REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Nade Horvatović, predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Ivanke Mašić, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nine Lukić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. DR i dr., zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90., 29/94. i 114/22.), odlučujući o žalbi okr. DR, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Kutini od 14. ožujka 2024., broj: 12. Pp-1304/2022-14, u sjednici vijeća održanoj 26. svibnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba okr. DR kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda u odnosu na tog okrivljenika.
II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okr. DR je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 70,00 EUR (sedamdeset eura) u roku 90 dana od primitka ove presude.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Kutini od 14. ožujka 2024., broj: 12. Pp-1304/2022-14, okr. DR je proglašen krivim da je, na način činjenično opisan u osuđujućem dijelu izreke pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji mu je izrečena novčana kazna 102,00 eura, koju je dužan platiti u roku 90 dana od pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne te je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka 40,00 eura.
1.1. Istom presudom, na temelju čl. 182. t. 3. Prekršajnog zakona, okr. IR je oslobođena optužbe da bi, na način činjenično opisan u oslobađajućem dijelu izreke pobijane presude, počinila prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira te je odlučeno da troškovi prekršajnog postupka, u odnosu na ove okrivljenicu, padaju na teret proračunskih sredstava prvostupanjskog suda.
2. Protiv te presude, žalbu je podnio okr. DR, putem branitelja odvjetnika Nedima Tanovića, zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi optužbe, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na novi postupak.
3. Žalba nije osnovana.
4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.
5. Okrivljenik u žalbi navodi koje personalne dokaze je prvostupanjski sud izveo u dokaznom postupku, ističe da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sud poklonio vjeru jedino iskazu svjedoka ZR, ali da ne obrazlaže zašto je upravo iskaz tog svjedoka prihvatio kao uvjerljiv i istinit iako je svjedok ZR prijatelj VR, koji je bio s njim u društvu i imao je razloga svjedočiti u korist VR. Također, ističe kako je svjedok ZR tvrdio da je okrivljenik ošamario VR, a kasnije ga, ispred ugostiteljskog objekta, udario i šakom u glavu, iako iz svih iskaza nesporno proizlazi da je medicinska pomoć pružena samo ĆR i okrivljeniku. Smatra da se temeljem oprečnih iskaza svjedoka nije u potpunosti moglo utvrditi činjenično stanje te da je sud trebao primijeniti načelo in dubio pro reo.
6. Suprotno takvim žalbenim navodima, valjanom analizom provedenih dokaza, ispravno je stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je svoju odluku pravilno i osnovano temeljio na iskazu svjedoka ZR, koji je jasno i bez ikakvih dvojbi opisao ponašanje i okr. DR i svjedoka VR inkriminirane prilike. Upravo činjenica da je svjedok ZR u prijateljskom odnosu sa svjedokom CR a iskazivao je na njegovu štetu (opisao je i ono protupravno ponašanje tog svjedoka koje je on izričito negirao u svom iskazu, npr. vikanje, psovanje i svađanje s okrivljenikom u ugostiteljskom objektu te naguravanje s okrivljenikom ispred ugostiteljskog objekta) upućuje da je iskaz svjedoka ZR vjerodostojan, kako je to pravilno i osnovano zaključio i prvostupanjski sud. Na vjerodostojnost iskaza svjedoka ZR ne utječe ni činjenica da je medicinska pomoć pružena samo ĆR i okrivljeniku, što se ističe u žalbi, jer iz podataka u spisu, pa ni iz iskaza svjedoka VR i ZR, ne proizlazi da bi ZR uslijed toga što ga je okrivljenik ošamario i udario šakom u glavu zadobio ozljede koje su zahtijevale hitnu medicinsku intervenciju. Iz navedenih razloga nisu osnovani žalbeni navodi kojima se pokušava obezvrijediti vjerodostojnost iskaza svjedoka ZR.
7. Neosnovano se u žalbi ističe i da prvostupanjski sud nije primijenio pravilo in dubio pro reo. Navedeno načelo podrazumijeva da sud odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenika ako se i nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, ne daju otkloniti dvojbe o postojanju odnosno nepostojanju nekih činjenica koje tvore obilježja inkriminiranog prekršaja ili o kojima ovisi primjena neke druge odredbe prekršajnog zakonodavstva, o čemu se u konkretnom slučaju ne radi, jer je očigledno da prvostupanjski sud nije ostao ni u kakvoj dvojbi o pravno relevantnim činjenicama koje tvore obilježje inkriminiranog prekršaja. I po ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica pa i nije bilo potrebe da prvostupanjski sud primjeni navedeno pravilo o teretu dokazivanja.
8. Slijedom navedenog, žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.
9. Okrivljenik je u uvodu žalbe naznačio da se žali i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, no iz sadržaja žalbe je vidljivo da zapravo ističe tzv. posrednu povredu materijalnog prekršajnog prava, koja bi proizlazila iz toga što je prvostupanjski sud materijalno prekršajno pravo primijenio na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pa se, dakle, ne radi o samostalnoj žalbenoj osnovi iz čl. 194. t. 2. Prekršajnog zakona, jer okrivljenik uopće ne iznosi razloge zbog kojih smatra da bi bile počinjene povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava. S obzirom da žalbenim navodima nisu uspješno osporeni činjenični zaključci prvostupanjskog suda, pa, dakle, nije utvrđena činjenična osnova koja bi omogućavala drugačiju pravnu kvalifikaciju prekršaja u konkretnom slučaju, već ponašanje okrivljenika u potpunosti odgovara bitnim obilježjima prekršaja zbog kojeg je i proglašen krivim, to žalba okrivljenika ni u tom dijelu nije osnovana.
10. Iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji. Razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja prvostupanjskog suda o okolnostima koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja. Utvrđene okolnosti su, imajući na umu protupravnu količinu za koju je okrivljenik proglašen krivim (zadao je šamar i udarac u glavu), dostatno vrednovane pa njihova preocjena nije potrebna. Stoga, cijeneći i da su vrlo izraženi zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, ovaj sud smatra da je izrečena novčana kazna primjerena stupnju krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona, zbog čega nije bilo osnove presudu preinačavati u tom dijelu.
11. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (preračunato u eure na temelju fiksnog tečaja konverzije, zbog stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Iz podataka u spisu proizlazi da je okrivljenik zaposlen i da ima redovna primanja te ne proizlazi da bi bio lošeg imovnog stanja pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka 70,00 eura, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje, kao ni uzdržavanje osoba koje je on dužan uzdržavati.
12. Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.
Zagreb, 26. svibnja 2026.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Nina Lukić, v.r.
Nada Horvatović, v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Kutini u 4 ovjerena prijepisa za spis, okr. DR, branitelja i tužitelja.
