Zakon.hr

Republika Hrvatska

Trgovački sud u Varaždinu

Varaždin, Cehovska 1

Poslovni broj: Povrv-143/2024-55

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Varaždinu po sucu toga suda Iris Hatvalić-Nemec, u pravnoj stvari tužitelja LS-METAL FABRICATION d.o.o., OIB 92151594286, Ludbreg, Frankopanska ulica 4, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Smontara, odvjetnica iz Varaždina protiv tuženika BALENT WELDING SERVICES d.o.o., OIB 31233990595, Vrbanovec, Ulica braće Radić 73, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Mihalić, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Mihalić & Pikija iz Zagreba, Pisarnica u Varaždinu , radi naplate novčane tražbine, nakon održane glavne rasprave zaključene 10. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja Sanje Smontara i punomoćnice tuženika Sanje Mihalić, dana 26. svibnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ane Kalšan Mališ iz Varaždina, br. UPP/OS-Ovrv-259/2024 od 12. travnja 2024. kojim je naloženo tuženiku, BALENT WELDING SERVICES d.o.o., isplatiti tužitelju, LS- METAL FABRICATION d.o.o., iznos od 12.040,31 EUR uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od 16. ožujka 2024. pa do isplate po kamatnoj stopi koja je jednaka referentnoj stopi uvećanoj za osam postotnih poena, u roku od osam dana od dana dostave rješenja o ovrsi, zajedno s odmjerenim troškovima postupka u iznosu od 343,00 EUR uvećanim za zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja rješenja o ovrsi odnosno od 16. travnja 2024. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od osam dana.

II. Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika koji glasi:

"1. Nalaže se tužitelju LS-METAL FABRICATION d.o.o., Frankopanska ulica 4, 42230 Ludbreg, OIB: 92151594286 da tuženiku BALENT WELDING SERVICES d.o.o., Ulica brigade Braće Radić 73, Vrbanovec, OIB: 31233990595, naknadi prouzročenu štetu u iznosi od 12.762,50 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od utuženja pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tužitelju LS-METAL FABRICATION d.o.o., Frankopanska ulica 4, 42230 Ludbreg, OIB: 92151594286 da tuženiku BALENT WELDING SERVICES d.o.o., Ulica brigade Braće Radić 73, Vrbanovec, OIB: 31233990595 nadoknadi troškove ovog parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

III. Odbija se alternativno postavljeni protutužbeni zahtjev tuženika koji glasi:

" 1. Nalaže se tužitelju LS-METAL FABRICATION d.o.o., Frankopanska ulica 4, 42230 Ludbreg, OIB: 92151594286 da tuženiku BALENT WELDING SERVICES d.o.o., Ulica brigade Braće Radić 73, Vrbanovec, OIB: 31233990595, naknadi prouzročenu štetu u iznosi od 12.762,50 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od utuženja pa do isplate po stopi kamatom koja teče od utuženja pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 6.562,50 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. svibnja 2026. kao dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke refinanciranja, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, za osam postotnih poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Rješenjem o ovrsi Javnog bilježnika Ane Kalšan Mališ iz Varaždina, br. UPP/OS-Ovrv-259/2024 od 12. travnja 2024. naloženo je tuženiku da isplati tužitelju glavnični iznos od 12.040,31 eura sa zakonskom zateznom kamatom, te nastali trošak ovršnog postupka u iznosu od 343,00 eura uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Rješenje o ovrsi doneseno je temeljem vjerodostojne isprave – računa.

2. Protiv rješenja o ovrsi tuženik je podnio prigovor u kojem rješenje o ovrsi javnog bilježnika pobija u cijelosti. U prigovoru u bitnome navodi kako je 5. siječnja 2024. između ovršenika kao naručitelja i ovrhovoditelja kao izvođača sklopljen Ugovor o izvođenju radova, kojim naručitelj naručuje, povjerava i ustupa, a izvođač se obvezuje izvesti radove montaže uključujući zavarivanje farmaceutskih spremnika te njihove opreme na mjestu izvršenja Ugovora koje se nalazi na Alfred Bolz Apparatebau GmbH, Isnyer Strasse 76, Wanger im Allgau. Prema članku 2. Ugovora o izvođenju radova Izvođač se obvezao s radovima započeti 8. siječnja 2024. a iste završiti do 8. srpnja 2024. Mada je Ugovorom o izvođenju radova između stranaka ugovoreno da će ovrhovoditelj kao Izvođač osigurati 3 radnika kako bi se ugovorena usluga obavila pravodobno i u ugovornom obujmu, ovrhovoditelj nije ispunio svoju obvezu već je nakon sklapanja Ugovora u siječnju na mjestu izvršenja ugovora osigurao samo 2 radnika za obavljanje ugovorene usluge dok je u veljači 2024. ovrhovoditelj prestao s izvršavanjem ugovorene usluge. Osim što je ovrhovoditelj nesavjesno prestao ispunjavati ugovorom preuzete obveze, prokurist navedenog društva CM se direktno obratio upravi društva Alfred Bolz Apparatebau GmbH (koje se nalazi u ugovornom odnosu sa ovršenikom) nudeći mu direktno usluge koje su predmet ugovora sklopljenog između ovrhovoditelja i ovršenika što predstavlja povredu ugovorne obveze i postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja kao i dobrim poslovnim običajima.

3. Povodom prigovora protiv rješenja o ovrsi, Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu je rješenje o ovrsi javnog bilježnika stavio izvan snage rješenjem broj Povrv-112/2024-3 od 31. listopada 2024., a postupak je nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga. Istim se rješenjem Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu oglasio stvarno i mjesno nenadležnim te je nakon pravomoćnosti navedenog rješenja dostavio spis ovome sudu kao stvarno i mjesno nadležnom.

4. U podnesku od 2. prosinca 2024. tužitelj je osporio navode iz prigovora tuženika te je u bitnome naveo da je točno je da je između parničnih stranaka bio sklopljen Ugovor o izvođenju radova od 5. siječnja 2024., međutim taj Ugovor od početka nije bio u primjeni u smislu da bi se tužitelj, kao izvođač, obvezao izvesti radove montaže u Republici Njemačkoj, na adresi Alfred Bolz Apperatebau GmbH. Ono što su stranke usmeno ugovorile bilo je da će tužitelj ustupiti tri radnika i njihov rad na izvođenju radova je tuženik trebao platiti tužitelju. Naime i sam tuženik je, po Ugovoru s glavnim izvođačem, trebao samo ustupiti radnike, dok je glavni izvođač imao sav materijal, opremu i dr. Međutim, već prvi puta kada je tužitelj trebao poslati tri radnika je tuženik zvao i rekao da su mu dovoljna dva radnika jer da ima jednog svojeg radnika te je tako tužitelj poslao dva radnika koji su obavljali radove i to ĆM i IM. Isti su radove izvodili od 6. do 24. veljače 2024. Nakon tog perioda u veljači su se ta dva radnika vratili kući zbog obveznog odmora te je nakon toga tuženik rekao da mu je dovoljan jedan radnik te je tužitelj rekao da su ugovorena tri radnika i da je njemu neisplativo organizirati put i ostale popratne aktivnosti i dokumentaciju za jednog radnika već da ili će tužitelj koristiti tri radnika koji će obavljati posao ili neka tuženik dalje sa svojim radnicima obavlja svoje poslove, te su tužitelj i tuženik sporazumno dogovorili da će posao dalje dovršiti sam tuženik. Nakon tih radova nije bilo sporno da će tuženik platiti tužitelju radove koji su stvarno izvedeni po ova dva radnika te tuženik ni u prigovoru ne osporava da tužitelj ne bi izveo radove za koje mu je ispostavio fakturu, a kao dokaz da su radovi izvedeni dostavljamo i šihtericu koju je tužitelj i dostavio tuženiku. Iz poruka između CM i direktora tuženika ŽM proizlazi da ŽM jasno odgovara CM da će mu platiti te radove, a jedini razlog neplaćanja je bila činjenica da se on navodno nije naplatio od glavnog izvođača. Tuženik je i tužitelju platio radove po šihterici za ista dva radnika za siječanj mjesec 2024. i rekao je da će platiti dužni iznos za veljaču. Tuženik ni sada ne spori da su radovi po ova dva radnika bili izvođeni u veljači 2024.

5. Podneskom od 10. veljače 2025. tuženik se očitovao na podnesak tužitelja od 2. prosinca 2024. te je naveo da se tužitelj ugovorom sklopljenim između parničnih stranaka 5. siječnja 2024. obvezao izvesti radove montaže uključujući zavarivanje farmaceutskih spremnika te njihove opreme na mjestu izvršenja Ugovora u periodu od 8. siječnja 2024. do 8. srpnja 2024. Izračunom ugovorne satnice od 27,00 eura bruto i ukupno ugovorene vrijednosti radova od 97.000,00 eura, na bazi perioda od 6 mjeseci u kojem su radovi trebali biti dovršeni, može se lako izračunati da je tužitelj trebao osigurati tri radnika radi izvršenja ugovorenih poslova. Imajući u vidu da je prema ugovorenoj dinamici trebalo biti odrađeno 598 sati mjesečno (97.000,00 eura podijeljeno s 27,00 EUR kao iznos satnice i 6 mjeseci daje mjesečnu satnicu od 598 sati), zaključuje se da tu satnicu sasvim sigurno nisu mogla realizirati dva radnika mjesečno, već najmanje trojica gdje bi isti realizirali po 199 sati mjesečno. Stoga su svi navodi tužitelja usmjereni na potrebu osiguravanja dva radnika radi realizacije ugovorne obveze u potpunosti neutemeljeni. Tužitelj nije obavljao radove ugovorenom dinamikom i sukladno uvjetima ugovora te je neosnovani navod tužitelja da bi isti u veljači trebao osigurati samo jednog radnika jer je očigledno da se na taj način ugovorna satnica i ugovorena dinamika izvršenja poslova nije mogla realizirati. Tuženik je imao dodatne troškove smještaja radnika u Njemačkoj te je istima ujedno ustupio i službeni automobil za potrebe putovanja i rada u Njemačkoj. Na opisani je način tuženik nastojao osigurati da se sve preuzete obveze pravovremeno izvrše i sukladno ugovoru, no tužitelj je taj koji se nije pridržavao ugovora i nije izvršio ugovorene obveze. Stoga je tuženik naposljetku bio prisiljen osigurati dodatne radnike kako bi se posao mogao odvijati predviđenom dinamikom u odnosu na krajnjeg naručitelja, a koju dinamiku tužitelj nije ispoštovao. Nije točno da su stranke sporazumno dogovorile da će tuženik umjesto tužitelja dovršiti posao, već je tužitelj napustio mjesto rada svojevoljno. Osim što je tužitelj čitavo vrijeme neuredno izvršavao ugovor i bio u zakašnjenju te radove nije obavljao ugovorenom dinamikom, na kraju je napustio mjesto rada i prekršio ugovor u cijelosti. Pored toga što je tužitelj kršio ugovorom preuzete obveze, odnosno iste je neuredno izvršavao, prokurist tužitelja CM direktno se je obratio upravi društva Alfred Bolz Apparatebau GmbH (koje se nalazi u ugovornom odnosu sa tuženikom) nudeći mu direktno usluge koje su predmet ugovora sklopljenog između tužitelja i tuženika, a što očigledno predstavlja povredu ugovorne obveze i postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja kao i dobrim poslovnim običajima.

6. Dana 20. veljače 2025. tuženik je dostavio protutužbu u kojoj u bitnome ponavlja navode o sklapanju ugovora između stranaka i preuzetim obvezama. Ističe da iako je Ugovorom ugovoreno da će tužitelj osigurati 3 radnika kako bi se ugovorena usluga obavila pravodobno i u ugovornom obujmu, isti nije ispunio svoju obvezu već je nakon sklapanja Ugovora u siječnju na mjestu izvršenja ugovora osigurao samo 2 radnika za obavljanje ugovorene usluge. U veljači 2024. tužitelj je prestao s izvršavanjem ugovorene usluge uslijed čega je povrijedio ugovorne obveze, a tuženik je bio prisiljen pronaći novog izvođača iz Poljske, i to društvo Dominik Bazydło DOM-TIG, , a sve kako bi usluge u odnosu na krajnjeg naručitelja, bile pravovremeno izvršene. Sukladno članku 15. Ugovora, tuženik ima pravo na naplatu penala od tužitelja koji su ograničeni na iznos od 10% od ugovorne vrijednosti radova, a što iznosi 9.700,00 eura. Ujedno tuženik je pretrpio štetu prouzročenu nesavjesnim postupanjem tužitelja i povredom ugovorne obveze budući da je tuženik pouzdajući se u to da će tužitelj postupiti prema sklopljenom ugovoru osigurao prijevoz i smještaj radnika odnosno osigurano je sve potrebno za uredno obavljanje posla. Kako je tuženiku nastala šteta u iznosu od 1.850,00 eura + PDV 25% = 2.312,50 eura na ime plaćenih troškova smještaja, zatim u iznosu od 600,00 eura + PDV 25% = 750,00 eura na ime plaćenih troškova prijevoza, a koji iznose se uvećava za ugovorene penale za zakašnjenje prema članku 15. Ugovora o izvođenju radova u iznosu od 9.700,00 eura, to proizlazi da naknada štete, odnosno potraživanje tuženika prema tužitelju iznosi ukupno 12.762,50 eura. Slijedom navedenog, tuženik postavlja protutužbeni zahtjev te predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tužitelju da tuženiku naknadi prouzročenu štetu u iznosi od 12.762,50 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

7. Dana 5. ožujka 2025. tužitelj se očitovao na protutužbu tuženika osporavajući u cijelosti navode iz protutužbe kao i protutužbeni zahtjev. Ističe da tuženik nikada tužitelju nije vratio utuženi račun, niti ga osporio, a iz e-mail prepiske dostavljene u spis proizlazi da je direktor tuženika ŽM jasno odgovarao direktoru tuženika CM da će mu platiti sve radove, a jedini razlog neplaćanja bila je činjenica da se on navodno nije naplatio od glavnog izvođača. U odnosu na protutužbu navodi da već iz samog računa kojeg je tuženik dostavio proizlazi, a s obzirom je izdan 7. veljače 2025., a da su radovi bili izvođeni u siječnju i veljači 2024., da je isti očito izdan samo u svrhu da tuženik izda nekakav dokument kojim potražuje približno isti iznos iz tužbe povodom očito osnovane tužbe tužitelja. Ako je tuženik smatrao da tužitelj ima obvezu mu platiti bilo kakvo od navedenih dugovanja iz računa broj 9-1-1/2025, onda je trebao nakon svake te usluge odnosno nastanka osnove tražbine izdati račun, a ovako je jasno da je račun izdan samo za potrebe stvaranja neke navodne tražbine tuženika prema tužitelju u ovom postupku. Tuženik nije dostavio ni jedan dokaz iz kojeg bi slijedilo da je došlo do bilo kakvog zakašnjenja u izvođenju radova, niti da je podmirio bilo kakve troškove stanovanja ili putne troškove, niti da je radove na tom gradilištu izvodio netko treći i po kojoj cijeni, dapače u ugovoru nije niti navedeno da bi te troškove i inače trebao snositi tužitelj. Tuženik navodi da je osigurao prijevoz i smještaj radnika, međutim nigdje nije dokazao da je platio taj prijevoz i smještaj radnika niti da bi inače taj trošak trebao snositi tužitelj. Također, tuženik tvrdi da je pronašao novog izvođača iz Poljske, pa je onda svakako u taj smještaj smjestio ili radnike tog izvođača ili pak svoje radnike, ali tužitelj ističe da je tuženik imao svoje radnike i vjerojatno je i s njima imao dogovoreno da im plaća smještaj i prijevoz i koliko je tužitelju poznato, isključivo su radnici, koje je tuženik angažirao, izvodili radove. Tužitelj pak nije ni dužan nastaviti ili izvoditi radove ako mu ih tuženik nije pravodobno plaćao, a iz neplaćenog računa i e-mail prepiske je jasno da tuženik ni radove za mjesec veljaču nije platio, a osim neplaćanja, razlog činjenice da tužitelj nije više slao radnike na gradilište tuženika je upravo činjenica da je sam tuženik rekao da mu radnik više ne treba i stalno je mijenjao sadržaj i opseg poslova koje bi trebao obavljati tužitelj jer je tuženik za izvođenje imao svoje radnike. Tužitelj je obrazložio da sklopljeni Ugovor nije bio u primjeni i da je sukladno traženju tuženik samo dao radnike koji su radili u siječnju i veljači, a nakon toga, na traženje tuženika, tužitelj radnike više nije slao, niti ga je tuženik pozvao da dovrši radove iz pisanog Ugovora, tako da tužitelj nije ni u kakvom zakašnjenju. Da tužitelj nije u zakašnjenju potvrđuje i činjenica da tuženik nije dostavio ni jedan dokaz da bi tužitelja upozorio na kašnjenje u izvođenju radova i da bi ga pozvao da ih izvede jer da će u protivnom biti izvedene po drugom izvođaču, niti mu je ikada poslao bilo kakvu obavijest o obvezi plaćanja penala.

8. Podneskom dostavljenim sudu 14. travnja 2025. tuženik se očitovao na navode tužitelja iz odgovora na protutužbu te je u bitnome ponavlja da je prema Ugovoru o izvođenju radova i ugovorenoj dinamici trebalo biti odrađeno 598 sati mjesečno (97.000,00 EUR podijeljeno s 27,00 EUR kao iznos satnice i 6 mjeseci daje mjesečnu satnicu od 598 sati), zaključuje se da tu satnicu sasvim sigurno nisu mogla realizirati dva radnika mjesečno, već najmanje trojica gdje bi isti realizirali po 199 sati mjesečno. Stoga su svi navodi tužitelja usmjereni na potrebu osiguravanja dva radnika radi realizacije ugovorne obveze u potpunosti neutemeljeni. Tužitelj nije obavljao radove ugovorenom dinamikom i sukladno uvjetima ugovora te je neosnovan navod tužitelja da bi isti u veljači trebao osigurati samo jednog radnika jer je očigledno da se na taj način ugovorna satnica i ugovorena dinamika izvršenja poslova nije mogla realizirati. Netočan je navod tužitelja da je tuženik bio u obvezi obavijestiti tužitelja da će navedenim postupanjem doći do zakašnjenja u izvođenju radova, te da ga je bio dužan pozvati da izvede tražene radove sukladno Ugovoru jer da će u protivnom radovi biti izvedeni po drugom izvođaču, kao i da mu tuženik nije nikada poslao bilo kakvu obavijest o obvezi plaćanja penala. Ističe da je tužitelj sukladno čl. 183. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kao dužnik došao u zakašnjenje kad nije ispunio svoju obvezu u roku određenom za ispunjenje, a što jasno proizlazi iz Ugovora o izvođenju radova gdje se isti obvezao navedene radove izvršiti do 8. srpnja 2024.

Tužitelj se obvezao s radovima započeti 8. siječnja 2024., a iste je trebao završiti do 8. srpnja 2024. sve sukladno članku 2. Ugovora o izvođenju radova. Tako iz samog Ugovora proizlazi da je rok bitan sastojak ugovora, a on je bitan sastojak ugovora ne samo kad to proizlazi iz volje strana nego kad to proizlazi i iz same prirode posla, pa stoga iz takve važnosti ispunjenja ugovora u roku, odnosno nesvrhovitosti ispunjenja nakon njegovog isteka proizlazi nepotrebnost davanja dužniku naknadnog roka za ispunjenje, nepotrebnost opstanka ugovora nakon što dužnik u roku nije ispunio svoju obvezu. Tužitelj je u jednom trenutku naprosto u cijelosti napustio gradilište i više uopće nije slao radnike da obavljaju ugovorene radove. Tužitelj je u svakom slučaju bio svjestan i morao biti svjestan posljedice takvog postupanja, te tuženik nije bio dužan istome slati dodatna upozorenja. Tuženik nije bio u nikakvoj obvezi da mora obavijestiti tužitelja da će ga pozvati na plaćanje penala, obzirom da tužitelj nije izvršio ugovorom preuzete radove u ugovorenom roku, stoga ugovor nije ispunjen, a isti je i u zakašnjenju, te je bilo za očekivati da će tuženik posljedično tome izdati račun na ime ugovorne kazne i postaviti zahtjev da tužitelj isti plati. Obzirom da je naknada penala bila ugovorena za slučaj neispunjenja i/ili zakašnjenja s ispunjenjem obveze, te nije bilo primopredaje radova 8. srpnja 2024. već je tužitelj naprosto napustio gradilište u veljači 2024. to niti nije došlo do končanog obračuna po završetku radova pa je stoga tuženik postavio zahtjev za isplatu penala istekom roka ugovora i ispostavio račun tužitelju za ime neispunjenja obveze preuzete ugovorom.

9. Podneskom dostavljenim sudu 29. svibnja 2025. tužitelj se očitovao na podnesak tuženika od 14. travnja 2025. te je ponovio da je između tužitelja i tuženika bilo samo ugovoreno da tužitelj da tri radnika za izvođenje radova, jer je i tuženik s glavnim izvođačem imao ugovoreno da će samo dati radnike, dok su oprema, materijal i ostalo bili od glavnog izvođača i nalazimo da je ta činjenica nesporna. Da je bilo ugovoreno samo slanje radnika, a ne izvođenje radova, potvrđuje i čl. 3. st. 2. Ugovora gdje je predviđena satnica za zavarivača od 27,00 eura bruto. Tuženik ni jednim dokazom, porukom, e-mailom nije pozvao tužitelja, da počev od ožujka šalje dalje svoje radnike, da ga poziva na zakašnjenje, pa čak ni na neispunjenje jer je sam tuženik imao svoje radnike. Tuženik, ni u prepisci iz siječnja i veljače nije ni jednom spomenuo da bi tužitelj trebao poslati u siječnju ili veljači mjesecu 2024. više radnika od onih koje je tužitelj dao. U podnesku od 14. travnja 2025. tuženik navodi da je rok bitan sastojak Ugovora, a u tom slučaju za istaknuti je kako se Ugovor u kojem je rok bitan sastojak Ugovora, sukladno čl. 361. ZOO-a raskida ex lege. Obzirom da iz tog proizlazi da je Ugovor raskinut, tuženik ne može tražiti ispunjenje obveze, jer nije ni bez odgađanja obavijestio tuženika u srpnju mjesecu da zahtjeva ispunjenje, pa ne može niti zahtijevati ugovornu kaznu za slučaj kašnjenja odnosno zakašnjenje u izvođenju radova. Obzirom da je Ugovor raskinut ex lege u srpnju mjesecu 2024., tuženik ne može tražiti ispunjenje, ali niti ugovornu kaznu radi zakašnjenja. Iz protutužbe je vidljivo da tuženik očito traži isplatu penala radi neispunjenja, no za naglasiti je kako stranke takvu ugovornu kaznu nisu ugovorile, što je vidljivo iz čl. 15. Ugovora. Ugovorena je samo ugovorna kazna za zakašnjenje i ista je protutužbom utužena, a iz ranije navedenog proizlazi da se radi u pravnom pitanju te se stoga tužitelj protivi svim dokaznim prijedlozima tuženika koji se odnose na okolnosti i činjenice iz protutužbe. Prema čl. 15. Ugovora evidentno je ugovorena ugovorna kazna za zakašnjenje, a prema čl. 350. st. 2. ZOO-a ako što drugo ne proizlazi iz ugovora, smatra se da je kazna ugovorena za slučaj da dužnik kasni s ispunjenjem. Što se tiče protutužbenog zahtjeva kojim se traži naknada štete na ime troškova smještaja i troškova prijevoza, obveza podmirenja takvih troškova od strane tužitelja nije bila ugovorena niti dogovorena, pa nema osnove da bi tužitelj tu bio dužan platiti. To proizlazi i iz činjenice da je za siječanj tužitelj također izdao račun tuženiku za izvedene radove koji račun je tuženik platio, a za siječanj tuženik ne potražuje troškove smještaja. Nije predmet ugovora izvođenje radova 598 sati mjesečno kako se to navodi podneskom tuženika već izvođenje određenih radova u određenom roku za satnicu od 27,00 EUR bruto, kako to proizlazi iz računa za siječanj kojeg je tuženik podmirio. Nesporno je tužitelj izvršio radove u veljači te je, na isti način kao i u siječnju, temeljem utrošenih sati i primjenom bruto satnice od 27,00 EUR fakturirao uslugu od 9.632,75 EUR (356,75 sati x 27,00 EUR – sukladno šihterici koja je priložena u spisu i čl. 3. st. 2. Ugovora) plus PDV odnosno ukupno 12.040,31 EUR tuženiku. Tuženik nikada nije sporio tražbinu po utuženom računu, štoviše iz korespondencije proizlazi da ju je i priznao. Što se tiče eventualne odgovornosti za neispunjenje, tuženik je taj koji je odstupio od Ugovora, a ujedno nije ni ispunio svoju obvezu glede plaćanja.

10. Na pripremnom ročištu održanom 7. srpnja 2025. tuženik je s obzirom na prigovor tužitelja da bi ugovor bio raskinut pa da stoga tuženik ne bi imao pravo na naplatu penala istaknuo podredni tužbeni zahtjev u odnosu na zahtjev kako je postavljen u podnesku tuženika od 20. veljače 2025. te predlaže da sud u slučaju da nađe da nije osnovan zahtjev za naplatu penala usvoji podredni protutužbeni zahtjev s osnove naknade štete te da naloži tužitelju da mu naknadi prouzročenu štetu u iznosi od 12.762,50 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te troškovima postupka. Ističe kako nije točno da bi tužitelj imao samo obvezu slati radnike a ne izvoditi radove s obzirom da sasvim suprotno proizlazi iz sklopljenog ugovora iz kojeg je tužitelj bio obvezan izvršiti i isporučiti određene radove. Isto tako nije točno da bi se stranke sporazumjele da će tuženik dovršiti posao umjesto tužitelja već je tužitelj svojevoljno napustio mjesto obavljanja radova te je tuženik bio prisiljen na isto reagirati na način da je uputio svoje dodatne radnike radi obavljanja tih poslova te je angažirao i treću osobu za obavljanje tih poslova.

11. Na istom ročištu punomoćnica tužitelja u bitnome je istaknula da tuženik nije naveo u čemu se sastoji šteta niti elementi štete, a ako bi postojala šteta što tuženik osporava moglo bi se raditi samo o izmakloj dobiti koja po praksi iznosi do maksimalno 5 posto vrijednosti radovi; tuženik uopće spori da bi tuženiku nanio štetu jer ponavlja da je sam tuženik inzistirao da tužitelj i radnici više ne izvode radove, a da se radilo samo o fiktivnom ugovoru koji se odnosio na upućivanje radnika govori i činjenica da je u čl. 3.st 2. Ugovora o izvođenju radova navedeno da će ugovorene radove izvršavati zavarivači čija bruto satnica iznosi 27 eura i u skladu s time su bili izdavani računi koji su dostavljeni u spis.

12. Među strankama je sporno je li tužitelj izveo radove/pružio usluge iz utuženog računa i duguje li tuženik tužitelju utuženi iznos. Među strankama je sporno i duguje li tužitelj tuženiku iznos iz protutužbenog zahtjeva, odnosno alternativno postavljenog tužbenog zahtjeva.

13. U tijeku postupka sud je izvršio uvid cjelokupnu dokumentaciju koja se nalazi u spisu te je saslušao prokurista tužitelja CM i direktora tuženika ŽM te svjedoke FM, ĆM i IM.

14. Cijeneći provedene dokaze na način propisan čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 88/01, 117/03, 84/0, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 u nastavku ZPP), na temelju svakog pojedinog provedenog dokaza, svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja sud je utvrdio da je tužitelj izvršio radove iz utuženog računa te da tuženik duguje tužitelju utuženi iznos. U odnosu na postavljeni protutužbeni zahtjev sud je zaključio da postavljeni protutužbeni zahtjev, kao ni alternativno postavljeni protutužbeni zahtjev nije osnovan te da posljedično tome tužitelj ne duguje tuženiku iznos iz protutužbenog zahtjeva kao niti iznos iz alternativno postavljenog tužbenog zahtjeva.

15. O zahtjevu tužitelja iz platnog naloga sadržanog u rješenju o ovrsi.

15.1. Na temelju svih provedenih dokaza sud utvrđuje da su 5. siječnja 2024. parnične stranke zaključile Ugovor o izvođenju radova (list 85 spisa) kojim je naručitelj, ovdje tuženik, naručio, povjerio i ustupio, a izvođač, ovdje tužitelj, se obvezao izvesti radove montaže uključujući zavarivanje farmaceutskih spremnika te njihove opreme na mjestu izvršenja ugovora koje se nalazi na Alfred Bolz Apparatebau . Na temelju iskaza svih saslušanih osoba te navoda tuženika iznesenih u podnesku od 14. listopada 2025 nesporno proizlazi da građevinski radovi nisu predmet ovog postupka, već radovi montaže uključujući zavarivanje farmaceutskih spremnika te njihove opreme na mjestu izvršenja Ugovora, Alfred Bolz Apparatebau GmbH, Isnyer Strasse 76, Wangen im Allgäu te da je zadatak radnika tužitelja bio zavarivanje spremnika (u parovima od po dva zavarivača).

15.2. Čl. 3. Ugovora regulirana je cijena radova i način plaćanja te je kao ukupna vrijednost radova iz čl. 1. Ugovora ugovoren iznos od 97.000,00 eura. Ugovorene radove izvršavati će zavarivači čija bruto satnica iznosi 27,00 eura. Naručitelj je dužan platiti izvedene radove izvođaču do 15.-tog u mjesecu za prethodni mjesec.

15.3. Iz utuženog računa br. 4/1/1 /list 22 spisa) proizlazi da je isti izdan 29. veljače 2024. i to za usluge zavarivanja farmaceutskih spremnika u razdoblju od 6. veljače 2024. do 24. veljače 2024., a račun je izdan temeljem Ugovora o izvođenju radova od 5. siječnja 2024.

15.4. Iz iskaza saslušanih osoba proizlazi da je navedeni račun izdan na temelju podataka sadržanih u „šihterici“ za 2. mjesec (list 52 spisa) na temelju koje sud utvrđuje da je radnik tužitelja ĆM u razdoblju od 6. veljače do 24. veljače 2024. odradio 172,75 sati, dok je radnik tužitelja IM odradio 184 sata. Sud zaključuje da su radnici tužitelja zaista odradili radne sate kako je to evidentirano u "šihterici" obzirom je svjedok IM u svom iskazu detaljno objasnio način evidentiranja i prisutnosti radnika na poslovima zavarivanja te je detaljno pojasnio u koje je dane ĆM radio manji broj sati, a što je uredno evidentirano u šihterici. Sud zaključuje da tuženik paušalno osporava sate rada ĆM obzirom tuženik nije prije podnošenja prijedloga za ovrhu osporavao utuženi račun niti u njemu obračunate sate rada zavarivača, osim toga sam je direktor tuženika bio neposredno prisutan na mjestu zavarivanja farmaceutskih spremnika, pa bi po mišljenju suda, ukoliko bi utvrdio da ĆM ne dolazi uredno na posao sam evidentirao njegove izostanke ili na bilo koji drugi način o njegovom neurednom ispunjavanju preuzetih obveza obavijestio tužitelja, kao njegovog poslodavca.

15.5. Slijedom iznijetog sud zaključuje da je su radnici tužitelja odradili radne sate na zavarivanju farmaceutskih spremnika fakturirane utuženim računom te da je tuženik tužitelju dužan platiti odrađene sate.

16. O tražbini iz protutužbenog zahtjeva.

16.1. Čl. 15. Ugovora između stranaka je ugovoreno da u slučaju da izvođač svojom krivnjom ne dovrši radove u ugovorenom roku, dužan je naručitelju na njegov zahtjev platiti penale u visini 2 promila dnevno od ukupne vrijednosti ugovorenih radova za svaki dan kašnjenja time da maksimalni iznos penala ne može biti veći od 10% vrijednosti ugovorenih radova.

16.2. Čl. 350 ZOO-a propisano je da vjerovnik i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti vjerovniku određeni novčani iznos ako ne ispuni svoju obvezu ili ako zakasni s njezinim ispunjenjem ili ako je neuredno ispuni. Ako što drugo ne proizlazi iz ugovora, smatra se da je kazna ugovorena za slučaj da dužnik kasni s ispunjenjem.

16.3. Detaljno analizirajući čl. 15. Ugovora sud nesporno utvrđuje da je među strankama ugovorena ugovorna kazna za zakašnjenje obzirom je ugovorena za slučaj da izvođač svojom krivnjom ne dovrši radove u ugovorenom roku. U smislu odredbe čl. 353. st. 5. ZOO-a, vjerovnik ne može zahtijevati ugovornu kaznu zbog zakašnjenja, odnosno neurednog ispunjenja ako je primio ispunjenje obveze, a nije bez odgađanja priopćio dužniku da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu. Iz utuženog računa br. 4/1/1 proizlazi da je isti izdan 29. veljače 2024. te da je datum isporuke usluge od 6. veljače 2024. do 24. veljače 2024., a račun je izdan temeljem Ugovora o izvođenju radova od 5. siječnja 2024. Iz sklopljenog ugovora proizlazi da je rok za izvršenje Ugovora 8. srpanj 2024. Iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi tuženik tužitelju bilo prilikom primitka utuženog računa bilo nakon proteka roka za ispunjenje ugovora bez odgađanja priopćio da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu. Dapače, tuženik nije dokazao da bi tužitelju istaknuo svoje pravo na zadržavanje prava na ugovornu kaznu sve do trenutka kada je podnio protutužbu kojom traži naplatu ugovorne kazne, dakle, gotovo godinu dana nakon primitka utuženog računa.

16.4. U skladu s postojećom sudskom praksom izjava o pridržaju prava na ugovornu kaznu mora biti takva da se sa sigurnošću može zaključiti o njezinu postojanju i sadržaju. Izjava mora biti izričita i određena te učinjena na siguran način.

16.5. Iz iskaza direktora tuženika proizlazi da je prigovarao utuženom računu usmeno telefonski te kad je uvidio da je došlo do kraja suradnje između tužitelja i tuženika, izričito rekao da će tražiti penale, a u poruci je sugerirao da će se obratiti odvjetnici. Iz iskaza prokurista tužitelja proizlazi da prije nego što je tužitelj zaprimio protutužbu tuženika, tuženik nikada nije tražio niti naplatu penala niti naknadu bilo kakve štete.

16.6. S obzirom na oprečne izjave prokuriste tužitelja i direktora tuženika u pogledu trenutka priopćavanja zadržavanja prava na ugovornu kaznu, sud, uzimajući u obzir činjenicu da je rješenje o ovrsi doneseno 12. travnja 2024. te da je tuženik 22. travnja 2024. (dakle, još u vrijeme u kojem se ugovor trebao ispunjavati, ali se više nije ispunjavao) podnio prigovor protiv rješenja o ovrsi u kojem niti ne spominje ugovornu kaznu niti pravo na pridržaj ugovorne kazne, kao i činjenicu da je tuženik tužitelju tek 7. veljače 2025. izdao račun za penale te je tek podneskom od 20. veljače 2025. istaknuo protutužbeni zahtjev za naplatu penala, zaključuje da tuženik tužitelju nije bez odgađanja priopćio da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu. Naime, da je tuženik tužitelju bez odgađanja priopćio da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu, tuženik bi tu činjenicu zasigurno istaknuo već u prigovoru protiv rješenja o ovrsi kojeg je podnio 22. travnja 2024., dakle, 10 mjeseci prije izdavanja računa za penale, a ne bi čekao gotovo godinu dana kako bi istaknuo činjenicu zadržavanja prava na ugovornu kaznu.

16.7. Obzirom dakle, tuženik nije dokazao da je, bez odgađanja priopćio tužitelju da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu, tuženik sada u ovom postupku protutužbom ne može zahtijevati isplatu ugovorne kazne.

16.8. U pogledu štete prouzročene postupanjem tužitelja i povredom ugovorne obveze vezano uz osiguranje prijevoza i smještaja radnika na ime plaćenih troškova smještaja te plaćenih troškova prijevoza ističe se da su, a kako to proizlazi i iz iskaza samog direktora tuženika, navedeni troškovi učinjeni zaista u svrhu prijevoza dva djelatnika tužitelja na rad u Njemačku i za povratak u Hrvatsku te navedeno ne predstavlja štetu za tuženika obzirom su navedeni djelatnici temeljem sklopljenog ugovora upravo za tuženika obavljali radove u Njemačkoj. Radilo se o stvarnom trošku tih radnika koji je podmirio tuženik. To što tuženik nikada nije dobio račun za kupljeno gorivo koje bi mogao proknjižiti u svojim knjigama, ne znači da djelatnici tužitelja nisu kupili i platili (novcem koji im je dao tuženik) gorivo koje im je bilo potrebno za prijevoz automobilom do mjesta rada u Wengen im Allgau u Njemačkoj te za povratak u Hrvatsku i to u siječnju i veljači 2024. Dakle, tuženik u pogledu naknade štete, prije svega nije dokazao postojanje protupravnosti u postupanju tužitelja i njegovih radnika, pa da bi tuženiku pripadalo pravo na naknadu štete plaćenih troškova prijevoza.

16.9. U pogledu troškova stanovanja, ističe se kako je direktor tuženika u svom iskazu naveo da se nastala šteta na ime plaćenih troškova smještaja odnosi na iznajmljivanje apartman za 3 osobe obzirom je tuženik pretpostavljao da će tužitelj tuženiku poslati svoja 3 radnika, a da su u tom apartmanu boravile samo 2 osobe i to IM i ĆM dok su radnik tuženika i direktor tuženika boravili u [adresa] u mjestu Dornbirn udaljenom 40 km od Wangen Im Allgau. Nakon saslušanja svjedoka, tadašnjih radnika tužitelja IM i ĆM te djelatnika tuženika GM, nesporno proizlazi da su sva trojica radnika spavala u istom apartmanu, odnosno iz iskaza GM proizlazi kako je samo jednu noć spavao s ŽM u [adresa], a nakon toga je spavao u apartmanu s IM i ĆM i to prvo na seoskom imanju, a nakon toga u drugom stanu. Dakle, tuženiku niti s osnova troškova stanovanja nije nastala šteta obzirom su dva radnika tužitelja i jedan radnik tuženika obavljali poslove u siječnju i veljači 2024. te su za njih trojicu bili plaćeni troškovi smještaja te tuženik niti po ovoj osnovi nije dokazao postojanje protupravnosti u postupanju tužitelja i njegovih radnika, pa da bi tuženiku pripadalo pravo na naknadu štete plaćenih troškova stanovanja.

16.10. Slijedom iznesenog sud utvrđuje da tuženiku ne pripada pravo na ugovornu kaznu i naknadu štete iz postavljenog protutužbenog zahtjeva.

17. O tražbini iz alternativno postavljenog protutužbenog zahtjeva.

17.1. Tuženik alternativno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje naknadu štete u iznosu od 12.762,50 eura, time da ne obrazlaže ni činjeničnu ni pravnu osnovu alternativno postavljenog tužbenog zahtjeva niti dokazuje postojanje pretpostavki za naknadu štete.

17.2. Kako tuženik nije dokazao postojanje pretpostavki za naknadu štete iz alternativno postavljenog protutužbenog zahtjeva.

18. Na kraju valja reći da iz kronologije postupanja tuženika u ovom postupku proizlazi da tuženik iz podneska u podnesak pokušava „popraviti“ svoju pravnu situaciju u ovom sporu i opravdati neplaćanje izvršenih radova smišljajući nove razloge na temelju kojih bi sud trebao utvrditi da tužitelju ne duguje utuženi iznos , iako iz cjelokupnog postupka proizlazi da tužitelju nije platio odrađene sate rada njegovih radnika za veljaču 2024., kao i da se prava na naplatu ugovorne kazne sjetio tek u veljači 2025., dakle, 6 mjeseci nakon prestanka ugovora, odnosno 6 mjeseci nakon što je tužitelj trebao izvršiti radove na koje se ugovorom obvezao.

19. Temeljem svega iznesenog, sud zaključuje da tuženik duguje tužitelju naknadu za izvršene usluge zavarivanja farmaceutskih spremnika za veljaču 2024. te je primjenom odredbe čl. 590. ZOO tužbeni zahtjev valjalo usvojiti, te održati na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika u smislu čl. 451 . st. 3. ZPP-a, kao pod točkom I. izreke presude. Sud je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi održao na snazi i za ovršni trošak u iznosu od 343,00 eura budući tužitelju pripada pravo na navedeni trošak temeljem čl. 154 st.1. i čl. 155. ZPP-a, a koji trošak se odnosi na trošak sastava prijedloga za ovrhu s pripadajućim PDV-om u ukupnom iznosu od 250,00 eura te javnobilježničke nagrade u ukupnom iznosu od u iznosu od 93,00 eura.

20. Kako je sud na temelju provedenih dokaza utvrdio da je protutužbeni i alternativno postavljeni protutužbeni zahtjev neosnovan odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II. i III.

21. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u svezi članka 155. ZPP budući je tuženik u cijelosti izgubio parnicu, pa je sud tuženika obvezao da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 6.562,50 eura, a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku – odvjetniku i to za:

- sastav podneska od 2. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 eura,

- sastav odgovora na protutužbu od 5. ožujka 2025. u iznosu od 500,00 eura

- zastupanje na ročištu 24. travnja 2025. u iznosu od 500,00 eura,

- sastav podneska od 29. svibnja 2025. u iznosu od 500,00 eura,

- zastupanje na ročištu 7. srpnja 2025. u iznosu od 500,00 eura,

- sastav podneska od 22. rujna 2025. u iznosu od 500,00 eura,

- zastupanje na ročištu 31. listopada 2025. u iznosu od 500,00 eura,

- zastupanje na ročištu 16. siječnja 2026. u iznosu od 500,00 eura,

- sastav podneska od 23. siječnja 2026. u iznosu od 50,00 eura,

- zastupanje na ročištu 20. veljače 2026. u iznosu od 500,00 eura,

- zastupanje na ročištu 24. ožujka 2026. u iznosu od 500,00 eura,

- zastupanje na ročištu 10. travnja 2026. u iznosu od 500,00 eura,

uz pripadajući PDV, a koji trošak je odmjeren u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

22. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 26. svibnja 2026.

S U D A C

Iris Hatvalić-Nemec

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu, pisano, a koja se podnosi se putem ovog suda u roku od 15 dana, time da rok za podnošenje žalbe za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude teče od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena, dok za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

DNA:

1. tužitelju po punomoćnici Sanji Smontara

2. tuženiku po punomoćnici Sanji Mihalić

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte