Republika Hrvatska
Upravni sud u Splitu
Split, Put Supavla 1
Poslovni broj: Us I-91/2026-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Splitu, po sucu Jakši Marušiću i zapisničarki Katiji Stermšek, u upravnom sporu tužitelja ŽV, [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zadarske, Policijske postaje Zadar s ispostavom Nin, Zadar, Stjepana Radića 11d, OIB: 36162371878, radi protjerivanja zbog opasnosti za javni poredak, 26. svibnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zadarske, Policijske postaje Zadar s ispostavom Nin, klasa: UP/I- 216-04/25-01/5851, ur.broj: 511-18-07-25-2 od 24. prosinca 2025.
II. Odbija se tužiteljev zahtjev za nadoknadu troškova ovog upravnog spora.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika, klasa: UP/I-216-04/25-01/5851, ur.broj: 511-18- 07-25-2 od 24. prosinca 2025. riješeno je da se ŽV, sin Ž, rođen **.**.2001. u [adresa], državljanin Bosne i Hercegovine, ovdje tužitelj, protjeruje iz Republike Hrvatske i Europskog gospodarskog prostora (dalje: EGP) te mu je određena zabrana ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj i EGP-u u trajanju dvije godine. Nadalje, određeno je da je dužan napustiti Republiku Hrvatsku i EGP u roku od tri dana od dana uručenja tog rješenja ili će protekom tog roka o svom trošku biti prisilno udaljen.
2. Tužitelj u tužbi navodi kako nije sporno da je pravomoćno osuđen presudom Općinskog suda u Zadru donesenom na temelju nagodbe i sporazumijevanja zbog kaznenog djela iz članka 190. stavak 2. Kaznenog zakona i da se to kazneno djelo progoni po službenoj dužnost. Isto tako, nije sporno da je pravomoćno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, od koje je neuvjetovani dio kazne iznosio šest mjeseci, a uvjetovani dio kazne isto tako šest mjeseci, uvjetno na tri godine. Nije sporno niti da je neuvjetovani dio kazne izdržao te je 24. prosinca 2025. pušten na slobodu.
3. Međutim, tužitelj smatra da obrazloženje osporavanog rješenja nema nužan sadržaj kako je to propisano člankom 98. stavkom 5. Zakona o općem upravnom postupku. Naime, sukladno odredbi članka 189. stavka 1. Zakona o strancima, državljanina treće može se protjerati uz dva kumulativno ispunjena uvjeta i to da predstavlja opasnost za javni poredak ili javno zdravlje te da je počinio kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti. U konkretnom slučaju proizlazi da je ispunjen uvjet, dok osnovni uvjet, kao drugi kumulativni uvjet, koji glasi da tužitelj predstavlja opasnost za javni poredak ili javno zdravlje nije uopće ni naveden, a kamo li obrazložen u osporavanom rješenju tuženika. Dakle, osporavano je rješenje nezakonito budući da nije obrazloženo te se uopće ne temelji na opasnosti od tužitelja po kojem bi isti bio opasan za javni poredak ili javno zdravlje.
4. Nadalje, a s obzirom na to da, sukladno članku 192. stavku 5. Zakona o strancima, zabrana ulaska nakon protjerivanja ne može biti kraća od tri mjeseca niti duža od dvadeset godina, tužitelj navodi kako je obrazloženje osporavanog rješenja manjkavo i zbog toga što nisu navedene okolnosti i činjenice od kojih ovisi hoće li vrijeme protjerivanja biti veće ili manje. Pritom nisu uzete uz obzir niti okolnosti navedene u članku 191. Zakona o strancima, odnosno je li tužitelj boravio te od kada do kada u Republici Hrvatskoj, njegovu starosnu dob, zdravstveno stanje, obiteljske i gospodarske prilike, socijalnu i kulturnu integraciju u Republici Hrvatskoj i njegove veze s državom podrijetla. Isto tako, tuženik nije uzeo u obzir da je tužitelj u kaznenom postupku izrazio žaljenje i kajanje te obećao da se više neće asocijalno ponašati, da je izdržani neuvjetovani dio kazne utjecao na njegovu resocijalizaciju, tim više što je i dalje na uvjetovanom dijelu kazne. Nije uzeto u obziri niti da je u cijelosti platio novčanu kaznu kao sporednu kaznu, da ima osiguran posao te je 17. studenog 2025. dobio odobrenje za rad u članici Europske unije, odnosno u Njemačkoj i da je prije bio neosuđivana osoba. S obzirom na to da ima osiguran legalan posao u Njemačkoj, postavlja se pitan je ima li njegovo protjerivanje uopće smisla.
5. Tužitelj tvrdi da mu u provedenom postupku nije dana nikakva mogućnost očitovanja i iskazivanja o relevantnim činjenicama, kao i što mu je onemogućeno pravo da preda tuženiku u vrijeme upravnog postupka dokaz, i to prethodno odobrenje za zapošljavanje stranih radnika. Tužitelj smatra kako je nesporno da ne bi bilo uopće uvjeta za njegovo protjerivanje da je tuženik sve bitne okolnosti uzeo u obzir. A ako bi razlozi za protjerivanje eventualno i postojali, tada bi vrijeme protjerivanja bilo izrečeno u najgorem slučaju u najkraćem trajanju jer je cilj da se osuđenici rehabilitiraju u svakom mogućem pogledu te da predstavljaju i čine stub socijalnog i društveno prihvatljivog ponašanja, a što sigurno nije protjerivanje u vremenu od čak dvije godine. Naime, navedeno rok predstavlja agoniju za tužitelja koji se neće moći zaposliti niti ostvariti prihode s obzirom na to da takav posao koji ima u Njemačkoj ne može naći u Bosni i Hercegovini niti bi imao u Bosni i Hercegovini primanja kakva bi imao u Njemačkoj. Tužite lj ukazuje na to da u konkretnom slučaju nije bilo uvjeta za neposredno rješavanje bez provedbe ispitnog postupka, već je bilo neophodno potrebno njegovo izjašnjavanje, kao stranke u postupku, u cilju zaštite njegovih prava i interesa.
6. Tužitelj stoga predlaže da Sud poništi osporavano rješenje te da obveže tuženika da mu nadoknadi troškove upravnog spora.
7. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je tužba neosnovana te kako je jedini bitan i nedvojben dokaz u konkretnom predmetu pravomoćna presuda Općinskog suda u Zadru. Naime, osporavanim je rješenjem zakonito odlučeno o tužiteljevu protjerivanju iz Republike Hrvatske i EGP-a, uz zabranu ulaska u trajanju dvije godine, a s obzirom na to da je pravomoćno osuđen na kaznu zatvora od jedne godine zbog kaznenog djela za koje se progoni po službenoj dužnosti. To što mu je u pogledu dijela kazne u trajanju šest mjeseci izrečena uvjetna osuda s rokom kušnje od tri godine, ukazuje na to da je sud procijenio kako postoje opravdane sumnje u njegovo buduće ponašanje po izdržavanju kazne zatvora. Nadalje, tužitelj tijekom upravnog postupka nije predočio da ima osiguran posao u Njemačkoj od 17. studenog 2025. Međutim, tuženik ukazuje na kako je potvrda o nekažnjavanju jedan od osnovnih uvjeta zapošljavanja državljanina trećih zemalja u zemljama članicama EGP-a. Stoga je nejasno kako se, kao stranac, uopće mogao zaposliti u državi članici EGP-a za vrijeme izdržavanja zatvorske kazne u drugoj državi članici EGP-a. Tuženik navodi da su sve relevantne činjenice pravilno utvrđene sukladno odredbama Zakona o strancima i Zakona o općem upravnom postupku te da tužiteljevi navodi nisu doveli u pitanje zakonitost osporavanog rješenja .
8. Na temelju članka 6. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24. - dalje: ZUS), Sud je prije donošenja presude strankama u sporu dao mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.
9. U sporu je održana rasprava 21. svibnja 2026. bez nazočnosti uredno pozvanih stranaka sukladno članku 91. stavku 3. ZUS-a.
10. Sud je izveo dokaze uvidom u osporavano rješenje te u cjelokupni sadržaj dostavljenog spisa javnopravnog tijela i u sve isprave priložene spisu.
11. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno članku 114. stavku 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
12. Naime, sukladno članku 189. stavku 1. podstavku 5. Zakona o strancima (Narodne novine, broj: 133/20., 114/22.,151/22., 40/25.) državljanina treće zemlje može se protjerati zbog opasnosti za javni poredak ili javno zdravlje ako počini kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti.
13. Člankom 191. stavkom 1. Zakona o strancima propisano je da će se prilikom donošenja rješenja o protjerivanju, osim okolnosti iz članka 182. tog Zakona, uzeti u obzir duljina boravka, starosna dob, zdravstveno stanje, obiteljske i gospodarske prilike, socijalna i kulturalna integracija u Republici Hrvatskoj i veze državljanina treće zemlje s državom podrijetla.
14. Sukladno članku 192. stavku 5. Zakona o strancima, zabrana ulaska i boravka izrečena rješenjem o protjerivanju u slučaju iz članka 189. tog Zakona ne može biti kraća od tri mjeseca niti duža od 20 godina.
15. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je tužitelj, kao državljanin treće zemlje, pravomoćno osuđen, presudom Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Kov-491/2025 od 8. rujna 2025., za kazneno djelo protiv zdravlja ljudi - neovlaštena proizvodnja i promet drogama iz članka 190. stavka 2. Kaznenog zakona (Narodne novine, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23.).
16. S obzirom na navedeno, ne može se ocijeniti nezakonitim osporavano rješenje tuženika kojim je o protjerivanju u konkretnom slučaju odlučeno u skladu s odredbom članka 189. stavka 1. podstavka 5. Zakona o strancima zbog opasnosti tužitelja za javni poredak, odnosno javno zdravlje, pri čemu je rješenje u dostatnoj mjeri obrazloženo sukladno članku 98. stavku 5. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09., 110/21.). Zabrana ulaska i boravka pravilno je određena unutar propisanog raspona sukladno članku 192. stavku 5. Zakona o strancima. Sud ne nalazi da bi zabrana u trajanju od dvije godine u konkretnom slučaju bila neprimjerena, a s obzirom na to da je tužitelju izrečena djelomična uvjetna osuda s uvjetovanim dijelom kazne zatvora od šest mjeseci i vremenom provjeravanja u trajanju tri godine. Tužitelj pritom ničim ne dokazuje da bi okolnosti, koje se sukladno članku 191. stavku 1. Zakona o strancima uzimaju u obzir, u njegovu slučaju trebale dovesti do drukčije odluke.
17. Prema navedenom, Sud je ocijenio da osporavanim rješenjem u konkretnom slučaju nije povrijeđen zakon tužitelju na štetu, dok prigovori iznijeti u tužbi nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drukčije odluke u ovom upravnom sporu. Trebalo je stoga, na temelju odredbe članka 116. stavka 2. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno presuditi kao u I. točki izreke.
18. S obzirom na to da tuženik nije izgubio spor, odnosno tužitelj nije niti djelomično uspio u ovom sporu, nisu ispunjeni uvjeti u smislu odredbe članka 147. stavka 1. ZUS -a da se tuženika obveže na to da tužitelju nadoknadi troškove upravnog spora. Stoga je riješeno kao u II. točki izreke.
U Splitu 26. svibnja 2026.
Sudac
Jakša Marušić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv presude u I. točki izreke i odluke o troškovima u II. točki izreke dopuštena je žalba koja se podnosi ovom Sudu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave ove odluke, a po žalbi odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.
DNA: - tužitelju
- tuženiku
- u spis.
