Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-363/2020-46

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja ST iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Domagoju Rešetaru, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Rešetar & Partneri iz Osijeka, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Ivani Miloš, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 23. travnja 2026., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te uz javnu objavu presude, 26. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovor o kreditu, broj: 9010691802, koji je dana 25. kolovoza 2005. godine sklopljen između tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, i tužitelja ST iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], a koji je potvrđen dana 29. kolovoza 2005. godine kod Javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka, broj ovjere OU-1924/2005, i to:

- dio odredbe čl. 1. koji glasi: „…u kunama koji odgovara protuvrijednosti od …CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.“

- dio odredbe čl. 4.1. koji glasi: „…koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana…“

- odredba čl. 4.2. koja glasi: „Visinu kamatne stope banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01. (slovima: prvisiječnja), a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvisiječnja) do 30.3. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. (slovima: prvog srpnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. (prvogsrpnja) do 31.12. (slovima: tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s tim da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.“

- dio odredbe čl. 5. koji glasi: „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate.“

- dio odredbe čl. 6. koji glasi: „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate.“

- dio odredbe čl. 7.2. koja glasi: „plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anutitete.“

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju ST iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati:

- preplaćeni, a nepriznati iznos od 7.693,67 EUR-a (sedamtisućašestodevedesettrieura-šezdesetsedamcenti) sa zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. do isplate po stopi do 31. prosinca 2022. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana,

- iznos razlike nedospjele glavnice kredita od 3.039,44 EUR-a (trisitućetridesetdeveteura-četrdesetčetiricenta) sa zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. do isplate po stopi do 31. prosinca 2022. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana,

- zatezne kamate na svaki pojedini mjesečni iznos preplaćenog anuiteta do 30. rujna 2015. u ukupnom iznosu od 2.110,83 EUR-a (dvijetisućestodeseteura- osamdesettricenta), u roku 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tužitelj zahtijevao da se utvrdi ništetnom odredba čl. 7. 2. Ugovora o kreditu koji glasi:

"O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora."

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tužitelj zahtijevao da mu tuženik isplati zatezne kamate na dosuđeni iznos od 7.693,67 EUR-a i dosuđeni iznos od 3.039,44 EUR-a koje su tekle na dan 30. rujna 2015.

V. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta u prigovoru radi prebijanja.

VI. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju ST iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati trošak postupka u iznosu od 3.000,00 EUR-a (tritisućeeura) sa zateznim kamatama koje teku od 26. svibnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je 25. kolovoza 2025. zaključio Ugovor o kreditu broj 9010691802 s pravnim prednikom tuženika, koji je solemniziran 29. kolovoza 2005. kod Javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijek, broj ovjere: OU-1924/2005. Predmetnim Ugovorom tuženik mu je odobrio kredit za kupnju stambenog objekta u kunskoj protuvrijednosti od 77.590,00 CHF po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Nadalje, naveo je da je pored iznosa glavnice bio dužan plaćati redovnu kamatu čija stopa je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,35%. Za vrijeme trajanja otplate kredita, naveo je, redovna kamatna stopa sa početnih 4,35% godišnje, više puta i to jednostranom odlukom tuženika povećavana, a na njegovu štetu. Istovremeno, naveo je, uslijed rasta tečaja CHF u odnosu na kunu, kunska protuvrijednost mjesečnih anuiteta koje je plaćao tijekom razdoblja otplate kredita znatno je porasla. Istaknuo je da je Ugovor o kreditu ništetan u dijelovima u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF te u dijelu u kojemu je ugovoreno plaćanje redovne kamate koja je promjenjiva temeljem odluke tuženika. U vrijeme sklapanja Ugovora banka ga, kao potrošača, nije u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana, istaknuvši da je pri tome tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a. Naveo je i da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije dovoljno objektivizirana jer nisu jasni, odnosno vidljivi kriteriji za određivanje kamatne stope, navodeći da s tuženikom nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, već je tuženik sam sebi pridržao pravo jednostrane promjene kamatne stope, a što je tijekom otplate kredita tuženik i činio, odnosno jednostrano i bez pojašnjenja parametara povećavao kamatnu stopu u isto vrijeme kada se povećavao i tečaj CHF u odnosu na HRK i druge valute. Tužitelj je naveo da je pravni prednik tuženika u spornom razdoblju prilikom ugovaranja kredita postupao na način a je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promijenjena jednostranom odlukom banke, a kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (što potvrđuje i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.). Nadalje, naveo je da je čl. 502. c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravna utvrđenja iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanje, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interese i prava osoba, kao i da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. S obzirom na navedeno, tuženik mu je dužan vratiti sve što je neosnovano stečeno temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora. Tužitelj je naveo da mu je tuženik sukladno ZID ZPK-a (NN 102/15) dostavio izračun konverzije te je 17. prosinca 2015. s tuženikom sklopio Dodatak ugovora o kreditu, koji je istoga dana i solemniziran po Javnom bilježniku Biserki Arambašić iz Osijeka broj OV- 10565/15, a kojim je provedena konverzija kredita denominiranom u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR. Predmetnim Dodatkom je, prema izračunu tuženika, utvrđeno da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 9.214,26 kn, koji iznos se koristio za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta. Dakle, naveo je, tuženik mu je dužan vratiti nepriznatu razliku, budući da je od ukupno preplaćenog iznosa konverzijom priznat samo iznos od 9.214,26 kn. Nadalje, naveo je da smatra da ima pravo na zatezne kamate na ukupni iznos pretplate od 61.000,00 kn koje teku od uplate svakomjesečnog preplaćenog iznosa pa do konverzije. Isto tako, naveo je, da je neosnovano na temelju izračuna tuženik u konverziji utvrđena veća nedospjela glavnica kredita za iznos od oko 26.000,00 kn, jer je izračun konverzije kredita rađen temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

1.1. Tijekom postupka tužitelj je navodio da pristanak tužitelja na konverziju ne znači niti može značiti ujedno i odricanje prava na punu restituciju i povrat stečenog bez osnove. Pravni interes tužitelja moguće je provjeriti i opravdati jedino financijskim vještačenjem na okolnost pretplaćenih anuiteta u odnosu na početno ugovorene anuitete, te ističe da tužitelj ima pravni interes. Nadalje, istaknuo je da tužitelj koji je konvertirao svoj kredit ne smije biti u slabijem položaju od korisnika kredita koji nisu konvertirali svoje kredite. Tužitelj je od samog početka ugovornog odnosa doveden u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u Ugovoru, bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora, dok ni približno nije mogao znati zašto, te u kojem smjeru će se kamatna stopa kretati. Tužitelj se protivio tuženikovom prigovoru radi prebijanja navodeći da je isti neosnovan jer iznos priznat konverzijom nije iznos koji je tužitelju predan u njegovu imovinu, nego će se takvim iznosom podmirivati budući anuiteti, odnosno sanirati šteta prouzročena tuženikovim postupanjem. Tužitelj je isticao da konverzijom nije obeštećen te doveden u ravnopravni položaj, te činjenica da su neke odredbe zamijenjene novim odredbama ne utječe na učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Tužitelj je podneskom od 23. prosinca 2025. uredio tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva te da ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Nadalje, naveo je da ističe da se u ovom predmetu radi o kreditu koji je konvertiran sukladno odredbama ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a koji zakon predviđa detaljan mehanizam konverzije, ukazujući pri tome na čl. 19. c. ZID ZPK-a. Nakon stupanja na snagu ZID ZPK, te nakon prihvaćanja konverzije od strane korisnika kredita, ugovorne strane ne mogu na temelju instituta stjecanja bez osnove, potraživati isplate temeljem pravila stjecanja bez osnove, jer smisao i svrha instituta stjecanja bez osnove jest da svaka strana vrati ono što je primila. U ovom slučaju, naveo je, kako se obavlja vraćanje „preplate“ određeno je ZID ZPK-om odnosno novim ugovorom sklopljenim u skladu s tim Zakonom. Nadalje, naveo je da potraživanje tužitelja kao da je kamatna stopa trebala ostati fiksna negira sama presuda VTS RH Pž-7129/13, te da tužitelj nema pravo zahtijevati od suda da naloži banci da na čitavo razdoblje trajanja ugovora o kreditu zaračunava početnu kamatnu stopu, ističući da kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i to iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu – prvi puta u osnovnom ugovoru o kreditu, a drugi puta u Dodatku ugovora o kreditu kojim je kredit konvertiran. Nadalje, naveo je da s obzirom da se u predmetnom slučaju tužitelj odlučio na konverziju, potrebno je ocijeniti je li ugovorena konverzija izvršena u skladu sa strogim zakonskim pravilima o konverziji. Naveo je i da je u sjednici vijeća održanoj 04. ožujka 2020. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je rješenje posl. br. Gos 1/2019-36 u kojem je iznio stav da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nadalje, naveo je da ZOO-a izričito dopušta valutnu klauzulu te da je nesporno da u člancima 22. i 26. ZOO-a se izričito dopušta valutna klauzula, kao i promjenjiva kamatna stopa. Osim toga, naveo je, sadržaj ugovora te njegovo postupanje u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis, odnosno zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno -pravni odnos banke, ovdje tuženika i korisnika kredita kaso tužitelja. Što se tiče „nezakonitosti“ kamatne stope, naveo je, sukladno odredbama ZOO-a, jedino ako ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati „nezakonitom", navodeći da sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama, koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više sto je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente, ponovno slijedom zakonskih propisa. Što se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope, tuženik ističe da je po stupanju na snagu Zakon o kreditnim institucijama (2008) (dalje u tekstu: ZOKI), tuženik sukladno odredbi čl. 306. st. 4. navedenog Zakona, učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke“. Nadalje, naveo je da je tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik i učinio. Znači, ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. S druge strane, kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ je o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu. Tuženik je istaknuo prigovor zastare za utuženo potraživanje. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže Naslovljenom sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

2.1. Tijekom postupka tuženik je naveo da zastara za svaki plaćeni anuitet nastupa protekom roka od pet godina nakon isplate svakog anuiteta. Nadalje, tuženik je navodio da se na ovu pravnu stvar ne mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora a koji se vodio povodom tužbe Hrvatskog saveza udruga potrošača- Potrošač, jer se radi o različitoj prirodi i svrsi kolektivnog postupka, te da je tužitelj mogao pravovremeno podnijeti tužbu nezavisno za tijek postupka zaštite kolektivnih interesa ako je smatrao da su odredbe ugovora o kreditu ništetne. Tuženik je istaknuo da korisnici kredita koji su svoje kredite konvertirali nemaju pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredbi o kamati/valuti CHF. Tuženik je istaknuo i prigovor radi prebijanja (list spisa 114) u minimalnom iznosu od 9.214,26 kn, a koji iznos čini iznos pretplate utvrđen u Dodatku.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu (list spisa 5-11), Pregled uplata po kreditu n a dan 7. lipnja 2019. (list spisa 12-15), Otplatna tablica (list spisa 16-22), Dodatak Ugovoru o kreditu (list spisa 23-28), Opći uvjeti poslovanja banke s građanima (list spisa 57-65), Pregled kreditnog kalkulatora u konverziji kredita denominiranih u CHF odnosno denominiranih u kn s valutnom klauzulom u CHF u skladu s Zakonom o potrošačkom kreditiranju i Zakonom o kreditnim institucijama (list spisa 66-68), Knjigovodstvenu karticu (list spisa 231- 254),Tablica tečaja u CHF-u i u EUR-u (list spisa 255-368), Plan otplate (list spisa 369- 376), Pregled uplata po kreditu (list spisa 377-379), Nalaz i mišljenje vještaka (list spisa 427-464), podnesak – dopuna nalaza i mišljenja (list spisa 511), te je saslušao vještakinju i tužitelja.

3.1. Tuženik je na ročištu održanom 23. rujna 2025. odustao od dokaznog prijedloga saslušanjem svjedokinje MT, te iz navedenog razloga sud istu nije niti saslušao.

4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

4.1. Prigovor radi prebijanja nije osnovan, jer je sud utvrdio nepostojanje tražbine tuženika istaknute prigovorom radi prebijanja.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate iznosa koji je tuženik stekao bez pravne osnove, odnosno na temelju odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF i promjenjiva kamatna stopa, a koje odredbe Ugovora o kreditu su ništetne, te se zahtjev odnosi i na utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa.

6. Među parničnim strankama nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9010691802 i to 25. kolovoza 2008. kojim je tužitelju odobren stambeni kredit za kupnju stambenog objekta u iznosu od 77.590,00 CHF-a odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. Nadalje, nije sporno da se tužitelj obvezao tuženiku platiti kamatu po kamatnoj stopi 4,35%, promjenjivu, te da su ugovorne strane ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i vezanu za određenu valutnu klauzulu, a da je ugovoren rok vraćanja 360 mjeseci. Kredit se otplaćuje u mjesečnim anuitetima. Promjena kamatnih stopa vrši se u skladu s odlukama. Nadalje, nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Dodatak Ugovora o kreditu 17. prosinca 2015. kojim je kredit konvertiran.

6.1. Navedene nesporne činjenice proizlaze iz predmetnog Ugovora o kreditu i Dodatka Ugovora o kreditu broj 9010691802.

7. Među strankama je sporno ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe jer je kredit konvertiran, jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te ima li tužitelj pravo na povrat pretplaćenih iznosa kredita temeljem takvih odredbi uzimajući u obzir da je kredit konvertiran, te je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja, je li tuženik nepošteni stjecatelj.

8. Neosnovan je prigovor tuženika da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje predmetne tužbe zbog izvršene konverzije. Ovo stoga što je predmetni Dodatak Ugovora o kreditu samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom ugovoreno korištenje kredita u valuti euro, pri čemu niti odredbama ZIDZPK/15 na temelju kojih je zaključen Dodatak Ugovora o kreditu nije regulirana pravna sudbina onih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredbi koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Niti jednom odredbom ZIDZPK/15 nije propisano da se sklapanjem Dodatka gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja Dodatka. Također iz samog Dodatka Ugovora o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Stoga tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku Ugovora o kreditu (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, ako ona postoji, unatoč zaključenom Dodatku Ugovora o kreditu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena. Potrebno je istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

9. Suprotno tuženikovim navodima tijekom postupka, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, obvezuje stranke u ovom postupku.

9.1. Naime, u konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. te odlukom br. Revt-575/16 od 03.10.2017. kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. u nastavku: ZZP/07), kao i člancima 96. i 97. ZZP-a, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 155/23., u nastavku: ZOO),

- da je tuženik u razdoblju 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a.

10. Neosnovan je prigovor tuženika da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 kojima je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne obvezuje stranke u ovom postupku jer da te eventualno ništetne odredbe više ne postoje budući da su sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu zamijenjene novim. Sud je ocijenio takve navode tuženika neosnovanima jer konverzijom kredita nije prestao važiti osnovni Ugovor o kreditu kojeg su stranke sklopile, a tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za tužitelja kao potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora.

11. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1 ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP/14, a o čemu se radi u ovom konkretnom slučaju.

11.1. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu

1 0

pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Dakle, pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača mogu se primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015.).

11.2 Potrebno je reći da je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača na tuženiku (Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26.4.2020. jasno naveo kako je teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nije potrošač upravo na banci, a ne na tužitelju).

11.3. Nadalje, s obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tužene, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, prema utvrđenju ovog suda sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan je u ovom postupku.

11.4. Isto tako, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju.

12. Prema stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

12.1. Odredbom članka 81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu: ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru

1 1

pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.). Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao.

13. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja na predložene okolnosti, odnosno jesu li tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali, te je li tužitelj obaviješten i jesu li mu pojašnjene sporne odredbe ugovora o kreditu, odnosno odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, je li mu objašnjeno značenje istih.

14. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je tuženika izabrao jer se banka nalazila u zgradi gdje je živio, a i znao je djelatnike te banke jer su dolazili u kafić u kojem je radio. Kada je došao u banku uputili su ga u drugu poslovnicu u Radićevoj ul., a kada je tamo došao dali su mu ugovor o kreditu koji je sastavila banka. Pročitao je ugovor, ali je razumio koliko je kao laik mogao, a koliko se sjeća nije tražio pojašnjenja, ali ni djelatnici banke mu nisu objašnjavali odredbe ugovora o kreditu pa ni odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli. Nije pokušao pregovarati jer nije znao može li to, išao je tamo u najboljoj vjeri, zapravo je mislio da uopće ne može pregovarati. Rata mu je u početku bila oko 1.700,00 do 1.800,00 kn te je u jednom trenutku počela rasti i došla je do 3.000,00 kn. Ne sjeća se je li išao pitati u banku zašto raste, ali zna da je svuda bila priča da švicarac divlja. U jednom trenutku mu je banka ponudila opciju da kredit prebaci u EUR-o i nastavi tako otplaćivati. Ne sjeća se jesu li s ponudom dostavili nekakav izračun. Ne sjeća se baš sklapanja Dodataka ugovora o kreditu, odnosno konverzije, a sjeća se da je došao i da je potpisao. On je otplaćivao kredit, kredit je bio namijenjen za rješavanje stambenog pitanje. U to vrijeme nije imao OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Ovaj kredit je zatvorio na način da je podigao drugi kredit u Zagrebačkoj banci i ovaj otplatio. Ne sjeća se detalja u vezi sklapanja Dodatka ugovora o kreditu. Stan nije koristio u poslovne svrhe. Kada je došao u banku sklopiti ugovor nisu mu ponudili ugovor u drugim valutama. Da je znao da će švicarac toliko rasti ne bi sklopi ugovor o kreditu. Dodatak je sklopio zbog straha jer je švicarac divljao i jer ne bi mogao otplaćivati kredit da je rata nastavila rasti. Sklapanjem Dodatka se nije ni usmeno ni pismeno odrekao prava koja su mu pripada po prvotnom ugovoru. U trenutku sklapanja ugovora je kao laik znao što znači valutna klauzula. U vezi promjenjive kamatne stope navodi da je samo riječ govorila da se mijenja i da se može mijenjati, realno nije znao jer se nikad to nije događalo u njegovom životu. Nadalje, naveo je da mu nije ponuđen ugovor u nekoj drugoj valuti a nije niti tražio ugovor u kreditu u nekoj drugoj valuti, jer u ovoj valuti mu je banka i ponudila. Nije išao u druge banke tražiti ponude. Prije sklapanja ugovora o kreditu nije imao neke druge kredite s valutnom klauzulom, misli da prije ovog kredita u životu nije imao kredit. Prije potpisivanja aneksa isti je pročitao i nije imao primjedbi.

14.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je uvjerljiv, jasan, te je životno i uvjerljivo iskazivao svim odlučnim činjenicama.

15. S obzirom na iskaz tužitelja, prema ocjeni ovoga suda tuženik nije dokazao da su ugovorne strane Ugovora o kreditu pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valuti kredita. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije pregovarao s tuženikom u vezi spornih odredbi Ugovora o kreditu, te da mu djelatnik banke nije objašnjavao što znači promjenjiva kamatna stopa, kao ni valuta, niti se uvjerio je li razumio navedene odredbe. Pri tome treba reći da prema stavu ovoga suda sam izbor valute iz zahtjeva za kredit nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje. Potrebno je još jednom naglasiti da teret dokazivanja na tuženiku da je potrošač odnosno tužitelj

1 2

bio u predugovornoj fazi sklapanja ugovora obaviješten o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, kao i da su ugovorne strane pregovarale o valuti kredita.

16. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da ima status potrošača jer je ugovor o kreditu sklopila radi kupnje stambenog objekta. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj bio potrošač (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 18/2018 od 26 svibnja 2020.).

17. Dakle, slijedom svega navedenoga, iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR.

17.1. Stoga, a budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 29. kolovoza 2005. dakle u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenim presudama s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF i ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, to se tužitelj na spomenute odluke i pozvao, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao, nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.).

18. Budući da se nije pojedinačno pregovaralo odnosno da su slijedeće odredbe Ugovora o kreditu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, uzrokovalo je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, pa je stoga ovaj sud utvrdio da su odredbe o Ugovora kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu sukladno čl. 81. st. 1. ZZP-a nepoštene, te sukladno čl. čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetne. U Ugovoru o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi koje je sud utvrdio ništetnim sadržane su dijelu odredbe čl. 1. koji glasi: „…u kunama koji odgovara protuvrijednosti od …CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.“, u dijelu odredbe čl. 4.1. koji glasi: „…koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana…“ dijelu odredbe čl. 4.2. koja glasi: „Visinu kamatne stope banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01. (slovima: prvisiječnja), a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvisiječnja) do 30.3. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. (slovima: prvog srpnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. (prvogsrpnja) do 31.12. (slovima: tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s tim da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na

1 3

naplatu zajedno s njima.“. Nadalje, sud je sukladno čl. 81. st. 1. ZPP-a utvrdio da su nepoštene, te sukladno čl. 87. st. 1. ZPP-a ništetne i slijedeće odredbe, i to dio odredbe čl. 5. koji glasi: „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate.“, u dijelu odredbe čl. 6. koji glasi: „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate., te u dijelu odredbe čl. 7.2. koja glasi: „plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anutitete."

18.1. Ovdje se dodatno ističe da navedene odredbe čl. 4. 1. i 4.2. Ugovora o kreditu, o kojima tužitelj nije pregovarao s tuženikom, te koje su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tuženika, su omogućile tuženiku da mijenja visinu kamatne stope, a u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tužitelju nije bilo poznato, niti je mogao znati na temelju navedenih odredbi ugovora, koliko će rasti kamatna stopa i koliko će ista iznositi, te je tužitelju bio nejasan i neodređen način mijenjanja kamatne stope. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao pod toč. I. izreke.

19. Nadalje, ovaj sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan u dijelu kojem je tužitelj zahtijevao da se utvrdi ništetnom dio odredbe čl. 7.2. Ugovora o kreditu koji glasi: "O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora.“ Naime, sporan dio ugovorne odredbe, koji definira način dostave obavijesti korisniku kredita, nije obuhvaćen pravnim učinkom citiranih presuda proizašlih iz kolektivnog spora, a niti je tužitelj naveo ijedan razlog njezine nepoštenosti u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, odnosno tijekom postupka dokazao njezinu ništetnost . Slijedom navedenoga, odlučeno je kao pod toč. III. izreke.

20. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik, kao profesionalac i banka, nije dala tužitelju, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (čl. 81. do 88. ZZP/03).

21. Dakle, budući su prednje navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa te odredbe se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga, a sukladno odredbi čl. 323. st. 1. i 1111. st. 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz povećanja kamatne stope i po osnovi porasta tečaja CHF sa zakonskom

1 4

zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

22. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo financijsko vještačenje po sudskoj vještakinji Dajani Vuković, dipl. ing. oec. iz kojeg proizlazi:

- da je tužitelj tijekom otplate kredita radi povećanja kamatnih stopa i valutne klauzule platio više, odnosno da razlika anuiteta (razlika kamata 20.901,27 kn + tečajna razlika 37.066,67 kn) iznosi 57.967,94 kn./7.693,67 EUR-a. Navedeni izračunati iznos predstavlja razliku između više i manje plaćenih iznosa.

- da zatezna kamata na sve izračunate razlike anuiteta (pretplaćene iznose) od dospijeća do provođenja Konverzije (kako pozitivne, tako i negativne) iznosi 24.789,22 kn ili 3.290,10 EUR-a,

- da razlika nedospjele glavnice iznosi 22.900,63 kn/ 3.039,44 EUR-a,

- iznos pretplate priznat konverzijom do 30. rujna 2015. iznosi 1.179,27 EUR-a.

22.1. Iz iskaza vještakinje proizlazi da je Nalaz i mišljenje sam sukladno zadatku suda te je izračunala razliku koja je nastala jednostranom odlukom o promjeni visine kamatne stope u iznosu od 20.901,27 kn, tečajnu razliku u iznosu od 37.006,67 kn zateznu kamatu na ovako izračunate razlike uz iznosu 24.789,22 kn, nedospjelu glavnicu na način da je utvrdila visinu nedospjele glavnice da nije bilo promjene visine kamatne stope kao ni primjene tečaja, te tako izračunatu nedospjelu glavnicu stavila u odnos sa utvrđenom novom nedospjelom glavnicom nastalom u postupku konverzije te je izračunala razliku u korist tužitelja na ime nedospjele glavnice u visine od 22.900,63 kn. U postupku konverzije utvrđena pretplata u visini od 9.006,67 kn koja se koristila kroz buduće otplate anuiteta u visini od 50% do konačnog namirenja. U vezi primjedbi tuženika iz podneska od 8. rujna 2023., očitovala se na način da je sud zatražio izračun pod pretpostavkom da nije bilo promjene visine kamatne stope, kao niti primjene valutne klauzule te su ove primjedbe pravne prirode, a u odnosu na primjedbe tuženika da je vještak izostavio razdoblja kada je tužitelj manje plaćao navela je da navedena konstatacija nije točna, s obzirom da su prikazane razlike sa predznakom minus kao negativne razlike za tužitelja u razdoblju kada je tečaj bio niži od početnog i konačno u zaključku u prvom pasusu je navela da ovako izračunati iznos predstavlja razliku između više i manje plaćenih iznosa.

22.2. Nalaz i mišljenje vještaka sud je ocijenio vjerodostojnim jer je sačinjen u skladu s pravilima struke, detaljan je i jasan, bez proturječnosti, a stranke nisu imale primjedbe na matematički izračun. U vezi navoda tuženika, potrebno je reći da je Vrhovni sud RH u svojoj presudi i rješenju Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeo stav da se u ovakvim slučajevima mora primijeniti početna kamatna stopa sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam primjene kamatne stope ili dok se odlukom suda ili druge vlasti ne intervenira u predmetni odnos i tako utvrde parametri za izračun promjenjive kamatne stope. Stoga se u slučaju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi primjenjuje ona početno ugovorena kamatna stopa koja je rezultat stranačke volje prilikom sklapanja ugovora.

23. Uzimajući u obzir sve navedeno, ovaj sud je utvrdio da tužitelju pripada pravo na povrat pretplaćenih iznosa neovisno o izvršenoj konverziji.

1 5

23.1. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZIDZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora, te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz čl. 19.c toč.6. ZIDZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eura.

23.2. Odredbama ZIDZPK/15, a niti dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle Dodatkom ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti eura izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

23.3. S obzirom na prethodno navedeno, prama pravnom shvaćanju ovog suda korisnicima kredita unatoč sklopljenom Dodatku ugovora kojima je izvršena konverzija pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

23.4. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju sklapanjem Dodatka uz Ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj Dodatkom odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a niti se u izračunu konverzije koji je prije sklapanja dodatka ugovora dostavljen tužitelju, spominje promjenjiva kamatna stopa kredita u valuti CHF niti je u tom izračunu izvršen obračun preplaćenog iznosa nastalog povećanjem početno ugovorene kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika odnosno promjenama početnog tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita. S druge strane, u odnosu na preplatu utvrđenu konverzijom, za napomenuti je da postojanje preplate u ovom slučaju nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje preplate posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka).

24. Prema tome, u konkretnom slučaju, konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i

1 6

obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos temeljem kojeg tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio, čime tužitelj nije obeštećen u cijelosti. Stoga je tužitelju dosuđen iznos od 7.693,67 EUR-a, i to sa zateznim kamatama koje na iznos od 7.693,67 EUR-a teku od 1. listopada 2015. do isplate, te iznos od 3.039,44 EUR-a na ime nedospjele glavnice sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. pa do isplate, te iznos od 2.110,83 EUR-a na ime zateznih kamata na pojedini mjesečni iznos pretplaćenog anuiteta do 30. rujna 2015. Ovdje se ističe da je vještačenjem utvrđeno da su zatezne kamate na pojedine mjesečne iznose pretplaćenih anuiteta iznosile 3.290,10 EUR-a. Budući da je tužitelju konverzijom do 30. rujna 2015. priznata pretplata u iznosu od 1.179,27 EUR-a, tužitelj je od navedenog iznosa na ime zateznih kamata oduzeo iznos pretplate priznat konverzijom, a što je i sukladno čl. 172. ZOO-a, te je tužitelj potraživao iznos od 2.110,83 EUR-a.

24.1. U vezi s navedenim iznosom pretplate koja je tužitelju priznata konverzijom, ističe se da je tuženik prilikom konverzije tužitelju priznao pretplatu u iznosu od 1.179,27 EUR-a, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču, prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl.19.c. st.1.t.5. ZIDZPK/15), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl.323. st.1. ZOO u vezi čl.87.st.1. ZZP) jer bi takvim postupanjem potrošač stekao dva puta isti novčani iznos (tako i VSRH u odluci Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022.). Stoga je bilo potrebno sukladno odredbi čl. 172. ZOO-a (odredbom čl. 172. ZOO-a propisano je propisano da ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica) iznos pretplate umanjiti od ukupnog iznosa zateznih kamata na pretplaćene iznose temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a što je tužitelj i učinio, te potraživao iznos od 2.110,83 EUR-a (a kako je to prethodno obrazloženo).

25. U odnosu na razliku nove nedospjele glavnice u iznosu 3.039,44 EUR-a, sud je utvrdio da je ista zapravo posljedica ništenih odredbi o valutnoj klauzuli što proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka koji navodi da je razlika u novoj nedospjeloj glavnici kredita nastala kao posljedica toga što je tuženik na dan 30. rujna 2015. novu nedospjelu glavnicu nakon konverzije računao prema tečaju na dan 30. rujna 2015. umjesto prema realiziranom otplatnom planu, dakle prema tečaju koji je vrijedio u vrijeme korištenja kredita. Stoga je sud tužitelju dosudio i preplaćenu razliku glavnice u navedenom iznosu.

26. Tužitelju su na navedene iznose od 7.693,67 EUR-a i 3.039,44 EUR-a dosuđene zatezne kamate tekuće od 1. listopada 2015. pa do isplate sukladno čl. 1114. u vezi odredbe čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a. Ovdje se ističe da je tuženik povrijedio prava potrošača ugovarajući korisnicima kredita nepoštene (ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli i koji pri zaključenju ugovora nije omogućio pojedinačno pregovaranje o tim odredbama, pa se stoga smatra nepoštenim stjecateljem.

26.1. Dakle, kao što je već prethodno obrazloženo, tužitelju su priznate zatezne kamate na pretplaćeni iznos od 7.693,67 EUR-a i na iznos od 3.039,44 EUR-a tekuće od 1. listopada 2015. pa do isplate, te je tužitelju dosuđen i iznos od 2.110,83 EUR-a koji iznos se odnosi na ukupan iznos zateznih kamata na svaki pojedini mjesečni iznos pretplaćenog anuiteta. Budući da su navedeni preplaćeni iznosi od 7.693,67 EUR-a predstavljaju ukupan iznos pretplate od uplate svakog anuiteta do 30. rujna 2015., te

1 7

da je iznos od 3.039,44 EUR-a izračunat na dan 30. rujna 2015., tužitelju su zatezne kamate na te iznose dosuđene tekuće od 1.listopada 2015. pa do isplate. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao pod toč. II. izreke.

27. Nadalje, imajući na umu da je tužitelj posebno zahtijevao isplatu zateznih kamata na pretplaćene iznose u iznosu od 2.110,83 EUR-a po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a koja zatezna kamata na navedene iznose je izračunata s zaključno danom 30. rujna 2015., te da je iznos nedospjele glavnice izračunat na dan 30. rujna 2015., ovaj sud je odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatom zateznih kamata koje su na iznos od 7.693,67 EUR-a i 3.039,44 EUR-a tekle 30. rujna 2015., stoga je sud odlučio kao pod toč. IV. izreke

28. Nadalje, u vezi početka i tijeka zastarnog roka u vezi zahtjeva za isplatom pretplaćenih iznosa zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule potrebno je reći da prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013.:

- u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13.06.2014., jer je ista u tom dijelu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda od 13.06.2014. posl.br. Pž-7129/13

- u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. godine kada je potvrđena u tom dijelu presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13.06.2014., a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14.06.2018. Navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022.

29. Dakle, nije osnovan prigovor zastare restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti valutne klauzule. Naime, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013. u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.06.2018. kada je potvrđena u tom dijelu presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018., odnosno zastara za restitucijske zahtjeve po osnovi ništetnosti valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 13. lipnja 2019. a što proizlazi iz obavijesti o primitku elektroničkog podneska), odnosno nije nastupila zastara utuženih iznosa, jer je tužitelj svoje potraživanje potraživao unutar zastarnog roka od 5 godina (od početka tijeka zastranih rokova za pretplaćene iznose po osnovi valute).

1 8

30. Tuženik je tijekom postupka istaknuo prigovor radi prebijanja i to na način da je naveo da ističe prigovor radi prebijanja u minimalnom iznosu od 9.214,26 kn, a koji iznos čini iznos pretplate utvrđen u Dodatku. Ovaj sud je utvrdio da tuženikova tražbina istaknuta prigovorom radi prebijanja ne postoji. Prije svega potrebno je reći da je tužiteljevo potraživanje tužitelj umanjio i iznosom priznatim u konverziji, sukladno čl. 172. ZOO-a, odnosno izvršio uračunavanje iznosa priznatog u konverziji s pretplaćenim iznosima na ime zateznih kamata. Ovdje se ističe da je Dodatkom ugovora o kreditu, a što je u skladu i s nalazom i mišljenjem vještaka, utvrđena pretplata do 30. rujna 2015. u iznosu od 9.006,67 kn/1.179,27 EUR-a, (te u prijelaznom razdoblju u iznosu od 27,18 EUR-a). Nadalje, ističe se da tuženik nije istaknuo određeni zahtjev odnosno određeno naveo iznos tzv. negativnih razlika. Ovaj sud smatra potrebnim i navesti da ništetnost kao posljedica nepoštenja predmetne ugovorne odredbe proizlazi iz činjenice da je zakonom pripisano kako se nepoštenom smatra ona odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa po shvaćanju ovoga suda nisu ispunjeni uvjeti da bi se predmetna ugovorna odredba mogla smatrati nepoštenom i stoga ništetnom i sa strane trgovca i da bi on mogao na tome temeljiti neku svoju tražbinu (stečeno bez osnove ili ispunjenje ugovorne obveze). Dakle, riječ je o odredbama koje je bez pregovaranja i suprotno načelu dobre vjere u ugovor unio sam trgovac, to se prirodi, sadržaju i smislu zakonske zaštite potrošača protivi tumačenje po kojem bi trgovac imao koristi od nepoštenosti ugovornih odredbi koje je sam, bez pregovaranja, unio u ugovor. Te je ugovorne odredbe diktirao sam tuženik pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao. Kod tzv. negativnih tečajnih razlika potrošač je platio anuitet po onom tečaju kojeg je u njegovu korist promijenila sama banka. Stoga po toj osnovi tuženik kao trgovac ne može imati nikakvo potraživanje prema tužitelju kao potrošaču (ŽS Varaždin Gž-1127/2025 od 08.10.2025.). Slijedom svega navedenoga, a osobito jer je tužitelj tužbenim zahtjevom potraživao iznos umanjen za tzv. negativne razlike, a što proizlazi i iz Nalaza i mišljenja vještaka, i za iznos umanjen za priznat konverzijom ovaj sud je utvrdio da ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja, pa je odlučeno kao pod toč. V. izreke presude.

31. Tužitelj u sporu nije uspio u neznatnom dijelu, pa mu sukladno čl. 154. st.5. ZPP- a tužitelj je dužan tuženiku naknaditi trošak postupka. Tužitelju je priznata naknada troška sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023., u nastavku: Tarifa), te trošak sastava obrazloženog podneska od 25. kolovoza 2020., 25. kolovoza 2022., 7. lipnja 2023., 23. prosinca 2025. u iznosu od 200,00 EUR-a za svaki podnesak sukladno Tbr. 9. toč.1 Tarife, te trošak zastupanja na ročištima 4. studenog 2021., 4. veljače 2021., 20. listopada 2022., 23. rujna 2025. i 23. travnja 2026. za svako ročište 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, što sveukupno iznosi 2.000,00 EUR-a uvećano za 25% PDV-a iznosi 2.500,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak predujma za vještačenje u iznosu od 500,00 EUR-a što sveukupno iznosi 3.000,00 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 26. travnja 2026. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao pod toč. VI. izreke.

31.1. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 29. rujna 2020.,28. listopada 2020., 14. lipnja 2022., 5. listopada 2022., 28. listopada 2022., 10. veljače 2023., 20.

1 9

studenog 2023., 27. svibnja 2025., jer nisu bili potrebni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari (čl. 155. st. 1. ZPP-a). Tužitelju nije priznat niti trošak sudskih pristojbi na tužbu jer istu nije niti platio.

Osijek, 26. svibnja 2026.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika