Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Broj: Gž-156/2025-3.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Krešimira Biljana predsjednika vijeća, Ivice Raguža člana vijeća i suca izvjestitelja te Vesne Vrkić Perak članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]., zastupan po punomoćniku Ivanu Vukoviću, odvjetniku iz Križevaca, protiv tuženika OTP Banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, zastupan po punomoćniku Vedranu Kopiloviću, odvjetniku iz odvjetničkog društva Žurić i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika OTP Banka d.d., izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Svetom Ivanu Zelini, poslovni broj P- 337/2023-20 od 27. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 26. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika OTP Banka d.d. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Svetom Ivanu Zelini, poslovni broj P-337/2023-20 od 27. siječnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

" I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 4.b Ugovora o kreditu broj 68469/04 zaključenog dana 10.5.2004. godine između tužitelja FČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao i korisnika kredita i tuženika OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita.

II Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju FČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos s osnove naknade za obradu kredita u iznosu od 210,00 EUR / 1.582,25 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 11.5.2004. godine do dana 31.12.2007. godine po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje, od dana 1.1.2008. godine do dana 31.7.2015. godine po stop i zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 1.8.2015. godine pa do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju FČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.053,10 EUR -a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka se odbija".

2. Protiv navedene presude, i to samo u odnosu na točku I., II. i III. izreke pravovremeno žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. , 155/2023. i 146/2025. – u nastavku teksta: ZPP) s prijedlogom da se žalba tuženika prihvati, pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda te tužbeni zahtjev tužitelja odbije, podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje uz naknadu troškova tuženiku.

3. Pobijajući odluku suda prvog stupnja tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio apsolutnu bitnu povredu odredaba članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a obzirom pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te nema razloga o odlučnim činjenicama, a razlozi su nejasni i proturječni. Prvostupanjska presuda ne sadrži elemente propisane člankom 338. ZPP-a te prvostupanjski sud ne navodi zašto je određene odlučne činjenice odbio ili prihvatio, koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio te koje je dokaze izvodio i kako ih je cijenio. Tuženik nadalje osporava vjerodostojnost iskaza tužitelja i navodi kako je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud propustio utvrditi radi li se o prosječnom potrošaču. Odredba o ulaznoj naknadi tužitelju je bila jasna, o njoj se pojedinačno pregovaralo, nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Obzirom je odredba bila jasna, razumljiva i uočljiva nije bilo dopušteno ocjenjivati razinu poštenosti. Budući da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo nije bilo moguće utvrđivati je li sporna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prvostupanjski sud pogrešno je primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je pogrešno primijenio odredbu članka 1115. ZOO-a. I odluka prvostupanjskog suda o troškovima postupka nije pravilna obzirom je prvostupanjski sud trebao odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

4. Na žalbu tuženika nije dostavljen odgovor.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio te žalbene navode tuženika, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne, neproturječne i dostatne razloge, a razlozi u istoj nisu protivni dokazima koji su izvedeni tijekom postupka. Pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, pa nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koje u žalbi činjenično upire tuženik. Također iz obrazloženja presude razvidno je koje činjenice prvostupanjski sud utvrdio, kako ih je utvrdio, koje dokaze izvodio i kako ih je cijenio. Prvostupanjski sud naveo je koje činjenice su među strankama sporne, a koje nesporne te je prvostupanjska odluka rezultat analize cjelokupnog dokaznog postupka pri čemu je prvostupanjski sud postupio sukladno odredbi članka 338. stavak 4. ZPP-a. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da prvostupanjska odluka ne sadrži elemente propisane člankom 338. stavak 4. ZPP-a.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika, i to u odnosu na odredbu članka 4.b ugovora o kreditu kojom je regulirano pitanje jednokratne naknade za obradu zahtjeva u iznosu od 2% od iznosa dobivenog kredita . Također, zahtjev tužitelja odnosi se i na povrat iznosa isplaćenog za ulaznu naknadu u visini od 210,00 eura sa zateznom kamatom.

7.1. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

8. Sud prvog stupnja je tako u bitnome utvrdio:

- da je tuženik pravni sljednik Splitske banke d.d. Split;

- da su tužitelj i prednik tuženika zaključili Ugovor o kreditu broj 68469/04 10. svibnja 2004. (nastavno: Ugovor o kreditu);

- da je člankom 4.b Ugovora o kreditu ugovorena obveza tužitelja platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2% od iznosa dobivenog kredita;

- da je tužitelj platio predniku tuženika iznos od 210,00 eura 11. svibnja 2004. na ime jednokratne naknade za obradu kredita;

- da nije osnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika:

- da je sporna odredba ugovora o kreditu uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača;

- da tužitelj ima status potrošača;

- da se o spornoj odredbi nije pregovaralo.

9. U prvostupanjskom, a i u žalbenom postupku, sporno je, je li prijeporni dio odredbe članka 4.b Ugovora o kreditu ništetan te je li, posljedično tome, postoji obveza tuženika vratiti tužitelju naplaćenu naknadu za obradu kredita koju je tužitelj temeljem navedene ugovorne odredbe platio predniku tuženika.

10. Sud prvog stupnja odlučujući o spornim pitanjima utvrdio je da je sporni dio odredbe članka 4.b Ugovora o kreditu dio unaprijed sastavljenog standardnog ugovora, da je navedena odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, da se o istoj nije pregovaralo, da tužitelj nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj navedene ugovorne odredbe te je bio u situaciji da ugovor kao takav u cijelosti prihvati ili ne prihvati te je stoga navedena ugovorna odredba ništetna. Obzirom je navedena odredba ništetna to je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju iznos od 210,00 eura na ime tzv. ulazne naknade.

11. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je sporna odredba bila jasna i razumljiva tužitelju. Naime, okolnost je li tužitelj znao ili nije znao da mora platiti naknadu za obradu kredita ne znači ujedno i da sporna odredba ugovora nije ništetna. U odnosu na žalbene navode tuženika da je sporna odredba ugovora bila jasna, lako uočljiva i razumljiva potrebno je navesti da odredba ugovora u kojoj je navedeno da korisnik kredita plaća naknadu od 2% za obradu kreditnog zahtjeva nije odredba koja je jasna i razumljiva potrošaču obzirom iz iste ne proizlazi koji su to troškovi koje ima tuženik kao kreditor, u čemu se oni sastoje i kolika je visina istih , a kako je sve to pravilno utvrdio prvostupanjski sud. Po shvaćanju ovoga suda iz ugovorne odredbe potrošač mora na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. U Ugovoru o kreditu nije nužno specificirati sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, mora se preispitati tiče li se nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, i odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Tužitelj, iako je bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, a koje činjenice nedvojbeno proizlaze iz iskaza samog tužitelja time da tuženik niti jednim dokazom nije doveo u pitanje vjerodostojnost iskaza tužitelja.

12. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čanka 85. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. – nastavno: ZZP) (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Pritom se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini nego ga, u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP-a treba shvatiti šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca i to osobito u pogledu razine obaviještenosti. Stoga je pravilno prvostupanjski sud tumačio smisao i sadržaj, jasnoću, razumljivost i uočljivost sporne ugovorne odredbe.

12.1. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravim i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita odnosno koliko iznosi navedena naknada u odnosu na ukupan iznos kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarenju svoga prava. U konkretnom slučaju neprihvaćanjem navedene ugovorne odredbe tužitelj kao potrošač bio bi ograničen u ostvarivanju svoga prava te je tužitelj kao potrošač doveden u situaciju da ugovor kao takav u cijelosti prihvati ili ne prihvati.

12.2. Prednik tuženika je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade zahtjeva i odobravanja kredita, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Imajući u vidu činjenicu da je prednik tuženika povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu u kojoj je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i to u visini od 2% od iznosa kredita, a koja nije opravdana pravednim i objektivno nastalim troškovima, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je stoga navedena ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne obveze od strane njegovog prednika, jer je istu nametnuo tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

13. Činjenica da stranke nisu pojedinačno pregovarale o spornim ugovornim odredbama nedvojbeno proizlazi iz iskaza samog tužitelja kada isti u svom iskazu navodi da prilikom dizanja kredita od djelatnika banke nije dobio nikakvu obavijest niti mu je bilo jasno na što se odnosi iznos koji treba platiti za obradu kredita u visini od 2%.

13.1. Ovdje se posebno napominje da tuženik nije predložio saslušanje svjedoka koji bi opovrgnuli navode tužitelja da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo odnosno da ugovor nije bio unaprijed pripremljen i sastavljen od strane tuženika. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud propustio utvrditi da su tužitelj i prednik tuženik pojedinačno pregovarali o spornoj odredbi. Naime, prvostupanjski sud iz iskaza tužitelja nesporno je tvrdio kako se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo te je stoga pravilno prvostupanjski sud utvrđivao je li sporna odredba ugovora uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Obzirom na navedeno neosnovani su žalbeni navodi tuženika da prvostupanjski sud nije imao mogućnost ispitivati je li sporna odredba ugovora o kreditu uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Također neosnovan je žalbeni navod tuženika kojim osporava vjerodostojnost iskaza tužitelja jer tuženik niti jednim dokazom nije doveo iskaz tužitelja u sumnju niti je dokazao da su tužitelj i prednik tuženika o spornoj ugovornoj odredbi pregovarali.

14. Budući da je navedeni Ugovor bio unaprijed pripremljen od strane prednika tuženika da se o radi o tipskom ugovoru, da se o spornim ugovornim obvezama nije pojedinačno pregovaralo, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da sporna odredba članka 4.b Ugovora o kreditu predstavljaju nepoštenu odredbu u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP-a, a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog Ugovora o kreditu, a koja odredba je sukladna članku 87. stavak 1. ZZP-a ništetna.

14.1. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2% od iznosa kredita (članak 4.b Ugovora) očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. S obzirom da je navedena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo već je bila unaprijed formulirana od strane prednika tuženika, te tužitelj nije imao utjecaja na njen sadržaj već je bio u situaciji da ugovor s navedenom odredbom u cijelosti prihvati ili ne prihvati, a tuženik nije dokazao da bi se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a što je bio dužan dokazati sukladno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP-a, to nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava pri čemu se navodi da je tužitelj upotrijebio pozornost kao prosječan potrošač, a koja činjenica je razvidna iz iskaza samog tužitelja.

14.2. Osim toga, sama činjenica da je trošak obrade kreditnog zahtjeva određen u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadnom nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obrad i svakog pojedinog zahtjeva. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadnom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni" stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u jednom fiksnom nominalnom iznosu, a ne u postotku odobrenog iznosa kredita.

15. Stoga ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge suda prvog stupnja u pogledu utvrđenja ništetnosti sporne odredbe članka 4.b Ugovora o kreditu, obzirom tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, obzirom se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da nije jasno navedena struktura troškova obrade zahtjeva i odobravanje kredita, da je tako ugovorena odredba uzrokovala neravnotežu o pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, iz kojih navedenih razloga je naknada za obradu kreditnog zahtjeva, ništetna ugovorna odredba, to je pravilno prvostupanjski sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju na ime naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznos od 210,00 eura.

16. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja , a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) to je pravilno prvostupanjski sud obvezao tuženika na isplatu zateznih kamata od trenutka plaćanja odnosno pravilno je primijenio odredbu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/2005, nastavno: ZOO) u svezi s člankom 323. stavak 1. ZOO-a. Stoga su u navedenom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženika.

17. I odluka o troškovima parničnog postupka pravilna je i zakonita imajući u vidu odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 155. stavak 1. i 2. ZPP- a.

18. Slijedom navedenog sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP -a valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

19. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer je tuženik nije uspio u žalbenom postupku imajući u vidu odredbu članka 154. stavak 1. ZPP -a, u svezi s člankom 166. stavak 1. ZPP-a.

20. U preostalom nepobijanom dijelu (točka IV. izreke prvostupanjske presude) prvostupanjska odluka ostaje neizmijenjena.

21. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

Vukovar, 26. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Krešimir Biljan