Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-589/2025-4

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Vitomira Boića, predsjednika vijeća, Ankice Jakovina, sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovice Hranilović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZCF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Boris Jug, odvjetnik u Zagrebu, protiv tužene Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, koju zastupaju punomoćnici-odvjetnici odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1470/2021-44 od 26. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 26. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broja P-1470/2021-44 od 26. ožujka 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja nalaže se tuženoj Addiko Bank d.d. da tužiteljici isplati iznos od 4.615,40 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (stavak I. izreke) kao i da joj nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.370,37 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (stavak II. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom sudu drugoga stupnja da pobijanu presudu preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovan postupak uz naknadu troškova sastava žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužene tužiteljica se protivi iznesenim žalbenim navodima u cijelosti te predlaže istu odbiti.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu novčanog iznosa kojeg je platila tuženoj temeljem ništetne odredbe iz Ugovora o kreditu broj 016-2452/2006 od 18. listopada 2006. sklopljenog s pravnom prednicom tužene Hypo Alpe -Adria-Bank d.d. kojom je ispunjenje kreditne obveze vezano uz valutnu klauzulu u CHF.

6. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena, jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se ista može ispitati.

7. U odnosu na žalbene navode tužene da je navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka počinjena i time što sud prvoga stupnja nije obrazložio zbog čega nije izveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao navedeni Ugovor, valja istaći da je tužena na ročištu održanom 5. ožujka 2025. odustala od saslušanja svih predloženih svjedoka (list 341 spisa) stoga je takav žalbeni navod neosnovan.

8. Također, nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bilo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

9. Među strankama nije sporno da je između pravne prednice tužene kao kreditora i tužiteljice, kao korisnice kredita 18. listopada 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj 016- 2452/2006 na iznos od 30.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tečajne liste tužene važećim na dan korištenja kredita s rokom otplate od 96 mjeseci u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju tečajne liste tužene važećim na dan plaćanja radi adaptacije stana.

10. Tužiteljica se u činjeničnim navodima tužbe pozvala na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. donesenu u postupku protiv, između ostalih banaka i tužene , a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tužena u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana. Time je i tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

11. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojom je odbio revizije tuženika, između ostalih i tužene, kao neosnovane, te presude istog suda poslovni broj Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. zauzeto je stajalište o ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u slučajevima kao što je konkretni.

12. Zato je pravilan zaključak, da su odredbe navedenog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i time ništetne u smislu čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO).

13. Na žalbene navode tužene valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužiteljica na njih pozvala. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 14/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene.

14. Nedvojbeno je da je zahtjev tužiteljice za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja odredaba o valutnoj Ugovora o kreditu ništetnim. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO i umanjenje nečije imovine.

15. Stoga su neosnovani žalbeni navodi da se utvrđenja iz presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. ne mogu odnositi na predmetni Ugovor o kreditu. Tužitelj ici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema srednjem tečaju tečajne liste tužene na dan isplate za CHF tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tužena je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

16. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

17. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

18. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetne odredbe (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju tečajne liste tužene važeće na dan dospijeća.

19. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 18. listopada 2006. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji u svojim odredbama propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

20. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 18. listopada 2006., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženoj, a ne na tužiteljici, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tužena u tijeku postupka nije dokazala.

21. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su ugovorne odredba koje se odnose na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tečajne liste tužene za CHF važeće na dan isplate ništetne.

22. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli preplatila tuženoj 4.615,40 EUR-a prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženu da isplati tužitelj ici navedeni iznos sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

23. U odnosu na žalbene navode tužene da je provedeno vještačenje isključivo po prijedlogu tužiteljice odnosno po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi i tečaju , a ne po promjenjivoj stopi u odnosu na kunske kredite koje su važile u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora valja istaći da su isti bespredmetni jer predmet tužbenog zahtjeva nije isplata s osnova ništetnih odredaba o promjenjivosti kamatne stope.

24. Žalbeni navodi kojima tužena smatra da je sud bio dužan uzeti u obzir tzv. negativnu razliku, nisu pravno relevantni iz procesnih razloga. Naime, negativna razlika predstavlja iznose tečajne razlike kada je tužiteljica plaćala anuitete po nižem tečaju CHF nego što je bio u vrijeme plasiranja kredita, za koje po ocjeni ovoga suda ne postoji pravna osnova temeljem kojeg bi tužiteljica isti trebala platiti tuženoj. Valja ukazati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci od 18. prosinca 2023. broj Rev 549/2023-4 odgovarajući na pitanje je li sud trebao uzeti u obzir tzv. negativnu razliku banke izrazio pravno stajalište koje glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK –CHF na dan isplate kredita." Prihvaćajući navedeno pravno stajalište, te činjenicu da je u konkretnom slučaju izostao prigovor radi prebijanja ili prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev tužene za isplatu iznosa s osnova negativne razlike, to nisu postojale postupovne pretpostavke da bi sud uopće odlučivao o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tužene s osnova negativnih tečajnih razlika, pa samim time niti potrebe da se financijski vještak dodatno očituje o tim negativnim razlikama.

25. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tužena sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tužena nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO.

26. Suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove , sud prvoga stupnja pravilno je primijenio odredbu čl. 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a to je dan kada je tužiteljica obavila plaćanje više zaračunatih iznosa na ime redovnih kamata, a ne od dana podnošenja tužbe kako to pogrešno u žalbi navodi tužena.

27. Također, sud prvoga stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo u odnosu na zastaru potraživanja s obzirom da tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavlja tužbu iz čl. 241. ZOO koja ima učinak prekida zastare pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2245/2018 od 20. ožujka 2018.).

28. Stoga, zastara prava potraživanja po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za CHF nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle, nastupila je 14. lipnja 2023., dok je tužba u ovome predmetu podnesena 2. ožujka 2021.

29. I odluka o troškovima parničnog postupka pravilna je i zakonita, kako u pogledu osnove tako i u pogledu visine (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP).

30. U odnosu na žalbene navode tužene da sud prvoga stupnja odlučujući o troškovima parničnog postupka nije odbio zahtjev tužene za naknadu istih , valja istaći da je tužena u smislu odredbe čl. 339. ZPP mogla u roku 15 dana zahtijevati donošenje dopunske presude, a kako nije postupila na takav način smatra se da je zahtjev za naknadu troškova povukla (čl. 339. st. 2.).

31. Suprotno žalbenim navodima tužene sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je tužiteljici za sastav podneska od 29. ožujka 2023. priznao trošak u visini od 100,00 EUR-a (Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 138/2023, dalje u tekstu: Tarifa/2023) u kojem iskazuje utuženi iznos u valuti EUR koji je od 1. siječnja 2023. postao službena valuta u Republici Hrvatskoj sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22 i 88/22) te je tužiteljica bila dužna tužbeni zahtjev postaviti u važećoj valuti Republike Hrvatske zbog čega se radi o potrebnom podnesku.

32. Nadalje, u odnosu na žalbene navode tužene da je sud prvoga stupnja pogrešno postupio kada je tužiteljici dosudio trošak svih poduzetih radnji primjenom Tarife/2023, dakle i na one poduzete prije stupanja na snagu navedene Tarife/2023, valja istaći da prema odredbi Tbr. 52/3 Tarife/2023 kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pa je stoga prvostupanjski sud odlučujući o trošku pravilno primijenio vrijednost boda propisanu Tarifom/2023 koja je bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane presude.

33. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

U Velikoj Gorici 26. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić