REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-1421/2019-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Tamari Dagostin Mušković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice CM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Leana Modrušan, odvjetnica u Puli, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupaju punomoćnici iz odvjetničkog društva Knezović i partneri, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 14. travnja 2026. u prisutnosti tužiteljice, zamjenice punomoćnice tužiteljice i punomoćnika tuženika, 26. svibnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 366-75/2006 kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 30. lipnja 2006., a koje glase:

- u odredbi čl. 3.: „Kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“,

- u odredbi čl. 4.: „Kredit se otplaćuje u 360 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 357,60 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“,

- u odredbi čl. 6. „… ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom. “, - te u odredbi čl. 21.3. „… Odluku o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., … sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbina banke iz ovog ugovora.“,

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB 14036333877, da tužiteljici CM, OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana, s osnova preplaćene kamate, isplati iznos od 5.618,71 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB 14036333877, da tužiteljici CM, OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana, s osnova preplaćenog tečaja CHF valute, isplati iznos od 5.653,75 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB 14036333877, da tužiteljici CM, OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana, isplati iznos od 5.128,43 EUR.

V Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem zahtjeva:

- zatezne kamata na iznose od 5.618,71 EUR i 5.653,75 EUR iznad dosuđenog u točkama II i III izreke ove presude;

- isplatu iznosa od 3.586,43 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče od

1. listopada 2015. do isplate.

VI Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB 14036333877, da tužiteljici CM, OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.850,30 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 26. svibnja 2026. pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VII U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

VIII Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sklopila s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 366-75/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a kojim ugovorom je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 76.000,00 CHF. Navodi da je odredbom čl. 3. Ugovora ugovorena kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 3,88% godišnje , dok je u čl. 6. utvrđena promjenjivost kamatne stope. Ističe da u vrijeme zaključenja ugovora tužiteljica i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi te da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a da se od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnog anuiteta. Ukazuje na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potvrđenu odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a kojom je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. S obzirom da je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje Odlukom banke, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 tužiteljica predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke. Kako je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke s učinkom ex tunc, to da su bez pravnog učinka i sve odluke banke – tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita s istim pravnim učinkom. Nadalje, navodi kako su se temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. sklapali aneksi uz osnovne ugovore, a kojima je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što je za korisnike kredita značilo da se od dana zaključenja aneksa otplata njegovog kredita veže za valutnu klauzulu u EUR. Ništetnost ugovornih odredbi da djeluje ex tunc, odnosno od trenutka kada je ugovor sklopljen, stoga da se ima smatrati da te ništetne ugovorne odredbe nisu niti sklopljene odnosno da pravno ne postoje te je razvidno da ništetnost odredbi osnovnog ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka povlači sa sobom i ništetnost cijelog aneksa. Ističe da su tužiteljica i tuženik 29. veljače 2016. zaključili aneks uz ugovor o kreditu broj 366-75/2006 kojim je utvrđena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ukazuje na pravne stavove iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. Nadalje, navodi kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača , a kojom je utvrđena ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope i ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita veže za valutu švicarskog franka, obvezujuća u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Ističe da su sve opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli protivne kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl. 232. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Ističe kako tuženik nije tužiteljici dostavio svu potrebnu dokumentaciju te da stoga ne može postaviti točno određenu visinu tužbenog zahtjeva, pa predlaže da sud naloži tuženiku dostavu kreditne dokumentacije te da se provede odgovarajuće knjigovodstveno financijsko vještačenje nakon čega će tužiteljica odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu traži u ovom postupku, s time da pojedinačno određene iznose tužiteljica potražuje i zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbe čl. 3., čl. 4., čl. 6. i čl. 21.3. predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, te kojom će tuženiku naložiti da tužiteljici isplati (neodređeni) novčani iznos sa zateznim kamatama koje teku na svaki preplaćeni iznos, a koji će novčani iznos tužiteljica naknadno odrediti u skladu s odredbom čl. 186.b st. 4. i 5. Zakona o parničnom postupku. Predlaže da sud obveže tuženika da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka.

1.1. U skladu s rješenjem ovog suda tužiteljica je, prije dostave tužbe na odgovor tuženiku, podneskom od 25. studenog 2019. ispravila tužbu na način da je označi la visinu tužbenog zahtjeva za isplatu u iznosu od 60.000,00 kuna (sada 7.963,37 EUR uz primjenu fiksnog tečaja konverzije).

1.2. Tužiteljica je u postupku, a nakon provedenog financijskog vještačenja i sukladno obračunu vještaka, konačno uredila svoj tužbeni zahtjev u dijelu u kojem potražuje isplatu, na način da na ime preplaćenih iznosa po osnovi preplaćene kamate potražuje iznos od 5.618,71 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje na pojedinačne dijelove tog iznosa teku od njihova dospijeća pa do isplate, te po osnovi preplaćenog tečaja CHF valute iznos od 5.653,73 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje na pojedinačne dijelove tog iznosa teku od njihova dospijeća pa do isplate , te na ime razlike u nedospjelim glavnicama iznos od 3.586,43 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. pa do isplate. S time da je tužiteljica predložila da u slučaju da sud smatra da valja uzeti u obzir i preplatu iz konverzije da tada predlaže da sud obveže tuženika da joj isplati iznos preplate po kamati u iznosu od 5.618,71 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate, kao i iznos preplate po tečaju u iznosu od 5.653,73 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate, iznos razlike u glavnicama u iznosu od 3.586,43 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate i preostali utvrđeni iznos zateznih kamata u iznosu od 5.128,43 EUR.

1.3. Unatoč protivljenju tuženika, na ročištu održanom 14. travnja 2026. sud je takvu preinaku dopustio smatrajući ju svrhovitom za konačno rješenje odnosa među strankama. Osim toga, za preinaku tužbe postoji uporište u odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu: ZPP) kojom je propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koja je u sudskoj praksi protumačena na način da je tužitelj ovlašten nakon vještačenja preinačiti tužbu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe kako tužiteljica od suda zahtjeva donošenje presude kojom se utvrđuju ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjivost kamatne stope, te kojom se na temelju takvih utvrđenja nalaže tuženiku isplatiti tužiteljicu u iznosu koji će tužiteljica specificirati nakon što joj tuženik dostavi određenu dokumentaciju, a da je takva tužba nedopustiva jer ne sadrži određen zahtjev u pogledu glavne stvari . Ističe da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za primjenu čl. 186.b st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku, pa predlaže da sud tužbu odbaci kao nedopuštenu. Nadalje, ukazuje na nepostojanje pravnog interesa za podnošenje kondemnatorne tužbe i to iz razloga što je tužiteljica provedbom konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača u potpunosti već ostvarila pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Tužiteljica je temeljem provedene konverzije već obeštećena za iznose koje potražuje tužbom. Ističe i prigovor zastare utuženih tražbina. Ukazuje na nepostojanje prava na vraćanje iznosa plaćenih po osnovnom ugovoru nakon izvršene konverzije kredita jer sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi više ne postoje i stoga se iste ne mogu utvrditi ništetnima niti se na temelju istih više može tražiti plaćanje po osnovi stjecanja bez osnove. Navodi kako je neosnovano pozivanje na utvrđenja iz kolektivnog spora te izričito osporava tvrdnje iz tužbe da bi odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uopće bile ništetne. Tuženik ističe kako su predmetne odredbe valjane, slijedom čega tužitelj nema i ne može imati nikakve tražbine prema tuženiku po toj osnovi. Ukazuje kako je prilikom ocjene ništetnosti odredba ugovora o kreditu potrebno uzeti u obzir sve okolnosti ovog konkretnog predmeta koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora, a da je pri tom osobito potrebno voditi računa o tome kakva je saznanja objektivno mogla imati sama tužitelj pri sklapanju ugovora o kreditu uključujući i okolnost jesu li njegova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja i formiranja kamatne stope bili ili morali bit poznati. Nadalje, navodi da valutna klauzula sadržana u predmetnom Ugovoru o kreditu nije ništetna jer je ugovaranje valutne klauzule izričito dozvoljeno temeljem zakona, a valutnu klauzulu nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača te valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Također ističe kako niti u odnosu na odredbu Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope nisu ispunjeni uvjeti za provođenje testa poštenosti te da takva odredba nije ništetna te da bi se o ništetnosti moglo govoriti samo u slučaju da je visina kamatne stope premašila najvišu dopuštenu stopu propisanu čl. 26. Zakona o obveznim odnosima, a što ovdje nije slučaj. Osporava visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik predlaže da sud odbaci tužbeni zahtjev u cijelosti, odnosno podredno da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i tužitelju naloži da naknadi tuženiku troškove postupka.

3. U dokaznom postupku pročitan je ugovor o kreditu, aneks ugovora o kreditu, aneks metodologije promjene kamatnih stopa, opći uvjeti, kamatne stope, nalaz i mišljenje vještaka od 7. kolovoza 2025., kao i ostala dokumentacija u spisu, iskaz svjedoka MM i iskaz tužiteljice.

3.1. U postupku nisu saslušani kao svjedoci CML, AM, LM i ŽM jer je tuženik u postupku odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem navedenih svjedoka.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu broj 366-75/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 30. lipnja 2006., solemniziranog po javnom bilježniku Denisu Krajcaru u Puli 15. studenog 2006. pod brojem OU-1195/06-1, koje su sadržane u čl. 3., 4., 6. i 21.3. toga Ugovora (o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli), te s time u vezi zahtjev za isplatu iznosa od 5.618,71 EUR s osnova preplaćene kamate, iznosa od 5.653,75 EUR s osnova preplaćenog tečaja, te iznosa od 3.586,43 EUR s osnova razlike nedospjele glavnice, sve to s pripadajućim zateznim kamatama.

6. Pri tome, između parničnih stranaka nije sporno da je 30. lipnja 2006. tužiteljica s tuženikom (odnosno s njegovim pravnim prednikom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) zaključila Ugovor o kreditu broj: 366-75/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je tužiteljici odobren kredit za adaptaciju kuće i to u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 76.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita , a s rokom otplate od 30 godina. Nesporno je da je čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa od 3,88% dekurzivno godišnje, te da je ugovoreno da se kamatna stopa neće mijenjati do 28. veljače 2007., a da će se 1. ožujka 2007. promijeniti kamatna stopa te će se ista mijenjati sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke (čl. 6. Ugovora), a korisnik se istu obvezao plaćati. Također je nesporno da su stranke ugovorile valutnu klauzulu kredita u CHF na način da se mjesečni anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank na dan plaćanja (čl. 4. Ugovora o kreditu). Nesporno je da je tuženik tijekom otplatnog perioda mijenjao početno ugovorenu kamatnu stopu od 3,88 % te da je uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica bila dužna plaćati.

6.1. Konačno, nije sporno da je na temelju Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 366-75/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, odnosno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

7. Između parničnih stranaka sporno je mogu li se utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2016., u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, primjenjivati u konkretnom slučaju, s obzirom na sklopljeni Aneks uz Ugovoru o kreditu, te pripada li tužiteljici pravo na preplaćene iznose po predmetnom Ugovoru o kreditu (s osnove preplaćene kamate, preplaćenog tečaja CHF i razlike nedospjele glavnice), kao i je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice.

8. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik (banka kao trgovac) s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima, nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

8.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu broj 3205390586 između tužiteljice i tuženika, a koji u čl. 6. sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, a u čl. 3. i 4. odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom navedenim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužiteljica se pravilno poziva na pravna utvrđenja iz navedenih presuda.

8.3. Pri tome valja istaknuti kako prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

8.4. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odredba sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.

8.5. Dakle, u skladu s navedenim zakonskim odredbama u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

9. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu ovlašten predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljem, odnosno tužitelju kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je on, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

9.1. Upravo na te okolnosti izveden je dokaz saslušanjem svjedoka MM i tužiteljice kao parnične stranke.

9.2. Iz iskaza svjedoka MM utvrđeno je da ista nije sudjelovala u postupku realizacije odnosno obrade predmetnog kredita, te da od 2012. nije zaposlenica tuženika i da stoga nije sudjelovala ni u postupcima vezanim uz konverziju kredita. Također je utvrđeno da bi u postupcima obrade kredita u kojim je ona sudjelovala općenito klijentima obrazložila uvjete kredita koji su bili izloženi u banci, te da bi ukazala da promjena tečaja valute uz koju je vezan kredit može dovesti do povećanja odnosno smanjenja rate kredita i da rata kredita ovisiti o tečaju i o kretanjima na tržištu kapitala ali da na druge posebne rizike vezano za valutu CHF nisu upozoravali klijente, kao i da bi vezano uz promjenjivu kamatnu stopu klijentima samo govorili da može doći do promjene i da postoji rizik da se kamatna stopa može povećati uslijed pogoršanja ekonomske situacije ali da klijentima nisu govorili nikakve posebne uvjete niti parametre vezane uz promjenu kamatne stope.

9.3. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je predmetni kredit podignula za adaptaciju kuće u [adresa] u kojoj kući i danas živi; da je prije podizanja kredita bila u tri banke tražiti ponudu ali da nije mogla dobiti kredit jer je imala primanja od 3.500,00 kuna; da su joj u Hypo banci ponudili kredit u iznosu od 76.000,00 CHF sa mjesečnom ratom od 1.600,00 kuna što joj je bilo prihvatljivo pa je na to pristala; da su joj vezano uz promjenjivu kamatnu stopu objasnili da kamatna stopa može ići gore ili dole i to do 50,00 kuna ali ne više; da joj nisu objasnili pod kojim uvjetima se mijenja kamatna stopa; da joj vezano uz valutu CHF nisu ništa posebno rekli te da joj nisu ukazali na rizike koji bi bili vezani uz tu valutu; da joj je bilo bitno samo da može dobiti kredit sa mjesečnom ratom koju će moći otplaćivati; da joj je rata narasla na iznos od 2.700,00 kuna; da su je naknadno zvali iz banke i pitali želi li konverziju kredita i da je ona na to pristala jer se bojala kako će inače moći plaćati ratu kredita; da joj u banci nisu ništa posebno objasnili oko konverzije; da nije nikada iznajmljivala nekretninu za čiju adaptaciju je podignula predmetni kredit a da se radi o kući od 50 m2 u kojoj cijelo vrijeme živi i u kojoj nije nikada imala prijavljen obrt ili trgovačko društvo.

9.4. Sud je prihvatio kao vjerodostojne iskaze svjedoka MM i tužiteljice, jer su iskazivale detaljno, životno i u skladu s materijalnim ispravama u spisu . Na temelju iskaza tužiteljice, kao i iskaza svjedoka MM, utvrđeno je da tužiteljica prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bila informirana o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu CHF, niti su joj objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja kao ni pod kojim uvjetima se može mijenjati kamatna stopa.

9.5. Tuženik u ovom postupku u bitnome ponavlja navode već istaknute i preispitane u postupku kolektivne zaštite te predloženim dokazima nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužiteljice i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

10. Dodatno, valja istaknuti da je nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valute s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredite.

10.1. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84 ZZP/03 i čl. 99 ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, a pri čemu u ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjena kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema egzaktnih kriterija.

10.2. Nije nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom slučaju ta promjena bila značajna jer je kamatna stopa povećana na 6,20 % u odnosu na početnih 3,88 %, te je povećala kreditno opterećenje tužiteljice kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužiteljice. Pri tome, nije odlučna ni okolnost da visina kamatne stope tijekom otplatnog perioda nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu kamatnu stopu jer navedena okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope od strane tuženika, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove primjene.

10.3. Glede valutne klauzule valja ukazati da je njeno ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO, a u postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorna odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99 ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi, niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

10.4. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu sa pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezani tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je, već u kolektivnom sporu u kojem je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne, nije lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.

10.5. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom I izreke ove presude.

11. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

11.1. Tužiteljica stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetni odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope i ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli od strane tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pri tome je stav ovog suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 81. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

12. Pri tome, prema pravnom shvaćanju ovog suda, a suprotno navodima tuženika, tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa neovisno o izvršenoj konverziji.

12.1. Naime, konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu izvršena je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15 – dalje u tekstu: ZID ZPK), a radi se o aktu kojim se na temelju zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz članak 19.s točka 6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim Zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

12.2. Odredbama ZID ZPK-a, a niti Dodatkom ugovoru o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja sa potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu . Dodatkom ugovoru o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje preplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi pa suprotno tvrdnjama tuženika istima nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti EUR izvršena na temelju ZID ZPK -a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

12.3. Sukladno navedenom, prama pravnom shvaćanju ovog suda, korisnicima kredita, unatoč sklopljenim dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija, pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ako se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK.

12.4. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi broj C-118/17 od 14. ožujka 2019.u predmetu FM protiv Erste Bank Hungary Zrt, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje, tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvarivati povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju je riječ o izmjeni ugovora intervencijom stranaka jer je ZID ZPK predvidio mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji, ali s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) upitno je, je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a potrošači su sklapali dodatke ugovora iz razloga što su uslijed nepoštenih ugovornih odredbi njihove obveze bile toliko povećane da je bila dovedena u pitanje njihova egzistencija, što proizlazi i iz iskaza tužiteljice da je na konverziju pristala jer se bojala kako će inače moći plaćati ratu kredita.

12.5. Također, prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije izraženom u presudi broj C-452/18 od 9. srpnja 2020. nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinka prema potrošaču. Posljedično tome, iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora. U konkretnom slučaju, na temelju iskaza tužiteljice i drugih izvedenih dokaza, nije utvrđeno da se tužiteljica odrekla prava na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

12.6. U odnosu na navode tuženika u dijelu u kojem ukazuje na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., valja istaknuti kako nije sporno da je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, suprotno navodima tuženika, to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku (kakav je i ovaj) i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), sklopljenog između tužitelja kao potrošača i banke kao davatelja kredita, već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

12.7. Dodatno valja istaknuti da korisnik kredita ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka odnosno aneksa ugovora o kreditu po pravilima ZID ZPK. Naime, ništetnost nastupa po samom Zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom (tako i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev 809/2019- 2 od 21. prosinca 2022., Rev 57/2024-2 od 23. siječnja 2024.). Takvo pravno shvaćanje podudarno je i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojem sama činjenica da su stranke sklopile aneks ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK kojim su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenile u pogledu valutne obveze kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je tužitelj kao korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

12.8. Stoga, tužiteljici unatoč sklopljenom Aneksu uz ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koje je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu.

13. Kako su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo utuženo razdoblje uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene a time i poštene, kao i iznos preplate priznat prilikom konverzije kredita.

13.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Marimar-Fin d.o.o. koji je u svom nalazu i mišljenju utvrdio razliku između plaćenih anuiteta prema predmetnom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je tužiteljica trebala plaćati u utuženom razdoblju uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, te je izvršio usporedbu s provedenom konverzijom. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 76.000,00 CHF, da je početna kamatna stopa bila 3,88 %, da je početni tečaj na dan isplate kredita bio 1 CHF = 4,6150 HRK, te da je izvršena konverzija kredita.

13.2. Na temelju navedenih utvrđenja i izračuna vještak je utvrdio da preplate nastale kao posljedice promjene početnog tečaja CHF tuženika važećeg na dan korištenja kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta za utuženo razdoblje (do 30. rujna 2015.) iznosi 5.653,75 EUR (Tabela br. 5. Nalaza i mišljenja), a da razlika između stvarno naplaćene kamate po kreditu u odnosu na početno ugovorenu kamatu od 3,88 % godišnje do 31. prosinca 2013., a od 1. siječnja 2014. pa nadalje primjenom kamatne stope od 3,23 % iznosi 5.618,71 EUR (Tabela br. 4. Nalaza i mišljenje), odnosno da ukupna preplata po anuitetima iznosi 11.272,46 EUR. Nadalje, vještak je izračunao da zatezna kamata obračunata na svaki preplaćeni iznos od dana preplate do 30. rujna 2015. iznosi 5.421,19 EUR (Tabela br. 6. Nalaza i mišljenja). Razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice s valutnom klauzulom u CHF obračunatom po početnom tečaju iznosi 3.586,43 EUR, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita. Tuženik je tužitelj ici u obračunu konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. utvrdio preplatu u iznosu od 292,76 EUR. Također, vještak je utvrdio da je konverzija kredita izvršena ispravno i u skladu s odredbama ZID ZKP.

13.3. Tražbine se zatvaraju na način da se najprije zatvaraju zatezne kamate obračunate do dana konverzije, pa zatim pojedinačne razlike u anuitetima (čl. 172. ZOO), pa kada se od iznos ukupno obračunatih zateznih kamata na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i tečaja do 30. rujna 2015. (5.421,19 EUR) umanji za preplatu iz konverzije (292,76 EUR), preostali iznos zateznih kamata (do 30. rujna 2015.) iznosi 5.128,43 EUR.

13.4. Slijedom navedenog, prema vještaku ukupna tražbina tužitelja na dan 30. rujna 2015. s obračunatom zateznom kamatom s uključenim samo pozitivnim razlikama i umanjenjem za preplatu iz konverzije po tuženiku obuhvaća:

- 11.272,46 EUR s osnova preplaćenih anuiteta – kamate i tečaja do 30. rujna 2015. (5.653,75 EUR s osnova preplaćenog tečaja i 5.618,71 EUR s osnova preplate zbog promjene kamatne stope);

- 5.128,43 EUR s osnova zateznih kamata na svaki preplaćeni iznos do 30. rujna 2015. (nakon umanjenja s preplatom priznatoj u konverziji) te

- 3.586,43 EUR s osnova razlike u glavnici.

13.5. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka s obzirom na to da je sačinjeno objektivno i stručno, u skladu s pravilima struke poštujući nalog zadan od strane suda. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju smatrajući kako je tužitelj obeštećen provedenom konverzijom, te da je vještačenje bespredmetno s obzirom na sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu, koje navode tuženika ovaj sud ne nalazi osnovanim, a kako je to već ranije detaljno obrazloženo te takvim navodima tuženik nije doveo u pitanje pravilnost matematičkog izračuna vještaka, a tuženik je izričito naveo kako na navedene okolnosti nije potrebno usmeno saslušavati vještaka.

14. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka sud je utvrdio da je tužiteljica sklapanjem Aneksa o konverziji samo manjim dijelom obeštećena i to za utvrđeni iznos preplate u visini od 292,76 EUR, budući da je uslijed povećanja kamatne stope i povećanja tečaja CHF od isplate kredita do provedene konverzije ukupno preplatila 11.272,46 EUR uvećano za pripadajuće zatezne kamate. Stoga, sklapanjem dodatka o konverziji nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

14.1. Dakle, tužiteljica je ukupno preplatila 11.272,46 EUR po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli do dana konverzije. Na pojedinačne iznose preplate tužitelju pripadaju zatezne kamate od dana plaćanja, odnosno od kada je tuženik primio uplate kao nepošteni stjecatelj (čl. 1111. u vezi s čl. 1115. ZOO/05.), kako je to obrazloženo u točki 11.1. obrazloženja. Zatezne kamate na pojedinačne iznose preplate do dana konverzije (30. rujna 2015.), umanjene za iznos pretplate priznat u konverziji, iznose 5.128,43 EUR. Naime, iznos dospjelih zateznih kamata do dana konverzije (5.421,19 EUR) umanjen je za pretplatu priznatu u konverziji (292,76 EUR) u skladu s izračunom vještaka primjenom čl. 172. ZOO/05, jer korisnik kredita ne može kumulirati pretplatu koja mu je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego ima pravo na razliku ako ona postoji (takvo pravno shvaćanje iznijeto je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1096/2022 od 8. studenog 2022.).

15. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati ukupni iznos od 5.618,71 EUR na ime preplate po osnovi kamatne stope te iznos od 5.653,75 EUR na temelju preplate s osnova tečaja CHF, kao i iznos od 5.128,43 EUR na ime zateznih kamata obračunatih na pojedinačne iznose do konverzije umanjeno za iznos preplate priznat konverzijom. Na dosuđene iznose od 5.618,71 EUR i 5.653,75 EUR tužiteljici pripadaju zatezne kamate od 1. listopada 2015. do isplate, dok na iznos obračunatih zateznih kamata (u iznosu od 5.128,43 EUR) ne teku zatezne kamate (čl. 31. ZOO/05), pa je u preostalom dijelu, iznad dosuđenog, valjalo odbiti zahtjev tužiteljice za isplatu zatezne kamate.

16. Osim iznosa po osnovi preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli do dana konverzije, tužitelj ica potražuje i isplatu razlike između nedospjele glavnice definirane od strane tuženika u provedenoj konverziji i glavnice koja bi na dan konverzije bila utvrđena primjenom početnih parametara ugovora o kreditu, koja razlika prema obračunu vještaka iznosi 3.586,43 EUR, a u kojem dijelu tužbeni zahtjev nije osnovan.

16.1. Naime, po pravnom shvaćanju ovog suda, tužiteljica je sklapanjem Aneksa uz Ugovoru o kreditu prihvatila visinu nove glavnice izražene u valuti euro i odredbe tog Aneksa nisu utvrđene ništetnima niti su one izgubile svoju djelotvornost, kako je to već obrazloženo u točci 12.6. obrazloženja, uz napomenu da na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da je tuženik izračun konverzije izvršio ispravno i u skladu s odredbama čl. 19.c Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., kao i da u tijeku postupka nije osporeno da je konverzija u cijelosti provedena u skladu s odredbama ZID ZPK.

16.2. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, tužiteljici ne pripada pravo zahtijevati i ovu isplatu, već joj pripada pravo samo na isplatu onih iznosa koje je tuženik od nje naplatio temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i to samo u visini one razlike koja nije uzeta u obzir prilikom sklapanja navedenog Dodatka, a sve na način kako je to obrazloženo u ovoj odluci. Tuženik u tom dijelu (u iznosu razlike nedospjele glavnice) nije od tužiteljice ništa stekao niti ništa naplatio, stoga nema ni osnove za povrat navedenog iznosa. Slijedom navedenog, odbijen je po toj osnovi zahtjev tužitelja za isplatu 3.586,43 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.

17. Konačno, neosnovan je i tuženikov prigovor zastare.

17.1. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja o ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili nas drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite (tako i prema objedinjenom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.).

17.2. Postupak kolektivne zaštite u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno je okončan u odnosu na tuženika donošenjem odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), pa do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (13. lipnja 2019.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

17.3. Nije osnovan ni tuženikov prigovor da je nastupila zastara za preinačeni dio. Naime, uređenje tužbenog zahtjeva povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća je i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP), i to iz razloga što se zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva (u skladu s pravnim shvaćanjem građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024., broj Su-IV-123/2024-5).

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u vezi sa čl. 155. ZPP. Tužiteljica je osnovano pokrenula predmetni parnični postupak radi isplate kreditne obveze s osnova ništetnih ugovornih odredbi pa se smatra da je usp jela u pogledu osnove tužbenog zahtjeva, dok je u pogledu visine, uzimajući u obzir konačno postavljeni tužbeni zahtjev, uspjela u omjeru od 76 %, pa njezin ukupni uspjeh u sporu iznosi 88 %, dok uspjeh tuženika iznosi 12 %. Tuženik je stoga u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP dužan tužiteljici naknaditi parnični trošak u omjeru od 76 %.

18.1. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 – dalje u tekstu: Tarifa) tužiteljici pripada za sastav tužbe prema Tbr. 7/1 Tarife 250 bodova, za sastav podnesaka od 3. lipnja 2020. i 15. listopada 2025. prema Tbr. 8/1 Tarife 250 bodova za svaki, za zastupanje na ročištima od 24. rujna 2020. i 14. travnja 2026. prema Tbr. 9/1 Tarife 250 bodova za svako, te za zastupanje na ročištu za objavu presude prema Tbr. 9/3 Tarife 50 bodova, odnosno ukupno 1300 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. Tarife) iznosi 2.600,00 EUR, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 625,00 EUR (Tbr. 46. Tarife), iznosi 3.250,00 EUR. Također, tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 550,00 kuna (odnosno 73,00 EUR), kao i trošak utrošenog predujma za vještačenje u iznosu od 368,19 EUR. Međutim, tužiteljici nije priznat trošak pribave dokumentacije u iznosu od 26,54 EUR s obzirom da isti trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice, niti je istu dokumentaciju tužiteljica dostavila u predmetni spis.

18.2. Dakle, ukupan parnični trošak tužiteljice iznosi 3.691,19 EUR, a tuženik je dužan tužiteljici naknaditi 76 % toga iznosa, što iznosi 2.805,30 EUR. Tužitelju pripadaju zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude na temelju čl. 151. st. 3. ZPP.

18.3. Tuženiku primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ne pripada pravo na trošak, već je razmjerno njegovom uspjehu u sporu umanjen priznati trošak tužitelja.

U Puli-Pola 26. svibnja 2026.

Sutkinja

Tamara Dagostin Mušković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 (tri) istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležan županijski sud.

Dostaviti:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.