Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-583/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

PRESUDA

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Gačanin, predsjednika vijeća, te Ksenije Dimec člana vijeća i suca izvjestitelja i Ive Smokvina Dadasović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Zagreba, OIB: 61817894937, Trg Stjepana Radića 1, zastupanog po punomoćnici Korneliji Karić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, protiv tužene BČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupane po punomoćniku Ivi Farčiću, odvjetniku iz Zagreba, radi namirenja potraživanja iz zaloga, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 4403/2016-90 od 13. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 26. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4403/2016-90 od 13. ožujka 2026.

Obrazloženje

1. Citiranom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev da je tužena dužna trpjeti namirenje tražbine tužitelja u iznosu od 477.802,11 eur (točka I. izreke), dok je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži trpljenje namirenja tražbine tužitelja u iznosu od 70.290,32 eur (točka II. izreke), te je naloženo tuženoj naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 92.352,90 eur (točka III. izreke).

2. Protiv citirane presude žalbu podnose obje stranke (tužitelj protiv odbijajućeg dijela, a tužena podnosi dvije žalbe; osobno i putem punomoćnika protiv dosuđujućeg dijela) iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 , 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23; dalje-ZPP), predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva (tužena), odnosno prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u preostalom dijelu (tužitelj).

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da je tužena dužna trpjeti namirenje njegove tražbine u iznosu od 548.092,43 eur sudskom prodajom založenih nekretnina

- cijelog suvlasničkog dijela nekretnine, uključujući zemljište i zajedničke dijelove zgrade, povezanog temeljem odredbe čl. 68. i 370. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, s vlasništvom posebnog dijela nekretnine upisanog u zemljišne knjige Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel Zagreb, u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica], zgrada br. ... u [adresa], tlocrtne površine 400 čm i zgrada i dvorište ukupne površine 2036 m2 ili 556 čhv, što u naravi predstavlja ... suvlasnički dio: 21,65/100 Etažno vlasništvo (...), Poslovni prostor ... u prizemlju označen crvenom bojom, ukupne površine 364,32 čm, objekt B, u cijelosti i .... suvlasnički dio: 33,85/100 Etažno vlasništvo (...), Poslovni prostor ... u katu označen crnom bojom, ukupne površine 540,89 čm, objekt B, u cijelosti.

6.1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da su društvo Senmarius d.o.o., u svojstvu korisnika kredita, i PBZ Zagreb d.d., u svojstvu kreditora, zaključili Ugovor o dugoročnom kreditu s valutnom klauzulom dana 24.7.2001. temeljem kojeg je korisniku kredita odobren iznos od 3.600.000,00 kn, a kao sredstvo naplate potraživanja po kreditu da su ugovorena založna prava na više nekretnina i garantni depozit tužitelja. Nadalje utvrđuje da su sklopljena i tri aneksa (dodataka Ugovoru). Tužitelj da nije bio ugovorna strana, već da je isključivo osiguravao kredit koji je PBZ Zagreb d.d. odobrio društvu Senmarius d.o.o. temeljem Ugovora o garantnom depozitu.

6.2. Budući da društvo Senmarius d.o.o. nije podmirivalo dospjele rate kredita, PBZ d.d. da je svoju tražbinu namirio iz garantnog depozita, čime da je tužitelj podmirio tražbinu PBZ-u d.d. čime da je, temeljem odredbe čl. 91. Zakona o obveznim odnosima, na njega prešla tražbina PBZ-a d.d. sa svim sporednim pravima. Tužitelj da ima upisanu nadhipoteku na nekretnini koja je predmet spora.

6.3. Nadalje prvostupanjski sud utvrđuje da je u trenutku podnošenja tužbe tužena bila zemljišnoknjižna vlasnica založene nekretnine, te da je rješenjem posl.br. Z-31426/16 od 13. veljače 2017. zabilježena hipotekarna tužba na nekretnini tužene. To što je tužena nakon zabilježbe hipotekarne tužbe otuđila nekretninu Ugovorom o darovanju od 3. siječnja 2018. da nije od utjecaja na njezinu pasivnu legitimaciju jer da tužba djeluje i protiv svakog kasnijeg vlasnika založene nekretnine. Hipoteka i nadhipoteka da prate nekretninu, a ne vlasnika, što da nadalje znači da promjena vlasništva nije od utjecaja na pravo tužitelja da se naplati iz predmetne nekretnine.

6.4. Prvostupanjski sud nadalje navodi da prigovor zastare nije osnovan pozivajući se na čl. 399. st. 3. ZV-a i čl. 222. ZOO-a jer da, neovisno od toga je li proteklo vrijeme zastare potraživanja, nije zastarjelo pravo tužitelja kao založnog vjerovnika da hipotekarnom tužbom i od tužene kao univerzalne slijednice opterećene nekretnine i kao založnog dužnika zahtijeva trpljenje namirenja dospjele tražbine osigurane založnim pravom.

6.5. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića iz Ručević vještačenja d.o.o. prvostupanjski sud utvrđuje da je za podmirenje dospjelih obveza iz Ugovora o kreditu od tužitelja naplaćeno ukupno tadašnjih 4.047.042,19 kn, odnosno 548.092,43 eur. Nadalje, vještak je naveo da bi redovno dospijeće kredita bilo 31.12.2011. s kojim datumom bi dospjela posljednja tromjesečna rata otplate predmetnog kredita.

6.6. Prvostupanjski sud utvrđuje da spisu ne prileži izjava o otkazu kredita. Međutim, ta činjenica da nije relevantna za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari iz razloga što je nedvojbeno utvrđeno da je tražbina dospjela, odnosno da je kredit u cijelosti dospio na naplatu, te je tužena kao hipotekarna dužnica dužna trpjeti namirenje iz predmetne nekretnine.

6.7. Kako iz zemljišnoknjižnog izvatka proizlazi da tužitelj ima upisanu nadhipoteku temeljem Ugovora o oročavanju novčanog depozita za kreditiranje poduzetnika od 24.7.2001. za iznos od 3.600.000,00 kn uz valutnu klauzulu vezanu za eur prema ostalim uvjetima iz Ugovora, da je tužena dužna trpjeti namirenje tužitelja do navedenog iznosa, odnosno iznosa od 477.802,11 eur jer da, temeljem čl. 222. st. 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na namirenje iz vrijednosti nekretnine samo one tražbine radi čijeg je osiguranja osnovano založno pravo, neovisno što iznos koji je tužitelj platio kao osiguratelj iz depozita premašuje iznos osigurane tražbine nadhipotekom tužitelja. Stoga je tužbeni zahtjev prihvaćen do iznosa od 477.802,11 eur, a preko tog iznosa je odbijen.

7.Donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavka 2. u vezi s člankom 354. stavkom 2. ZPP-a, pa niti bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP -a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo odlučujući o tužbenom zahtjevu. Stoga su neosnovani svi žalbeni navodi stranaka. Kako su obje stranke podnijele žalbe, u nastavku obrazloženja sud će se odvojeno očitovati o žalbenim navodima stranaka.

8.1. Žalbenim navodima tužena ponavlja navode iznesene tijekom prvostupanjskog postupka, odnosno da Ugovor o dugoročnom kreditu nije otkazan, pa da stoga nije niti dospjela tražbina. U spisu doista ne postoji dokaz da je PBZ d.d. otkazala predmetni Ugovor, međutim, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da to nije relevantno jer je tražbina iz predmetnog Ugovora dospjela jer je kredit u cijelosti dospio na naplatu i to znatno prije podnošenja tužbe u ovom predmetu. Relevantno je da je tražbina dospjela i da je korisnik kredita nije podmirio kreditoru, već je to umjesto njega učinio tužitelj iz garantnog depozita.

8.2. U odnosu na žalbene navode da je Ugovor temeljem kojeg je tužena upisana kao vlasnica predmetnih nekretnina ništetan, valja reći da taj Ugovor uopće nije bio predmet spora jer je on za ovaj spor irelevantan, odnosno u ovom postupku je irelevantno temeljem čega je tužena upisana kao vlasnica predmetnih nekretnina. Relevantna je jedino činjenica da je u vrijeme podnošenja tužbe tužena bila upisana kao vlasnica predmetnih nekretnina (koje je tijekom postupka darovala majci).

8.3. Irelevantni su žalbeni navodi tužene da je trebalo utvrditi tko je uzrokovao nemogućnost vraćanja predmetnog kredita. To stoga što je u konkretnom slučaju riječ o hipotekarnoj tužbi. Isto tako, irelevantni su navodi da je PBZ d.d. blokirao sve račune korisnika kredita jer ukoliko je to i točno, to je stvar ugovornog odnosa korisnika kredita i kreditora, a tužitelj sa time nije ništa imao jer je on samo garantirao za plaćanje.

8.4. Žalbeni navodi tužene da ona nije ugovorna strana, pa da nije niti mogla biti tužena su neosnovani. To stoga jer je tužena u trenutku podnošenja tužbe bila upisana kao vlasnica nekretnina na kojima je bila upisana nadhipoteka u korist tužitelja, te je zbog navedene činjenica pasivno legitimirana.

8.5. Neosnovani su žalbeni navodi tužene o postojanju litispendencije jer između ovog postupka i postupka koji se vodi pod posl.br. P-11870/08 ne postoji subjektivni identitet.

9.Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja da je tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti prihvatiti, odnosno da je trebalo obvezati tuženu da trpi namirenje cijele njegove tražbine u iznosu od 548.092,43 eur. Naime, riječ je o hipotekarnoj tužbi te se, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, tužitelj može namiriti samo do visine iznosa do kojeg je uknjiženo založno pravo, odnosno do iznosa od 3.600.000,00 kn, odnosno 477.82,11 eur. Navodi tužitelja da nije mogao predvidjeti koliko će iznositi kamate su neosnovani jer se kamate niti ne spominju u hipotekarnoj izjavi, nego je založnim pravom osigurana tražbina u fiksnom iznosu od 3.600.000,00 kn jer formulacija „te prema ostalim uvjetima iz Ugovora“ ne obuhvaća kamate, niti bilo koji daljn ji iznos preko iznosa od 3.600.000,00 kn. Pozivanje tužitelja na odredbu članka 301. st, 3. ZV - a je irelevantno jer da je intencija ugovornih strana bila da založno pravo osigurava i namirenje kamata, tada bi to bilo navedeno u hipotekarnim izjavama i samim time uknjiženo na taj način u zemljišnim knjigama.

10. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci pozivom na odredbu iz čl. 368. stavka 1. ZPP-a.

U Rijeci, 26. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Larisa Gačanin