Poslovni broj: P-908/2026-60

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Biserka Pavković Fućak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ER iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nikola Božiković, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojega zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 26. svibnja 2026. godine,

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba u ovom predmetu povučena za iznos od 651,83 eura.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetni i bez ikakvog pravnog učinka pojedini dijelovi odredbi članaka 1., 2., i 7., Ugovora o kreditu broj 029-50-3335531 zaključenog između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita dana 14.ožujka 2006.godine, a koji ugovor je solemniziran kod JB Zdenka Frida iz Zagreba pod poslovnim brojem OU- 213/06 dana 16. ožujka 2006. godine., i to u dijelu u kojem je ugovoreno:

1. Da kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 23.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja (čl. 1.)

2. Da je kamatna stopa promjenjiva ovisno o odluci tuženika kao banke (čl. 2), 3. Da se otplata mjesečnih anuiteta određuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF (čl. 7).

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. 10000 Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da isplati tužiteljici ER rođ. E, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od 15 dana, iznos od 2.113,96 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od sljedećih datuma na sljedeće iznose: od 27.06.2010 na 4,15 eura

od 26.07.2010 na 21,94 eura

od 27.08.2010 na 19,26 eura

od 07.09.2010 na 53,88 eura

od 05.10.2010 na 37,71 eura

od 16.11.2010 na 49,19 eura

od 09.12.2010. na 48,50 eura

od 14.01.2011 na 48,96 eura

od 10.02.2011 na 48,53 eura

od 08.03.2011 na 48,85 eura

od 07.04.2011 na 48,97 eura

od 20.05.2011 na 36,44 eura

od 07.06.2011 na 74,76 eura

od 20.07.2011 na 59,66 eura

od 25.08.2011 na 92,64 eura

od 12.09.2011 na 71,30 eura

od 20.10.2011 na 73,13 eura

od 21.11.2011 na 60,88 eura

od 16.12.2011 na 67,18 eura

od 17.01.2012 na 68,35 eura

od 16.02.2012 na 67,44 eura

od 06.03.2012 na 83,40 eura

od 17.04.2012 na 74,76 eura

od 15.05.2012 na 70,07 eura

od 12.06.2012 na 70,19 eura

od 10.07.2012 na 70,37 eura

od 29.08.2012 na 76,46 eura

od 14.09.2012 na 70,20 eura

od 16.10.2012 na 70,22 eura

od 14.11.2012 na 70,10 eura

od 13.12.2012 na 70,22 eura

od 30.01.2013 na 76,37 eura

od 18.02.2013 na 70,01 eura

od 18.03.2013 na 69,95 eura

od 08.04.2013. na 69,92 eura,

do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena od dana dospijeća svakog pojedinog potraživanja do dana 31. srpnja 2015., a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, naknaditi tužiteljivi ER rođ. E, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] trošak parničnog postupka u iznosu od 2.287,06 eura sa zateznom kamatom tekućom od 26. svibnja 2026. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom kao kreditorom dana 14.ožujka 2006.godine sklopila Ugovor o kreditu pod brojem: 029-50-3335531, a temeljem kojeg joj je tuženik stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 23.000,00 CHF sa rokom otplate od 84 mjeseca. Tužiteljica je uredno isplatila kredit, a zadnja rata plaćena je 31.ožujka 2013. godine. Smatra da su odredbe čl.1. Ugovora o kreditu u dijelu kojem je iskazana valuta u švicarskom franku (CHF), odredbe čl.2 koje govore o promjenjivoj kamatnoj stopi te odredbe čl.7. u dijelu kojem je iskazan način otplate u valuti švicarskog franka (CHF) predstavljaju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe. Naime, ugovarajući ovakve odredbe vezane za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu tuženik je postupio na način da je u Ugovor uglavio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu i to na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao savjestan trgovac informirao tužiteljicu kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu,a što je za posljedicu izazvalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora nije s tužiteljicom o istima pojedinačno pregovarala niti utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate. Dakle, banka je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, a ujedno i protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana i sve to na štetu tužiteljice. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14.lipnja 2018.g., te odlukom Vrhovnog suda broj Rev-2221/18 od 03.rujna 2019.g., te čl. 502 c Zakona o parničnom postupku. Predlaže sudu utvrditi ništetnim odredbe čl. 1, 2 i 7 predmetnog Ugovora o kreditu, te potražuje od tuženika po osnovi preplaćenih kamata isplatu iznosa od 2.113,96 eura sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose, uz naknadu parničnog troška tužitelju sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužiteljica temelji postavljeni tužbeni zahtjev.

Pozivanje tužiteljice na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti je promašeno. Ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice.

Tuženi je sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužiteljici prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Uvidom u predmetni ugovor o kreditu se jednostavno može ustanoviti da ugovorne strane istoga nisu samo tužiteljica i tuženik, kako bi to proizlazilo iz točke I. tužbenog zahtjeva tužiteljice, već i UR, kao sudužnik, a iz čega jasno proizlazi kako tužiteljica nije utužila sve stranke ugovora o kreditu, a ništetnost odredaba kojeg ugovora želi utvrditi u ovom postupku. U tužbi tužiteljica ni sa čime nije dokazala da je upravo ona ta koja je vršila sva plaćanja po ugovoru o kreditu, dakle da je dio njene imovine prešao u imovinu tuženika, pa da bi baš njoj tuženik, u slučaju osnovanosti tužbenog zahtjeva, bio dužan vratiti stečeno bez osnove.

3. Tijekom postupka, sud je izvršio uvid u prijepis knjigovodstvene kartice (list 286-291 spisa), u otplatni plan (list 292-296 i 303-306 spisa), u izračun pretplate sačinjen od strane HR (list 307-319 spisa), u presliku Ugovora o kreditu broj 029-50-3335531 od 14.03.2006. (list 297-301 spisa), u predračun za kredit (list 302 spisa), u Zadužnicu (list 333-334 i 341-342 spisa),u Zahtjev za kredit (list 335 spisa), u suglasnosti o zapljeni plaće (list 337 -340 spisa), proveden je dokaz saslušanjem tužitelja, provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku Stjepan Kolovrat (list 418-425 spisa),

4. Među strankama nije sporno da su parnične stranke dana 14.ožujka 2006.godine sklopile Ugovor o kreditu pod brojem: 029-50-3335531, a temeljem kojeg joj je tuženik stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, sa rokom otplate od 84 mjeseca, a radi kupnje vozila. Nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

5. Sporno je da li su u konkretnom slučaju odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredba o valutnoj klauzuli ništetne, sporno je da li je nastupila zastara potraživanje, te je sporna visina tužbenog zahtjeva, kao i činjenica da li tužiteljica ima svojstvo potrošača te da li je tužiteljica aktivno legitimirana.

6. Temeljem provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, na osnovi čl. 8 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je u podnesku od 04.05.2021. konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

7. Među strankama nije sporno da je presudom i rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.godine, a koja je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 16. srpnja 2014. godine, te presudom Vrhovnog suda RH pod brojem Revt-249/14 od 09. travnja 2015.godine, pravomoćno odlučeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 01.travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

8. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 4-tuženik) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14- 2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

10. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

11. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

12. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

13. Dakle ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora saslušaju svjedoci i stranke, a iz kojeg razloga je sud proveo dokaz saslušanjem tužiteljice. Kako je tuženik tijekom postupka odustao od provođenja dokaza saslušanjem svjedoka, to sud nije proveo dokaz njihovim saslušanjem

14. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da su otišli su u auto kuću, napravili ugovor te otišli kod javnog bilježnika i tamo potpisali ugovor. Pretpostavlja da su bili u banci prije javnog bilježnika. Ne sjeća se da li je s bilo kojim službenikom banke razgovarala u svezi ugovora i bilo koje pojedinačne odredbe ugovora koje bi se odnosile na klauzuli i promjenjivu stopu. Pročitala je ugovor prije nego što ga je potpisala. Kredit je isplatila u cijelosti. Od banke je dobila plan otplate kredita i mislila je da će plaćati rate prema tom planu otplate i da se on neće mijenjati.

15. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice, jer ga ocjenjuje istinitim i uvjerljivim te na temelju njega nalazi utvrđenim da tužitelj nije dobio potpunu informaciju o parametrima koji utječu na povećanje kamatne stope, kao i rizicima ugovaranja kredita vezanih uz valutu CHF. Kako, dakle, tuženik nije dokazao da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, tada je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

16. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika te iznosa obračunatom prema početnoj stopi za redovnu kamatu i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

17. U odnosu na osporavanje statusa potrošača tužiteljici valja reći kako je ista u u svom iskazu navela da je sklopila predmetni ugovor radi kupnje automobila za osobne potrebe. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije imala registrirani obrt ili nekakav poslovni udio u trgovačkom društvu. Sud je poklonio vjeru iskazu tužiteljice obzirom je isti dat logično i životno dok je također uvidom u predmetni ugovor utvrđeno je da je isti sklopljen radi kupnje novog vozila.

18. Čl. 3 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a što sud smatra da je tužitelj bio prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a što je sud utvrdio gore provedenim dokazima, a iz čega proizlazi da je tužitelj predmetni ugovor sklopio u svojstvu potrošača.

19. Neosnovan je prigovor zastare, jer je podnošenjem tužbe u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koji postupak je pokrenut podnošenjem tužbe 4. travnja 2012., došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO-a. Potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a i tužitelj je mogao od prvog naplaćenog anuiteta, u roku 5 godina, tražiti od tuženika povrat iznosa naplaćenog na temelju ništetne ugovorne obveze. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži isplatu za razdoblje otplate kredita od lipnja 2010. do travnja 2013. U odnosu na prvo (najstarije) potraživanje došlo je do prekida zastare 4. travnja 2012. i zastara u odnosu na preplaćenu kamatu iznova počinje teći 14. lipnja 2014. (zbog toga što je 13. lipnja 2014. donesena pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, a koja odluka obvezuje sud u ovom sporu), dok u odnosu na preplaćeni tečaj CHF zastara iznova počinje teći 4. listopada 2017. (zbog toga što je 3. listopada 2017. donesena pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, a koja odluka obvezuje sud u ovom sporu). Člankom 245. stavak 1. ZOO-a propisano je da se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Tužitelj je tužbu podnio 02.07.2021. iz čega slijedi da prigovor zastare nije osnovan.

20. Ovdje također valja navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela dana 20. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje kako slijedi; "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

21. Uvidom u Ugovor o kreditu, plan otplate, a poglavito iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije Stjepana Kolovrat, a koji dokaz je sud prihvatio jer je dan stručno, sažeto i jasno, te uzimajući u obzir činjenicu da stranke nisu prigovarale matematičkom izračunu vještva, sud je utvrdio da je tuženik za trajanja kredita u više navrata mijenjao stopu ugovorne kamate pa da je tako ona tijekom otplate kredita postupno narasla s početnih 5,50 % godišnje sve do stope od 7,75% godišnje, dok je kao tečaj uzeo u obzir fiksni tečaj od 1 CHF=4.675370 kuna. te je utvrđeno da je tužitelj počeo s otplatom kredita odnosno da je prvi anuitet kredita dospio 26.05.2006., a da je posljednji utuženi anuitet dospijeva 08.04.2013. godine. Tuženik ne spori da je tužitelj platio sve anuitete.

22. Na okolnost visine utuženog potraživanja sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem te je iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Stjepana Kolovrata i iz dokumentacije koja se nalazi u spisu utvrđeno da razlika između visine ugovorenih kamata određenih u trenutku zaključenja Ugovora o kreditu i iznosa računatih temeljem promijenjene kamate koje su tužitelju naplaćene za predmetno razdoblje i s osnova valutne klauzule ta razlika iznosi 2.113,96 eura. Sud nije oduzimao od ukupnog iznosa iznose koje je tužitelj plaćao u manjem od početnog iznosa obzirom na pad tečaja CHF u određenom razdoblju, budući je predmet spora zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa za mjesece kada je kamatna stopa bila viša od početno ugovorene te tečaj CHF viši od tečaja u trenutku isplate kredita što znači da se manje plaćeni iznosi (za mjesece kada je tečaj bio niži) ne oduzimaju od preplaćenog iznosa, prvenstveno iz razloga što tuženik nije istaknuo prigovor prijeboja.

23. Također, člankom 323. stavak 2. ZOO-a propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljem niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost promjene kamatne stope, tako da je krivnja za ništavosti ugovornih odredbi na strani tuženika. Dakle, nije tužitelj kao stranka ugovora odgovorna za ništavosti navedenih odredbi već je, upravo suprotno, tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Isto tako tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost promjene kamatne stope i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po eventualnoj manjoj kamatnoj stopi je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim toga, tuženik nije potrošač te nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na tuženika. Stoga je sud odbio takav prigovor tuženika.

24. Tuženik je prigovorio ovakvom nalazu i mišljenju vještaka, no isti nije izrazio nikakav prigovor matematičke prirode, te stoga nije pozvao vještaka na usmeno očitovanje i to iz razloga što sud samu visinu tužbenog zahtjeva nakon vještva smatra nespornom, dok sud ne utvrđuje nesporne činjenice među strankama.

25. Sud nije oduzimao od ukupnog iznosa iznose koje je tužitelj plaćao u manjem od početnog iznosa obzirom na pad tečaja CHF u određenom razdoblju, budući je predmet spora zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa za mjesece kada je kamatna stopa bila viša od početno ugovorene te tečaj CHF viši od tečaja u trenutku isplate kredita što znači da se manje plaćeni iznosi (za mjesece kada je tečaj bio niži) ne oduzimaju od preplaćenog iznosa, prvenstveno iz razloga što tuženik nije istaknuo prigovor prijeboja.

26. U odnosu na navode tuženika kako ugovorne strane ugovora nisu samo tužiteljica i tuženik, već i UR, kao sudužnik, a iz čega jasno proizlazi kako tužiteljica nije utužila sve stranke ugovora o kreditu, sud smatra irelevantnim. Također, iz dokaza dostavljenih u spis proizlazi da je upravo tužiteljica platila sve rate kredita, stoga sud smatra kako je ista aktivno legitimirana podnijeti ovu tužbu.

27. Slijedom navedenog, sud je prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka smatrajući da je dan stručno, jasno i obrazloženo te sukladno članku 258. ZPP-a.

28. Tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate temeljem odredbe čl. 1111. ZOO jer je tuženik stekao taj iznos bez osnove.

29. Tužbom tužiteljica potražuje iznos od 20.838,87 kuna (2.765,79 eura) dok podneskom od 24.01.2025. godine potražuje iznos od 2.113,96 eura, odnosno istim je djelomično povukla tužbeni zahtjev. Prema shvaćanju Građanskog odjela ovog suda od 26. travnja 2021. smanjenje tužbenog zahtjeva, iako nije preinaka tužbe, djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP. Tuženik se nije protivio ovakvom smanjenju tužbenog zahtjeva, te je sud sukladno odredbi čl. 193. st. 2. ZPP-a sud odlučio kao u točki I. izreke rješenja.

30. Prema odredbi čl. 158. st. 1. ZPP tužitelj koji povuče tužbu dužan je protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove. Sukladno čl. 164. st. 2 i 8 ZPP-a tuženik je podnio zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka. U odnosu na potraživani trošak parničnog postupka, sud je mišljenja kako tuženik u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva nije pretrpio nikakav trošak prvenstveno iz razloga što su sve provedene radnje bile provedene i u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji nije povučen. Također, visina naknade za zastupanje u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev ista je kao i u odnosu na ranije podneseni zahtjev, tako da tuženiku uslijed smanjivanja tužbenog zahtjeva nije nastao nikakav dodatan trošak.

31. Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a sud je tužitelju dosudio trošak parničnog troškova, a prema vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to; sastav tužbe. prema Tbr 7.1. 100 bodova, za sastav podnesaka od 30.03.2022. Prema Tbr 8/1 100 bodova, trošak pristupa na ročište od 10.10.2023.prema Tbr 9/1 100 bodova, trošak pristupa na ročište od 04. 12.2023. prema Tbr 9/1 100 bodova, za sastav podnesaka od 24.01.2025 prema Tbr 8/1 100 bodova, trošak pristupa na ročište od 17.06.2025 prema Tbr 9/1 100 bodova, te trošak pristupa na ročište od 23.04.2026.. prema Tbr. 9/1 100 bodova, što ukupno iznosi 700 bodova odnosno 1.400,00 eura što uvećano za 25% PDV-a čini iznosi 1.750,00 eura. Sud je tužitelju priznao i trošak plaćenog predujma za financijsko vještačenje u ukupnom iznosu od 500,00 eura, te trošak plaćene pristojbe na tužbu u iznosu od 37,06 eura, pa ukupno dosuđeni trošak iznosi 2.287,06 eura.

32. Tužiteljica također potražuje troškove koji su nastali u povodu postupka, no sud smatra kako isti nisu biti potrebni za donošenje odluke u ovom postupku ili tužiteljica, dok za neke tužiteljica nije dokazala visinu istih, a slijedom čega sud tužiteljici iste nije dosudio.

33. Slijedom svega navedenog, sud je odlučio kao u izreci presude.

U Zagrebu, dana 26. svibnja 2026. godine

Sudac:

Biserka Pavković Fućak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

Dna:

tužiteljica po punomoćniku

tuženik po punomoćniku