REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] A 5

Poslovni broj: Us I-1818/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja PREMEC j.d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 99194389197, kojeg zastupaju opunomoćenici, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Teo Ranić i Ivo Matić, Rijeka, Užarska 17/III, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Rijeka, Ž. fašizma 3, OIB: 36162371878, radi dozvole za boravak i rad, 26. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja tuženika KLASA: UP/I-216- 02/25-09/35883, URBROJ: 511-09-38-25-2 od 23. kolovoza 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prijedlog tužitelja za određivanjem odgodnog učinka tužbe do pravomoćnosti odluke u ovom sporu.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnoga spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/I-216-02/25-09/35883, URBROJ: 511-09- 38-25-2 od 23. kolovoza 2025. (str. 6/2-11/2 spisa) odbijen je zahtjev tužitelja kao poslodavca za izdavanje dozvole za boravak i rad za AC, državljanina Albanije (točka 1.) uz određivanje roka od 15 dana u kojem je stranac dužan napustiti Europski gospodarski prostor (EGP) (točka 2.), uz popratne odluke. Rješenje tuženika doneseno je pozivom na kršenje odredaba Zakona o strancima (Narodne novine br. 133/20., 114/22. i 151/22.; dalje: ZoS) koje se odnose na ulazak, boravak i rad od strane državljanina treće zemlje (čl. 93. st. 1. t. 7. ZoS-a).

2. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost predmetnog rješenja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnost stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te povrede odredaba upravnog postupka. Ističe da je radnik AC kao državljanin treće zemlje u Republiku Hrvatsku došao radi zakonitog rada te je u tu svrhu priložio svu zakonom propisanu dokumentaciju, zbog čega ne predstavlja opasnost za javni poredak. Smatra da je zahtjev odbijen isključivo zbog činjenice da se protiv njega kao poslodavca i navedenog radnika vode prekršajni postupci, pri čemu tuženik nije potpuno utvrdio činjenično stanje niti pravilno primijenio materijalno pravo. Nadalje navodi da je u trenutku pokretanja prekršajnih postupaka zahtjev za izdavanje dozvole već bio u postupku, a duljina trajanja upravnog postupka ne može ići na štetu stranaka. Ističe da prekršajni postupci nisu pravomoćno okončani te da su na prekršajne naloge podneseni prigovori pa da se mora primijeniti načelo presumpcije nevinosti. Prigovara da tuženik nije valjano obrazložio razloge primjene diskrecijske ovlasti niti proveo razmjerno vrednovanje svih okolnosti slučaja. Tijekom spora naglašava da je radniku naknadno izdana dozvola za boravak i rad od druge policijske postaje, čime je stekao određena prava. Ukazuje kako ne mogu biti mjerodavni prekršaji koji se odnose na osobu zakonskog zastupnika ili na prometne i komunalne prekršaje koji nisu u vezi s primjenom Zakona o strancima, a jedan od prekršajnih postupaka protiv poslodavca da je pravomoćno obustavljen zbog zastare prije donošenja osporavanog rješenja. Ističe i nepravilnosti suda pri utvrđivanju činjeničnog stanja u provedenim prekršajnim postupcima. Predlaže sudu poništiti rješenje. Nezakonitim rješenjem da mu se nanosi teško popravljiva šteta koja se očituje u tome da bi se izvršenjem rješenja izložio trošku odlaska i ponovnog vraćanja u Republiku Hrvatsku, a uzevši u obzir da je došao u namjeri zaposlenja i zarade. Stoga predlaže da sud odredi i odgodni učinak tužbe.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev u cijelosti te ustraje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja. Ističe da osporavano rješenje nije doneseno zbog vođenja prekršajnih postupaka, već temeljem čl. 93. st. 1. t. 7. Zakona o strancima budući je utvrđeno da je državljanin treće zemlje zatečen u nezakonitom radu, čime je prekršio odredbe koje uređuju boravak i rad te je protiv njega, poslodavca i odgovorne osobe tužitelja podnijet prekršajni nalog, odnosno optužni prijedlog. Ističe da je tužitelj u postupku upoznat s razlozima donošenja rješenja te mu je omogućeno izjašnjavanje o svim bitnim činjenicama i okolnostima. Smatra neosnovanim navode o nepostojanju opasnosti za javni poredak jer osporavano rješenje nije temeljeno na toj osnovi, već na utvrđenoj povredi zakonskih odredbi. Nadalje navodi da podnošenje zahtjeva za dozvolu ne daje pravo na rad prije njezina izdavanja te da kasnije izdana dozvola ne utječe na zakonitost osporavanog rješenja. U odnosu na prekršajne postupke ističe da činjenica ulaganja prigovora ne isključuje relevantnost utvrđene povrede kao činjenice za potrebe upravnog postupka. Protivi se i prijedlogu za odgodni učinak tužbe, navodeći da bi isti bio protivan javnom interesu. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

4. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5. Radi razjašnjenja činjenica važnih za donošenje odluke (čl. 49. st. 2. ZUS-a), sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora. Druge po tužitelju predložene dokazne prijedloge sud nije izvodio jer ih nije smatrao odlučnim za donošenje odluke budući se činjenice važne za donošenje odluke mogu utvrditi iz isprava u spisu, a sve kako je to obrazloženo u nastavku obrazloženja ove odluke. Sud nije posebno vrednovao dokaze dostavljene po tuženiku koji se odnose na drugog radnika zatečenog u činjenično sličnoj situaciji budući da se navedene okolnosti odnose na drugog državljanina treće zemlje i drugi upravni predmet pa se takve isprave ne mogu neposredno koristiti niti biti odlučne za ocjenu zakonitosti osporenog rješenja u ovom konkretnom sporu.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s odredbom čl. 114. st. 3. ZUS-a, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Iz podataka spisa proizlazi da je tužitelj kao poslodavac 7. veljače 2025. podnio zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad u Republici Hrvatskoj za ZC, državljanina treće države (Republika Albanija), koji je osporavanim rješenjem odbijen jer je uvidom u službene evidencije utvrđeno da je imenovani stranac od strane policijskih službenika Policijske postaje Delnice, Ispostave Čabar, zatečen u nezakonitom radu 26. siječnja 2024. na gradilištu u Delnicama, slijedom čega je podnesen i prekršajni nalog protiv radnika zbog počinjenja prekršaja iz čl. 88. st. 1. Zakona o strancima (Narodne novine br. 133/20., 114/22. i 151/22.; dalje: ZoS), a protiv tužitelja i odgovorne osobe tužitelja optužni prijedlog zbog počinjenja prekršaja iz čl. 88. i čl. 229. st. 1. t. 3. i st. 2. Zakona o radu, čl. 172. st. 2. t. 4. i st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju i čl. 150. st. 1. i 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju. Tužitelju je omogućeno izjašnjavanje u postupku (zapisnik od 4. travnja 2025.).

8. Sud ocjenjuje da je u upravnom postupku utvrđena odlučna činjenica da je državljanin treće zemlje AC obavljao rad prije ishođenja potrebne dozvole za boravak i rad. Ta okolnost proizlazi iz izjave odgovorne osobe tužitelja na zapisnik od 4. travnja 2025., koji je potpisan bez primjedbi, prema kojoj je zahtjev za izdavanje dozvole još bio u postupku u vrijeme kada je stranac zatečen na radu. Navedeno je potvrđeno i službenom bilješkom Policijske uprave primorsko-goranske od 29. svibnja 2024. (str. 24/1 spisa) i Izvješćem o zaticanju Policijske postaje Delnice, Ispostave Čabar, od 26. siječnja 2024. (str. 33/1 spisa). Iz iskaza zakonskog zastupnika tužitelja dodatno proizlazi da je bio upoznat s navedenom povredom jer je radniku dao novac za podmirenje prekršajnog naloga Državnog inspektorata. Navedene isprave sud cijeni u njihovoj međusobnoj povezanosti te zaključuje da iz njih dovoljno jasno proizlazi da je stranac radio prije izdavanja potrebne dozvole. Pritom, tužitelj niti tvrdi niti dokazuje da u vrijeme predmetnog zatjecanja stranac nije nezakonito radio u smislu odredbi ZoS-a. Dodatno vezano uz način utvrđivanja nezakonitog rada sud ukazuje da tim zakonom nije propisana formalna dokazna maksima, slijedom čega činjenica nezakonitog boravka može biti utvrđena i uvidom u službene evidencije, odnosno uvidom u službenu sudsku i/ili upravnu dokumentaciju te drugim prikladnim dokaznim sredstvima.

9. Stoga sud utvrđuje da je u upravnom postupku pravilno utvrđeno da je imenovani državljanin treće zemlje dana 26. siječnja 2024. zatečen u obavljanju rada protivno odredbama ZoS-a te navedena činjenica predstavlja dostatnu pravno relevantnu okolnost za primjenu odredbe čl. 93. st. 1. t. 7. ZoS-a kojom je propisano da nadležno tijelo može odbiti zahtjev ako državljanin treće zemlje krši odredbe tog Zakona koje se odnose na ulazak, boravak ili rad.

10. Opravdano tužitelj navodi kako se u obrazloženju osporenog rješenja navodi veći broj prekršajnih postupaka koji se odnose na tužitelja i odgovornu osobu tužitelja, a koji nisu u neposrednoj vezi s primjenom odredbe čl. 93. st. 1. t. 7. ZoS-a. Međutim, iz izreke i obrazloženja osporenog rješenja jasno proizlazi da odluka nije utemeljena na prekršajnoj odgovornosti tužitelja, već na utvrđenju da je državljanin treće zemlje AC zatečen u obavljanju rada protivno odredbama Zakona o strancima, što je predstavljalo odlučnu činjenicu za donošenje osporene odluke .

11. Navodi tužitelja o tome da je radniku naknadno izdana dozvola za boravak i rad od strane druge policijske postaje nisu od utjecaja na ocjenu zakonitosti osporavanog rješenja budući da se zakonitost upravnog akta ocjenjuje prema činjeničnom i pravnom stanju koje je postojalo u vrijeme njegova donošenja.

12. Nije odlučno ni to što je zahtjev za izdavanje dozvole bio podnesen prije nego što je stranac zatečen na radu. Samo podnošenje zahtjeva ne daje pravo na rad prije izdavanja dozvole pa činjenica da postupak izdavanja dozvole još nije bio dovršen ne čini rad zakonitim.

13. Za primjenu odredbe čl. 93. st. 1. t. 7. ZoS-a nije nužno ni prethodno postojanje pravomoćne odluke u prekršajnom postupku, već je dovoljno da je u upravnom postupku utvrđena relevantna činjenica povrede tog propisa.

14. Stoga prigovori tužitelja koji se odnose na načelo presumpcije nevinosti i činjenicu da prekršajni postupci nisu pravomoćno okončani nisu odlučni za rješenje ove upravne stvari. Upravni postupak i prekršajni postupak imaju različitu svrhu i predmet odlučivanja. U ovom postupku nije se odlučivalo o prekršajnoj odgovornosti tužitelja ili radnika, već o ispunjenosti uvjeta za izdavanje dozvole za boravak i rad.

15. Sud ne nalazi osnovanim ni daljnji prigovor tužitelja kojim osporava zakonitost diskrecijske ocjene tuženika zbog činjenice da su u obrazloženju rješenja navedeni prekršajni postupci protiv tužitelja kao poslodavca državljanina treće zemlje i zastupnika po zakonu društva tužitelja, niti da je jedan od tih prekršajnih postupaka naknadno obustavljen zbog zastare.

16. Naime, iz sadržaja osporenog rješenja i upravnog spisa jasno proizlazi da navedeni prekršajni postupci nisu predstavljali samostalnu i odlučujuću osnovu za odbijanje zahtjeva. Odlučna činjenica na kojoj je tuženik temeljio svoju diskrecijsku ocjenu i odluku bila je utvrđena povreda odredbi Zakona o strancima koja se sastojala u tome da je državljanin treće zemlje obavljao rad prije izdavanja potrebne dozvole za boravak i rad. Sud pritom ne nalazi da bi tuženik prekoračio granice diskrecijske ovlasti ili postupao protivno svrsi zakona. Osporavana odluka je razmjerna cilju koji se njome želi postići, odnosno osiguranju zakonitosti zapošljavanja stranaca i sprječavanju nezakonitog rada. U situaciji kada je utvrđeno da je stranac radio prije izdavanja potrebne dozvole, javni interes za poštivanje propisa preteže nad interesom tužitelja za izdavanje dozvole u konkretnom slučaju.

17. Slijedom navedenoga, sud ocjenjuje da suvišnost pojedinih navoda u obrazloženju osporenog rješenja koji se odnose na druge prekršajne postupke nije imala utjecaja na diskrecijsku ocjenu jer ti navodi nisu bili vrednovani kao odlučni te stoga nisu mogli imati utjecaja na drukčiji ishod upravne stvari. Zakonitost upravne odluke ne ovisi o opsegu obrazloženja niti o broju dodatno navedenih okolnosti, već o postojanju jedne jasno utvrđene i pravno relevantne činjenice koja je podobna za primjenu mjerodavne zakonske odredbe. U konkretnom slučaju ta činjenica postoji i dostatno je obrazložena pa eventualno navođenje drugih, za odluku nebitnih postupaka, ne predstavlja nedostatak koji bi mogao utjecati na pravilnost i zakonitost osporavanog rješenja. Ujedno ovdje sud ukazuje da je odluka o upravnoj stvari sadržana je u izreci rješenja (čl. 98. st. 3. Zakona o općem upravnom postupku, Narodne novine br. 47/09. i 110/21.). Zbog toga bi ponovno vođenje postupka samo radi dopune obrazloženja rješenja ili otklanjanja neke druge procesne manjkavosti u stvari u kojoj sud nedvojbeno utvrdi da je izreka rješenja zakonita, bilo nesvrhovito te protivno načelima učinkovitosti i ekonomičnosti, što je i ratio odredbe čl. 116. st. 2. ZUS-a, koja odredba obvezuje sud da u takvoj situaciji tužbeni zahtjev odbije.

18. Slijedom navedenoga, odnosno kako prekršajni postupci nisu predstavljali odlučnu osnovu za donošenje osporavanog rješenja, već je odluka utemeljena na činjenici nezakonitog rada državljanina treće zemlje, sud nije smatrao potrebnim pribavljati prekršajne spise Općinskog suda u Rijeci niti dodatno raspravljati okolnosti drugih prekršajnih postupaka, budući da njihov ishod nije odlučan za ocjenu zakonitosti osporavanog rješenja.

19. Odluke sadržane u točkama 2. do 4. osporavanog rješenja donesene su pravilnom primjenom odredbi čl. 184. i 203. ZoS-a, na koje se tuženik u obrazloženju rješenja osnovano pozvao.

20. Slijedom svega navedenog, sud zaključuje da osporavan im rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja. Primjena diskrecijske ovlasti bila je proporcionalna i usmjerena zaštiti javnog interesa u sprječavanju nezakonitog rada i zlouporabe sustava radnih dozvola. Tuženik je pravilno utvrdio da je državljanin treće zemlje prekršio odredbe ZoS-a koje se odnose na rad čime su bile ispunjene pretpostavke za odbijanje zahtjeva za izdavanje dozvole za boravak i rad propisane odredbom čl. 93. st. 1. t. 7. ZoS-a.

21. Stoga je sud na temelju čl. 116. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno odlučeno je kao u izreci presude.

22. U odnosu na prijedlog za određivanjem odgodnog učinka tužbe, sud je isti ocijenio neosnovanim.

23. Čl. 42. ZUS-a propisano je da tužba nema odgodni učinak (stavak 1.) te da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu (stavak 2.).

24. Osporavanim rješenjem predmetni stranac nije protjeran iz Republike Hrvatske odnosno EGP-a, niti mu je određena zabrana povratka na područje Republike Hrvatske ili EGP-a, već mu je određen rok za dragovoljno napuštanje. Sud stoga ne nalazi da bi izvršenjem osporene odluke tužitelju prijetila šteta koja se teško može popraviti, niti se štetom u smislu čl. 42. st. 2. ZUS-a može smatrati šteta na koju se tužitelj poziva. Pritom sud primjećuje da okolnost da navedeni stranac namjerava raditi i ostvarivati prihod u Republici Hrvatskoj ne predstavlja takvu štetu, budući da on egzistenciju može ostvarivati i u drugim državama, uključujući i državu čiji je državljanin.

25. Nadalje, tužitelj nije konkretno obrazložio ni zbog čega bi odgoda izvršenja osporene odluke bila u skladu s javnim interesom.

26. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 42. st. 4. ZUS-a, odlučeno je kao pod t. I. izreke rješenja.

27. O trošku upravnog spora, sud je odlučio odgovarajućom primjenom odredbe čl. 147. st. 1. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njegovom zahtjevu za naknadu troškova upravnog spora. Stoga je odlučeno kao u t. II. izreke ovog rješenja.

U Rijeci 26. svibnja 2026.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).