Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Broj: Gž-890/2025-3.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Krešimira Biljana kao predsjednika vijeća, Ivice Raguža kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Vesne Vrkić Perak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]., zastupan po punomoćniku Hrvoju Vukadinu, odvjetniku iz odvjetničkog društva Vukadin i partneri j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupan po punomoćnici Ani Mlačić, odvjetnici iz odvjetničkog društva Kožul&Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja ŽU i tuženika Addiko Bank d.d., izjavljenih protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj P-6644/2024-12 od 22. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 26. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj P-6644/2024-12 od 22. listopada 2025. pod točkom I. i II. izreke.

II. Žalba tužitelja uvažava se kao osnovana te se preinačava presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj P-6644/2024-12 od 22. listopada 2025. pod točkom III. izreke i sudi:

Utvrđuje se da je ništetna odredba ugovora o kreditu broj: 466-53030095 od dana 2. veljače 2011. godine koji su sklopili tužitelj ŽU, OIB: [osobni identifikacijski broj]), kao korisnik kredita i Addiko Bank d.d. (OIB: 14036333877), kao kreditor, na način da je ništetan članak 8. stavak 2. Ugovora o kreditu koji glasi: "U slučaju prijevremene konačne ili djelomične oplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria Bank d.d. u iznosu pobliže navedenom u Informacijama prije sklapanja ugovora o kreditu".

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6., naknaditi tužitelju ŽU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]., troškove žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 378,76 eura sa zateznim kamatama počevši od 26. svibnja 2026. pa do isplate po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3% poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I Utvrđuje se da je ništetna odredba ugovora o kreditu broj: 466 -53030095 od dana 2. veljače 2011. godine. godine koji su sklopili tužitelj ŽU, OIB: [osobni identifikacijski broj]), kao korisnik kredita i Addiko Bank d.d. (OIB 14036333877), kao kreditor, na način da je ništetan čl. 5. st. 4. Ugovora o kreditu koji glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2.000% (dva posto) iznosa kredita.“ te čl. 5 st. 6. koji glasi: “Korisnik kredita ovlašćuje Banku da u svakom trenutku bez ikakvog daljnjeg pitanja ili suglasnosti s njegove strane može teretiti partiju kredita za sve troškove koji bi mogu nastati kod kontrole, vođenja i naplate kredita.".

II Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 396,04 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16.2.2011. godine do isplate i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 849,54 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (22.10.25.) do isplate, sve kamate 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječno j kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi: "Utvrđuje se da je ništetna odredba ugovora o kreditu broj: 466-53030095 od dana 2. veljače 2011. godine koji su sklopili tužitelj ŽU, OIB [osobni identifikacijski broj]), kao korisnik kredita i Addiko Bank d.d. (OIB 14036333877), kao kreditor, na način da je ništetan članak 8. stavak 2. Ugovora o kreditu koji glasi: "U slučaju prijevremene konačne ili djelomične oplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria Bank d.d. u iznosu pobliže navedenom u Informacijama prije sklapanja ugovora o kreditu".

2. Protiv navedene presude, i to samo u odnosu na točku I. i II. izreke, pravovremeno žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. , 155/2023. i 146/25. – u nastavku teksta: ZPP) s prijedlogom da se žalba tuženika prihvati, pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda te tužbeni zahtjev tužitelja odbije, podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje uz naknadu troškova tuženiku.

2.1. Pobijajući odluku suda prvog stupnja tuženik u žalbi navodi kako je prvostupanjski sud počinio apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, obzirom presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Sporne odredbe ugovora bile su jasno sročene i razumljive, transparentne, lako uočljive te je tužitelju kao potrošaču pruženo dovoljno informacija temeljem kojih je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određenih odredbi. Tuženik nije u obvezi u ugovoru detaljno predvidjeti strukturu troškova vezanih za sastav ugovora. Tužitelj je taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora te ugovor o kreditu nije bio unaprijed formulirani ugovor, a teret dokaza u smislu nepoštenosti bio je na tužitelju. Nadalje, tuženik nije nepošteni stjecatelj, nije dužan platiti kamate od trenutka stjecanja. Postupanja prvostupanjskog suda ukazuje na arbitrarnost tim više jer naplata naknada za obradu kredita nije zabranjena niti jednim propisom. Prvostupanjski sud pogrešno je primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor zastare istaknut od strane tuženika. Također pogrešno je primijenjeno materijalno pravo i kada je tužitelju dosuđena zatezna kamata od dana stečenog bez osnove. I u pogledu troškova postupka odluka prvostupanjskog suda nije osnovana.

3. Protiv navedene presude i to samo u odnosu na točku III. izreke pravovremeno žalbu podnosi tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. ZPP-a. Naime, tužitelj cijeni da prvostupanjski sud neosnovano odbio njegov zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe o prijevremenoj otplati kredita navodeći da tužitelj nema interes za utvrđenjem ništetnosti navedene odredbe. Tužitelj dalje navodi kako ima pravni interes za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. izlaznoj naknadi obzirom je navedenom odredbom tuženik narušio ravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

4. Na žalbe stranaka nije dostavljen odgovor.

5. Žalba tuženika nije osnovana dok je žalba tužitelja osnovana.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio te žalbene navode tuženika i tužitelja, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP -a. Suprotno žalbenim navodima tuženika i tužitelja, pobijana presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne, neproturječne i dostatne razloge, a razlozi u istoj nisu protivni dokazima koji su izvedeni tijekom postupka. Pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, pa nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koje u žalbi činjenično upiru stranke. No u odnosu na točku III. izreke tj. u pogledu zahtjeva tužitelja za utvrđenjem ništetnosti tzv. izlazne naknade prvostupanjski sud pogrešno je primijenio materijalno pravo.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika, i to u odnosu na članak 5. stavak 4. i 6. ugovora o kreditu kojom je regulirana obveza tužitelja isplatiti tuženiku naknadu od 2,000% od iznosa kredita odnosno tzv. ulazna naknada, te naplata iste, u odnosu na članak 8. stavak 2. ugovora o kreditu kojom je regulirana obveza tužitelja platiti tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Također, zahtjev tužitelja odnosi se i na povrat iznosa isplaćenog za ulaznu naknadu u visini od 849,54 eura za zateznom kamatom.

6. Tijekom provedenog prvostupanjskog postupka u bitnome utvrđeno je:

- da je tuženik pravni slijednik Hypo Alpe Adria Bank d.d.;

- da su tužitelji i pravni prednik tuženika zaključili ugovor o kreditu broj 466 -53030095 od 2. veljače 2011.;

- da tuženik nije naplatio izlaznu naknadu tužitelju;

- da je prednik tuženika 15. veljače 2011. na ime ulazne naknade naplatio tužitelju iznos od 396,04 eura;

- da je prednik tuženika kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju nenamjenski kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.000,00 eura;

- da je člankom 5. stavak 4. ugovora o kreditu ugovorena obveza tužitelja na isplatu jednokratne naknade za troškove obrade kredita u visini od 2,000% od iznosa kredita dok je stavkom 6. ovlaštena banka radi naplate navedenog iznosa bez ikakvog daljeg pitanja ili suglasnosti tereti račun tužitelja;

- da je člankom 8. stavak 2. Ugovora o kreditu ugovoreno plaćanje za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita.

7. U prvostupanjskom, a i u žalbenom postupku, sporno je da li je prijeporni dio odredbe članka 5. i članka 8. Ugovora o kreditu ništav, te je li, posljedično tome postoji obveza tuženika vratiti tužitelju naplaćenu naknadu za obradu kredita koju je tužitelj temeljem tih ugovornih odredbi platio tuženiku.

8. Sud prvog stupnja odlučujući o spornim pitanjima utvrdio je da je sporni dio odredbe članka 5. Ugovora o kreditu dio unaprijed sastavljenog standardnog ugovora, da je navedena odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, da se o istoj nije pregovaralo, da tužitelj nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj navedenih ugovornih odredbi te je bio u situaciji da ugovor kao takav u cijelosti prihvati ili ne prihvati, te su stoga navedene ugovorne odredbe ništetne. Obzirom su navedene odredbe ništetne to je tuženik bio u obvezi isplatiti tužitelju iznos od 396,04 eura na ime tzv. ulazne naknade.

9. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da je sporna odredba bila jasna i razumljiva tužitelju, te da je tužitelj mogao shvatiti ekonomske posljedice koje proizlaze iz iste. Naime, okolnost je li tužitelj znao ili nije znao da mora platiti naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita ne znači ujedno i da sporne odredbe ugovora nisu ništetne. U odnosu na žalbene navode tuženika da su sporne odredbe ugovora bile jasne, lako uočljive i razumljive potrebno je navesti da odredba ugovora u kojoj je navedeno da korisnik kredita plaća naknadu od 2,000% za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nije odredba koja je jasna i razumljiva potrošaču obzirom iz iste ne proizlazi koji su to troškovi koje ima tuženik kao kreditor, u čemu se oni sastoje i kolika je visina istih. Po shvaćanju ovoga suda iz ugovorne odredbe potrošač mora na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. U Ugovoru o kreditu nije nužno specificirati sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, mora se preispitati tiče li se nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, i odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Tužitelj, iako je bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade.

10. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravim i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarenju svoga prava. U konkretnom slučaju neprihvaćanjem navedene ugovorne odredbe tužitelj kao potrošač bio bi ograničen u ostvarivanju svoga prava.

11. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čanka 100. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009. – nastavno: ZZP) (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Pritom se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini nego ga, u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP-a treba shvatiti šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca i to osobito u pogledu razine obaviještenosti.

12. Točan je žalbeni navod tuženika da u vrijeme zaključenja ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje ulazne naknade . Stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 101/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obadu i /ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu toga Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim, prednik tuženika je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade zahtjeva i odobravanja kredita, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Imajući u vidu činjenicu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredu kojoj je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 2,000% na iznos kredita, a koja nije opravdana pravednim i objektivno nastalim troškovima, o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te su stoga navedene ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne obveze jer je istu njegov prednik nametnuo tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

12.1. Činjenica da stranke nisu pojedinačno pregovarale o spornim ugovornim odredbama nedvojbeno proizlazi iz iskaza samog tužitelja ŽU kada isti u svom iskazu navodi da nije bio u mogućnosti pregovarati oko uvjeta kredita s prednikom tuženika te da je zapravo prednik tuženika bio taj koji je odredio glave odredbe kredita. Iz navedenog iskaza proizlazi da je Ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane banke.

13. Budući da je navedeni Ugovor bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, da se o radi o tipskom ugovoru, da se o spornim ugovornim obvezama nije pojedinačno pregovaralo, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da sporne odredbe članka 5. stavak 4. i 6. Ugovora predstavljaju nepoštenu odredbu u smislu odredbe članka 96. ZZP-a, a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog Ugovora o kreditu, a koja odredba je sukladna odredbi članka 102. stavak 1. ZZP-a ništetna.

13.1. Naime, plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 2,000% od iznosa kredita očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. S obzirom da su navedene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo već bile unaprijed formulirane od strane prednika tuženika, te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj već je bio u situaciji da ugovor s navedenim odredbama u cijelosti prihvati ili ne prihvati, a tuženik nije dokazao da bi se o navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo, a što je bio dužan dokazati sukladno odredbi članka 96. stavak 4. ZZP-a, to nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

14. Osim toga, sama činjenica da je trošak obrade zahtjeva i odobravanje kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadnom nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je prednik tuženika imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadnom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni" stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku odobrenog iznosa kredita.

15. Stoga ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge suda prvog stupnja u pogledu utvrđenja ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na plaćanje jednokratne naknade za troškove obrade kredita, obzirom tuženik nije dokazao da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, obzirom se radi o standardnim odnosno tipskim ugovornim odredbama, da nije jasno navedena struktura troškova obrade zahtjeva i odobravanje kredita, da su takve ugovorne odredbe uzrokovale neravnotežu o pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, iz kojih navedenih razloga je naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, ništetna ugovorna odredba, to je pravilno prvostupanjski sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 396,04 eura, sve sa zateznim kamatama.

15.1. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da je prvostupanjski sud postupao na arbitraran način. Naime, iz provedenog postupka razvidno je da je prvostupanjski sud u potpunosti omogućio strankama sudjelovanje u postupku, predlaganje dokaza, očitovanje na navode i dokaze protivne strane, da je razlučio sporne od nespornih činjenica, analizirao provedene dokaze i iste cijenio kako svaki zasebno tako i u njihovoj ukupnosti te je svoja pravna utvrđenja zasnovao na konkretnim zakonskim odredbama.

16. Pravilno sud prvog stupnja nije prihvatio niti tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom članka 215. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine broj: 35/05., 41/08. - nastavno ZOO) propisano je da zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Kondemnatorni dio tužbenog zahtijeva tužitelja predstavlja restitucijski zahtjev koji nastaje kao posljedica djelomične ništetnosti ugovora te u takvom slučaju zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je ta ništavost utvrđena. Takvo pravno shvaćanje suda prvog stupnja u skladu je i s pravnim shvaćanjem prihvaćenim na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: SU IV-47/2020. održanoj 30. siječnja 2020., te isto ne dovodi do retroaktivne primjene propisa, već predstavlja pravilno tumačenje zakonske norme. Stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tuženikov neprihvaćeni prigovor zastare i tijeka zateznih kamata, te je i u navedenom dijelu prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo.

16.1. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) to je tuženik nesavjesni stjecatelj. Stoga je i u navedenom dijelu prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo.

17. I u odnosu na troškove parničnog postupka žalba tuženika nije osnovana obzirom je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 154. stavak 1. u svezi s odredbom članka 155. stavak 1. ZPP-a obrazložio koje je radnje punomoćnika tužitelja cijenio opravdanim i za iste tužitelju dosudio trošak sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika. Prvostupanjski sud je svaku radnju poduzetu od strane punomoćnika tužitelja obrazloženo cijenio i primijenio pravilne tarifne razrede. Slijedom navedenog sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja pod točkom I. i II. izreke.

18. U odnosu na žalbu tužitelja: osnovani su žalbeni navodi tužitelja da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da tužitelj nema pravni interes za utvrđivanjem ništetnosti tzv. izlazne naknade jer je tužitelj postavio samo deklaratorni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti, bez da je istovremeno postavio i kondemnatorni zahtjev.

18.1. Tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave, jer je to propisano odredbom članka 187. ZPP-a.

18.2. Takva se tužba može podnijeti kada je to posebnim propisima predviđeno, kada tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje takva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kada tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

18.3. Tužitelj koji podnosi tužbu radi utvrđenja ništetnosti pojedine odredbe ugovora o kreditu, poput odredbe o izlaznoj naknadi, ima pravni interes za takvu tužbu, iako u tužbi nije zatražio isplatu te naknade. Pravni interes za utvrđenje ništetnosti ne mora biti nužno ekonomski ili povezan s konkretnom isplatom, već proizlazi iz sudjelovanja u pravnom odnosu i interesa da se utvrdi pravna valjanost ugovornih odredbi. Činjenica da tužitelj nije tražio isplatu izlazne naknade ne isključuje postojanje pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti, jer se ništetnost ugovora ili njegovih odredbi utvrđuje radi zaštite pravnih interesa i može biti osnova za neke buduće zahtjeve.

18.4. Osim toga, člankom 327. ZOO-a propisano je da sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Iako tužitelj nije platio iznos za prijevremenu otplatu kredita odnosno nije platio na ime tzv. izlazne naknade ne znači da isti nema pravni interes za utvrđenjem ništetnosti istog. U svakom konkretnom slučaju procjenjuje se postojanje pravnog interesa, pri čemu se pravni interes ne mora očitovati samo u novčanom ekvivalentu. Ništetnost nastala po zakonu od trenutka sklapanja ugovora ne ovisi je li naknada naplaćena.

19. Stoga obzirom se o odredbi članka 8. stavak 2. Ugovora o kreditu, a kojom odredbom je regulirano pitanje tzv. izlazne naknade, nije pojedinačno pregovaralo, da je ista sastavni dio ugovora unaprijed pripremljenog od strane tuženika odnosno da se radi o tipskom ugovoru, da ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, da navedena odredba nije poštena to je navedena odredba, sukladno odredbi članka 96. stavak 1. ZZP-a u svezi s člankom 102. stavak 1. ZZP-a, ništetna.

19.1. Da se o navedenoj odredbi nije pregovaralo nedvojbeno je utvrđeno iz iskaza samog tužitelja. Također tijekom postupka tuženik nije niti dokazao da bi se o spornoj odredbi pregovaralo, time da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi.

20. Stoga je, temeljem odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a u navedenom dijelu valjalo uvažiti žalbu tužitelja kao osnovanu i preinačiti prvostupanjsku presudu pod točkom III. izreke te usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja.

21. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer je tuženik nije uspio u žalbenom postupku imajući u vidu odredbu članka 154. stavak 1. ZPP -a, u svezi s člankom 166. stavak 1. ZPP-a.

22. Obzirom je tužitelj uspio u žalbenom postupku, to je istom sukladno odredbi članka 166. stavak 2. ZPP-a dosuđena naknada troškova žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 378,76 eura. Naime, za sastav žalbe tužitelju je priznato 125 bodova sukladno Tbr. 10. točka 1. Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika obzirom na vrijednost jednog boda u iznosu od 2,00 eura sukladno Tbr. 54. Tarife te obračunat PDV sukladno Tbr. 46. Tarife. Tužitelju je također priznat i trošak plaćene pristojbe na žalbu u iznosu od 66,36 eura.

22.1. Odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi članka 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023).

23. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci.

Vukovar, 26. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Krešimir Biljan