Republika Hrvatska

Općinski sud u Metkoviću

Andrije Hebranga 9

20350 Metković

Poslovni broj: P-223/2024-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Metkoviću, po sucu Damiru Ujduru, u pravnoj stvari tužitelja EČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku mr.sc. Julijanu Dropuliću, odvjetniku iz Ploča, protiv tuženika: HČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]), kojeg zastupa punomoćnik Tonći Milić, odvjetnik u Metkoviću, radi naplate, nakon zaključene glavne rasprave 14. svibnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, 26. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Nalaže se tuženom HČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]) isplatiti tužitelju TČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 10.200,00 eura (slovima: deset tisuća i dvjesto eura) sa zateznim kamatama koje teku od podnošenja ove tužbe pa do isplate po stopi koja se određuje sukladno članku 29. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, ovo u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženom HČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]) tužitelju TČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], nadoknaditi parnične troškove koji teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sa zateznim kamatama koje se određuju sukladno članku 29. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, ovo u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 1.250,00 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao prodavatelj zaključio sa tuženikom u svojstvu kupca ugovor o kupoprodaji od 25. studenog 2008. godine zajedno sa Anexom ovog ugovora, ovo vezano uz kupoprodaju k. č. [katastarska čestica], obje k. o. [katastarska općina]. Naknadno, kao što proizlazi iz potvrde od 7. veljače 2009. godine, prodavatelj, tužitelj, EČ vratio je kupcu, tuženiku (sporazumno!) dio kupoprodajne cijene po ugovoru o kupoprodaji od 25. studenog 2008. godine u iznosu od 10.200,00 eura, ovo, kako se navodi u potvrdi, „zbog problema sa prilazom ovim k. č i zbog žurnosti nedobivanja dozvole“. Tom prilikom, a kao što proizlazi iz spomenute potvrde, ugovoreno je također da „ ako kupac zadrži zemlju da je dužan vratiti prodavatelju iznos od 10.200,00 eura“. U međuvremenu, nakon što je ispustio spomenutu potvrdu, tuženik se nikada nije odredio prema tužitelju, po pitanju „zadržaja“ predmetnih nekretnina i povrata iznosa od 10.200,00 eura, ovo iako ga je tužitelj višekratno kontaktirao po istom pitanju. Naknadno, ispostavilo se, kako proizlazi i iz priloženog izvatka iz zemljišne knjige ZK uložak [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], iste nekretnine dobile su novog vlasnika, ovo budući je tuženik predmetne nekretnine prije nekoliko mjeseci prodao GČ iz [adresa], koji se i uknjižio kao vlasnik istih. Nakon što je isto doznao, tužitelj je kontaktirao tuženika te je od istog zahtijevao da mu povrati iznos od 10.200,00 eura, sve kako je ugovoreno, međutim bez uspjeha. Prije podnošenja ove tužbe tužitelj se je dopisom („Opomena pred tužbu“ od 16.09.2024 g.,) obratio tuženiku sa prijedlogom za mirno rješenje spora što je ovaj otklonio. Tužitelj drži da mu je tuženik dužan isplatiti- povratiti iznos od 10.200,00 eura koji iznos je tužitelj isplatio tuženiku po potvrdi od 07. veljače 2009. godine i koji iznos se tuženik obvezao vratiti tužitelju.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom i predlaže sudu da taj zahtjev odbije, a tužitelja obveže da mu u roku od 15 dana naknadi troškove ovoga spora. Tuženik u prvom redu osporava da je s tužiteljem sklopio „Anex ugovora o kupoprodaji od 25. studenog 2008. godine“. Naime, parnične stranke doista jesu u [adresa] dana 25. studenog 2008. godine sklopile ugovor o kupoprodaji, temeljem kojega je tužitelj prodao tuženiku nekretnine položene u k. o. [katastarska općina] i označene kao kat. čest. br. [katastarska čestica], ukupne površine 744 m2. Međutim, protivno tužbenim navodima, stranke nisu sklopile navedeni „Anex“. Nekih dva mjeseca nakon sklapanja navedenog ugovora o kupoprodaji nekretnina, tužitelj se obratio tuženiku i predložio mu da s njim sklopi „Anex ugovora o kupoprodaji od 25. studenog 2008. godine“ te mu tom prilikom predao ispravu s tim nazivom, na kojoj je bio tužiteljev (prodavateljev) potpis i potpis i pečat NČ, odvjetnika u [adresa], koji je sastavio tu ispravu. Tuženik je odbio potpisati taj prijedlog „anexa“, što znači da je netko njegov potpis na toj ispravi krivotvorio. Isto tako, tuženik nije potpisao ni Potvrdu od 7. veljače 2009. godine, na kojoj tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev. Istina, tuženik ne spori da mu je tužiteljeva supruga UČ u veljači 2009. godine na ruke predala iznos od 10.200,00 eura. Međutim, tuženik nije potpisao navedenu potvrdu, a niti je preuzeo bilo kakvu obvezu prema tužitelju. Dakle, i navodni tuženikov potpis na toj potvrdi je očito krivotvoren. Navedenim ugovorom o kupoprodaji nekretnina tužitelj je kao prodavatelj jamčio tuženiku kao kupcu da je isključivi vlasnik predmetnih nekretnina. Međutim, nedugo nakon sklapanja tog pravnog posla tuženik je saznao da je sada pok. BČ vlasnik dijela predmetnog zemljišta u površini od 39,50 m2 te da do nekretnina koje je kupio od tužitelja ne postoji put, iako je tužitelj prije sklapanja predmetnog ugovora o kupoprodaji nekretnina tvrdio da taj put postoji. Tužitelj je navedeno osobno potvrdio tuženiku te je pristao vratiti tuženiku dio kupoprodajne cijene u iznosu od 10.200,00 eura, kako bi ovaj tim novcem platio navedenom IČ cijenu njegova udjela u predmetnom zemljištu i cijenu korištenja dijela njegova zemljišta kao pristupnog puta do predmetnih nekretnina. Tuženik je cjelokupni iznos od 10.200,00 eura isplatio IČ i time je završio posao što se tiče ovih nekretnina. Inače, formulacija iz potvrde od 7. veljače 2009. godine, da će tuženik kao kupac tužitelju kao prodavatelju vratiti iznos od 10.200,00 eura ako zadrži zemlju, potpuno je nesvakidašnja i nelogična, to tim više što bi iz te potvrde proizlazilo da tužitelj vraća tuženiku navedeni iznos „zbog nastalih problema oko prilaza istoj čestici i zbog žurnosti nedobivanja dozvole.“ Sve da je tuženik i potpisao tu potvrdu, a nije, tužiteljev zahtjev prema njemu bi bio u zastari pa iz tog razloga, opreza radi, tuženik ističe prigovor zastare utužene tražbine, odnosno zahtjeva za isplatu utuženog iznosa. S tim u vezi, tuženik ističe da su neistinite tužbene tvrdnje da ga je tužitelj višekratno kontaktirao po pitanju hoće li on „zadržati“ kupljene nekretnine. Tuženik je u zemljišno j knjizi za k. o. [katastarska općina] ishodio uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama na svoje ime, čime je jasno iskazao svoje stajalište u odnosu na te nekretnine.

3. Tužitelj se podneskom od 25. veljače 2025. očitovao na odgovor na tužbu tuženika te ističe da tuženik u odgovoru na tužbu osporava da je sa tužiteljem zaključio anex ugovora o kupoprodaji od 25. studenog 2008.godine, također i da je potpisnik potvrde od 07. veljače 2009.godine. Dalje navodi da tuženik ne osporava druge četiri bitne činjenice (koje su odlučne za razrješenje ove pravne stvari) i na koje se upire u tužbi, a to su:

- da je tuženik u svojstvu Kupca sa tužiteljem u svojstvu Prodavatelja zaključio Ugovor o kupoprodaji od 25. studenog 2008.godine kojim ugovorom je ugovorena prodaja k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u površini od 586 m2 te k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u površini od 158 m2, zajedno 744 m2.

- da je tužitelj prodao predmetno zemljište tuženiku za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 115.000,00 kuna (kako je navedeno i u ugovoru - u spisu)

- da je tuženiku naknadno, supruga tužitelja UČ, predala iznos od 10.200,00 eura (ovo zbog problema oko pristupa nekretnini sa sada pok. BČ)

- da je tuženik Ugovorom o kupoprodaji nekretnine od 17.05.2024 g., (prodavatelj: HČ – kupac: GČ), prodao to isto zemljište trećoj osobi, kupcu GČ, ovo za iznos od 37.200,00 eura.

Tužitelj dalje ističe da je u naravi riječ je građevinskom zemljištu na području Općine Slivno (Raba). Stoji da je ovdje tuženik nakon zaključenja kupoprodajnog ugovora sa tužiteljem reklamirao ovdje tužitelju da BČ polaže pravo na površinu od 39,50 m2 prethodno prodanog zemljišta i to baš na površinu koja pložajno pada na pristupni put. Slijedom toga ovdje parnične stranke su naknadno dalje ugovorile, kako je i navedeno u tužbi, da Tužitelj Tuženiku povrati dio kupoprodajne cijene po ugovoru o kupoprodaji od 25. studenog 2008. godine u iznosu od 10.200,00 eura, ovo, kako se navodi u priloženoj potvrdi, „zbog problema sa prilazom ovim k. č. i zbog žurnosti nedobivanja dozvole“. Također i kako je navedeno u potvrdi da „ako kupac zadrži zemlju da je dužan vratiti prodavatelju iznos od 10.200,00 eura“. U odgovoru na tužbu tuženik uz dikciju teksta da „ako kupac zadrži zemlju da je dužan vratiti prodavatelju iznos od 10.200,00 eura“, navodi da je ista formulacija nesvakidašnja i nelogična. Doista, tužitelj se može složiti da je, kako navodi i u punomoćnik tuženika, gornja formulacija poprilično nerazumljiva, dakle sporna. Prilikom tumačenja ugovora, njegove se odredbe primjenjuju onako kako one glase. Međutim, pri tumačenju spornih ugovornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istražiti zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava (članak 319. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima). Pod tumačenjem ugovora dakle, razumijeva se pronalaženje smisla i domašaja pojedinih ugovornih klauzula i utvrđivanje njihovog pravno obvezujućeg značenja, u prilikama kada se prigodom ispunjenja ugovora ugovaratelji o tome ne slažu. Kako se volja stranaka može izraziti na razne načine, pri tumačenju ugovora treba uzeti u obzir svaki oblik očitovanja volje, a redovito je to ona volja izražena ugovorom. U okolnostima kada je jasno i nedvojbeno u ugovoru izražena volja suugovaratelja, ne postoji potreba za tumačenjem ugovora pa se njegove odredbe tumače onako kako glase. Primarni kriterij tumačenja ugovora od koga polazi ZOO je zajednička volja ugovornih strana ali ona nije apsolutni kriterij. Naime, ukoliko dođe do više mogućih rješenja na temelju zajedničke volje u tom slučaju kao primjerenije rješenje će se uzeti ono koje odgovara načelima obveznog prava. U konkretnom slučaju dakle evidentno imamo različito tumačenje razloga zbog kojih je tužitelj vratio tuženiku iznos od 10.200,00 eura koji iznos predstavlja 2/3 iznosa ranije ugovorene kupoprodajne cijene. Tuženik tvrdi da je isti iznos ovaj, nakon što ga je zaprimio od tužitelja, predan - plaćen BČ na ime isplate spornih 39,50 m2 zemljišta. Površina predmetnog zemljišta (koje je bilo predmet kupoprodaje) iznosi 744 m2 i za isti iznos je prodavatelj, ovdje tužitelj, zaprimio iznos kupoprodajne cijene od 15.263,12 eura u kunskoj protuvrijednosti. Tuženik sada tvrdi da je treću osobu (pok. BČ) obeštetio za površinu od 39,5 m2 u iznosu od 10.200,00 eura, koji iznos je prethodno zaprimio od tužitelja. Dakle tužitelj je prodao tuženiku predmetnu nekretninu po cijeni od 20,51 eura po m2 (15.263 eura / 744 m2) dok tuženik tvrdi da je obeštetio pok. BČ za iznos od 258,22 eura po m2. Dakle po to logici m2 zemljišta BČ na istoj lokaciji bi koštao 13 puta više nego m2 zemljišta ovdje tužitelja! Međutim, ista tvrdnja tuženika je ne samo nelogična već i neživotna. Ovdje parnične strane su po ovom pitanju dogovorile potpuno drugačije nego što tvrdi tuženik. Nakon što se pojavio problem sa BČ ovdje tužitelj je u dobroj vjeri vratio dio od 2/3 kupoprodajne cijene ovdje tuženiku uz dogovor da mu ovaj isti iznos povrati kada bude prodao predmetne nekretnine trećoj osobi (ispostavilo se GČ). Inače bi i sam ugovor koji su zaključile ovdje parnične stranke bio ništetan; ugovor o kupoprodaji nekretnine, koji stranke sklope uz očito višestruk nesrazmjer između vrijednosti i cijene nekretnine, će biti ništetan uz postojanje ostalih zakonom predviđenih okolnosti predviđenih za ništetnost (U tom smislu i Odluka Županijskog suda u Puli, Posl.br. Gž-767/2021 od 07.07.2021 g.). Da je tome tako svjedoči i činjenica da je i sam tužitelj aktivno prodavao predmetne nekretnine te da je isto bilo poznato i tuženiku koji se tome nije protivi (također i trećoj osobi kupcu GČ). Na isto ukazuje i priložena fotografija oglasne ploče o prodaji zemljišta k. č. [katastarska čestica], obje k. o. [katastarska općina]. Na ovoj oglasnoj ploči koja je bila postavljena 80 m od lokacije predmetnih nekretnina (uz mjesni put) naznačena je prodaja baš 744 m2 i kontakt telefon (broj mobitela ovdje tužitelja 099-213-8017). Ista ploča postavljena je prije cca pet godina i dan danas stoji na istoj lokaciji. Doista, da je bilo ugovoreno išta drugačije nego što je prethodno navedeno zar se ovdje tuženik ne bi protivio radnjama tužitelja glede prodaje predmetnih nekretnina (ovo posebice budući da tuženik stanuje u neposrednoj blizini predmetnih nekretnina te svaki dan prolazi pored spomenute oglasne ploče). Zar sam tužitelj ne bi postavio ploču sa prodajom sa vlastitim podacima da je onako kako tvrdi u odgovoru na tužbu!? Ne, tuženi se nije protivio oglašavanju jer je i njemu bilo od interesa da se iste nekretnine prodaju i jer mu je bio poznat smisao dogovora sa tužiteljem (da mu vrati iznos od 10.200.00 eura kad se prodaju predmetne nekretnine) što je isti naknadno odbio (usprkos uredno zaprimljenoj opomeni pred tužbu). Zajednička namjera stranaka (ne tek tužiteljeva namjera) bila je da se tužitelju, po prodaji predmetnih nekretnina trećoj osobi tužitelju vrati iznos od 10.200,00 eura. O postojanju takve njihove zajedničke namjere, svjedoči upravo činjenica da je baš tužitelj oglašavao prodaju predmetnih nekretnina. Konačno iz ugovora o kupoprodaji nekretnine od 17.05.2024., (prodavatelj HČ - Kupac GČ) proizlazi da je tuženik od prodaje predmetnih nekretnina uprihodio konačno čak 37.200,00 eura te da bi i dalje bio u debelom „ plusu“ od takve čak i da je vratio tužitelju utuženi iznos. Stoga, tužitelj drži da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, načelu razmjera uzajamnih davanja, načelu, konačno i načelu da se drugima ne nanosi šteta u obveznim odnosima. Tužitelj drži da je njegov tužbeni zahtjev opravdan i osnovan (također i da nije u zastari jer je dospijeće utužene tražbine nastalo nakon isplate kupoprodajne cijene tuženiku od strane treće osobe, GČ) pa predlaže sudu prihvatiti ga.

4. U dokazne svrhe pročitani su i pregledani dokazi: preslika aneksa o kupoprodaji (s lista 9 spisa), preslika potvrde (s lista 10 spisa), preslika izvatka iz ZK s lista 11 spisa, aneks ugovora (s lista 22 spisa), izvadak iz ZK (s lista 23 i 24 spisa), izvadci iz katastarskog plana te izvadci iz posjedovnog lista (s lista 31-34 spisa), preslika orto- foto snimka (s lista 35 spisa), preslika fotografije (s lista 36 spisa), ugovor o kupoprodaji nekretnine (s lista 37-38 spisa), čitaju se iskazi parničnih stranaka sa zapisnika od 7. srpnja 2025. (s lista 59-64 spisa), iskaz svjedokinje UČ sa zapisnika od 18. veljače 2026., s lista 68-71 spisa, iskazi svjedoka GČ i NČ sa zapisnika od 14. svibnja 2026. (s lista 74-77 spisa)

4.1. Sud je odbio prijedlog tužitelja za izvođenje dokaza čitanjem sporazuma o raskidu ugovora priloženog na ročištu 14. svibnja 2026. (s lista 79 spisa), kao i prijedlog za izvođenje dokaza čitanjem ugovora o kupoprodaji priloženog na ročištu 7. srpnja 2025. (s lista 66 spisa), budući da su navedeni dokazni prijedlozi izneseni nakon zaključenja prethodnog postupka, protivno odredbi članka 299. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje: ZPP), a sud nalazi da izvođenje navedenih dokaza ne bi bilo od odlučnog značaja za utvrđenje pravno odlučnih činjenica u ovom postupku.

5. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. ZPP-a, sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev neosnovan.

6. Naime, među strankama je nesporno da su tužitelj i tuženik sklopili kupoprodajni ugovor za predmetne nekretnine, da je tuženik stekao i uknjižio pravo vlasništva, da je tuženiku nakon sklapanja ugovora predan iznos od 10.200,00 eura te da je tuženik predmetne nekretnine kasnije prodao GČ. Sporno je, međutim, ostalo ono što je za odluku u ovom predmetu odlučno: pravni temelj predaje iznosa od 10.200,00 eura, sadržaj eventualnog naknadnog dogovora stranaka, postojanje obveze tuženika na povrat tog iznosa, trenutak dospijeća takve obveze te vjerodostojnost isprava na kojima je tužitelj primarno temeljio zahtjev.

7. Prije svega, sud smatra potrebnim istaknuti da za odluku u ovom predmetu nije odlučna samo činjenica da je tuženik primio iznos od 10.200,00 eura. Ta činjenica među strankama u bitnom nije sporna. Međutim, sama činjenica primitka određenog novčanog iznosa ne znači sama po sebi da postoji obveza povrata tog iznosa. Za osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelj je bio dužan dokazati pravni temelj tražbine , odnosno dokazati da je između stranaka postojao sporazum prema kojem se tuženik obvezao navedeni iznos vratiti tužitelju, te dokazati sadržaj, uvjete i dospijeće takve obveze.

8. Tužitelj je tužbu primarno temeljio na potvrdi od 7. veljače 2009., iz koje bi proizlazilo da je prodavatelj vratio kupcu iznos od 10.200,00 eura zbog problema s prilazom predmetnim česticama i zbog žurnosti nedobivanja dozvole, uz navod da je kupac, ako zadrži zemlju, dužan vratiti prodavatelju iznos od 10.200,00 eura.

9. Međutim, tuženik je od početka postupka odlučno osporavao da je potpisao navedenu potvrdu. Osporavao je i potpis na aneksu ugovora o kupoprodaji. Budući da se radi o privatnim ispravama, a ne o javnim ispravama niti o ispravama na kojima bi potpis bio ovjeren po javnom bilježniku ili drugom ovlaštenom tijelu, teret dokazivanja njihove autentičnosti bio je na tužitelju, kao stranci koja se na te isprave poziva i iz njih izvodi za sebe povoljne pravne posljedice.

10. Tužitelj tijekom postupka nije proveo dokaz grafološkim vještačenjem potpisa tuženika na potvrdi i aneksu. Dapače, na ročištu od 14. svibnja 2026. punomoćnik tužitelja naveo je da smatra da grafološko vještačenje ne treba izvoditi jer je suvišno. Time je tužitelj, iako je autentičnost potpisa bila izričito osporena, ostao kod dokazne građe koja se sastoji od iskaza tužitelja, iskaza njegove supruge i okolnosti ponašanja stranaka nakon sklapanja kupoprodajnog ugovora.

11. Sud ne može prihvatiti potvrdu od 7. veljače 2009. kao vjerodostojnu ispravu kojom bi se, sama za sebe, dokazivalo da je tuženik preuzeo obvezu povrata iznosa od 10.200,00 eura. Razlog za takav zaključak nije samo formalna činjenica da potpis nije ovjeren, nego i činjenica da je autentičnost potpisa odlučno osporena, da nije provedeno grafološko vještačenje, te da iz ostalih izvedenih dokaza ne proizlazi s dovoljnom sigurnošću da je upravo tuženik potpisao navedenu potvrdu.

12. Iskaz tužitelja u tom dijelu ne daje neposrednu potvrdu autentičnosti isprave. Tužitelj je sam naveo da nije bio prisutan kada je njegova supruga predala novac tuženiku, niti je vidio da je tuženik potpisao izjavu. Dakle, tužitelj nema neposredno saznanje o odlučnoj činjenici potpisivanja potvrde od strane tuženika.

13. Svjedokinja UČ iskazala je da je ona sastavila potvrdu, da je tuženik došao na parking, da je potpisao potvrdu i da mu je ona predala novac u koverti. Sud je njezin iskaz cijenio pažljivo, imajući u vidu da je riječ o supruzi tužitelja, dakle osobi koja je životno i imovinski povezana s tužiteljem i koja ima neposredan interes za ishod postupka. To samo po sebi ne znači da se njezinu iskazu ne može vjerovati, ali zahtijeva opreznu ocjenu i provjeru njezina iskaza kroz ostale izvedene dokaze.

14. U konkretnom slučaju iskaz svjedokinje UČ nije bio dovoljan da bi se otklonila ozbiljna dvojba glede autentičnosti potvrde i glede sadržaja navodnog dogovora. Svjedokinja je, s jedne strane, tvrdila da je dogovor bio da se novac vrati nakon što se zemlja proda, dok je, s druge strane, na pitanje što znači formulacija iz potvrde „ako kupac zadrži zemlju”, odgovorila da to znači upravo da ako tuženik zadrži zemlju, dužan je vratiti iznos od 10.200,00 eura. Time njezin iskaz ne uklanja, nego dodatno potvrđuje nejasnoću oko pravog sadržaja navodnog dogovora.

15. Sud je posebno cijenio činjenicu da je tužitelj tijekom postupka težište svojih navoda pomicao. U tužbi je zahtjev primarno postavljen na temelju potvrde od 7. veljače 2009. i formulacije da je tuženik dužan vratiti iznos ako zadrži zemlju. Tijekom postupka, osobito nakon tuženikova osporavanja potpisa i sadržaja potvrde, tužitelj je sve više isticao postojanje usmenog dogovora prema kojem bi se novac vratio nakon prodaje zemljišta trećoj osobi. Takva procesna evolucija tužiteljevih tvrdnji sama po sebi ne isključuje osnovanost zahtjeva, ali zahtijeva da tužitelj jasno i određeno dokaže sadržaj tog usmenog dogovora.

16. Upravo to tužitelj nije uspio dokazati.

17. Tužitelj u svom iskazu nije dao dovoljno precizne, jasne i uvjerljive podatke o vremenu, mjestu i sadržaju usmenog dogovora. Naveo je da su se on i tuženik dogovorili da će se zemlja prodati i da će mu se isplatiti iznos od 10.200,00 eura nakon prodaje, ali nije jasno i pouzdano opisao kada je taj dogovor postignut, tko je bio prisutan, kojim riječima je dogovor formuliran, je li se radilo o povratu ako tuženik zadrži zemlju, povratu ako zemlju proda, povratu dijela cijene nakon ostvarene prodajne cijene, ili nekom drugom obliku naknadnog poravnanja.

18. Dodatno, u iskazu tužitelja postoje kronološke i sadržajne nejasnoće. Tužitelj je navodio da je dogovor o prodaji i povratu novca postignut znatno kasnije, odnosno prije oko devet godina, a istodobno se pozivao na potvrdu iz 2009. godine kao ispravu koja bi sadržavala bit navedenog dogovora. Sud ne smatra odlučnim samu nepreciznost u sjećanju s obzirom na protek vremena, ali kada se odlučuje o postojanju i sadržaju usmenog ugovora, upravo preciznost u pogledu odlučnih činjenica ima osobitu dokaznu važnost.

19. Tuženik je u svom iskazu dosljedno osporavao potpisivanje potvrde i aneksa. Naveo je da je novac primio radi rješavanja problema koji su nastali nakon kupoprodaje, osobito zbog tvrdnji BČ i pristupnog puta. Njegov iskaz nije bez određenih nejasnoća, osobito u dijelu koji se odnosi na iznos koji je navodno isplatio IČ i na ostatak primljenog iznosa. Međutim, teret dokazivanja u ovom postupku nije bio na tuženiku da dokaže svaku pojedinost svoj ih tvrdnji, nego na tužitelju da dokaže postojanje svoje tražbine.

20. Sud je cijenio i iskaz svjedoka GČ. Taj svjedok je potvrdio da je prije više godina vidio tablu s oglasom da se zemljište prodaje, da je nazvao broj telefona na tabli i da mu se javio EČ. Potvrdio je i da je kasnije, nakon provjere zemljišnoknjižnog stanja, utvrdio da je vlasnik zemljišta HČ, te je nakon određenog vremena kupoprodaju dogovorio i realizirao izravno s tuženikom HČ. Svjedok je jasno naveo da s EČ nije obilazio zemljište, da s njim nakon prvog telefonskog razgovora nije dalje razgovarao u vezi kupnje te da ne zna ništa o odnosu EČ i HČ, niti zna je li EČ bio posrednik ili je između stranaka postojao neki drugi pravni odnos.

21. Iz iskaza svjedoka GČ može se zaključiti da je tužitelj imao određenu ulogu u oglašavanju zemljišta, odnosno da je na tabli bio njegov broj telefona. Međutim, taj iskaz ne dokazuje odlučnu činjenicu da je između tužitelja i tuženika postojao usmeni ugovor prema kojem bi tuženik bio dužan tužitelju vratiti iznos od 10.200,00 eura nakon prodaje zemljišta. Svjedok GČ nije čuo takav dogovor, nije sudjelovao u takvom dogovoru, nije znao za navodni dug i nije stekao saznanje da bi prodaja zemljišta njemu predstavljala ugovoreni trenutak dospijeća obveze tuženika prema tužitelju.

22. Sud je cijenio i iskaz svjedoka NČ. Taj svjedok je iskazao da je za tužitelja ranije radio uknjižbe za neke nekretnine na lokalitetu Raba, da se sjeća da je tužitelj prodao tuženiku dvije nekretnine te da je nakon sklapanja ugovora između stranaka došlo do prijepora, koliko se sjeća, u vezi pristupnog puta. Svjedok je potvrdio da je sačinio aneks ugovora o kupoprodaji, ali se zbog proteka vremena ne sjeća konkretnog čina potpisivanja. Naveo je da je u njegovoj odvjetničkoj praksi bilo uobičajeno staviti potpis i pečat kada su stranke pred njim potpisale ispravu, ali je istodobno izričito naveo da se konkretnog događaja potpisivanja ne sjeća.

23. Takav iskaz ne može biti dovoljan za sigurno utvrđenje da je tuženik potpisao aneks, a još manje za sigurno utvrđenje da je tuženik preuzeo obvezu povrata iznosa od 10.200,00 eura. Svjedok NČ je iskazao o svojoj uobičajenoj praksi, ali ne i o neposrednom sjećanju na konkretno potpisivanje. Kod izričitog osporavanja potpisa i izostanka grafološkog vještačenja, takav iskaz nije dovoljan za otklanjanje dvojbe.

24. Posebno je važno da ni svjedok NČ nije potvrdio sadržaj usmenog dogovora na kojem tužitelj u bitnom temelji zahtjev. Svjedok je naveo da mu se tužitelj u godinama nakon sklapanja ugovora više puta požalio da između njega i tuženika postoji neriješen prijepor, ali je istodobno naveo da osobno nije sudjelovao u rješavanju tog prijepora. Naveo je i da je prijedlog sporazuma koji je pronašao u svojoj datoteci išao u smjeru raskida ugovora i vraćanja plaćenog iznosa, a ne u smjeru obveze tuženika da nakon buduće prodaje zemljišta vrati tužitelju upravo iznos od 10.200,00 eura.

25. Iz toga proizlazi da iskaz svjedoka NČ potvrđuje postojanje spora ili prijepora među strankama nakon kupoprodaje, ali ne potvrđuje ono što je odlučno za ovaj postupak: postojanje jasnog i određenog usmenog ugovora o povratu iznosa od 10.200,00 eura nakon prodaje zemljišta trećoj osobi.

26. Sud ne prihvaća tužiteljevu tvrdnju da se obveza tuženika može izvesti već iz same činjenice da je tužitelj oglašavao prodaju zemljišta, a tuženik se tome nije protivio. Takvo ponašanje može biti indicija da odnosi među strankama nisu bili potpuno razjašnjeni ili da je tužitelj imao određeni interes da se zemljište proda. Međutim, iz same činjenice oglašavanja prodaje ne može se sa sigurnošću zaključiti da je tuženik preuzeo određenu, pravno obvezujuću i dospjelu obvezu isplatiti tužitelju baš iznos od 10.200,00 eura.

27. Ponašanje stranaka nakon sklapanja ugovora može biti važno pri tumačenju njihove volje, osobito kod usmenih i neformalnih dogovora. Međutim, sud može tumačiti samo dokazani ugovor ili dokazani sporazum. Sud ne može, na temelju općih životnih indicija, konstruirati bitne elemente ugovora koji nisu dokazani. U ovom predmetu moguće je zaključiti da je među strankama postojao prijepor nakon kupoprodaje, da je tuženik primio određeni iznos i da je tužitelj kasnije bio zainteresiran za prodaju zemljišta. Međutim, to nije dovoljno za utvrđenje da je postojao ugovor s određenim sadržajem koji tužitelju daje pravo na isplatu utuženog iznosa.

28. Naime, za odluku o tužbenom zahtjevu nije dovoljno utvrditi da su stranke imale „neki dogovor” ili „neki neriješen odnos”. Potrebno je utvrditi upravo onu odlučnu činjenicu iz koje proizlazi tražbina: da se tuženik obvezao vratiti tužitelju 10.200,00 eura, pod kojim uvjetom, kada i zbog čega. Ta odlučna činjenica nije dokazana.

29. Sud je imao u vidu odredbu članka 319. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje u tekstu: "ZOO") prema kojoj se ugovorne odredbe primjenjuju onako kako glase, a pri tumačenju spornih odredaba ne treba se držati doslovnog značenja uporabljenih izraza, nego treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava. Međutim, primjena te odredbe pretpostavlja da je ugovor odnosno ugovorna odredba kao takva dokazana. U konkretnom slučaju upravo to nije dokazano u mjeri potrebnoj za usvajanje tužbenog zahtjeva.

30. Ako bi se polazilo od potvrde od 7. veljače 2009., tada bi sud morao najprije utvrditi njezinu autentičnost. To nije učinjeno. Ako bi se, pak, polazilo od usmenog dogovora, tada bi sud morao utvrditi njegov sadržaj. Ni to nije učinjeno u potrebnoj mjeri. Stoga se člankom 319. ZOO-a ne može nadomjestiti nedostatak dokaza o samom postojanju i sadržaju odlučnog usmenog sporazuma.

31. Sud je imao u vidu i načela savjesnosti i poštenja, zabrane zlouporabe prava i načelo jednake vrijednosti činidaba. Međutim, ni ta načela ne oslobađaju tužitelja obveze dokazivanja odlučnih činjenica. Načela obveznog prava mogu pomoći u tumačenju postojećeg i dokazanog obveznopravnog odnosa, ali ne mogu sama za sebe stvoriti obvezu plaćanja kada nije dokazano da je takva obveza ugovorena ili da proizlazi iz drugog zakonom priznatog izvora obveze.

32. Sud također ne nalazi da bi tužbeni zahtjev mogao biti osnovan na pravilima o stjecanju bez osnove. Tužitelj nije tužbeni zahtjev jasno i određeno postavio na toj pravnoj osnovi, a i iz izvedenih dokaza proizlazi da je predaja iznosa od 10.200,00 eura bila vezana uz postojeći kupoprodajni odnos i probleme nastale nakon kupoprodaje. Dakle, novac nije predan bez ikakve osnove, nego u okviru pokušaja stranaka da urede posljedice problema nastalih nakon kupoprodaje. Sporno je samo kakve su obveze iz toga nastale. Upravo te obveze tužitelj nije dokazao.

33. S obzirom na to da tužitelj nije dokazao postojanje i sadržaj tražbine, sud nije morao raspravljati o osnovanosti prigovora zastare. Ipak, sud napominje da bi za ocjenu zastare bilo ključno utvrditi kada je tražbina dospjela. Tužitelj tvrdi da je dospjela prodajom zemljišta GČ, dok tuženik tvrdi da bi, ako bi ikakva tražbina postojala, ona nastala još 2009. godine. Budući da nije dokazano da je ugovoreno dospijeće nakon prodaje zemljišta trećoj osobi, ni tužiteljeva tvrdnja o dospijeću tražbine u 2024. godini nije dokazana.

34. Prema članku 7. ZPP-a stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Prema članku 219. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode protivne stranke. Prema članku 221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

35. U ovom predmetu pravila o teretu dokazivanja imaju odlučno značenje. Tužitelj je bio dužan dokazati postojanje tražbine. To uključuje dokazivanje da je tuženik preuzeo obvezu povrata iznosa od 10.200,00 eura, dokazivanje sadržaja te obveze i dokazivanje njezina dospijeća. Nakon provedbe svih dokaza sud ne može sa sigurnošću utvrditi te činjenice.

36. Sud ne može sa sigurnošću utvrditi da je tuženik potpisao potvrdu od 7. veljače 2009. Sud ne može sa sigurnošću utvrditi da je tuženik potpisao aneks ugovora o kupoprodaji. Sud ne može sa sigurnošću utvrditi da je između stranaka postojao usmeni dogovor prema kojem bi tuženik bio dužan vratiti tužitelju iznos od 10.200,00 eura nakon prodaje zemljišta. Sud ne može sa sigurnošću utvrditi ni da je prodaja zemljišta GČ bila ugovoreni trenutak dospijeća takve obveze.

37. Pojedine okolnosti na koje se tužitelj poziva, osobito predaja novca, oglašavanje prodaje zemljišta i činjenica kasnije prodaje zemljišta trećoj osobi, nisu bez dokaznog značenja. One upućuju na to da je među strankama postojao složen i nerazjašnjen odnos nakon kupoprodaje. Međutim, te okolnosti, ni pojedinačno ni u svojoj ukupnosti, ne dosežu razinu dokazanosti potrebnu za usvajanje kondemnatornog zahtjeva za isplatu 10.200,00 eura.

38. Sud pri tome naglašava da odbijanje tužbenog zahtjeva ne znači da je sud utvrdio kako između stranaka nikada nije postojao nikakav dogovor ili nikakav neriješen odnos. Naprotiv, iz izvedenih dokaza proizlazi da je prijepor postojao. Međutim, u parničnom postupku nije dovoljno dokazati postojanje prijepora. Potrebno je dokazati postojanje određene i dospjele tražbine. Budući da tužitelj to nije dokazao, posljedice nedokazanosti odlučnih činjenica snosi tužitelj.

39. Slijedom navedenog, primjenom članka 221.a ZPP-a, a u vezi s člancima 7. i 219. ZPP-a, sud je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

40. Odluka o parničnom trošku temelji se na člancima 154. stavku 1. i 155. ZPP-a, a u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narode novine" broj: 138/23, 107/25). Budući da tužitelj u parnici nije uspio, dužan je tuženiku naknaditi potrebne troškove postupka. Tuženiku su priznati troškovi prema priloženom troškovniku i vrijednosti predmeta spora, i to: sastav odgovora na tužbu 200 eura, zastupanja na ročištu od 26. 02. 2025., 07. 07. 2025., 18. 02. 2026. i 14. 05. 2026. od po 200 eura, uvećano za pripadajući PDV, odnosno ukupno 1.250,00 eura.

Metković, 26. svibnja 2026. godine

S u d a c :

Damir Ujdur

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku petnaest (15) dana od dana primitka pisanog otpravka iste, putem ovog suda, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika