Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Broj: Gž-780/2025-3.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Krešimira Biljana kao predsjednika vijeća, Ivice Raguža kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Vesne Vrkić Perak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ivanu Kalauzu, odvjetniku iz Vinkovaca, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217, zastupan po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku iz Vinkovaca, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, broj P-762/2023-15 od 13. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 26. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana i djelomično uvažava kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, broj P-762/2023-15 od 13. listopada 2025.:

- potvrđuje pod točkom I., II., III. i VI. izreke

- potvrđuje pod točkom IV. izreke do iznosa od 903,48 eura sa specificiranim zateznim kamatama

- preinačava pod točkom IV. izreke u dijelu koji prelazi iznos od 903,48 eura do iznosa od 1.214,12 eura i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 310,64 eura.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu broj: 310410 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 10. studenog 2004., sklopljenog između pravnog prednika tuženika, Volksbank d.d., kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, pod nazivom „5. NAKNADE:“ koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje Banci platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke, a naročito sljedeće naknade: 5.1. Administrativna naknada: 1,75% (slovima: jedancijelisedamdesetpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.“ jednokratno na iznos odobrenog kredita.“

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 9.20. Ugovora o kreditu broj: 310410 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 10. studenog 2004., sklopljenog između pravnog prednika tuženika, Volksbank d.d., kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, koja glasi: „Korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno samo uz posebnu odluku Banke.“

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217, da isplati tužitelju OK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 948,54 eura (slovima: devetstočetrdesetosam eura i pedesetčetiri centa) sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15% za period od dospijeća do 31. srpnja 2008., zatim u periodu od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u periodu od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje kamate teku kako slijedi:

- na iznos od 397,08 eura od 20. studenog 2004. do isplate,

- na iznos od 551,46 eura od 17. lipnja 2016. do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217, da tužitelju OK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 1.214,12 eura (slovima: tisuću dvjestočetrnaest eura i dvanaest centi), sa zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude tj. od 13. listopada 2025. do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova preko dosuđenog iznosa od 1.214,12 eura (slovima: tisuću dvjestočetrnaest eura i dvanaest centi).

VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova".

2. Protiv navedene presude pravovremeno žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., 146/25. – u nastavku teksta: ZPP) s prijedlogom da se žalba tuženika prihvati, pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda te tužbeni zahtjev tužitelja odbije, podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje uz naknadu troškova tuženiku. Iz sadržaja žalbe razvidno je da tuženik prvostupanjsku presudu pobija u dijelu u kojem nije uspio u sporu tj. u odnosu na točku I., II., III., IV. i VI. izreke.

2.1. Pobijajući odluku suda prvog stupnja tuženik u žalbi navodi kako su sporne odredbe ugovora bile jasno označene, iste nisu bile nerazumljive ili teško uočljive za tužitelja. Nadalje navodi kako tužitelj nije dokazao svoju tvrdnju da se o spornim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo odnosno da se radilo o tipskom ugovoru. Tuženik navodi kako je tužitelj u svakom trenutku imao dovoljno informacija o značenju pojedinih odredbi ugovora obzirom su iste bile jasno istaknute i lako razumljive. Stoga nije moguće utvrđivati ništetnost navedenih ugovornih odredbi. Iskaz tužitelja nije vjerodostojan, a prvostupanjski sud neosnovano je odbio prigovor zastare istaknut od strane tuženika. Osim toga i odluka o tijeku zakonskih zateznih kamata nije pravilna kao ni odluka o troškovima postupka i vrijednosti predmeta spora. Naime, prvostupanjski sud nije mogao zbrojiti vrijednost deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva, a na koji način je prvostupanjski sud postupio suprotno stajalištima zauzetim u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Također neosnovano je prvostupanjski sud tužitelju priznao trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu obzirom je tužitelj oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi temeljem članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama.

3. Na žalbu tuženika tužitelj je dostavio očitovanje. Tužitelj navodi kako je prvostupanjski sud pravilno odredio vrijednost predmeta spora prema zbroju deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva te se poziva na odluke Županijskog suda u Splitu broj Gž-2796/2024 i Županijskog suda u Rijeci broj Gž-768/2024.

4. Žalba tuženika djelomično je neosnovana i djelomično osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio te žalbene navode tuženika, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne, neproturječne i dostatne razloge, a razlozi u istoj nisu protivni dokazima koji su izvedeni tijekom postupka. Pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, pa nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koje u žalbi činjenično upire tuženik. No u odnosu na utvrđivanje vrijednosti predmeta spora prvostupanjski sud pogrešno je primijenio materijalno pravo.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika, i to u odnosu na točku 5. i 5.1. ugovora o kreditu kojom je regulirana obveza tužitelja isplatiti tuženiku naknadu od 1,75% od iznosa kredita odnosno tzv. ulaznu naknadu, te u odnosu na točku 9.20. ugovora o kreditu kojom je regulirana obveza tužitelja u odnosu na prijevremenu otplatu kredita tzv. izlaznu naknadu. Također, zahtjev tužitelja odnosi se i na povrat iznosa isplaćenih za ulaznu naknadu u visini od 397,08 eura za zateznom kamatom, te povrat iznosa isplaćenog na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita u visini od 551,46 eura sa zateznim kamatama.

7. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

8. Sud prvog stupnja je tako u bitnome utvrdio:

- da je tuženik pravni sljednik Volksbank d.d.;

- da su tužitelj i prednik tuženika 10. studenog 2004. zaključili Ugovor o kreditu broj 310410 o osiguranju novčane tražbine osnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama (nastavno: Ugovor o kreditu);

- da je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 40.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize banke važeće na dan korištenja kredita;

- da je člankom 5. i 5.1. Ugovora o kreditu ugovorena obveza tužitelja na isplatu jednokratne naknade od 1,75% od iznosa kredita na ime naknada i troškova kredita;

- da je člankom 9.20. Ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno samo uz posebnu odluku banke;

- da je prednik tuženika naplatio tužitelju 19. studenog 2004. jednokratnu naknadu za obradu kredita u iznosu od 2.991,79 kuna, a što odgovara protuvrijednosti od 397,08 eura;

- da je tužitelj platio 16. lipnja 2016. iznos od 4.155,00 kuna na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, a što odgovara protuvrijednosti od 551,66 eura;

- da su nesporne aktivna i pasivna legitimacija stranaka;

- da tuženik ne osporava visinu tužbenog zahtjeva ali osporava pravnu osnovu tužbenog zahtjeva;

- da sporne odredbe predstavljaju ništetne odredbe obzirom su iste sastavni dio tipskog ugovora o kreditu;

- da tužitelj ima status potrošača;

- da tužitelj nije mogao pregovarati s prednikom tuženika o spornim odredbama ugovora o kreditu;

- da nije osnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika;

- da je tuženik nepošteni stjecatelj.

9. U prvostupanjskom, a i u žalbenom postupku, sporno je jesu li prijeporne odredbe ugovora o kreditu ništave, te je li, posljedično tome postoji obveza tuženika vratiti tužitelju naplaćenu naknadu za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita koju je tužitelj temeljem tih ugovornih odredbi platio tuženiku odnosno predniku tuženika.

10. Sud prvog stupnja odlučujući o spornim pitanjima utvrdio je da je sporni dio odredbe članka 5., 5.1., 9.20. Ugovora o kreditu dio unaprijed sastavljenog standardnog ugovora, da je navedena odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, da se o istoj nije pregovaralo, da tužitelj nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj navedenih ugovornih odredbi te je bio u situaciji da ugovor kao takav u cijelosti prihvati ili ne prihvati, te su stoga navedene ugovorne odredbe ništetne. Obzirom su navedene odredbe ništetne to je tuženik bio u obvezi isplatiti tužitelju iznos od 397,08 eura na ime tzv. ulazne naknade tj. naknade za obradu kredita, te iznos od 551,46 eura na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita.

11. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da je sporna odredba bila jasna i razumljiva tužitelju, te da je tužitelj mogao shvatiti ekonomske posljedice koje proizlaze iz iste. Naime, okolnost je li tužitelj znao ili nije znao da mora platiti naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita ne znači ujedno i da sporne odredbe ugovora nisu ništetne. U odnosu na žalbene navode tuženika da su sporne odredbe ugovora bile jasne, lako uočljive i razumljive potrebno je navesti da odredba ugovora u kojoj je navedeno da korisnik kredita plaća naknadu od 1,75% za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nije odredba koja je jasna i razumljiva potrošaču obzirom iz iste ne proizlazi koji su to troškovi koje ima tuženik kao kreditor, u čemu se oni sastoje i kolika je visina istih. Po shvaćanju ovoga suda iz ugovorne odredbe potrošač mora na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. U Ugovoru o kreditu nije nužno specificirati sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, mora se preispitati tiče li se nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, i odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Tužitelj, iako je bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade.

11.1. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravim i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarenju svoga prava. U konkretnom slučaju neprihvaćanjem navedene ugovorne odredbe tužitelj kao potrošač bio bi ograničen u ostvarivanju svoga prava.

11.2. I u odnosu na ugovornu odredbu kojom je regulirana naknada za prijevremenu otplatu kredita pravilan je stav prvostupanjskog suda obzirom tuženik nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, nije dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita pa stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema Ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle, predstavljaju naknadu neostvarenih kamata tj. izmakle dobiti. Stoga se može zaključiti da prednik tuženika nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita a što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11.3. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čanka 85. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. – nastavno: ZZP) (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Pritom se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini nego ga, u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP-a treba shvatiti šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca i to osobito u pogledu razine obaviještenosti.

12. Prednik tuženika je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade zahtjeva i odobravanja kredita, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Imajući u vidu činjenicu da je prednik tuženika povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,75% na iznos kredita odnosno ugovorio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a koja je vezana samo uz posebnu odluku banke, opravdana pravednim i objektivno nastalim troškovima, o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te su stoga navedene ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne obveze jer je istu njegov prednik nametnuo tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

12.1. Činjenica da stranke nisu pojedinačno pregovarale o spornim ugovornim odredbama odnosno da je ugovor bio unaprijed pripremljen od strane prednika tuženika nedvojbeno proizlazi iz iskaza samog tužitelja OK kada isti u svom iskazu navodi kako je Ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane banke, da mu nije objašnjeno od čega se sastoje troškovi obrade kredita i na što se odnosi eventualna izlazna naknada, da nije znao koliko iznosi naknada za prijevremenu otplatu kredita te da s bankom nije mogao pregovarati oko postotka naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita. Stoga su i neosnovani žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio kako se radi o formularnom ugovoru. Pravilno je prvostupanjski sud prihvatio iskaz tužitelja kao vjerodostojan obzirom isti tijekom postupka nije doveden u sumnju.

13. Budući da je navedeni Ugovor bio unaprijed pripremljen od strane prednika tuženika, da se o radi o tipskom ugovoru, da se o spornim ugovornim obvezama nije pojedinačno pregovaralo, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da sporne odredbe predstavljaju nepoštenu odredbu u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP, a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog Ugovora o kreditu, a koja odredba je sukladna odredbi članka 87. stavak 1. ZZP-a ništetna.

13.1. Naime, plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,75% iznosa kredita odnosno plaćanje prijevremene otplate kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. S obzirom da su navedene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo već bile unaprijed formulirane od strane prednika tuženika, te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj već je bio u situaciji da ugovor s navedenim odredbama u cijelosti prihvati ili ne prihvati, a tuženik nije dokazao da bi se o navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo, a što je bio dužan dokazati sukladno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP-a, to nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Ovdje se posebno napominje tuženiku da je tuženik taj koji je u obvezi dokazati da se o spornim odredbama ugovora o kreditu pregovaralo, a ne tužitelj.

14. Osim toga, sama činjenica da je trošak obrade zahtjeva i odobravanje kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadnom nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je prednik tuženika imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadnom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni" stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku odobrenog iznosa kredita.

15. Stoga ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge suda prvog stupnja u pogledu utvrđenja ništetnosti spornih odredbi članka 5., 5.1., 9.20. Ugovora o kreditu, obzirom tuženik nije dokazao da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, obzirom se radi o standardnim odnosno tipskim ugovornim odredbama, da nije jasno navedena struktura troškova obrade zahtjeva i odobravanje kredita, da su takve ugovorne odredbe uzrokovale neravnotežu o pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, iz kojih navedenih razloga je naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita te naknada za prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor, ništetna ugovorna odredba, to je pravilno prvostupanjski sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 397,08 eura na ime naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva, odnosno iznos od 551,46 eura na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, sve sa zateznim kamatama.

16. Pravilno sud prvog stupnja nije prihvatio niti tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom članka 361. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001. - nastavno ZOO) propisano je da zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Kondemnatorni dio tužbenog zahtijeva tužitelja predstavlja restitucijski zahtjev koji nastaje kao posljedica djelomične ništetnosti ugovora te u takvom slučaju zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je ta ništavost utvrđena. Takvo pravno shvaćanje suda prvog stupnja u skladu je i s pravnim shvaćanjem prihvaćenim na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: SU IV -47/2020. održanoj 30. siječnja 2020., te isto ne dovodi do retroaktivne primjene propisa, već predstavlja pravilno tumačenje zakonske norme. Stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tuženikov neprihvaćeni prigovor zastare i tijeka zateznih kamata, te je i u navedenom dijelu prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo.

16.1. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obzirom se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) to je tuženik nesavjesni stjecatelj.

16.2. Obzirom tuženik nije uspio u postupku pravilno je prvostupanjski sud odbio zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

17. Stoga je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a žalba tuženika odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda pod točkom I., II., III.

VI. izreke te pod točkom IV. izreke do iznosa od 903,48 eura.

18. Osnovani su žalbeni navodi tuženika koji se odnose na utvrđenu vrijednost predmeta spora. Naime, iz sadržaja žalbe tuženika razvidno je da tuženik žalbom pobija i ročišno rješenje suda prvog stupnja od 1. srpnja 2025., protiv kojeg rješenja, sukladno odredbi članka 40. stavak 3. ZPP-a nije dopuštena posebna žalba, već se isto može pobijati žalbom podnijetom protiv presude.

19. U tom dijelu žalba tuženika je osnovana.

20. Naime, predmet spora u postupku je bio nenovčani zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu i novčani zahtjev tužitelja za isplatom ukupnog iznosa od 948,54 eura kao posljedici te djelomične ništetnosti. Tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 948,54 eura, da bi podneskom od 17. ožujka 2025. vrijednost predmeta spora označio u iznosu od 2,275,55 eura (list 94. spisa). Novonavedenoj vrijednosti spora tuženik prigovara na ročištu od 1. srpnja 2025. smatrajući da je vrijednost predmeta spora previsoko naznačena, a koji prigovor sadržajno tuženik ponavlja i u podnijetoj žalbi. Sud prvog stupnja je rješenjem na ročištu od 1. srpnja 2025. (list 96. spisa) odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 2.275,55 eura, sadržajno odbijajući prigovor tuženika na vrijednost predmeta spora, navodeći u obrazloženju presude da je tužitelj u tužbi istaknuo deklaratorni zahtjev i kondemnatorni zahtjev gdje je vrijednost predmeta spora naznačena u iznosu od 948,54 eura. Zbrajanjem vrijednosti deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva prvostupanjski sud je odredio vrijednost spora u iznosu od 2.275,55 eura sukladno Tbr. 40. stavak 3. ZPP-a. Dakle iz utvrđenja prvostupanjskog suda razvidno je da isti vrijednost deklaratornog zahtjeva utvrđuje u visini od 1.327,00 eura.

21. Pravno shvaćanje suda prvog stupnja je pogrešno. Naime, točno je da je tužitelj istaknuo nenovčani (deklaratorni) i novčani (kondemnatorni) zahtjev. Međutim, prihvaćanje deklaratornog tužbenog zahtjeva predstavlja prethodno pitanje za prihvaćanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva. U slučaju kada je u tužbi istaknut deklaratorni zahtjev kojem je svrha rješavanje prethodnog pitanja vezanog uz zahtjev za činidbu istaknut u istoj tužbi, tada se pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost tužbenog zahtjeva na činidbu, a ne i vrijednost zahtjeva za utvrđenja (tako i Vrhovni sud u odluci Revr-475/08. od 27. listopada 2008., Revr- 394/05. i dr.). Stoga u konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora prema kojoj se određuje naknada troškova postupka iznosi 948,54 eura , a ne 2.275,55 eura kako je to pobijanim rješenjem odredio sud prvog stupnja.

22. Obzirom na navedeno preinačena je odluka o troškovima parničnog postupka sadržana pod točkom IV. izreke prvostupanjske presude, a koja odluka ovisi o vrijednosti predmeta spora na način da je u dijelu koji prelazi iznos od 903,48 eura do dosuđenog iznosa od 1.214,12 eura tj. za iznos od 310,64 eura je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka. Imajući u vidu vrijednost predmeta spora od 948,54 eura, tužitelju je priznata naknada troškova parničnog postupka i to za sastav tužbe u visini od 75 bodova skladno Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23., 107/25. – nastavno: Tarifa) za sastav podnesaka od 23. siječnja 2024. priznato je po 75 bodova sukladno Tbr. 8. točka 1., za pristup na ročišta od 1. srpnja 2025. i 10. rujna 2025. priznato je po 75 bodova za svako ročište sukladno Tbr. 9. točka 1., za pristup na ročište za objavu presude priznato je 37,50 bodova sukladno Tbr. 9. točka 3. Tarife obzirom na vrijednost od 1 boda u iznos od 2,00 eura sukladno Tbr. 50. Tarife te obračunat PDV sukladno Tbr. 54. Tarife i Tbr. 46. Tarife. Tužitelju je također priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 19,91 eura i presudu u iznosu 39,82 eura, a sve obzirom na vrijednost predmeta spora u visini od 948,54 eura.

23. Ukupni priznati troškovi tužitelja iznose 903,48 eura, a ne kako je to utvrdio prvostupanjski sud 1.214,12 eura, pa je odluka suda o troškovima postupaka pravilna u dijelu u kojem je tuženiku, temeljem članka 154. stavak 1. u svezi s člankom 155. ZPP-a naloženo da tužitelju naknadi troškove parničnog postupku u iznos od 903,48 eura te je u navedenom dijelu temeljem članka 368. stavak 1. ZPP -a valjalo žalbu tuženika odbiti kao djelomično neosnovanu i pobijanu presudu u tom dijelu odluke o troškovima potvrditi.

23.1. Pozivanje tužitelja na odluke Županijskog suda u Splitu broj Gž - 2796/2024. i Županijskog suda u Rijeci broj Gž-768/2024. u pogledu utvrđivanja vrijednosti predmeta spora kod deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva u ovom konkretnom slučaju nije od utjecaja jer je pravni stav ovoga suda u suglasnosti s odlukama Vrhovnog suda navedenim pod točkom 21. obrazloženja ove presude.

24. Temeljem članka 373. točka 3. ZPP-a valjalo je preinačiti presudu u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 903,48 eura do iznosa od 1.214,12 eura tj. za iznos od 310,64 eura, te u tome dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka odbiti.

25. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je tužitelj oslobođen od plaćanja svih sudskih pristojbi u ovome postupku temeljem odredbe članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama obzirom se u konkretnom slučaju ne radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

26. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer je tuženik u žalbenom postupku uspio djelomično i to samo u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka, čime je tuženik uspio neznatnim dijelom žalbe, sukladno odredbi članka 154. stavak 5. ZPP-a, te u svezi s člankom 166. stavak 1. ZPP-a.

27. Slijedom iznijetoga odlučeno je kao u izreci.

Vukovar, 26. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Krešimir Biljan