Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj:Gž-710/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinje Filke Pejković kao predsjednice vijeća, Kristine Vukelić Aničić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Svjetlane Pražić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HUA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Lani Humljak Gugić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnici Sofiji Petković, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. P - 4059/2025-17 od 26. rujna 2025. u sjednici vijeća održanoj 26. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. P-4059/2025-17 od 26. rujna 2025. u točki I., II. i III. izreke za iznos od 928,08 eur sa zakonskom zateznom kamatom.

II. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se odluka o trošku sadržana u točki III. izreke prvostupanjske presude preko iznosa od 928,08 eur i rješava:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 146,92 eur sa zakonskom zateznom kamatom.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredbe čl. 3. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog između stranka 23. ožujka 2004. U točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 347,58 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. travnja 2004. dok je u točki III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.075,00 eur sve u roku od 15 dana.

2.Protiv navedene presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP)

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. I u ovoj žalbenoj fazi postupka sporna je ništetnot odredbe čl. 3. među strankama sklopljenog Ugovora o kreditu od 23. ožujka 2004. kojom je ugovoreno plaćanje naknade od 1% od iznosa kredita, jednokratno prilikom prvog korištenja kredita.

8. Prvostupanjski sud po provedenom postupku utvrđuje;

- da je sporna odredba Ugovora o kreditu sadržana u standardnom unaprijed pripremljenom Ugovoru po tuženiku,

- da tuženik nije dokazao da se je o sadržaju iste pregovaralo,

- da u spornoj odredbi Ugovora nije naznačeno što se podmiruje banci plaćanjem predmetne naknade,

- da je tuženik na ime predmetne naknade naplatio iznos od 347,58 eur,

- da tužiteljica ima svojstvo potrošača,

9. Temeljem naprijed iznijetih utvrđenja prvostupanjski sud a sve primjenom odrede čl. 81. st.1. u svezi s čl.87.st.st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07., dalje ZZP/03) utvrđuje da je sporne odrede Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07., dalje ZZP/03) nepoštene te posljedično tome ništetne. Zaključuje prvostupanjski sud da tuženik kao banka te sastavljač predmetne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dokazao opravdanost zaračunavanja iste u ugovoru naznačenoj visini. Zbog toga smatra prvostupanjski sud da je predmetna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te kao takva da je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Iz sadržaja predmetne odredbe da nije vidljivo što se naplatom iste naknađuje tužitelju pa smatra da je tuženik istu ugovarao potpuno proizvoljno. Zaključuje prvostupanjski sud da je sadržaj predmetne odredbe omogućavao tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocjeni samo njenu visinu no ne i što se istom podmiruje zbog čega smatra daje predmetna odredba Ugovora nepoštena te da je naplatom iste prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača pa kao osnovan prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti iste te odlučuje kao u točki I. izreke.

10. Kao posljedicu ništetnosti a sve pozivom na odredbu čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje: ZOO), u svezi s odredbom čl. 1111. ZOO-a prvostupanjski sud prihvaća osnovanim zahtjev tužiteljica za isplatu iznosa od 347,58 eur koju je tuženik naplatio temeljem te ništetne odredbe čl. 3.st.1. Ugovora o kreditu sve s zakonskom zateznom kamatom tekućom od naplate iste.

11. Prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da nije osnovan prigovor zastare potraživanja jer da se pravo na isticanje ništetnosti u smislu odredbe čl. 328. ZOO-a ne gasi pa smatra da zahtjev tužiteljice nije ograničen pa kao osnovan prihvaća zahtjev tužiteljice za isplatu naplaćene naknade te odlučuje kao u točki II. izreke.

12. Odluku o parničnom trošku sadržanu u točki III. izreke pobijane odluke temelji na odredbi čl. 154.st.1. ZPP-a te tuženika koji je izgubio parnicu obvezuje na plaćanje tužiteljici troškova postupka za radnje poduzete po punomoćniku odvjetniku primjenom odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25., dalje Tarifa) uvećano za sudske pristojbe.

13. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi protivno žalbenim navodima tuženika u donošenju prvostupanjske presude nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP - a. U pobijanoj presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, isti nisu nejasni niti proturječe sadržaju priloženih isprava te provedenih dokaza presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

14. U postupku donošenja prvostupanjske presude nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8.,9.,13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365 st.2. ZPP).

15. Isto tako protivno žalbenim navodima tuženika nije počinjena ni relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354.st.1. ZPP -a jer obrazloženje prvostupanjske presude sadrži sve propisano odredbom čl. 338.st.4. ZPP-a.

16. Prvostupanjski sud je u postupku potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice odlučne za presuđenje ovog spora zbog čega nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz odrede čl. 353. st.1.t.2. ZPP -a.

17. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo osim u odluci o troškovima postupka.

18. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim spornu odredbu Ugovora o kreditu, tj. odredbu Ugovora kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade budući se o predmetnoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo već je ista unaprijed pripremljene od strane tuženika kao kreditora tako da tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja na njezin sadržaj.

19. Naime, sama činjenica da je u ugovoru naznačeno da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu naplaćuje naknada koja iznosi 1,00% od iznosa kredita ne znači ujedno da je takva odredba poštene, već je u okviru ocjene poštenosti, potrebno u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

20. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/03 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

21. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

22. Na žalbene navode tuženika valja istaći da iako je tužiteljica kao korisnica kredita bila informirana o obvezi plaćanja predmetnih naknada, ista nije bila informirana kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknada (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini).

23. Upravo zbog navedenog tuženik kao kreditor nije postupao u dobroj vjeri jer tužiteljica kao korisnik kredita te potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe ugovora o naknadi za obradu kredite niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača.

24. Štoviše tuženik tijekom ovog postupka nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, koju je naplatio u trenutku isplate kredita. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

25. Stoga, kako tuženik u postupku nije dokazao da se je o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo te kako je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika a kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a, kao i načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz te naknade, to tako ugovorena odredba i po shvaćanju ovog suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa je ništetna, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

26. Valja istaknuti da je na tuženiku, koji je nedvojbeno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o jednokratnoj naknadi koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kreditasukladno čl. 81. st. 4. ZZP/03 bio teret dokazivanja da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o tim naknadama i njezinim visinama, a navedenu činjenicu tuženik nije dokazao, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

27. U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije bila previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ( NN 84/02 i 141/06). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti, pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba.

28. Dakle, iako pravilno tuženik u žalbi navodi da nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita, isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Stoga su neosnovani žalbeni navodi u tom smislu.

29. Slijedom iznijetog pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je sporna odredba u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštene i time ništetne te je pravilno prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice.

30. Kako je tuženik na ime sporne naknade naplatio iznos od 347,58 eur to je pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a tuženik obvezan tužiteljici isplati isti.

31. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost sporne odrede ugovora zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora što podrazumijeva nesavjesnost tuženika pa je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je tuženiku naložio isplatiti zakonsku zateznu kamatu od dana stjecanja jer je tuženik u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a nepošteni stjecatelj naprijed navedenog iznosa.

32. Protivno žalbenim navodima pravilno je je utvrđenje te zaključak prvostupanjskog suda da zahtjev tužitelja za isplatu nije zastario. U odnosu na zahtjev za isplatu valja odgovoriti da se radi o zahtjevu iz čl. 323. st. 1. ZOO -a, a zastarni rok za restitucijski zahtjev počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi. Kako je ništetnost ustanovljena odlukom tek u ovom postupku u kojem tužiteljica ujedno ističe i restitucijski zahtjev to je evidentno da zahtjev tužiteljice nije zastario.

33. Međutim osnovano ukazuje tuženik sadržajem žalbe da je prvostupanjski sud pogrešno dosudio tužiteljici trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u visini od 100,00 eur za svako umjesto ispravno u visini od 26,54 eur za svako slijedom čega je prvostupanjski sud odlučujući o visini parničnog troška pogrešno primijenio materijalno pravo.

34. Naime s obzirom na vrijednost predmeta spora podnošenjem tužbe putem informacijskog sustava sukladno odredbi čl. 4. toč. 1. u svezi s čl. 7. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23., dalje ZSP) te Tbr. 1. i Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23, dalje Tarifa) za tužiteljicu je nastala obveza plaćanja sudske pristojbe na tužbu u visini od visini od 26,54 eur koliko prema Tarifnom br. 2. iznosi i visina sudske pristojbe na presudu pa pristojbena obveza tužiteljice ukupno iznosi 53,08 eur a ne u visini od 200,00 eur kako joj je to priznao prvostupanjski sud.

35. Slijedom naprijed iznijetog žalbu tuženika u odnosu na točku I., II. i III. izreke za iznos troška od 928,08 eur valjalo je odbiti i prvostupanjsku presudu u tom dijelu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi.

36. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika odluku o trošku sadržanu u točki II. izreke pobijane presude temeljem odredbe čl. 373.t.3. ZPP-a valjalo je preinačiti te kao neosnovan odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu troška u iznosu od 146,92 eur sa zakonskom zateznom kamatom te odlučiti kao u točki II. izreke ove odluke.

37. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka budući da nije uspio u glavnoj stvari već samo u pogledu odluke o trošku zbog kojih za istog nisu nastali posebni troškovi pa je primjenom čl. 166.st.1. ZPP-a odlučeno kao u toč. III. izreke presude.

U Rijeci, 26. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković