Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Nade Horvatović, predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Ivanke Mašić, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nine Lukić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. PA i dr., zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90. i 29/94.), odlučujući o žalbi okr. PA, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 25. studenog 2022., broj: Pp-15101/2022, u sjednici vijeća održanoj 26. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba okr. PA kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda u odnosu na tog okrivljenika.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okr. PA je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 50,00 EUR (pedeset eura) u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 25. studenog 2022., broj: Pp-15101/2022, okr. PA i okr. JA su proglašeni krivima da su, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinili prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji im je, svakome, izrečena novčana kazna 300,00 kuna / 79,78 eura, koju su dužni platiti u roku 15 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne te su obvezani i na naknadu troškova prekršajnog postupka 100,00 kuna / 13,27 eura.

2. Protiv te presude, žalbu je podnio okr. PA osobno zbog svih žalbenih osnova. Predlaže da se žalba prihvati i pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi optužbe, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

5. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik, iako to izrijekom u žalbi ne naznačuje, očigledno smatra da mu je povrijeđeno pravo obrane, jer tvrdi da je prvostupanjski sud odbio sve njegove dokazne prijedloge i to uz paušalan navod da isti nisu bitni za odlučivanje o prekršajnoj sankciji u ovom postupku, tvrdi da je sud dužan svakom okrivljeniku dostavljati zapisnike s ročišta kako bi mogao biti upoznat s radnjama koje se poduzimaju tijekom postupka a njemu sud nije dostavio zapisnik s ročišta od 24. listopada 2022. te tvrdi da je zatražio odgodu ročišta zakazanog za 23. studeni 2022. i to upravo iz razloga što nije upoznat sa svjedocima koje je sud odlučio saslušati niti je bio upoznat s dokazima koje je sud odlučio izvesti u ovom postupku (jer mu sud nije dostavio zapisnik s prethodnog ročišta) a njegovo je elementarno pravo informiranje i priprema za ročišta.

6. Nije točna žalbena tvrdnja da je prvostupanjski sud odbio sve dokazne prijedloge okrivljenika jer je okrivljenik, između ostalog, predložio i ispitivanje zaštitara, a prvostupanjski sud je na glavnoj raspravi 23. studenog 2022. izveo dokaz ispitivanja kao svjedoka TA koji je inkriminirane prilike obavljao poslove zaštitara. Također, nije točno da su dokazni prijedlozi obrane odbijeni uz paušalan navod da isti nisu bitni za odlučivanje o prekršajnoj sankciji u ovom postupku, jer je prvostupanjski sud naznačio da je, po njegovoj ocjeni, činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno na temelju rezultata provedenog postupka te da provođenje ostalih dokaza nije neophodno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i da bi se daljnjim izvođenjem dokaza samo odugovlačio postupak i stvarali nepotrebni troškovi.

7. Okrivljeniku se napominje da ni iz jedne odredbe Prekršajnog zakona, a niti Zakona o kaznenom postupku koji se sukladno i pod uvjetima propisanim u odredbi čl. 82. st. 3. Prekršajnog zakona primjenjuje i u prekršajnom postupku, ne proizlazi obveza suda da mora izvesti svaki predloženi dokaz, kao što, s druge strane, nedostatak prijedloga za dopunu dokaznog postupka ne sprječava sud da izvede još kakve dokaze ako ustanovi da stanje stvari nije dostatno razjašnjeno. Prema tome, hoće li ili neće izvesti neki dokaz, pitanje je ocjene suda u svakom pojedinom predmetu, a u ovom prekršajnom postupku, time što je prvostupanjski sud odbio ostale dokazne prijedloge obrane, prema ocjeni ovog suda, nije utjecao na zakonito i ispravno donošenje presude. Ovo tim više što okrivljenik ni za jedan predloženi dokaz nije naveo na utvrđivanje kojih okolnosti predlaže njihovo izvođenje.

8. Neosnovano okrivljenik tvrdi da je sud dužan svakom okrivljeniku dostavljati zapisnike s ročišta jer takva obaveza prvostupanjskog suda nije propisana ni jednom odredbom Prekršajnog zakona, a ni Zakona o kaznenom postupku koji se supsidijarno primjenjuje u prekršajnim postupcima. Osim toga, na temelju odredbe čl. 150. Prekršajnog zakona, okrivljenik je imao pravo svakodobnog razgledavanja, prepisivanja i preslikavanja spisa, koje pravo nije iskoristio.

9. Nisu osnovani ni žalbeni navodi kojima okrivljenik smatra da bi mu pravo obrane bilo povrijeđeno time što je zatražio odgodu ročišta zakazanog za 23. studeni 2022. i to iz razloga što nije upoznat sa svjedocima koje je sud odlučio saslušati niti je bio upoznat s dokazima koje je sud odlučio izvesti u ovom postupku a njegovo je elementarno pravo informiranje i priprema za ročišta. Prije svega, činjenica da okrivljenik ne zna koji svjedoci će biti ispitani, ni na koje okolnosti će isti biti ispitani, po stanovištu ovog suda, nije opravdan razlog za odgodu glavne rasprave. Okrivljenik je uredno pozvan i imao je pravo pristupiti glavnoj raspravi i tako iskoristiti svoje konfrontacijsko pravo, što okrivljenik nije učinio. Pritom je potrebno naglasiti da je okr. PA, prije podnošenja optužnog prijedloga, osobno uručena obavijest iz čl. 109.a Prekršajnog zakona kojom je, između ostalog, obaviješten da se rasprava može održati i donijeti odluka o prekršaju i u njegovoj odsutnosti. Okrivljenik je i u pozivu za glavnu raspravu upozoren u smislu čl. 167. st. 3. i 6. Prekršajnog zakona da će se, ako budu ispunjeni zakonski uvjeti, postupak provesti i bez njegove nazočnosti. Nadalje, iz podataka u spisu proizlazi da je okrivljenik dostavio pisanu obranu i da je za obje glavne rasprave bio uredno pozvan a nije pristupio. Stoga, evidentno je da je okrivljeniku bilo omogućeno da sudjeluje u postupku, što on nije iskoristio, već je iskoristio svoje pravo da se brani pisanim putem, a prvostupanjski sud je, sukladno čl. 167. st. 3. Prekršajnog zakona, pravilno zaključio da se glavna rasprava može održati i bez nazočnosti okrivljenika jer to nije od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

10. Slijedom navedenog, nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka.

11. U žalbi zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, okrivljenik citira zakonsku odredbu čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira i tvrdi da nije ostvario obilježja tog prekršaja jer se on ni sa kim nije tukao, ni svađao niti je na ikoga vikao. Okr. PA, kako to proizlazi iz činjeničnog opisa prvostupanjske presude, nije ni proglašen krivim da se s nekim tukao ili svađao ili da bi na nekoga vikao pa su u tom smislu promašeni žalbeni navodi kojima ta činjenica ističe. Ovaj sud smatra da ponašanje za koje je okr. PA proglašen krivim (prišao je EA i objema ga rukama uhvatio u predjelu lijeve ruke pokušavajući ga izvući iz poslovnice Privredne banke Zagreb te nedugo potom objema rukama uhvatio GA za lijevu nadlakticu i, uz okr. JA koji je EA uhvatio objema rukama za desnu nadlakticu, izvukao ga iz poslovnice) potpada pod zakonski pojam „ili na drugi način“ iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira i ispunjava sva bitna obilježja prekršaja za koji je i proglašen krivim. Radnja izvršenja prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira sastoji se od poduzimanja bilo kojeg ponašanja koje se može ocijeniti kao nepristojno a koje je svojom kvalitetom ekvivalentno radnjama koje su u zakonskom opisu navedene primjerice (tuča, svađa, vika), iz kojeg razloga i ovaj sud smatra da je ponašanjem okr. PA ostvareno biće prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Stoga, nije osnovana ni žalba zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava.

12. Suština žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja svodi se na isticanje ponašanja EA uz tvrdnju da je upravo ponašanje te osobe bilo uznemirujuće, da su negodovali svi koji su čekali u redu, da se zaštitar oglušio na njihova višekratna upozorenja i prigovore i nije poduzeo ništa kako bi EA upozorio na njegovo ponašanje, da je upravo EA bio inicijator događaja pa da je u tom smislu prvostupanjski sud trebao pregledati cjelokupnu DVD snimku. Također, okrivljenik navodi da su iskazi svjedoka TA i EA paušalni i neistiniti, iznoseći razloge za taj svoj stav, te ističe da je okr. JA priznao svoju radnju i prekršaj ali nikako u odnosu na njega.

13. Iz takvog sadržaja žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, očigledno je da okr. PA ne osporava objektivni učin prekršaja koji je predmet ovog postupka, dakle ne osporava da je poduzeo one radnje za koje je proglašen krivim, nego smatra da ga ekskulpiraju okolnosti zbog kojih je djelo počinjeno. Međutim, uz puno uvažavanje opisanih okolnosti (ponašanje EA, pasivnost zaštitara TA), okrivljeniku se napominje da one ne opravdavaju njegov postupak, niti ga mogu ekskulpirati od prekršajne odgovornosti. Upravo zbog toga što razlog zbog kojeg je djelo počinjeno ne opravdava okrivljenikov postupak, nije bilo osnove za pregledavanje cjelokupne DVD snimke, ni za izvođenje daljnjih dokaza, niti su za pravilnost i osnovanost prvostupanjske presude relevantni žalbeni navodi kojima se ističe da svjedok TA prešućuje bitne činjenice u vezi prethodnog dijela događaja te da prešućuje činjenicu da su građani iz reda više puta iskazivali nezadovoljstvo ciničnim i provokatorskim ponašanjem EA, kao ni žalbeni navodi kojima se ističe da je svjedok EA prešutio da je preko reda ušao u poslovnicu PBZ banke te smijući se i gestikulirajući prema ostalim građanima izazvao revolt i nezadovoljstvo. Navedene okolnosti koje su dovele do počinjenja inkriminiranog prekršaja ne mogu biti opravdanje za okrivljenikov postupak.

14. Prvostupanjski sud je pravilno i osnovano svoj zaključak o krivnji okr. PA donio, prije svega, na temelju sadržaja pregledane DVD snimke jer se radi o materijalnom dokazu iz kojeg se najvjernije može utvrditi njegovo ponašanje inkriminirane prilike, pri čemu se ponovno ističe da okr. PA ni ne osporava da je poduzeo one radnje za koje je proglašen krivim. Jednako kao što je to utvrđeno iz predmetnog materijalnog dokaza, ponašanje okr. PA opisuje i okr. JA (koji i svoje ponašanje opisuje identično navodima optužbe), kao i svjedok EA pa ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio izvedene dokaze.

15. Neosnovano se u žalbi ističe i da prvostupanjski sud nije primijenio pravilo in dubio pro reo. Navedeno načelo podrazumijeva da sud odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenika ako se i nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, ne daju otkloniti dvojbe o postojanju odnosno nepostojanju nekih činjenica koje tvore obilježja inkriminiranog prekršaja ili o kojima ovisi primjena neke druge odredbe prekršajnog zakonodavstva, o čemu se u konkretnom slučaju ne radi, jer je očigledno da prvostupanjski sud nije ostao ni u kakvoj dvojbi o pravno relevantnim činjenicama koje tvore obilježje inkriminiranog prekršaja. I po ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica pa i nije bilo potrebe da prvostupanjski sud primjeni navedeno pravilo o teretu dokazivanja.

16. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je, temeljitom analizom i ocjenom provedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud pa žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

17. U žalbi zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, okrivljenik navodi da je prvostupanjski sud propustio utvrditi olakotne okolnosti da je on hrvatski branitelj te da je umirovljenik sa skromnim primanjima, zbog čega smatra da je novčana kazna trebala biti umanjena. Razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja prvostupanjskog suda o okolnostima koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja. Utvrđene okolnosti su, imajući na umu protupravnu količinu za koju je okrivljenik proglašen krivim, dostatno vrednovane pa njihova preocjena nije potrebna.

18. U odnosu na žalbenu tvrdnju da je prvostupanjski sud propustio utvrditi olakotnu okolnost da je okrivljenik hrvatski branitelj, napominje se da se ne radi o propustu prvostupanjskog suda jer okrivljenik ni u jednom dijelu prvostupanjskog postupka tu činjenicu nije isticao, a sve i da jeste ovaj sud smatra da, s obzirom na to o kojem prekršaju se radi i na koji način je počinjen, činjenica da je okrivljenik hrvatski branitelj se ne bi mogla cijeniti olakotnom okolnošću. Žalbene navode da je okrivljenik umirovljenik sa skromnim primanjima ovaj sud ocjenjuje paušalno iznesenim a time i neosnovanim, jer okrivljenik ni tijekom prvostupanjskog postupka niti sada u žalbi iste nije dokumentirao niti na neki drugi način učinio izvjesnim. Stoga, cijeneći i da su vrlo izraženi zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, ovaj sud smatra da je izrečena novčana kazna primjerena stupnju krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona, zbog čega nije bilo osnove presudu preinačavati u tom dijelu.

19. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (preračunato u eure na temelju fiksnog tečaja konverzije, zbog stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. U spisu nema podataka da bi okrivljenik bio lošeg imovnog stanja pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka 50,00 eura, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje, kao ni uzdržavanje osoba koje je on eventualno dužan uzdržavati.

20. Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 26. svibnja 2026.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Nina Lukić, v.r.

Nada Horvatović, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 3 ovjerena prijepisa za spis, okr. PA i tužitelja.