REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-11/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, predsjednika Vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i dr. sc. Branka Brkića, članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog OS zbog kaznenog djela iz članka 110. Kaznenoga zakona („Narodne novine“ broj: 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. – ispravak, 101/2017., 118/2018., 126/2019., 84/2021., 114/2022., 114/2023. i 36/2024. - dalje: KZ/11.) , odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Splitu broj K-31/2023. od 23. srpnja 2024. i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske broj I Kž-351/2024-14 od 5. ožujka 2025., u sjednici Vijeća održanoj 26. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog OS za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Županijskog suda u Splitu broj K - 31/2023. od 23. srpnja 2024. i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske broj I Kž-351/2024-14 od 5. ožujka 2025. proglašen je krivim osuđeni OS da je počinio kazneno djelo ubojstva iz članka 110. KZ/11. te je osuđen na kaznu zatvora 16 (šesnaest) godina.

2. Osuđeni OS je po branitelju, odvjetniku Željku Ostoji, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje presude jer smatra da je do pravomoćne osude došlo „u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom i zakonom“ i zbog „povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. Zakona o kaznenom postupku“. Predložio je „Vrhovnom sudu … ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje. Podredno, preinačiti pobijanu presudu i sam odlučiti u predmetnoj pravnoj stvari“.

3. Zahtjev sa spisom je u skladu s člankom 518. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024. i 72/2025. - dalje: ZKP-25.) bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podnijelo odgovor na zahtjev u kojemu je predložilo njegovo odbijanje. Taj je odgovor dostavljen osuđeniku i branitelju (list 1374 spisa).

4. Zahtjev nije osnovan.

5. Kršenje temeljnih ljudskih prava (iz članka 515. stavak 1. ZKP-25., a ne kako je pogrešno u zahtjevu navedeno iz članka 515. stavka 1. točke 3. ZKP -25., jer ta odredba ne postoji) osuđenik obrazlaže okolnostima za koje smatra da predstavljaju tešku povredu prava na pravično suđenje iz članka 468. stavka 2. ZKP-25. Osuđenik, naime, smatra da je prvostupanjski sud potonju povredu počinio „kroz pogrešno i manjkavo obrazloženje osuđujućeg dijela presude“ i „bitnu povredu odredbi kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. Zakona o kaznenom postupku“ jer se „presuda ne može ni ispitati jer obrazloženje presude ne sadrži razlog o odlučnim činjenicama“, a „drugostupanjski sud se očituje paušalnim utvrđenjem pod toč. 6. obrazloženja pobijane presude da bi obrazloženje pobijane prvostupanjske presude nije manjkavo ni paušalno“.

5.1. Osuđenik ističe i povredu „načela jednakosti oružja“ za koju smatra da je počinjena „prihvaćanjem svih dokaznih prijedloga optužbe i neprihvaćanjem niti jednog dokaznog prijedloga obrane“. Pritom detaljno obrazlaže zašto smatra da bi trebalo ispitati vještakinju za toksikologiju, vještaka za balistiku i provođenje 3D rekonstrukcije (trodimenzionalnog digitalnog modela događaja).

5.2. S tim u vezi, osuđenik smatra „da se drugostupanjski sud uopće nije očitovao na povredu načela jednakosti oružja u odnosu na omjer prihvaćenih i odbijenih dokaznih prijedloga optužbe i obrane, kao i na činjenicu odbijanja pojedinih dokaznih prijedloga“ koji su, prema mišljenju osuđenika „detaljno obrazloženi … na raspravi, kao i u žalbi“. Time osuđenik iznosi razloge koji bi bili zakonska osnova za podnošenje zahtjeva iz članka 517. stavka 1. točke 3. u vezi s člankom 487. stavkom 1. ZKP -25., iako tu zakonsku osnovu nije istaknuo kao osnovu za podnošenje zahtjeva. Bez obzira na to, Vijeće je razmotrilo i te prigovore.

5.3. Nadalje, osuđenik smatra da je zbog neprihvaćanja „žalbenih prigovora o postupanju osuđenika u nužnoj obrani i zbog neprihvaćanja i neprovođenja dokaznih prijedloga obrane prvostupanjski sud pogrešno primijenio i materijalno pravo utvrđenjem da inkriminirane prigode osuđenik ne bi postupao u nužnoj obrani, a niti da bi se radio o prekoračenju nužne obrane ili putativnoj nužnoj obrani“. Također osuđenik smatra da je „neprihvatljivo … obrazloženje postojanja direktne namjera koje drugostupanjski sud daje u toč. 24. obrazloženja“.

6. Najprije treba navesti da se od podnošenja zahtjeva pa do odlučivanja promijenio Zakon o kaznenom postupku te je sada na snazi Zakon o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 1307202. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024., 72/2025., i 13/2026. - dalje: ZKP) koji ovdje treba primijeniti jer se na odlučivanje primjenjuje postupovni zakon koji je na snazi u vrijeme donošenja odluke. U odnosu na zakonske osnove za podnošenje zahtjeva sadržajno nema razlike između ZKP-25. i ZKP-a. Treba napomenuti da je bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP -25. u dijelu koji se odnosi na tešku povredu prava na pravično suđenje premještena sada u članak 468. stavak 1. točku 12. ZKP-a, a ta promjena uvjetovala je njezino dodavanje u članak 517. stavak 1. točku 2. ZKP-a kao zakonsku osnovu za podnošenje zahtjeva.

7. Kod ocjene je li pravomoćna odluka donesena u postupku u kojem je prekršeno konvencijsko i ustavno stožerno načelo kaznenog postupka, a to je pravo na pravično suđenje, provedeni se postupak gleda u cjelini, a ne samo neki njegov izdvojeni dio. Stoga je, a imajući na umu osuđenikove prigovore u odnosu na prvostupanjsku i na drugostupanjsku presudu, potrebno ocijeniti pravomoćnu presudu kao cjelinu (nju čine prvostupanjska i drugostupanjska presuda) te cjelokupno provedeni postupak. Osim toga, kod ocjene povrede prava na pravično suđenje treba navesti da je sadržaj ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/1990., 135/1997., 8/1998. - pročišćeni tekst, 113/2000., 124/2000. - pročišćeni tekst, 28/2001., 41/2001. - pročišćeni tekst, 55/2001. - ispravak, 76/2010. i 85/2010. - pročišćeni tekst i 5/2014. - dalje: Ustav) i članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/1997., 6/1999. – pročišćeni tekst, 8/1999. – ispravak, 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010. i 13/2017. - dalje: Konvencija) ograničen na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pravično suđenje stoga obuhvaća postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (v. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3779/2022. od 30. studenoga 2022., odlomak 9.). U tom smislu pravo na pravičnost ne obuhvaća pravila o tome kako pojedini dokazi trebaju biti ocijenjeni (v. presudu Europskog suda za ljudska prava De Tommaso protiv Italije (Veliko vijeće) broj: 43395/09., od 23. veljače 2017.).

7.1. Osuđenikovi prigovori (odlomak 5.1.) o povredi načela jednakosti oružja, a to je načelo sastavnica stožernog načela pravičnosti, nisu osnovani. Ustav, Konvencija, a niti ZKP nemaju odredbe koje bi nalagale obvezno prihvaćanje dokaznih prijedloga stranaka u kaznenom postupku (v. primjerice presudu Europskog suda za ljudska prava Murtazaliyeva protiv Rusije [VV], 2018., stavak 139., odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-122/2020. od 26. listopada 2021. točka 15.2., broj: U-III- 2088/2021. od 16. studenoga 2021. točka 18. i broj: U-III-3930/2017. od 8. prosinca 2022. točke 35. - 38.) ili odluku Suda III Kr-158/2022. od 28. veljače 2023.). Drugim riječima, sud je ovlašten odbiti dokazne prijedloge pa i dokazne prijedloge obrane, ali za to mora dati prihvatljive razloge. Pritom sudovi moraju voditi računa o sljedećem.

7.1.1. Europski sud za ljudska prava razvio je trodijelni test za ocjenu je li poštivano pravo pozivanja svjedoka obrane (Murtazaliyeva protiv Rusije od 18. prosinca 2018., Veliko vijeće, zahtjev broj 36658/05.). Taj test primjenjuje Ustavni sud Republike Hrvatske, a i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao najviši sud u Republici Hrvatskoj. Navedena ocjena uključuje: 1. je li zahtjev za ispitivanje svjedoka bio dostatno obrazložen i relevantan za predmet optužbe; 2. jesu li domaći sudovi razmotrili važnost tog svjedočenja i naveli dostatno obrazloženje za svoju odluku da ne ispitaju svjedoka na suđenju; i 3. je li odluka domaćih sudova da ne ispitaju svjedoka narušila ukupnu pravičnost postupka.

7.1.2. Dakle, razlozi odbijanja dokaznih prijedloga trebaju uključivati sastavnice navedenog testa. Ako nižestupanjske presude uopće nemaju razloge odbijanja dokaznih prijedloga ili su ti razlozi očito nerazumni, riječ je o samovoljnom (arbitrarnom) postupanju koje načelno može predstavljati povredu prava na pravično suđenje. Primjenjujući navedeni trodijelni test na obrazloženje odbijanja četiri dokazna prijedloga obrane koje u zahtjevu ističe osuđenik, iz pravomoćne presude i cjelokupnog dokaznog postupka proizlazi sljedeće.

7.1.3. U prvom redu treba navesti da nije točno da su odbijeni svi dokazni prijedlozi obrane. U postupku su prihvaćeni i provedeni dokazni prijedlozi za provođenjem kombiniranog psihijatrijskog i sudskomedicinskog vještačenje optuženika (zapisnik s rasprave od 8. travnja. 2024.), provođenje dopunskog psihijatrijskog vještačenja optuženika (zapisnik s rasprave od 10. studenoga 2022.) i dopunsko ispitivanje sudskomedicinskog vještaka (zapisnik s rasprave od 15. prosinca 2022.). Stoga otpada osuđenikov prigovor da su odbijeni svi dokazni prijedlozi obrane.

7.1.4. Za četiri odbijena dokazna prijedloga obrane odlomak (5.1.) prvostupanjski je sud dao razloge (odlomak 10.1. prvostupanjske presude). Ti razlozi su jasni i nisu nerazumni. Razloge odbijanja dokaznih prijedloga ocjenjivao je drugostupanjski sud u povodu osuđenikove žalbe na prvostupanjsku presude (odlomci 10. i 11. te 15. – 17. drugostupanjske presude). Ocjena drugostupanjskog suda vrlo je detaljna i razložna te se nikako ne može zaključiti da je nema ili da je samovoljna. Stoga nije povrijeđeno načelo jednakosti oružja kako to neosnovano smatra osuđenik.

7.2. S obzirom na navedeno, nije počinjena niti povreda odredaba kaznenog postupka u drugostupanjskom postupku (odlomak 5.2.). Okolnost da se osuđenik ne slaže s detaljnim i razložnim obrazloženjem drugostupanjskog suda o odbijanju dokaznih prijedloga ne predstavlja povredu u drugostupanjskom postupku koju neosnovano ističe osuđenik. Pritom treba naglasiti da omjer predloženih i odbijenih dokaznih prijedloga stranaka nije osnova za ocjenu o tomu je li povrijeđeno načelo pravičnosti postupka jer bi to dovelo do nerazumne situacije da bi se na neki određeni broj dokaznih prijedloga optužbe trebao prihvatiti i izvesti određeni broj dokaza obrane. Odlučno je kakvi su bili dokazni prijedlozi obrane i jesu li obrazloženju odbijanja dokaznih prijedloga obrane sudovi pristupili ozbiljno i savjesno. Iz obrazloženja prvostupanjske, a osobito drugostupanjske odluke jasno je da je takav pristup bio u konkretnoj situaciji. Dakle, nižestupanjski su sudovi razmotrili važnost dokaznih prijedloga i dali detaljne i razložne razloge neprihvaćanja njihova provođenja. S obzirom na takvo obrazloženje, a imajući na umu cjelokupno provedeni postupak, uključujući i prihvaćanje nekih dokaznih prijedloga obrane, odluka nižestupanjskih sudova da ne prihvate provođenje četiri dokazna prijedloga obrane koje osuđenik ističe u zahtjevu nije narušila ukupnu pravičnost postupka.

7.3. Osuđenikovi navodi (odlomak 5.3,) odnose se na utvrđeno činjenično stanje, uz napomenu da u kaznenom postupku ne postoji „pogrešna primjena materijalnog prava“. Postoje povreda zakona kao žalbena osnova (članak 469. ZKP -a) i povrede zakona kao osnova za podnošenje zahtjeva (članak 517. stavak 1. točka 1. ZKP-a) koje se ocjenjuju u odnosu na činjenično stanje utvrđeno u nižestupanjskim odlukama, a ne u odnosu na činjenično stanje koje je prema mišljenju stranke (dakle i okrivljenika) trebalo utvrditi u postupku. Osuđenik je, naime, očito nezadovoljan činjeničnim stanjem koje je utvrđeno u pravomoćnoj presudi i pravnim zaključcima koje je sud iz utvrđenog činjeničnog stanja izveo. U biti je riječ o prigovorima činjenične naravi, a prema odredbama članka 515. stavka 1. i članka 517. stavka 1. ZKP-a, pobijanje činjeničnih utvrđenja nije dopušteno u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka.

8. Slijedom svega navedenoga, u pravomoćnoj presudi nisu ostvarene povrede koje se ističu u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, zbog čega je osuđenikov zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan i, na temelju članka 519. u svezi s člankom 512. ZKP-a, odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 26. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Damir Kos