava obrane jer da prvostupanjski sud po prijedlogu okrivljenika nije ispitao policijskog službenika koji da se nikada nije pojavio na glavnoj raspravi.

11. Naime, svjedok ĆČ, je, suprotno navodima žalbe ispitan tijekom postupka, a na zadnju glavnu raspravu na kojoj je pročitan iskaz navedenog svjedoka, policijskog službenika, okrivljenik uredno pozvan nije pristupio, čime mu je omogućeno da se očituje na iskaz navedenog svjedoka, a što se tiče konstatacije da je na zapisniku o glavnoj raspravi od 2. travnja, a ne 17. travnja 2024., kako se to pogrešno navodi u žalbi, jasno vidljivo da je prvostupanjski sud izveo dokaz:“Čita se iskaz svjedoka ĆČ od 13. ožujka 2024., ne znači da svjedok nije ispitan, već iz same formulacije notorno proizlazi da je svjedok čiji se iskaz čita ispitan u postupku, pa je potpuno neosnovan ovakav navod žalbe.

12. Nadalje, potpuno su neosnovani i navodi kako je prvostupanjski sud okrivljeniku dostavio presudu na kojoj nije sadržana uputa o pravnom lijeku pa da je sud i na taj način uskratio okrivljeniku pravo na obranu, jer je iz izvornika presude vidljivo da je na istoj navedena uputa o pravnom lijeku, a osim toga okrivljenik je izjavio žalbu na pobijanu presudu, pa mu u tom smislu ni na koji način nije povrijeđeno pravo na obranu.

13. Kako žalbenim razlozima nije objektivno i argumentirano osporena pravilnost odlučnih činjeničnih utvrđenja i zaključaka suda prvog stupnja, neosnovanom se ukazuje žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a samim time i pogrešne primjene materijalnog prava.

14. Suprotno dakle tvrdnjama žalbe, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, i to nakon što je prethodno izveo dokaz ispitivanjem svjedoka ĆČ, te proveo dokaze uvidom u materijalnu dokumentaciju u spisu, a za što sve je u pobijanoj presudi iznio valjane i dostatne razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud, a koji žalbom uopće nisu osporeni.

15. Nadalje, razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja te je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao mjeru kazne primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

16. Okrivljenik je proglašen krivim zbog prekršaja iz članka 282. stavka 9. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, koji predstavlja teški oblik kršenja prometnih propisa za koje je propisana novčana kazna u iznosu od 1320,00 do 2650,00 eura ili kazna zatvora u trajanju do 60 dana, a koja se u navedenom trajanju propisuje za najteže oblike prekršaja, sukladno članku 35. stavku 1. Prekršajnog zakona kojom odredbom je propisano da se kazna zatvora može propisati i izreći u trajanju od najmanje tri dana do najdulje trideset dana a za najteže oblike prekršaja i do šezdeset dana, dok je prvostupanjski sud okrivljeniku za navedeni prekršaj izrekao novčanu kaznu kao blažu vrstu kazne za taj prekršaj, i to bliže propisanom posebnom minimumu, pa vijeće ovog suda izrečenu novčanu kaznu smatra razmjernu težini počinjenog prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, pogotovo ako se ima u vidu istovrsni povrat okrivljenika kao posebna otegotna okolnost.

17. U odnosu na žalbeni prijedlog da se novčana kazna zamijeni radom za opće dobro na slobodi, treba navesti da je rad za opće dobro na slobodi institut, koji je, uz zakonom propisane uvjete, moguće primijeniti samo u postupku izvršenja pravomoćnih odluka.

18. Razmotrivši odluku o izrečenoj zaštitnoj mjeri, ovaj sud smatra da je pobijanom presudom osnovano i zakonito okrivljeniku izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilima B kategorije u trajanju od 1 mjesec, s obzirom da počinjeni prekršaj predstavlja teški oblik kršenja prometnih propisa i takvo ugrožavanje ostalih sudionika u prometu upućuje na opasnost da će okrivljenik upravljajući motornim vozilom ugroziti sigurnost prometa, te je primjena iste nužna zbog otklanjanja okolnosti koje poticajno djeluju na počinjenje prekršaja i dodatno će preventivno djelovati na buduće ponašanje okrivljenika, a koja je člankom 58. Prekršajnog zakona propisana u trajanju od jednog mjeseca do dvije godine.

19. Prvostupanjski sud je shodno ovlaštenju da dokaze ocjenjuje po slobodnom uvjerenju (članak 88. stavak 2. Prekršajnog zakona) svoje saznanje o djelu zasnovao na ocjeni svih u postupku provedenih dokaza, a što je u pobijanoj presudi detaljno i valjano obrazložio, te se provođenje daljnjih dokaza ukazuje nepotrebnim.

20. S obzirom da je ovaj sud, odlučujući o žalbi okrivljenika, donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, sukladno odredbi članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, okrivljenik je obvezan na naknadu paušalne svote

troškova žalbenog postupka. Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka (Narodne novine broj 18/13) propisan je opći okvir paušalne svote troškova prekršajnog postupka u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna / 13,27 eura do 663,61 eura, pa visina paušalnog iznosa troškova žalbenog postupka određena u iznosu od 50,00 eura, po mišljenju ovog suda, primjerena je složenosti i trajanju postupka.

21. Slijedom navedenog, nije bilo osnove za prihvaćanje žalbe, pa je, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 26. svibnja 2026.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Marcela Soljačić-Prester v.r.

Nediljko Boban, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 4 otpravka: za spis, okrivljenika i tužitelja.