Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-640/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak – Premec predsjednice vijeća, Dijane Hofer sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZŽ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Goranu Devrnji, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. (OIB:87939104217) iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-712/2025-9 od 26. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 26. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-712/2025-9 od 26. veljače 2026.

II/Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Toč.I. izreke pobijane presude utvrđene su ništetnima odredbe čl.5 i čl.5.1. Ugovora o kreditu broj 312311 od 25. listopada 2007. sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika VOLKSBANK d.d. koje glase: ''Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a naročito sljedeće naknade: 'Naknada za odobrenje kredita:

1,75% (slovima: jedancijelihsedamdesetpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.'" pa je toč.II. izreke naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 579,72 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 9. studenoga 2007. do isplate. Toč.III. izreke tuženik je obvezan naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 1.007,90 Eur sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2.Pravovremenom žalbom tuženik pobija opisanu presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom ovom sudu da je preinači, podredno ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Zahtijeva i trošak žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4.Žalba tuženika je neosnovana.

5.Naime, predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe čl.5. i čl.5.1. Ugovora o kreditu broj 029-50-3830176 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora dana 25. listopada 2007. u dijelu u kojem je ugovorena naknada za odobrenje kredita (dalje: ulazna naknada) u visini od 1,75 % od iznosa kredita, jednokratna koja je tužitelju naplaćena 9. studenog 2007. i radi povrata s tog osnova tuženiku uplaćenog iznosa od 579,72 Eur sa zateznom kamatom tekućom od dana 9. studenog 2007. do isplate.

5.1.Polazeći od nesporne činjenice sklapanja predmetnog ugovora o kreditu u svrhu adaptacije kuće tužitelja i da je tužitelju naplaćena naknada za odobrenje kredita u utuženom iznosu, prvostupanjski sud je dokazni postupak koncentrirao na raspravljanje tužbene teze da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed pripremljen od strane prednika tuženika – pa i konkretna ugovorna odredba o kojoj stranke nisu pregovarale, da tužitelju nije pojašnjeno na što se sporna naknada uopće odnosi, a što da je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, radi čega da su predmetne odredbe nepoštene, a posljedično i ništetne u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP – "Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09,79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) kao mjerodavnog propisa obzirom na vrijeme zasnivanja predmetnog kreditnog odnosa.

6.Analizirajući rezultate provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi sporne naknade, niti mu je objašnjeno na što se ta naknada odnosi i koje troškove pokriva, slijedom čega da se radi o standardnoj ugovornoj odredbi koju je unaprijed formulirao tuženik i na koju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, a da mu je tuženik trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih bi isti mogao shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje će takva odredba imati na njegove financijske obveze, a što da je kreditor mogao ostvariti samo da mu je omogućio aktivno pregovaranje i pružio potpune obavijesti kojim se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljivom. Spornom ugovornom odredbom da je na tužitelja prenesena obveza plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Nastavno navodi i da odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO/05 – "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23) nisu predviđale plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama no iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Zaključivši da je utvrđenim postupanjem kreditor protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to je spornu odredbu o naplati naknade sadržanu u dijelu čl. 5. i čl.5.1. predmetnog Ugovora ocijenio nepoštenom u smislu odredbe čl. 96.stav. 1. i 2. ZZP te nastavno tome – sukladno odredbi čl.102.stav.1.ZZP – ništetnom.

6.1. Tuženikov prigovor da je predmetna odredba Ugovora bila jasna, razumljiva i lako uočljiva zbog čega da prema odredbi čl. 99. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive prvostupanjski sud je otklonio kao neutemeljenog, ističući da je ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ne samo gramatički razumljiva, nego ako su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Iz tekstualnog sadržaja predmetne ugovorne odredbe da međutim proizlazi da ista ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, pa se stoga na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti.

6.2.Na osnovu prethodnih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je obvezao tuženika na vraćanje tužitelju primljenog (nespornog) iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi i to pozivom na odredbu čl.1111. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO – "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23) sa zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja do isplate utvrdivši tuženika nepoštenim stjecateljem u smislu odredbe čl.1115. ZOO/05.

7. Prigovor zastare prvostupanjski sud je odbio pozivajući se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici od 30. siječnja 2020. prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stav. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

8. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda o tome da se o spornoj odredbi nisu vodili pojedinačni pregovori te da ona suprotno načelu dobre vjere (savjesnosti i poštenja) uzrokuje značajniju ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

9. U odnosu na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, valja navesti da tužitelj u žalbi pobliže ne navodi o kojoj se bitnoj povredi odredaba parničnog postupka radi, a niti se o tome može zaključiti iz sadržaja obrazloženja žalbe, naprotiv - iz njezinog sadržaja uopće ne proizlazi da bi se presuda pobijala iz tog žalbenog razloga. Stoga se ovaj sud, u primjeni odredbe čl.365.stav.2. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) koncentrirao na ispitivanje eventualno počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP -a na koje pazi po službenoj dužnosti i posljedično tome utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od navedenih.

10. Tuženik u žalbi, uz iznošenje odlučnih činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, a i sadržaja odredbi ZZP koje normiraju standard razumljivosti ugovornih odredbi – u bitnom – ponavlja da je predmetna ugovorna odredba jasna i lako uočljiva odredba zbog čega da njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati te opširno obrazlaže svoje stajalište da je tužitelju omogućeno pregovaranje o spornoj ugovornoj odredbi prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu ove naknade te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. Nastavno u žalbi tuženik ističe da prvostupanjski sud svoj stav o nepoštenosti navedenih odredbi temelji isključivo na izostanku pojedinačnog pregovaranja pri čemu smatra - da sve da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što tuženik osporava i tvrdi da jest, navedeno samo po sebi ne znači da se njima uzrokuje neravnoteža na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja već se navedeno mora utvrditi, a da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da zbog toga što se o predmetnim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da je narušena pravična ravnoteža .

11. Odgovarajući na žalbene navode od odlučnog značaja u okviru ovlasti iz odrede čl.375.stav.1. ZPP valja navesti da tuženik zanemaruje da se iz sadržaja toč. 5.1. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena „naknada od 1,75% od iznosa kredita“, prije svega uopće ne može zaključiti o kakvoj se naknadi radi i o eventualno pruženoj usluzi/ili uslugama jer nije navedena ni svrha takve naknade a niti troškovi koji se istom podmiruju - kako to zahtjeva odredba članka 74. ZZP. Sa navedenim valja povezati i sadržaj čl.9. 9. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da tužitelj podmiruje i sve javnobilježničke – i sudske troškove i pristojbe i sve druge troškove vezane za provedbu sredstava osiguranja (troškove procjene nekretnine, troškove police osiguranja nekretnine i troškove police životnog osiguranja) i dr. pa i navedeno doprinosi nerazumljivosti sadržaja ugovorene ulazne naknade.

11.1.I ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da je Ugovor o kreditu pripremio kreditor na unaprijed formuliranom obrascu te da tužitelj nije mogao utjecati na promjenu unaprijed formuliranih odredaba pa tako ni na predmetnu ugovornu odredbu pa kako tuženik tijekom postupka nije iznio koji su se troškovi namirili toč.5.1. ugovora ugovorenom naknadom (čija visina zavisi o visini odobrenog kredita) to je i po ocjeni ovoga suda evidentno da je ta odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja koji je platio ugovorenu naknadu bez da je znao koju uslugu ili koji trošak tim iznosom podmiruje. Stoga žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je predmetna naknada iz toč.5.1. ugovorena protivno načelu savjesnosti i poštenja pa tako ni navodima da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu ni ZZP niti ZOO nije bila propisana zabrana ugovaranja takve naknade. Takva naknada mogla se ugovoriti iako nije bila predviđena dispozitivnim odredbama, međutim ugovaranje plaćanja jednokratne naknade prilikom isplate kredita – u okolnostima koje su prethodno elaborirane - nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu, pa kako tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade od odobrenog kredita kojeg je naplatio niti je naveo koje stvarne troškove i usluge je njome podmirio, očito je da je takva odredba na štetu tužitelja i da je stvorila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka te je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

11.2. Kako je odredbom čl. 96. ZZP propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je čl. 102. stav. 1. istog Zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a da su člankom 323. stav. 1. ZOO propisane posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora te da se na vraćanje primljenog s osnove ništetne odredbe primjenjuju odredbe o stjecanju bez osnove iz članka 1111. do 1115. ZOO, to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom citiranih zakonskih odredbi obvezao tuženika vratiti tužitelju iznos primljen s osnova predmetne ništetne ugovorne odredbe sa zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja do isplate.

11.3.Pravilnim ovaj sud prihvaća i zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik nepošteni stjecatelj jer je utužene iznose primio temeljem nepoštenih odredbi koje je u svoju korist unio u Ugovor o kreditu čime je isključio mogućnost pregovaranja o istima.

12.Obzirom na sve izneseno evidentno je da niti jedan žalbeni razlog zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu nije osnovan, pa je njegovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i primjenom čl. 368. stav. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanim toč.I. – i II. izreke.

13. Osporavajući odluku o troškovima postupka tuženik u žalbi prigovara vrijednosti predmeta spora no valja navesti da je odnosni prigovor istaknuo tek u žalbi, na što je prekludiran imajući u vidu odredbu čl.352.stav.2. ZPP slijedom čega se prvostupanjski sud u ocjeni zatraženih troškova tužitelja osnovano rukovodio vrijednošću predmeta spora koju je tužitelj označio u tužbi. Osnovano je tužitelju dosuđena i nagrada za pristup ročištu radi objave presude (istovjetno i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev- 832/2022-2 od 22. ožujka 2023. ). Naime, pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku – odvjetniku na ročištu za objavu presude izravno je povezano sa pravom na pristup sudu (čl.29. Ustava Republike Hrvatske i čl.6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima) upravo zbog saznanja o razlozima presude obzirom na njezino usmeno obrazloženje, a i uručenje same presude.

13.1. Obzirom na prethodno izneseno valjalo je žalbu tuženika odbiti i potvrditi odluku o troškovima postupka sadržanu u toč.III. izreke pozivom na odredbu čl.380.toč.2. ZPP.

14. Obzirom na žalbeni neuspjeh tuženika, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu 26. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec