REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. Pr-1078/2024-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Danijeli Marotti Andrić, u pravnoj stvari tužitelja PF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Tamari Vejnović Rovis, odvjetnici u Puli, protiv tuženika TUTA BLU d.o.o., Zagreb, Remetinečki gaj 21b, OIB: 23979225956, zastupanog po punomoćniku Igoru Butorcu, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. travnja 2026., u nazočnosti punomoćnice tužitelja Tamare Vejnović Rovis, odvjetnice i punomoćnika tuženika Igora Butorca, odvjetnika, 26. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Nalaže se tuženiku TUTA BLU d.o.o., Zagreb, Remetinečki Gaj 21b, OIB: 23979225956 da tužitelju PF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime neisplaćene plaće isplati na njegov račun koji se vodi kod Privredne banke Zagreb d.d. [broj bankovnog računa] iznos od sveukupno 2.118,48 Eur-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a koje teku:

- na iznos od 353,08 Eur od 28.02.2022. godine,

- na iznos od 353,08 Eur od 31.03.2022. godine,

- na iznos od 353,08 Eur od 30.04.2022. godine,

- na iznos od 353,08 Eur od 31.05.2022. godine,

- na iznos od 353,08 Eur od 30.06.2022. godine

- na iznos od 353,08 Eur od 31.07.2022. godine

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u roku od 15 dana, uvećano za zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.“

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.562,50 eura, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu preko dosuđenog.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi, koju je podnio na Općinski sud u Puli, navodi da je s tuženikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme te da je temeljem tog ugovora bio u radnom odnosu kod tuženika u razdoblju od 1. lipnja 2016. do 30. lipnja 2022. Navodi da je za tuženika obavljao poslove na prodajnom mjestu u Puli, Istarska 3, u trgovini pod nazivom „Solar shop“. Tužitelj nadalje navodi da mu tuženik tijekom trajanja radnog odnosa nije dostavljao obračune plaće i naknade plaće iz kojih bi bilo vidljivo na koji je način plaća obračunavana i isplaćivana, iako je dostavu tih obračuna zatražio u više navrata. Ističe da mu je tijekom 2022. godine tuženik neosnovano djelomično uskratio do tada isplaćivanu plaću, čime su povrijeđena njegova prava iz radnog odnosa. Budući da nije raspolagao obračunima plaće, tužitelj navodi da u trenutku podnošenja tužbe nije mogao točno utvrditi visinu svog potraživanja, već ga je mogao označiti samo okvirno, u iznosu od oko 2.500,00 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini mjesečni iznos. Tužitelj tužbom predlaže naložiti tuženiku da mu za razdoblje od veljače do kolovoza 2022. na ime neisplaćene plaće isplati ukupan iznos od 2.500,00 eura, razvrstan na pojedinačne mjesečne iznose, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i da mu tuženik nadoknadi troškove parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi da su stranke sporazumno raskinule ugovor o radu te da je tim sporazumom utvrđeno da nemaju međusobnih potraživanja i obveza, osim zadnje plaće koja je tužitelju isplaćena. Ističe da je sukladno tome tužitelja odjavio iz radnog odnosa te da je odgovorio na opomenu tužitelja. Tuženik smatra da je tužbeni zahtjev proturječan sam sebi jer tužitelj potražuje i iznose za srpanj i kolovoz 2022. godine, iako je radni odnos prestao 30. lipnja 2022.

3. Tužitelj podneskom od 7. ožujka 2025. navodi da nakon dostave obračuna plaće proizlazi da je iz istih vidljivo kako mu je u 2019. godini isplaćena bruto plaća u ukupnom iznosu od 120.710,50 kuna, odnosno 16.021,04 eura, u 2020. godini 123.946,19 kuna, odnosno 16.450,49 eura, a u 2021. godini 127.179,78 kuna, odnosno 16.879,66 eura. Iz navedenog, prema tvrdnji tužitelja, proizlazi da je njegova plaća u razdoblju od 2019. do 2021. godine rasla, pri čemu je prosječna mjesečna plaća iznosila 1.335,09 eura za 2019. godinu, 1.370,87 eura za 2020. godinu te 1.406,64 eura za 2021. godinu. Za 2022. godinu tužitelj navodi da mu je za prvih šest mjeseci rada kod tuženika isplaćeno ukupno 6.321,35 eura, iz čega proizlazi prosječna mjesečna plaća u iznosu od 1.053,56 eura. Uspoređujući taj iznos s prosječnom mjesečnom plaćom iz 2021. godine, tužitelj smatra da mu je tuženik u 2022. godini neosnovano obračunavao i isplaćivao manju plaću od ugovorene odnosno ranije isplaćivane plaće, te da mu je na taj način samovoljno uskratio dio plaće. Razliku između prosječne mjesečne plaće iz 2021. godine i prosječne mjesečne plaće iz 2022. godine tužitelj utvrđuje u iznosu od 353,08 eura mjesečno. Tužitelj smatra da se potpisom sporazumnog raskida ugovora o radu, u kojem je potvrđeno da osim neisplaćene plaće nema drugih potraživanja prema poslodavcu, nije odrekao potraživanja s osnove manje isplaćenih plaća, jer je upravo neisplaćena odnosno manje isplaćena plaća izuzeta iz takve izjave. Također ističe da u ovom postupku ne potražuje plaću za srpanj i kolovoz 2022., već plaću zaključno s lipnjem 2022., koja dospijeva na isplatu u srpnju. Slijedom navedenog, tužitelj smatra da mu je tuženik u 2022. godini isplaćivao manju plaću od one koja mu pripada, kao i da je povrijedio svoje obveze time što mu nije uredno dostavljao obračune plaća. Istim podneskom predlaže obvezati tuženika da mu za utuženo razdoblje od siječnja do lipnja 2022. isplati na ime razlike plaće ukupan iznos od 2.118,48 eura, razvrstan na pojedinačne mjesečne iznose, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i da mu tuženik nadoknadi troškove parničnog postupka.

4. Tuženik podneskom od 24. ožujka 2025. očitovao na podnesak tužitelja od 7. ožujka 2025. navodeći kako je tužitelj time djelomično povukao tužbeni zahtjev u iznosu od 357,15 eura, koji se, prema navodima tuženika, odnosio na iznos potraživan za mjesec srpanj, sa zakonskim zateznim kamatama od 31. kolovoza 2022. Tuženik navodi da se ne protivi takvom povlačenju, ali potražuje trošak nastao u vezi s tim dijelom postupka. U odnosu na sporazumni raskid ugovora o radu, tuženik smatra da iz odredbe prema kojoj sva međusobna potraživanja i obveze prestaju danom završetka ugovora o radu, osim neisplaćene plaće radniku koja mu pripada do tog datuma, jasno proizlazi da se navedeno odnosi isključivo na plaću za lipanj 2022. godine. Navodi da se ta plaća isplaćivala nakon sklapanja sporazuma te da ju je tuženik tužitelju isplatio, o čemu je u spis dostavio potvrdu o isplati plaće za lipanj 2022. godine. Tuženik smatra da navedena odredba nije nejasna niti dvojbena, osobito zato što govori o plaći u jednini, a ne o dijelovima više neisplaćenih plaća. Prema shvaćanju tuženika, stranke su time jasno ugovorile da danom prestanka ugovora o radu nemaju nikakvih daljnjih međusobnih potraživanja i obveza, osim plaće za lipanj 2022. godine, koja je tužitelju isplaćena. Tuženik nadalje navodi da su tužitelju sve plaće isplaćene sukladno dogovoru i podacima iz platnih lista. Pritom ukazuje i na okolnost da je u relevantnom razdoblju bila na snazi odluka o proglašenju epidemije bolesti COVID-19, i to od 11. ožujka 2020. do 11. svibnja 2022. godine. Slijedom svega navedenog, predlaže da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, uz obvezu tužitelja da mu naknadi troškove parničnog postupka.

5. U odnosu na navod tuženika da je tužitelj podneskom od 7. ožujka 2025. djelomično povukao tužbeni zahtjev, sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o stupnjevitoj tužbi koju uređuje odredba čl. 186.b st. 3. ZPP-a, a kojim je propisan izuzetak od obveze postavljanja određenog tužbenog zahtjeva, u slučaju kada tužitelj ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka (u konkretnom slučaju obračunskih lista za isplatu plaće) kojima raspolaže tuženik. Naime, tužitelj je već u tužbi naveo da zbog nedostatka obračuna plaće ne može precizno utvrditi visinu potraživanja, zbog čega je iznos označio okvirno, uz prijedlog da se tuženiku naloži dostava obračuna plaće, nakon čega će tužitelj postaviti konačni tužbeni zahtjev. Nakon dostave obračuna plaće tužitelj je konačno specificirao tužbeni zahtjev za razdoblje od siječnja do lipnja 2022. godine u iznosu od 2.118,48 eura, odnosno u mjesečnim iznosima od 353,08 eura. Činjenica da je konačno specificirani zahtjev niži od ranije okvirno označenog iznosa ne predstavlja djelomično povlačenje tužbe, nego konačnu specifikaciju tužbenog zahtjeva nakon dostave obračuna plaće.

6. Tuženik je prije upuštanja u raspravljanje podnio prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Puli te se Općinski sud u Puli-Pola, Rješenjem pod Poslovnim brojem: Pr-28/2024 od 10. lipnja 2024. oglasio mjesno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, te je odlučeno da će se po pravomoćnosti rješenja predmet ustupiti Općinskom radnom sudu u Zagrebu kao mjesno nadležnom sudu. Slijedom navedenog, ovaj sud je nakon pravomoćnosti navedenog rješenja postupak nastavio kao nadležan sud.

7. Tijekom postupka sud je pročitao svu dokumentaciju koja prileži spisu, saslušao je tužitelja i zakonskog zastupnika tuženika kao stranke u postupku te je saslušao svjedoka LF.

8. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće za razdoblje od siječnja do lipnja 2022. u ukupnom iznosu od 2.118,48 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, temeljem tvrdnje da mu je tuženik u navedenom razdoblju neosnovano isplaćivao umanjenu plaću u odnosu na ranije isplaćivanu plaću.

10. Među strankama nije sporno da je tužitelj kod tuženika bio zaposlen od 1. lipnja 2016. do 30. lipnja 2022., da je radio na poslovima prodaje u poslovnici tuženika u Puli, da mu je radni odnos prestao Sporazumnim raskidom Ugovora o radu te da mu je tuženik u spornom razdoblju od siječnja do lipnja 2022. isplaćivao plaću.

11. Sporno je je li tuženik tužitelju za razdoblje od siječnja do lipnja 2022. bio dužan isplatiti veće iznose plaće od onih koje je stvarno isplatio, odnosno pripada li tužitelju za navedeno razdoblje razlika plaće u iznosu od 353,08 EUR mjesečno.

12. Odredbom članka 90. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17, 98/19, dalje: ZR-a), propisano je da je poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu odnosno ugovorom o radu, a ako plaća nije tako određena niti ugovor o radu sadrži dovoljno podataka na temelju kojih bi se mogla odrediti, poslodavac je dužan radniku isplatiti primjerenu plaću, odnosno plaću koja se redovito isplaćuje za jednaki rad, a ako takvu plaću nije moguće utvrditi, plaću koju odredi sud prema okolnostima slučaja. Sud je imao u vidu i odredbu članka 96. Zakona o radu prema kojoj poslodavac ne smije bez suglasnosti radnika svoje potraživanje prema radniku naplatiti uskratom isplate plaće ili njezina dijela, pri čemu radnik takvu suglasnost ne može dati prije nastanka potraživanja.

13. Iz Ugovora o radu od 1. lipnja 2016. proizlazi da je tužitelj kod tuženika zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme radi obavljanja poslova kontaktiranja potencijalnih klijenata i poslovnih partnera, prodaje nuđenog asortimana i montaže prodanog asortimana. Odredbom čl. 10. Ugovora je ugovoreno da se plaća i dodaci na plaću prema navedenom isplaćuje jedanput mjesečno, najkasnije do 15. u mjesecu za prethodni mjesec.

14. Iz zahtjeva za isplatom od 13. rujna 2023. proizlazi da se tužitelj prije pokretanja parnice obratio tuženiku navodeći da mu nisu dostavljani obračuni plaće te da mu je tijekom 2022. godine djelomično uskraćena plaća. Iz odgovora tuženika od 3. listopada 2023. proizlazi da je tuženik zahtjev osporio navodeći da je tužitelju radni odnos prestao 30. lipnja 2022. temeljem Sporazumnog raskida ugovora o radu i da nakon prestanka radnog odnosa nema drugih dospjelih potraživanja osim isplate zadnje plaće za lipanj 2022., koja je tužitelju i isplaćena, kao i da su tužitelju uredno predavani obračuni plaća.

15. Iz Sporazumnog raskida ugovora o radu od 1. srpnja 2022. proizlazi da su stranke dogovorile prestanak ugovora o radu i to s datumom 31. lipnja 2022. U sporazumu je navedeno da sva međusobna potraživanja i obveze prestaju s danom završetka ugovora o radu, osim neisplaćene plaće radniku koja mu pripada do tog datuma. Iako je u sporazumu naveden datum „31. lipnja 2022.“, sud navedeno cijeni kao očitu pisanu omašku, jer lipanj ima 30 dana, a iz prijave o prestanku osiguranja proizlazi da je tužitelju svojstvo osiguranika prestalo 1. srpnja 2022., što odgovara prestanku rada s 30. lipnja 2022.

16. Tužitelj je u svom iskazu naveo da ostaje kod svih navoda iz tužbe. Iskazao je da je prilikom zasnivanja radnog odnosa s tuženikom potpisao ugovor o radu, ali da visina plaće nije bila određena pisanim ugovorom, već je usmeno dogovoreno da će njegova mjesečna neto plaća iznositi oko 3.500,00 kuna, odnosno približno 500,00 eura. Naveo je da mu je tuženik tijekom radnog odnosa uredno isplaćivao plaću, koja je u početku iznosila oko 500,00 eura, a s vremenom je rasla do iznosa od približno 1.000,00 do 1.200,00 eura. Povećanje plaće nije bilo uređeno aneksom ugovora o radu niti drugim pisanim ugovorom, nego je poslodavac samoinicijativno povećavao iznos plaće. Tužitelj je iskazao da do same isplate plaće nije znao koji će mu iznos biti isplaćen. Tužitelj je nadalje naveo da je početkom 2022. godine provedena inventura poslovanja trgovine u kojoj je radio, nakon čega ga je poslodavac putem elektroničke pošte obavijestio da će mu se uskratiti dio plaće zbog utvrđenog manjka. Na navedenu elektroničku poštu nije odgovorio. Nakon toga počeo je primati manji iznos plaće u odnosu na iznose koje je primao u ranijem razdoblju. Iskazao je da mu je poslodavac najavu smanjenja plaće dao jedino u toj elektroničkoj poruci. Tužitelj je smatrao kako stanje utvrđeno inventurom ne odgovara stvarnom stanju, ali da protiv toga nije izrazio nikakvo negodovanje niti se tome protivio. Također je iskazao da su i prije inventure iz 2022. godine kod poslodavca bile provođene inventure te da bi ponekad bio utvrđen određeni manjak, za koji bi ga poslodavac teretio, zbog čega bi mu bila isplaćena manja plaća. Međutim, naveo je da ovom tužbom ne potražuje razliku plaće za ranija razdoblja. U odnosu na obračune plaće, tužitelj je iskazao da mu poslodavac za vrijeme trajanja radnog odnosa nikada nije uručivao obračune plaća prilikom isplate plaće. Naveo je da je od poslodavca zatražio obračune plaća u trenutku raskida radnog odnosa, kao i godinu dana nakon toga. Tužitelj je iskazao da je prilikom prestanka radnog odnosa potpisao sporazumni raskid ugovora o radu od 1. srpnja 2022., a istim se odrekao svih potraživanja koja ima prema poslodavcu. Tom prilikom nije tražio da mu poslodavac isplati dugovane plaće iako je smatrao da ima pravo na to te je očekivao da će mu tuženik isplatiti sve dugovane plaće. Naveo je da je sporazumni raskid potpisan nakon što je poslodavcu rekao da daje otkaz, a poslodavac mu je tada rekao da je potrebno potpisati sporazumni raskid kako bi ga mogao odjaviti s tijela osiguranja i prijaviti na Zavod za zapošljavanje. Poslodavac mu je sve do prestanka radnog odnosa svakog mjeseca isplaćivao plaću na račun, ali u umanjenom iznosu. Plaća za lipanj 2022. godine isplaćena mu je tijekom srpnja 2022. godine. Navodi da je prilikom zasnivanja radnog odnosa na razgovoru za posao bio upoznat s time da će mu plaća iznositi oko 500,00 eura, dok su kasnija povećanja plaće bila izvršena bez posebnog dogovora, odnosno samoinicijativno od strane poslodavca. Nadalje je iskazao da je za vrijeme lockdowna radio u punom radnom vremenu, pa tako i tijekom 2020., 2021. i 2022. godine. U tom razdoblju poslodavac mu je isplaćivao plaće u iznosima koji su varirali od mjeseca do mjeseca, primjerice ponekad u iznosu od 5.700,00 kuna, a ponekad 6.000,00 kuna i više.

17. Zakonski zastupnik tuženika KF u svom je iskazu naveo da je direktor tuženika od 2017. godine, a da je, iako u vrijeme zasnivanja radnog odnosa tužitelja još nije bio direktor, upravo on s tužiteljem obavio razgovor prije sklapanja ugovora o radu. Iskazao je da je s tužiteljem tada usmeno bila dogovorena okvirna mjesečna plaća u iznosu od oko današnjih 500,00 eura, kao i da će visina plaće ovisiti o mogućnostima društva i prometu trgovine u kojoj je tužitelj radio, budući da je trgovina tada bila tek otvorena i nije se znalo kako će poslovati. Naveo je da je on osobno računovodstvu svaki mjesec davao podatak o iznosu plaće koji će tužitelju biti isplaćen za prethodni mjesec, pri čemu je taj iznos ovisio o prometu trgovine, ali se pazilo da ne bude manji od dogovorenog minimuma od 500,00 eura. Kako je promet trgovine rastao, a rasli su i troškovi života, tuženik je zaposlenicima povećavao plaće, pa tako i tužitelju, kojem je pred kraj radnog odnosa isplaćivana plaća od oko 1.200,00 eura. Zakonski zastupnik tuženika iskazao je da je bio uvjeren da su tužitelju svakog mjeseca uručivani obračuni plaće, odnosno da su mu, ako to nije bilo učinjeno redovno, dostavljeni na njegovo traženje. U odnosu na prestanak radnog odnosa naveo je da je radni odnos prestao na inicijativu tužitelja, nakon čega mu je ponuđeno potpisivanje sporazumnog raskida ugovora o radu jer je to bila uobičajena praksa. Iskazao je da u trenutku sklapanja sporazumnog raskida nije bilo naznaka da bi tužitelj imao kakva potraživanja prema tuženiku s osnove umanjene plaće te da između stranaka nije bilo nikakvog spora oko dugovanja ili potraživanja. Prema njegovu iskazu, odredba sporazuma prema kojoj prestaju sva međusobna potraživanja i obveze, osim neisplaćene plaće radniku koja mu pripada do tog datuma, odnosila se isključivo na plaću za lipanj 2022. godine, koja u trenutku potpisivanja sporazuma još nije mogla biti isplaćena, a koja je tužitelju kasnije i isplaćena. Naveo je i da nije bio sklopljen aneks sporazumnog raskida ugovora o radu. Zakonski zastupnik tuženika nadalje je iskazao da su kod tuženika svake godine provođene inventure te da bi ponekad bio utvrđen manjak. Potvrdio je da je inventura provedena i za 2021. godinu te da je tada bio utvrđen manjak, ali je naveo da osobno nije bio upoznat s elektroničkom poštom koja se nalazi u spisu niti se mogao izjasniti je li tužitelju upravo s te osnove bila isplaćivana umanjena plaća. Iskazao je da je moguće da je tužitelju tijekom 2022. godine isplaćivana manja plaća u odnosu na iznose koje je primao tijekom 2021. godine, ali da je razlog tome bilo otežano poslovanje tuženika zbog epidemije bolesti COVID-19. Naveo je da o tome osobno nije komunicirao s tužiteljem, ali da su tijekom 2022. godine svim zaposlenicima isplaćivane umanjene plaće te da nitko od zaposlenika, pa tako ni tužitelj, nije iznosio prigovore. Iskazao je da je prvi put saznao da tužitelj ima određena potraživanja prema tuženiku tek primitkom tužbe, što ga je iznenadilo jer je s tužiteljem imao dobru komunikaciju tijekom radnog odnosa i prilikom njegova prestanka, a tužitelj mu nikada nije rekao da smatra da mu tuženik duguje razliku plaće. Također je naveo da tužitelju tijekom 2022. godine nikada nije bila isplaćena plaća niža od dogovorenog minimuma od 500,00 eura, da je u trgovini u kojoj je radio tužitelj bilo zaposleno više radnika te da su svi primali jednaku plaću. Naveo je da nije postojala posebna odluka poslodavca kojom bi bilo određeno na temelju čega se plaće radnicima mogu umanjiti. Također je iskazao da se ne sjeća jesu li od zaposlenika bile tražene suglasnosti za isplatu umanjenih plaća, ali da je moguće da su zaposlenici bili obaviješteni da će im plaće biti umanjene zbog otežanog poslovanja. Pritom je ponovio da plaće nikada nisu bile isplaćene u iznosu manjem od ugovorenog. U odnosu na manjkove utvrđene inventurama naveo je da manjak nije nužno bio parametar zbog kojeg bi se zaposlenicima isplaćivala umanjena plaća. Iskazao je da je tuženik uglavnom utvrđene manjkove potpisivao i na njih plaćao zakonske obveze. Elektroničku poruku koja mu je predočena objasnio je time da zaposlenici trgovine u kojoj je tužitelj radio nisu mogli niti znali objasniti manjak koji je iz godine u godinu rastao. Zaključno je naveo da je visina plaće svih zaposlenika ovisila o rezultatima poslovanja, zbog čega se plaća mogla povećavati ili smanjivati, te da je poslovanje tuženika od početka epidemije koronavirusa bilo otežano, a kasnije se stabiliziralo, iako su marže bile znatno manje.

18. Svjedok LF u svom je iskazu naveo da je prilikom zasnivanja vlastitog radnog odnosa s tuženikom sklopio ugovor o radu, ali da tim ugovorom nije bio određen točan iznos mjesečne plaće. Iskazao je da je svoju plaću s poslodavcem dogovorio usmenim putem te da su i drugi zaposlenici kod tuženika na isti način dogovarali mjesečni iznos plaće. Svjedok je naveo da se sjeća da je tužitelj prestao raditi kod tuženika tijekom 2022. godine. U odnosu na predmet spora, iskazao je da nema neposrednih saznanja o tome je li tuženik tužitelju uskratio dio plaće. Naveo je da je s tužiteljem redovito surađivao s obzirom na svoje radno mjesto, ali da se ne može sa sigurnošću izjasniti da mu se tužitelj nikada nije požalio da mu nije isplaćena cijela plaća. Također je naveo da ne zna koliki je bio iznos mjesečne plaće tužitelja. U odnosu na zaposlenika RF, svjedok je iskazao da je isti zaposlen na istom radnom mjestu na kojem je ranije radio tužitelj, ali da RF nije zadužen za isplatu plaća zaposlenicima tuženika. Svjedok je nadalje naveo da sudjeluje u inventurama u svim poslovnicama tuženika te da se prilikom inventura ponekad utvrde određeni manjkovi. Iskazao je da bi se utvrđeni manjkovi evidentirali i rješavali, a da se on osobno kod direktora zalagao da radnici za koje je smatrao da su odgovorni za manjkove snose određene sankcije, no njegov prijedlog nije bio prihvaćen. Nakon što mu je predočena elektronička poruka od 12. siječnja 2022., koja se odnosi na manjak utvrđen inventurom i mogućnost umanjenja plaće po toj osnovi, svjedok je iskazao da je sadržaj te poruke bio sastavljen prema njegovu prijedlogu, ali da taj prijedlog u konačnici nije bio prihvaćen. Svjedok je naveo da se ne sjeća da se tužitelj nakon prestanka radnog odnosa obraćao tuženiku sa zahtjevom za isplatu razlike plaće. Također je iskazao da se kod tuženika božićnice redovito isplaćuju od početka njegova radnog odnosa te da mu se nitko nije žalio da mu nije isplaćeno neko pravo iz radnog odnosa.

19. Iskaz tužitelja sud cijeni vjerodostojnim u dijelu u kojem je isti suglasan iskazima zakonskog zastupnika tuženika te iskazom svjedoka LF, osobito u dijelu u kojem tužitelj navodi da je prilikom zasnivanja radnog odnosa usmeno dogovorena početna mjesečna plaća u iznosu od oko 3.500,00 kuna, odnosno oko 500,00 eura, da točan iznos plaće nije bio određen pisanim ugovorom o radu, da kasnija povećanja plaće nisu bila uređena aneksima ugovora o radu te da su se iznosi isplaćene plaće tijekom radnog odnosa mijenjali. Međutim, upravo iz takvog iskaza tužitelja ne proizlazi da bi za 2022. godinu bila ugovorena fiksna mjesečna plaća u visini prosječne mjesečne plaće ostvarene u 2021. godini. Naprotiv, iz iskaza samog tužitelja proizlazi da nije postojao pisani ugovor ni aneks kojim bi bila utvrđena takva plaća, kao i da tužitelj do isplate nije znao koji će mu konkretan iznos plaće biti isplaćen za pojedini mjesec.

20. Sud iskaz zakonskog zastupnika tuženika u cijelosti prihvaća kao vjerodostojan, istinit i uvjerljiv budući je isti suglasan iskazu tužitelja osobito u dijelu u kojem navodi da je početno bila usmeno dogovorena plaća od oko 500,00 eura, da točan viši iznos plaće nije bio utvrđen pisanim aneksima ugovora o radu, da su se plaće tijekom radnog odnosa mijenjale te da se njihova visina određivala mjesečno. Iz istog razloga sud je prihvatio i iskaz svjedoka LF te je isti ocijenio kao vjerodostojan, istinit i uvjerljiv, budući da je navedeni svjedok potvrdio da je kod tuženika postojala praksa usmenog dogovaranja plaće. Svjedok LF je iskazao da su se kod tuženika provodile inventure u kojima su ponekad utvrđivani manjkovi, a što proizlazi i iz elektroničke poruke od 12. siječnja 2022., koja se odnosila na manjak utvrđen inventurom i mogućnost umanjenja plaće po toj osnovi. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz svjedoka u dijelu u kojem navodi da je sadržaj predmetne poruke bio sastavljen prema njegovu prijedlogu, ali da taj prijedlog u konačnici nije bio prihvaćen. Slijedom toga, iz iskaza svjedoka ne proizlazi da bi tuženik upravo na temelju navedene elektroničke poruke tužitelju stvarno proveo uskratu plaće u utuženom iznosu. U odnosu na ostale navode tužbe, svjedok nema neposrednih saznanja o tome je li tužitelju u spornom razdoblju uskraćen dio plaće niti mu je poznata visina tužiteljeve mjesečne plaće, zbog čega njegov iskaz nije odlučan za utvrđenje osnovanosti i visine utužene tražbine.

21. Sud nije prihvatio tužiteljevo tumačenje sporazumnog raskida prema kojem bi formulacija „osim neisplaćene plaće radniku koja mu pripada do tog datuma“ značila da je tuženik priznao postojanje svih razlika plaće za razdoblje prije prestanka radnog odnosa. Iz sadržaja sporazuma, iskaza zakonskog zastupnika tuženika i okolnosti prestanka radnog odnosa sud utvrđuje da se navedena formulacija odnosila na plaću za posljednji mjesec rada, odnosno na plaću za lipanj 2022. godine, koja u trenutku potpisivanja sporazuma još nije dospjela za isplatu. Tužitelj nije dokazao da je prilikom sklapanja sporazuma posebno istaknuo zahtjev za razliku plaće za ranije mjesece niti da je tuženik taj zahtjev priznao.

22. Tužitelj se poziva na činjenicu da je početkom 2022. godine provedena inventura i da je nakon toga elektroničkom poštom obaviješten o mogućem umanjenju plaće zbog utvrđenog manjka. Sud polazi od toga da bi poslodavčevo jednostrano prebijanje vlastite tražbine prema radniku uskratom plaće, bez radnikove valjane suglasnosti dane nakon nastanka potraživanja, bilo protivno pravilima o zaštiti plaće, odnosno odredbi članka 96. Zakona o radu prema kojoj poslodavac ne smije bez suglasnosti radnika svoje potraživanje prema radniku naplatiti uskratom isplate plaće ili njezina dijela, pri čemu radnik takvu suglasnost ne može dati prije nastanka potraživanja. Međutim, za prihvaćanje tužbenog zahtjeva nije dovoljno utvrditi da je takva elektronička poruka postojala. Tužitelj je morao dokazati da je upravo traženi iznos od 2.118,48 eura predstavljao dospjelu, ugovorenu, utvrđenu ili primjerenu plaću koja mu nije isplaćena, odnosno da je tuženik upravo u tom iznosu proveo nedopuštenu uskratu plaće, a što tužitelj nije dokazao.

23. Slijedom ocjene iskaza stranaka, iskaza svjedoka i isprava koje prileže spisu, sud zaključuje da tužitelj nije dokazao da mu je za razdoblje od siječnja do lipnja 2022. godine pripadala plaća u visini prosječne mjesečne plaće ostvarene u 2021. godini. Sama okolnost da su mu u 2022. godini isplaćivani niži iznosi plaće od onih koje je ostvarivao u 2021. godini nije dostatna za zaključak da je riječ o neisplaćenoj ili nezakonito uskraćenoj plaći u utuženom iznosu. Naime, iz obračuna plaće proizlazi da je tužitelju u 2022. godini isplaćivana niža prosječna plaća nego u 2021. godini. Međutim, razlika između prosjeka jedne i druge godine sama po sebi ne predstavlja dokaz neisplate plaće. Plaća u ranijoj godini može biti viša zbog boljih rezultata poslovanja, većeg opsega rada, drukčijih dodataka, stimulacija, neoporezivih primitaka, poslovne politike poslodavca ili drugih okolnosti. Da bi tužitelj uspio u sporu, morao je dokazati da je plaća iz 2021. godine bila plaća koju je tuženik bio dužan isplaćivati i u 2022. godini. Naime, tužitelj nije dostavio niti predložio dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je za 2022. godinu imao ugovoreno pravo na mjesečnu plaću od 1.406,64 EUR, niti dokaz da je tuženik Pravilnikom o radu, kolektivnim ugovorom, odlukom poslodavca ili drugim aktom bio obvezan isplaćivati mu takvu plaću. Tužitelj nije dokazao ni da su drugi radnici koji su u spornom razdoblju obavljali isti ili usporediv rad kod tuženika redovito primali plaću u iznosu koji bi odgovarao prosjeku tužiteljeve plaće iz 2021. godine. Sud posebno naglašava da tužitelj svoj zahtjev nije temeljio na konkretnom ugovorenom iznosu plaće za svaki pojedini mjesec 2022., niti na konkretnom obračunskom elementu koji je tuženik izostavio obračunati, nego isključivo na matematičkoj usporedbi prosječne mjesečne plaće u 2021. godini i prosječne mjesečne plaće u prvih šest mjeseci 2022. godine. Takav način izračuna nije dostatan za utvrđenje postojanja tražbine. Također, niti iz kontinuiteta ranijih isplata ne proizlazi da bi između stranaka, makar i konkludentno bila ugovorena fiksna mjesečna plaća u visini prosjeka iz 2021. godine, budući da iz iskaza stranaka proizlazi da su se iznosi plaće mijenjali iz mjeseca u mjesec, da povećanja nisu bila uređena pisanim aneksima i da tužitelj do same isplate nije znao koji će mu iznos biti isplaćen.

24. Okolnost da tužitelju, prema njegovim navodima, obračuni plaće nisu dostavljani tijekom radnog odnosa ne dovodi do drukčijeg zaključka suda. Poslodavac je dužan radniku dostavljati obračune plaće iz kojih je vidljivo kako su iznosi utvrđeni, a izostanak dostave obračuna može eventualno rezultirati odgovornosti poslodavca u nekom drugom postupku, ali obračuni plaće sami po sebi ne dokazuje da postoji tražbina razlike plaće u visini koju tužitelj potražuje. U ovom postupku obračuni plaće su dostavljeni, tužitelj je na temelju njih mogao specificirati tužbeni zahtjev, ali iz tih obračuna ne proizlazi da je tuženik priznao ili obračunao dug u utuženom iznosu.

25. Sud nije prihvatio tužiteljev navod da tuženik uopće nije osporio uskratu plaće. Tuženik je tijekom postupka izričito osporavao i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, tvrdio je da su plaće isplaćene prema obračunima i da tužitelj nema daljnjih potraživanja. Činjenica da tuženik navodi da su plaće u 2022. godini mogle biti niže nego u ranijem razdoblju ne predstavlja priznanje da je tužitelju nezakonito uskraćena ugovorena plaća.

26. Neosnovan je i tužiteljev navod da je teret dokazivanja bio na tuženiku samo zato što se radi o radnom sporu i zato što je poslodavac dužan voditi obračune. U sporu radi isplate razlike plaće tužitelj mora dokazati činjenice na kojima temelji zahtjev, osobito da mu pripada veća plaća od isplaćene. Tuženik je dostavio obračune i dokaze o isplatama, a tužitelj nije dokazao da su ti obračuni protivni ugovorenoj, utvrđenoj ili primjerenoj plaći.

27. Sud stoga zaključuje da tužitelj nije dokazao da mu je u razdoblju od siječnja do lipnja 2022. godine pripadala plaća veća od one koju je tuženik obračunao i isplatio. Nije dokazano da je prosječna plaća iz 2021. godine bila ugovorena plaća za 2022. godinu, nije dokazano da je takva plaća bila utvrđena pravilnikom, kolektivnim ugovorom ili odlukom poslodavca, niti je dokazano da bi takva plaća predstavljala primjerenu plaću koja se redovito isplaćuje za jednaki rad. Slijedom navedenog sud je tužbeni zahtjev ocijenio u cijelosti neosnovnim te je isti odbio.

28. Kako je sud utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan u pogledu same osnove, nije bilo potrebe upuštati se u raspravljanje o visini potraživanja.

29. Sud je odbio dokazni prijedlog za saslušanje svjedoka ČF, SF i OF na okolnost je li tužitelju poslodavac izdavao obračune plaće jer navedena okolnost nije odlučna za odluku o zahtjevu za isplatu razlike plaće. Naime, i u slučaju da bi se utvrdilo da tuženik tužitelju tijekom radnog odnosa nije dostavljao obračune plaće, sama ta činjenica ne dokazuje da je tužitelju u utuženom razdoblju pripadala veća plaća od one koja mu je obračunana i isplaćena. Dokazni prijedlog za saslušanje svjedoka RF sud je odbio jer tužitelj nije naveo konkretne odlučne činjenice koje bi se tim dokazom trebale utvrditi u pogledu ugovorene, utvrđene ili primjerene visine tužiteljeve plaće za 2022. godinu, a samo opće saslušanje na okolnost uskrate plaće ne bi moglo nadomjestiti nedostatak dokaza o osnovi utužene tražbine.

30. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a, prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove. S obzirom da je tužitelj izgubio parnicu dužan je tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka. Visina troška tuženika određena je sukladno odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje OT), budući da je tuženik zastupan po odvjetniku, a prema vrijednosti predmeta spora, odnosno konačno preciziranom tužbenom zahtjevu te priloženom troškovniku.

30.1. Tako su tuženiku priznati sljedeći troškovi: za sastav podneska od 14. ožujka 2024. 25 bodova (Tbr. 8.4 OT), za sastav odgovora na tužbu od 21. ožujka 2024. 100 bodova (Tbr. 8.1. OT), za zastupanje na ročištu održanom 13. ožujka 2025. 100 bodova (Tbr. 9.1 OT), za sastav obrazloženog podneska od 24. ožujka 2025. 100 bodova (Tbr. 8.1 OT), za zastupanje na ročištu održanom 5. lipnja 2025. 100 bodova (Tbr. 9.1 OT), za zastupanje na ročištu održanom 6. studenoga 2025. 100 bodova (Tbr. 9.1 OT) te za zastupanje na ročištu održanom 16. travnja 2026. 100 bodova (Tbr. 9.1 OT), dakle ukupno 625 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura, uvećano za trošak PDV-a od 25% sveukupno trošak tuženika iznosi 1.562,50 eura, a koji trošak je dužan platiti tužitelj.

31. Tuženiku je za sastav podneska od 14. ožujka 2024. priznat troška po Tbr. 8.4 OT, budući da se u konkretnom slučaju ne radi o obrazloženom podnesku već isti spada u kategoriju „ostali podnesci“. Slijedom navedenog, zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa je odbijen.

32. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu, 26. svibnja 2026.

Sutkinja:

Danijela Marotti Andrić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno, u 4 primjerka, putem ovog suda.

DNA:

1. punomoćnici tužitelja

2. punomoćniku tuženika