Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-381/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vitomira Boića predsjednika vijeća, Ankice Jakovina sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Zoran Horvatić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tužene OTP banke d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, koju zastupaju punomoćnici-odvjetnici Odvjetničkog društva Anić & Anić iz Splita, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1838/2025-19 od 11. veljače 2026., ispravljene rješenjem istoga suda poslovni broj P-1838/2025-24 od 20. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 26. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene OTP banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1838/2025-19 od 11. veljače 2026., ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj P-1838/2025-24 od 20. ožujka 2026.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja ispravljenoj rješenjem od 20. ožujka 2026. nalaže se tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 19.016,67 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate (stavak I. izreke) kao i iznos od 2.514,19 EUR-a (stavak II. izreke). Nadalje, utvrđuje se da ne postoji potraživanje tužene prema tužitelju u iznosu od 35.952,81 kn/4.772,07 EUR-a (stavak III. izreke) te se nalaže tuženoj da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 7.124,25 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate (stavak IV. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom sudu drugoga stupnja da istu preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. U odgovoru na žalbu tužene, tužitelj se u cijelosti protivi iznesenim žalbenim navodima i predlaže istu odbiti kao neosnovanu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prije razmatranja žalbenih navoda valja istaći da je u ovome predmetu tužitelj tužbom tražio utvrđenje ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanim u Ugovoru o kreditu broj 060120439722 kojeg su 20. siječnja 2006. sklopili tužena kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita te isplatu s osnova preplaćenih iznosa zbog ništetnosti navedenih ugovornih odredaba.

6. Presudom suda prvoga stupnja poslovni broj P-2029/2019-39 od 13. lipnja 2025., koja je u tome dijelu potvrđena presudom ovoga drugostupanjskog suda Gž-763/2025- 3 od 9. rujna 2025., utvrđene su ništetnim navedene odredbe Ugovora o kreditu pa je u nastavku postupka valjalo odlučiti o isplati s osnova preplaćenih iznosa zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

7. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer je izreka presude razumljiva, ne proturječi samoj sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

8. Nadalje, nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer presuda, suprotno žalbenim navodima ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili, te kako ih je ocijenio.

9. U odnosu na žalbene navode tužene da je sud prvoga stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. i čl. 220. ZPP, kao i da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer nije cijenio dokumentaciju koju je u predmet dostavila, valja istaći da u smislu odredbe čl. 220. st. 2. ZPP sud samostalno odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica, a korištenjem ovog zakonskog ovlaštenja tužena nije onemogućena u raspravljanju. Pravo na raspravljanje i pravo na pravično suđenje ne podrazumijeva obvezu prihvaćanja svakog po tuženoj predloženog dokaza i prihvaćanje navoda tužene kojim osporava navode protivne strane.

10. Sukladno odredbi čl. 8. ZPP sud prvoga stupnja utvrdio je:

- da su stranke 20. siječnja 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 060120439722 kojim tužena kao kreditor stavlja na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 155.230,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunatim po srednjem tečaju HNB radi dovršetka izgradnje kuće i zatvaranja kredita;

- da su presudom suda prvoga stupnja poslovni broj P-2029/2019-39 od 13. lipnja 2025., koja je u tome dijelu potvrđena presudom ovoga drugostupanjskog suda Gž - 763/2025-3 od 9. rujna 2025., utvrđene ništetnim odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF;

- da su stranke 18. siječnja 2016. zaključile Dodatak ugovora o kreditu sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: ZIDZOPK);

-da je financijskim vještačenjem utvrđeno da nakon provedene konverzije ista nije dovela do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno da konverzija nije ispravila neravnotežu koja je nastala zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te je tužitelj temeljem rasta tečaja CHF i temeljem rasta kamatne stope ukupno preplatio tuženoj iznos od 19.016,67 EUR-a, dok s osnova uglavničenih zateznih kamata duguje tužitelju iznos od 2.514,19 EUR-a;

-da potraživanje tužitelja nije u zastari;

-da ne postoji potraživanje tužene prema tužitelju u iznosu od 35.952,81 kn/4.772,07 EUR-a.

11. Takva utvrđenja suda prvoga stupnja u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tužene.

12. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti dijela Ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Kako odredba čl. 502.c st. 1. ZPP govori o postupcima naknade štete, to je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tužena je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

13. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

14. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

15. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 4,89% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju HNB za CHF na dan uplate anuiteta.

16. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 20. siječnja 2006. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje u tekstu: ZZP/07), koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

17. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tužene nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 20. siječnja 2006., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženoj, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tužena u tijeku postupka nije dokazala.

18. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna

19. Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi tuženoj temeljem rasta tečaja CHF i temeljem rasta kamatne stope preplatio ukupan iznos od 19.016,67 EUR-a, te na ime uglavničene zatezne kamate iznos od 2.514,19 EUR-a, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženu isplatiti tužitelju te iznose sa zateznom kamatom na iznos od 19.016,67 EUR-a počev od 1. listopada 2025. do isplate pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

20. U odnosu na žalbene navode prema kojima sud odlučujući o zahtjevu tužitelja nije cijenio od kakvog je značaja za razrješenje spora to što su parnične stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu, temeljem kojega je prevedena konverzija kredita, valja istaći da je sud prvoga stupnja utvrdio temeljem provedenog financijskog vještačenja da tužitelj nije u potpunosti obeštećen glede štetnih posljedica koje su nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli. Stoga tužitelj ima i pravni interes za pokretanje i vođenje predmetne restitucijske parnice, odnosno da se može pozivati na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te temeljem toga zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele tijekom njihove primjene. Potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

21. Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi.

22. Međutim, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u Dodatku Ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se nakon njegova sklapanja odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu, stoga su takvi žalbeni navodi neosnovani.

23. U odnosu na žalbene navode tužene da se zatezna kamata nije mogla uglavničiti jer glavna novčana obveza nije ispunjena, valja istaći da je provođenjem konverzije utvrđen novi izračun čime je prestala tražbina na plaćanje te prvotne glavnice pa se tražbina na ime zateznih kamata osamostalila, slijedom čega su takvi žalbeni navodi neosnovani.

24. Također, sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je utvrdio da ne postoji potraživanje tužene prema tužitelju u iznosu od 4.772,07 EUR-a. Naime, tužitelj je tužbom na ime uglavničenih kamata potraživao iznos od 2.514,19 EUR-a koji je dobio kada je ukupni iznos uglavničene kamate od 7.285,95 EUR-a umanjio za priznatu preplatu konverzije u iznosu od 4.771,76 EUR-a pa kako je navedena preplata već umanjena, to je prigovor radi prebijanja neosnovan.

25. Tužena žalbu u pogledu dosuđenog troška obrazlaže samo kroz tvrdnju da je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen i posljedično tome njoj dosuđen parnični trošak. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka, pa je stoga kao opravdan iznos troškova postupka tužitelju uzet iznos koji je kao opravdan priznao sud prvog stupnja.

26. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

U Velikoj Gorici 26. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić