Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: P-565/2023-35

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužiteljice ĐU, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Ines Mošmondor, odvjetnici iz Čakovca, protiv tuženika Erste&Steiermärkische banka d.d., iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 15.travnja 2026., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 26.svibnja 2026.,

p r e s u d i o j e:

I.Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103728266 sklopljenog dana 13.11.2007. godine između ĐU kao korisnika kredita i Erste / Steiermaerkische bank d.d. kao kreditora i to odredbe:

- u svakom dijelu predmetnog Ugovora o kreditu u kojem se spominje valutna klauzula;

- odredba članka 10 Ugovora o kreditu

II.Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od:

- 6.670,14 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1.10.2015. na ime preplaćenoga tečaja u CHF,

- 2.425,31 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1.10.2015. na ime razlike između EUR glavnice u konverziji po tečaju na dan 30.09.2015. i nedospjele CHF glavnice,

- 455,49 EUR s osnove naplaćene naknade sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1.12.2007.

sukladno čl.29. Zakona o obveznim odnosima u visini eskontne stope Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za pet postotnih poena te od 01. kolovoza 2015. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena,

- 558,02 eur s osnove razlike zatezne kamate obračunate na preplaćene iznose do 30.9.2015.,

i to sve u roku 15 dana.

III.Tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.357,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je dana 13.lipnja 2023. podnijela tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. U tužbi navodi da je za ovaj predmet mjesno nadležan Općinski sud u Čakovcu. Naime, Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP-a) odredbom članka 81. stavak 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao i u ovom konkretnom slučaju, a sve to u skladu sa aktom Europskeunije, Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovorima, koje su implementirane u hrvatski pravni sistem. Također se ukazuje na praksu suda Europske unije u presudi Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex officio ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Slijedom navedenog, sudska praksa je usmjerena na to da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. spomenute Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (Gž-1621/2016 od 25.04.2016. ŽS Split, Gž Ovr-1957/2016 od 8.12.2016. Žs Split; Gž-2000/18 od 22.11.2018. ŽS Varaždin).

2.1.U konkretnom slučaju, o odredbi se nije posebno pregovaralo, te također ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući bi radi ostvarenja svojih prava i obveza tužitelj bio u obvezi putovati u Zagreb, što bi obzirom da živi u [adresa], uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, obzirom na cijenu i za to putovanje potrebno vrijeme. Odredba Ugovora o mjesnoj nadležnosti za slučaj spora je bila unaprijed formulirana od strane tuženika, slijedom čega tužitelj, na kojeg se kao potrošača primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača, nije imao utjecaj stoga su ispunjene pretpostavke propisane citiranim odredbama zakona, odnosno odredba je ništetna i kao takva ne proizvodi pravni učinak. Tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao Bankom sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006 1031262160/51400607-5103728266 dana 13.11.2007. godine. Ugovorom je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 77.373,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, a tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti na način da otplaćuje kroz 204 mjeseca, od prijenosa kredita u otplatu. Tuženik nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na tužitelja kao potrošača, budući da je u predmetnom ugovoru o kreditu ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07) i to čl.96. , kao i protivno odredbama čl. 322. i čl. 247. ZOO-a.

2.2. Odredbom čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U konkretnom predmetu radilo se upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama uopće se nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe već bile unaprijed formulirane od strane trgovca i potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Upravo s time uzrokovano je i suprotno načelu savjesnosti i poštenja značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj napominje da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovorima o kreditu, konkretno koje je sklapao i tuženik, ugovarala kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom Kreditora i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja a imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Presuda VTS-a broj Pž 6632/17-10 od 14.06.2018.g. potvrđena je Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda RH broj Rev 2221/18 od 03.rujna 2019.g. Također, Ustavni sud je na sjednici održanoj 03. veljače 2021. godine donio odluku kojom odbija i odbacuje ustavne tužbe svih sedam banaka podnesenih protiv odluka Vrhovnog suda i Visokog trgovačkog suda u kolektivnom sporu Presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine je donijeta povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa potrošača, pa tužitelj ukazuje na obveznu primjenu pravnih utvrđenja iz navedene presude u individualnim parničnim postupcima koje pokreću potrošači kao tužitelji, a sve temeljem odredbe čl. 502c. Zakona o parničnom postupku.

2.3. S obzirom na obveznu primjenu pravnih utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine tužitelj ističe kako su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe jer je valuta CHF specifična valuta, a specifičnost tzv. ''valute utočišta'' bila je poznata tuženiku, banci, međutim rizik švicarskog franka kao valute ne znajući za opisani rizik preuzeo je tužitelj kao potrošač. Banka u ugovorima u kojima se glavnica vezuje za CHF ugovaranjem prihvaća opći rizik valutne klauzule, a potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni rizik koji je specifičan za CHF kao ''valutu utočišta'', pri čemu banka navedeni rizik razumije, a potrošač istog nije niti svjestan niti ga razumije. Upravo stoga uzrokovana je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa tužitelj ovom tužbom traži utvrđenje ništetnim i ugovornih odredaba kojima je glavnica vezana uz valutu CHF. Tužitelj je dana 07.01.2016. godine sa tuženikom potpisao Anex br. 1 Ugovora o kreditu br. 5103728266 radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF.

2.4. Tužitelj je izvršio izračun više plaćenog iznosa uslijed ništetne ugovorne odredbe o valuti uz koju je glavnica i kamata vezana uz CHF, te je prilikom izračuna uzeo tečaj CHF prema tečaju na dan isplate kredita, te je takvim izračunom utvrdio da je u otplati kredita, do dana konverzije kredita u siječnju 2015. godine više plaćen iznos od 8.058,99 EUR / 60.720,47 HRK a s osnove promjene (povišenja) tečaja valute CHF. Iz dodatka Ugovoru kao i iz odredaba ZPK proizlazi da je njime došlo samo do promjene valute kredita za nedospjele obveze tužitelja za buduće anuitete. Treba istaći da tužitelj nije izgubio pravni interes niti je namiren za više plaćeno po višem tečaju CHF u odnosu na početni tečaj kod stavljanja kredita u otplatu. Budući da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni, sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu nije podmiren dug tuženika prema tužitelju po osnovi preplaćenog tečaja CHF. Dakle, izvršenom konverzijom je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka, ali njome nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno nadoknađena šteta koja je nastala tužitelju u vidu preplaćenog iznosa po osnovi valutne klauzule.

2.5. Tužitelj ovim tužbenim zahtjevom predlaže utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe ugovora koju je zaključio s tuženikom, a pored toga traži povrat danog u izvršenju ništetnog ugovora odnosno njegovih ništetnih odredbi, a što mu pripada i na temelju općih odredbi obveznog prava – odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, jednako kao i prema odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 112/99. i 88/01.), koji je važio u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Isto tako, niti prilikom potpisa Anexa Ugovoru o kreditu tužitelj nije imao mogućnost pregovarati o već izvršenim promjenama kamate (koje su u taj dodatak unesene), niti o budućem načinu mijenjana kamatne stope, sada u valuti EUR , već je jedino mogao potpisati ili ne ponuđeni Aneks u cijelosti. Isti stav dijeli i sudska praksa (Županijski sud u Zadru, Gž-1477/16 od 21. svibnja 2018. i VSHR, Rev-2245/17 od 20.3.2018.) iz kojih je jasan zaključak da banke ni u razdoblju nakon 2013. nisu otklonile nedostatke jednostranog i netransparentnog određivanja redovne ugovorne kamatne stope. Naime, sklapanje dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi. Tužitelj, kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe, kako ona o promjenjivosti ugovorne kamate u valuti CHF, tako i ona o vezanju otplate uz valutu CHF. Navedeno pravo tužitelja kao potrošača u skladu je i sa pravnim shvaćanjima Suda EU izraženim u odluci od 09. srpnja 2020. godine u predmetu C-452/18.

2.6. Vrhovni sud je u svojoj odluci Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine zauzeo pravni stav da dužnici koji su izvršili konverziju kredita imaju pravni interes utvrđivati ništetnost ugovornih odredbi. Citirano: …. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa od 25. siječnja 2016. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samome zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.“ Isti stav potvrđuje i sud Europske unije u odluci C-118/17 od 14.3.2019. u predmetu EU protiv Erste bank Hungary.

2.7. Dakle konvertiranjem u konkretnom slučaju nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer nije otklonjena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana pa je i zahtjev za povrat stečenog bez osnove izričito vezan za ništetnost, nesporno je kako je predmetnom revizijom za povrat stečenog bez osnove izričito vezan za ništetnost, nesporno je kako je predmetnom revizijom otvorena mogućnost da se financijskim vještačenjem odredi visina stečenog bez osnove od strane tuženika te naloži isplata određenog iznosa tužitelju. Drugim riječima, konverzija je rađena radi zakonske obaveze iz odredaba Zakona o potrošačkom kreditiranju međutim pod pretpostavkom da su kamate tijekom otplate mijenjane u skladu s navedenim propisima, a što ovdje nije nikako slučaj. Također, važno je napomenuti kako u konverziji nije riješeno ni pitanje zateznih kamata na iznose stečene bez osnove na koje oštećeni potrošači imaju pravo.

2.8. Nadalje, prema odredbi članka 10 Ugovora o kreditu tužitelj je morao prije korištenja ili istovremeno s kreditom s korištenjem kredita, te prilikom prijevremenog plaćanja kredita platiti Banci naknadu za obradu zahtjeva u visini od 1,000 % od iznosa kredita i naknadu za prijevremeni povrat cjelokupnog iznosa kredita sukladno odluci Banke. Ulazna naknada, odnosno naknada za obradu kreditnog zahtjeva, kao i izlazna naknada, su ugovorne odredba o kojoj se nije pregovaralo, koja je ponuđena potrošaču odnosno tužitelju po principu uzmi ili ostavi, i koja je uzrokovala neravnotežu prava i obveza na štetu istog. U ugovoru niti tijekom ugovaranja nije opisano na što se konkretno takva naknada odnosi, a presudama Suda EU C-224/19 i C-84/19 utvrđeno je da su takvi troškovi nepošteni, jer nije objašnjeno za koju konkretnu svrhu su naplaćeni te su neproporcionalni iznosu kredita i konkretnoj usluzi kod ugovaranja kredita. Budući da nikakve posebne usluge u biti i ne postoje, nego banka općenito ima službenike za ugovaranje kredita na redovnim plaćama koji redovno rade u bankama, onda je očigledno da ne postoji nikakav posebni trošak obrade kredita. Zbog svih tih razloga ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita nepoštena je i time ništetna ugovorna odredba. S obzirom da je tužitelj platio tuženiku jednokratnu naknadu ugovora u visini kako je to ranije navedeno, kao i naknadu kod prijevremene isplate kredita očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna.

2.9. Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, tužitelj je predložio sudu da donese presudu kojom se utvrđuje da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u svakom dijelu predmetnog ugovora u kojem se spominje valutna klauzula, kao i da je ništetna odredba čl.10. Ugovora o kreditu, te je tražio da se naloži tuženiku da mu isplati iznos od 8.058,99 EUR sa zakonskom zateznom kamatom kao i da mu nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

3. Tužitelj je sredio tužbeni zahtjev podneskom od 9.12.2025. nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja na način da je u točci tužbenog zahtjeva u kojoj je tražio isplatu predložio da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku da mu nadoknadi i to iznos od 6.670,14 EUR, iznos od 2.425,31 EUR, iznos od 455,49 EUR, i iznos od 558,02 EUR.

4. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP). Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci.

4.1. U odnosu na navode tužitelja u pogledu mjesne nadležnosti tuženik ističe da sud nije ovlašten u ovom stadiju postupka donijeti odluku o nepoštenosti neke ugovorne odredbe, jer ispitivanje (ne)poštenosti neke ugovorne odredbe može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka u kojem će sud provoditi dokaze na tu okolnost, između ostalog i ponajprije, saslušanje stranaka, te se poziva na presudu Županijskog suda u Osijeku, broj: Gž-758/19, presudu Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj: Gž-812/2021, te presudu suda EU od 21.veljače 2013. u predmetu C-472/11 Banif Plus Bank Zrt protiv TU i PU, a koja presuda se ticala tumačenja Direktive Vijeća 93/13 EEZ i to upravo s obzirom na odluke nacionalnih sudova o nepoštenosti odredbi sadržanih u potrošačkom ugovoru između stranaka u postupku, istaknuo da nacionalni sud ne može po vlastitom nahođenju donijeti odluku o tome da je neka od odredaba sadržanih u potrošačkom ugovoru nepoštena, nego, najprije, treba provesti kontradiktorni postupak, a sve sa svrhom da se ne povrijedi načelo saslušanja stranaka.

4.2. Na jednak način odlučuje i Županijski sud u Šibeniku u rješenju poslovnog broja Gž-135/2020 od 17. veljače 2020. godine, rješenju poslovnog broja Gž- 1120/2020 od 4. siječnja 2021. godine, kao i u rješenju poslovnog broja Gž-208/2021 od 9. ožujka 2021. godine kada ističe kako: “i u slučaju ništetnosti sporazuma stranka o mjesnoj nadležnosti, Općinski sud u Rijeci je općemjesno nadležan u tom sporu, a suglasno odredbi članka 48. stavka 1. ZPP-a prema kojoj je za suđenje protiv pranih osoba općemjesno nadležan sud na čijem području tuženik ima registrirano sjedište, a tuženikovo sjedište je u Rijeci”.

4.3. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, te da je tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača. Nadalje navodi da su tužitelj i tuženik 7.siječnja 2016. sklopili Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/15- dalje ZID ZPK/15). Navedenim Aneksom stranke su stvorile novu pravnu osnovu, te je položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama, s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik se poziva na rješenje Vrhovnog suda RH, poslovni broj: Revd-2021/20-6 od 1.lipnja 2022., te na rješenje VSRH broj: Gos-1/19 od 4.ožujka 2020., na odluke suda EU u predmetu C-567/2020., na presudu suda EU, C-452/18. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare s obzirom da je dana 7.siječnja 2016. izvršena konverzija, a do dana podnošenja ove tužbe proteklo je više od 5 godina, kao i prigovor zastare glede potraživanja tužitelja za isplatom iznosa od 8.058,99 EUR. Tuženik navodi da su sve relevantne informacije tužitelju bile dostupne prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica veže za valutu CHF. Tužitelju su prilikom savjetovanja u banci predočeni i uručeni obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula, a koja utječe na promjenu iznosa kredita u kunama. Glede naknade za obradu kredita navodi da je ugovorna odredba jasna, razumljiva, lako uočljiva, te da je o naplati naknade tužitelj bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja predmetnog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenica banke koja je ugovarala predmetni kredit s tužiteljem tužitelju jasno navela da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Vezano uz predmetnu naknadu tuženik ističe prigovor zastare s obzirom da je ista naplaćena 30.studenog 2007.godine. Tuženik ističe prigovor radi prebijanja za iznos od 1.780,56 HRK sa zakonskim zateznim kamatama s obzirom da je tuženik tužitelju priznao preplatu po konverziji u navedenom iznosu.

5. Ovosudnim rješenjem broj: P-565/2023 od 22.veljače 2024. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu, a koje rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj: Gž-781/2024-2 od 4.veljače 2025.

6. U dokaznom postupku izvršen je uvid u otplatni plan ( list 7 spisa), okvirni izračun preplate ( list 9-26 spisa), otplatni plan ( list 27-29 spisa), pregled prometa po kreditu ( list 31-33 spisa), Aneks broj 1 ugovora o kreditu ( list 34-38 spisa), odgovor na tužbu s prilozima ( list 44-337 spisa), podnesak tuženika ( list 409-415 spisa), podnesak tužitelja od 8.4.2025. ( list 416-421 spisa), podnesak tuženika od 9.travnja 2025. ( list 424-501 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Slađane Srnec ( list 511-537 spisa), podnesak tuženika od 10.11.2025. ( list 546-552 spisa), podnesak tužitelja ( list 553-554 spisa i 555-556 spisa), podnesak tuženika ( list 557-560 spisa), podnesak TZO Jasenice ( list 567 spisa), te je saslušana tužiteljica u svrhu dokazivanja, dok je tuženik na ročištu dana 22.5.2025. odustao od saslušanja svjedoka IU, djelatnice tuženika.

7. Tužiteljica je izjavila da joj je kredit trebao radi kupnje nekretnine – apartmana na moru. Gledala je ponude više različitih banaka, a kako je plaću primala kod tuženika, to se odlučila za uzimanje kredita kod istog. Nije se mogla sa sigurnošću sjetiti u kojoj valuti je prodavatelj apartmana iskazao cijenu , valjda u eurima, glede toga je pregovarao njen suprug, pa on više o tome zna. Kada se došla raspitivati za kredit pitala je u banci koliko najviše može dobiti s obzirom na njenu plaću jer nije imala veliku plaću, te joj je bankarica izrazila iznos kredita u CHF navodeći da se radi o najpovoljnijem kreditu. Kako je kazala da je to najpovoljniji paket koji može dobiti, nije išla u detalje, te je vjerovala da joj nudi najpovoljniji proizvod. Djelatnica banke nije joj predočila nikakve rizike vezane uz CHF, valjda joj nije spominjala termin valute utočišta, pa ni sada ne zna što to znači, niti je kazala koju valutu u RH štiti HNB. Misli da se radilo o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Ne sjeća se da bi joj bilo što objašnjeno vezano uz to što utječe na promjenu kamatne stope. Došli su u banku kada je ugovor već bio sastavljen i to od strane, pretpostavlja, od djelatnika banke, ona je ugovor pročitala ali se orijentirala pretežito na njene obveze, dakle koliko će joj biti rata, i na koji rok je kredit uzet. Nije imala nikakvih pitanja kada je čitala ugovor jer je vjerovala da je to, to. Uočila je tzv. ulaznu naknadu, pitala je zbog čega to mora platiti i bilo je rečeno da se to tako radi, da se ta naknada plaća ali da se skida od iznosa kredita. Nisu joj objasnili što ulazi u tu naknadu, ona dalje nije pitala, s obzirom da joj je bilo rečeno da to mora tako biti. Kada je dobila ugovor o kreditu , dobila je i otplatni plan u kojem su sve rate bile iste. Javni bilježnik je pročitao ugovor, nije ništa kazao da nešto valja ili ne. Tom prilikom nitko nije bio nazočan kod javnog bilježnika od strane banke. Prve rate kredita iznosile su negdje oko 2.200,00 kuna mjesečno, rate kredita je plaćala putem plaće, no kako su gotovo svaki mjesec rasle, to je još sama nosila novac u banku. Najviše rate iznosile su oko 3.200,00 do 3.400,00 kuna mjesečno. Nije pitala u banci za razlog s obzirom da je u javnosti bilo poznato da švicarac jako raste.

7.1. Dobili su poziv od banke vezano uz konverziju kredita, no nije se mogla sjetiti da li je uz poziv dostavljen i prijedlog izračuna konverzije. U banci su dobili izračun koliko su još dužni i novi obračun u eurima koliko još moraju platiti. Nije sigurna vezano uz izračun konverzije, no čini joj se da nisu bili u preplati, nego još u većem dugu. U banci su im rekli da će švicarac još više rasti i da je konverzija najpovoljnija, a oni su vjerovali banci. Ne zna da li joj je nakon konverzije rata kredita bila viša ili niža od najviše rate koju je plaćala po osnovnom kreditu u CHF. U vrijeme uzimanja kredita radila je u KTC-u kao trgovac, voditelj odjela. U to vrijeme nije imala nikakav obrt, niti firmu. Apartman koji su kupili služi za ljetovanje moje obitelji. Predmetni apartman nije iznajmljivala. Bankarica joj je predočila koliko iznosi naknada za obradu kredita, kada su razgovarale o kreditu. Nije bila svjesna da bi se rata kredita vremenom mogla mijenjati jer ju na to nije nitko upozorio. Nije mogla pregovarati o ni jednom elementu ugovora o kreditu, a bankarica joj je predočila sve bitne elemente.

8. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

9. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj: 51400607-5103728266 dana 13.11.2007. kojim je banka stavila tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 77.373,00 CHF, protuvrijednost u kunama obračunato po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj s redovnom kamatom po stopi od 5,250 % godišnje, promjenjivom, kao i da je u odredbi čl.10. Ugovora određeno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik dužan prije korištenja platiti jedan posto naknade na iznos kredita obračunate s datumom plasmana.

10. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

11. Kako tuženik smatra da se utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu primijeniti na ovaj slučaj, to valja ukazati tuženiku da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

12. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelji pozivaju na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

13. Tužitelj u tužbi od 13.6.2023. od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke) šteta nastala, a pozivajući se na presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, te presude Vrhovnog suda, te na odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

14. Kolektivna presuda u slučaju potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da se radi o stambenim kreditima , auto kreditima, nenamjenskim kreditima, ili kreditima za zatvaranje drugih kredita i to bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su otplaćeni.

15. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/12 od 4.srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1.4.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tužena postupila suprotno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03), u razdoblju od 1.6.2004.-6.8.2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. -31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/07, 85/09, 133/09 i to čl. 96. i 97. ZZP), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16. Presudom Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

17. Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 3.9.2019. donio Odluku broj Rev- 2221/18 kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

18. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

19. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

20. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

21. Dakle, imajući u vidu naprijed označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su ovdje sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, u ovom postupku ne bi bilo potrebno utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. No, i iz u ovom postupku provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo.

22. Naime, tuženik je u ovom postupku mogao dokazivati da, za razliku od onoga što je utvrđeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nije narušena pravična ravnoteža između prava i obveza stranaka u smislu prethodno navedenih odredbi ZZP/03. Međutim, osnovom provedenih dokaza sud utvrđuje da su tvrdnje tuženika da bi odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bile suštinski razumljive, odnosno da je od strane tuženika tužitelju objašnjeno kakav konkretan rizik preuzima sklapanjem ugovora uz primjenu tih ugovornih odredbi, ostale nedokazane.

23. Odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st. 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tužitelj kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

24. Shodno iznesenom, nedvojbeno je da su odredbe predmetnog osnovnog Ugovora o kreditu kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF po srednjem tečaju tuženika važećem na dan plaćanja, te odredbe o ulaznoj naknadi nepoštene i time ništetne.

25. Zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF i odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita ništetne. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine, a u konkretnom slučaju tužitelju je plaćanjem anuiteta otplate kredita obračunatih prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

26. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

27. U presudi ĐUN i ĐUNĐ protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

28. Obzirom da je čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništava (st. 1.), a da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.). Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i ništetne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale.

29. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju tuženika kao kreditora na dan plaćanja, i bez plaćanja tzv. ulazne naknade. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati.

30. Zaključenjem dodatka uz osnovni Ugovor o kreditu tj. Dodatka o konverziji nisu otklonjene posljedice ništetnosti, te se samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

31. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pitanje na način da sporazum o konverziji koji je zaključen na osnovu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no također je zauzet stav da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ih pripadaju a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

32. Prije svega valja navesti da ZID ZPK/15 nije propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Također iz samog Aneksa uz osnovni Ugovor o kreditu sklopljenog između stranaka u konkretnom slučaju nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita, ovdje tužitelj, provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. ZID ZPK/15 je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, te su sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

33. Vrhovni sud Republike Hrvatske je još u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

34. U odluci Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C- 597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno je da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci ovoga suda broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.

35. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da nakon zaključenja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke a koji se odnose na ispunjenje obveze korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

36. U pogledu provedenog postupka konverzije ugovora o kreditu ističe se i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 174/2020-2 od 15. studenog 2022., u kojoj Vrhovni sud potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28. lipnja 2023. Ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nije predmet ovog konkretnog postupka, međutim iz navedene recentne sudske prakse je vidljiv stav sudova o provedenom postupku konverzije kredita ugovorenih u valuti CHF.

37. Također je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 809/2021-2 od 21. prosinca 2022 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

38. Osim toga Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-III-5853/20 od 05. travnja 2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije.

39. U presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

40. U predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. donesena je odluka iz koje slijedi da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste, samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se tim pristankom odriče.

41. Po ocjeni ovog suda tužitelj se sklapanjem Dodatka ugovoru nije odrekao tog prava niti je mogao dati slobodan i informiran pristanak te se nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku s obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverziji, valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom.

42. Dakle, konverzija odnosno potpisivanje dodatka ugovoru o kreditu između stranaka nije od značaja na utvrđenje glede preplaćenog iznosa u pogledu valute. Naime, razlog donošenja navedenog ZID ZPK/15 bio je da se položaj korisnika kredita u CHF kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit vezan uz EUR, dok činjenica da su stranke zaključile dodatak tj. konkretno Aneks ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju doista u potpunosti vraćen iznos koji predstavlja razliku s osnova preplaćenih anuiteta uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

43. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022- 2 od 8. studenoga 2022. dan je slijedeći odgovor na predmetno pravno pitanje: "Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji." U toj je odluci dalje izneseno da naime, korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem. Nadalje se u toj odluci navodi da obzirom na izraženo pravno shvaćanje u ovoj odluci dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak Ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti, jer u razdoblju od sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

44. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

45. Pravomoćnost kolektivne presude za ništetnost valutne klauzule nastupila je presudom Visokog trgovačkog suda, broj: Pž-6632/17 od 14.6.2018. što znači da zastara potraživanja nastupa 14.6.2023.

46. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 13.6.2023.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti. Građanski odjel VS RH je 30.siječnja 2020. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Donijeto je i pravno shvaćanje VSRH od 1.ožujka 2022. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Odredbom čl. 241. ZOO propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenje kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. U odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12 , dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu ( 14.lipnja 2018.) zastara počela teći iznova.

47. Stalni sudski vještak za računovodstvo i financije Slađana Srnec je u svom nalazu i mišljenju navela:

- da preplata tečaja ( pozitivne tečajne razlike), kada je tečaj bio veći od početnog iznosi 6.675,87 EUR,

- da negativne tečajne razlike kada je tečaj bio manji od početnog iznose 5,73 EUR,

- da neto preplata tečaja kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika iznosi 6.670,14 EUR,

- da zatezna kamata na preplatu tečaja iznosi 2.510,87 EUR,

- da nakon prijeboja preplate iz konverzije sa zateznom kamatom obračunatom na preplatu tečaja do 30.9.2015.godine preostaje iznos od 558,02 EUR zatezne kamate,

- da razlika između EUR glavnice u konverziji po tečaju na dan 30.9.2015. i nedospjele CHF glavnice po početnom tečaju iznosi 2.425,31 EUR,

- da je tužitelj naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1 % od iznosa kredita platio 30.11.2007. u iznosu od 455,49 EUR prema fiksnom tečaju konverzije,

- da se na temelju dokumentacije iz spisa može tvrditi da je konverzija ispravno provedena i u skladu sa ZID ZPK/15.

48. Tuženik je u svom očitovanju na nalaz i mišljenje vještaka istaknuo da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka i ne traži saslušanje istog, no i nadalje osporava osnovu potraživanja tužitelja.

49. Tužitelj je dana 9.12.2025. sukladno nalazu i mišljenju vještaka dostavio sređeni tužbeni zahtjev. Tuženik se očitovao na sređeni tužbeni zahtjev tužitelja, te istakao da se izričito protivi učinjenoj preinaci tužbe i smatra da se radi o preinaci kojom se traži isplata s potpuno nove pravne osnove nego što je to bilo prvenstveno zahtijevano od strane tužitelja odnosno da se radi o novim okolnostima koje tužitelj ranije nije spomenuo, te i nadalje ističe prigovor zastare u odnosu na predmetni tužbeni zahtjev.

50. Sud je sukladno odredbi čl. 190.st.3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe izvršenu podneskom tužitelja od 9.12.2025., a s kojom je tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja uskladio ( povećao) svoj tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka jer ga bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a sve sukladno zaključku predsjednika građanskog odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda RH, broj: Su-IV-162/2021 od 26.studenog 2021. prema kojem je u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF, a kakav je i predmetni postupak, dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskog vještačenja.

51. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužiteljice sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

52. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valuta CHF ( švicarski franak ) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula), te da li je ništetna odredba čl.10. predmetnog ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita.

53. Analizirajući iskaz tužitelja sud je utvrdio da se tužiteljica složila s prijedlogom djelatnice banke koja joj je ponudila kredit u CHF navodeći da se radi o najpovoljnijem kreditu i najpovoljnijem paketu koji može dobiti bez da su joj predočeni bilo kakvi rizici vezani uz valutu CHF, bez da joj je objašnjeno što utječe na promjenu kamatne stope i bez da je uopće upoznata sa činjenicom da je dužna plaćati naknadu za odobrenje i obradu kredita. Naime, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je odredbu o predmetnoj naknadi uočila tek kad je čitala ugovor o kreditu koji je sastavljen od strane banke, da je postavila upit radi čega to mora platiti, te da je bilo odgovoreno da se to tako radi. Dakle, tužiteljica je mogla ili pristati na sklapanje takvog ugovora o kreditu ili je mogla odustati od sklapanja istog. Glede konverzije tužiteljica je navela da su joj u banci kazali da će CHF još više rasti, i da je za nju najpovoljnija konverzija, te da je vjerovala banci, radi čega je sklopila i Aneks ugovora. Prema mišljenju ovog suda logično je da je tužiteljica vjerovala djelatniku banke smatrajući da isti ima znatno više znanja o kretanju CHF, a slijedom čega je i prihvatila prijedlog za sklapanjem Aneksa.

54. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

55. Prema odredbi čl.81.st.1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

56. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

57. Prema odredbi čl.87.st.1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava.

58. Odredbom čl.96.st.1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom st.2. tog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

59. Vrhovni sud RH je u svojoj odluci Rev.3142/18-2 od 19.ožujka 2019. izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji temeljem odredbe čl.502.C. ZPP-a, a isto tako i odredbe čl.118. ZZP/14 vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz odredbe čl.106.st.1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu , a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrstan ugovor.

60. Prema odredbi čl.118.ZZP/14 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odredbe čl.106.st.1. tog zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

61. Ujedno u presudi broj C-26/13 od 30.travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu čl.4.st.2. Direktive 93/13 EEZ izraženo je stajalište prema kojem se navedeni članak treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru potrošaču moraju na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koji se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koji iz ugovora za njega proizlaze. Unatoč tome što su sporne odredbe bile gramatički razumljive i uočljive one su bile nejasne jer tužitelj kao potrošač nije mogao razumjeti doseg tih odredbi niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz takvih odredbi proizlaze za nju.

62. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

63. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito nije učinio , a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

64. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

65. Sud je u pojedinačnom postupku u kojem potrošač zahtjeva restituciju zbog nepošteno ugovornih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi. U ovom postupku tužena nije predložila dokaz na okolnost da je u postupku sklapanja ugovora o kreditu dala tužitelju odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe, na način da bi predložila saslušanje djelatnika banke s kojim je tužitelj razgovarao o predmetnom kreditu.

66. Glede naknade za obradu i odobrenje kredita ovaj sud smatra da je okolnost da tužitelju banka nije prezentirala o kakvim se točno troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru , te da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo sveukupno očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača , pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 96.st.1. i čl. 102.st.1. ZZP/07. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl.100 ZZP/07 ( prema kojoj ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno, lako razumljive i moraju biti lako uočljive ) podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. To nužno ne znači da u Ugovoru o kreditu treba specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade, za obradu i odobravanje kredita. Kao što je već navedeno iz iskaza tužiteljice proizlazi da je sama čitajući ugovor o kreditu uočila navedenu odredbu ugovora, dakle da je ranije djelatnik banke nije upoznao s istom, niti prezentirao od čega se predmetna naknada sastoji, kao i da joj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu samo navedeno da se to tako radi bez ikakvog obrazloženja od strane djelatnika banke.

67. Kod ocjene postupanja suprotno Načelu savjesnosti i poštenja ovaj sud smatra da je potrebno ocijeniti da li je tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i tijekom pojedinačnih pregovora, odnosno da li je banka uzela u obzir zakonite interese potrošača, pa je sukladno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na takvu ugovornu odredbu. Kako se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru i o spornoj odluci se nije pojedinačno pregovaralo može se zaključiti da banka o zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

68. Da li se predmetnom spornom ugovornom odredbom uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača ocjenjuje se ne samo ocjenom iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobrenje kredita, već ocjenom da li bi neprihvaćanjem takve odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava ( zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge obveze ili naknade). Iz iskaza tužitelja proizlazi da bez predmetne naknade nije bilo moguće sklopiti ugovor, dok je iz odgovora na tužbu tuženika razvidno da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva ugovoreni uvjet davanja kredita.

69. Nadalje, i prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te osnov te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

70. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu:ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

71. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

72. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

73. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine RH broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15 i 29/18 ) - stjecanje bez osnove - u kojem članku Zakona je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

74. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima s time da je sud mjesečne iznose u izreci presude naveo po datumima kako je tužitelju plaćao pojedine anuitete, a kako je vještak i obrazložio u svom nalazu.

75. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

76. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

77. Sud je tužitelju priznao troškove u ukupnom iznosu od 2.357,50 EUR i to za zastupanje na raspravama dana 68.4.2025., 22.5.2025., 14.1.2026., 15.4.2026. ( Tbr.9.1.Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dalje Tarifa, NN 128/2023) u iznosu od 200,00 EUR za svako zastupanje, trošak pristupa na ročište za objavu presude Tbr.9.3. Tarife u iznosu od 100,00 EUR, za sastav tužbe od 24.7.2023. ( Tbr.7.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR, za sastav podneska od 8.4.2025. i 9.12.2025. ( Tbr.8.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR, sastav podneska od 7.9.2023. ( Tbr.8.4. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR, trošak predujma za sudsko vještačenje u iznosu od 420,00 EUR. Slijedom navedenog tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi ukupne parnične troškove u iznosu od 2.357,50 EUR.

78. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

Čakovec, 26.svibnja 2026.

Sutkinja:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. tužiteljica po pun.

2. tuženik po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte