Republika Hrvatska
Županijski sud u Karlovcu
Karlovac
Gž-297/2026-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Karlovcu po sucu Vesni Britvec, u pravnoj stvari tužitelja ZELENO I MODRO d.o.o. Kaštel Štafilić, Cesta pape Ivana Pavla II 404, OIB: 44813350399, protiv tuženika GI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pl-77/2026-2 od 5. ožujka 2026., 26. svibnja 2026.
r i j e š i o j e
Prihvaća se žalba tužitelja te se rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pl-77/2026-2 od 5. ožujka 2026. ukida i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
Obrazloženje
1. Rješenjem suda prvog stupnja poslovni broj Pl-77/2026-2 od 5. ožujka 2026. odbačena je tužba u ovoj pravnoj stvari.
2. Pravovremeno podnesenom žalbom to rješenje pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnome navodi da pobijano rješenje ne sadrži obrazloženje iz kojeg bi bilo razvidno temeljem čega je prvostupanjski sud primijenio odredbe članka 18. stavak 2. Uredbe Europske Unije br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinačena) (SL L 351, 20. 12. 2012. - dalje: Uredba) te na temelju čega zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru. Ističe da je tužitelj davatelj javne usluge sakupljanja komunalnog otpada, a da je tuženik korisnik te usluge na području Grada Kaštela pa da se sukladno članku 79. stavak 2. Zakona o gospodarenju otpadom (Narodne novine broj 84/21 – dalje; ZGO) tuženik smatra potrošačem, međutim da ta činjenica nije dovoljna za primjenu odredbe članka 18. stavak 2. Uredbe, budući da je člankom 17. stavak 1. iste propisano u kojim se točno određenim slučajevima primjenjuju odredbe Odjeljka 4. Uredbe, a da se u ovome postupku ne radi o takvom ugovoru, već da bi se nadležnost suda trebala odrediti primjenom odredbi Odjeljka 2. Poglavlja II. članka 7. Uredbe. Poziva se i na odredbe članaka 64., 68., 70. i 79. ZGO-a.
3. Žalba je osnovana.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade za izvršenu javnu uslugu sakupljanja komunalnog otpada s obračunskog mjesta u [adresa], na adresi [adresa].
5. Iz stanja prvostupanjskog spisa proizlazi da je tužitelj 13. studenoga 2025. podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave – izvatka iz poslovnih knjiga, općenito na imovini ovršenika. S obzirom da je javni bilježnik vanjskim uvidom u podatke JRO MUP RH (list 15 spisa) utvrdio da tuženik ima prijavljeno prebivalište u [adresa], isti je sukladno odredbama članka 281. stavak 6. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24) i članka 446. ZPP-a dostavio spis na daljnje postupanje Općinskom sudu u Splitu.
5.1. Prvostupanjski je sud zatim 1. srpnja 2024. pozivom na odredbe članka 18. stavak 2. Uredbe, u svezi članka 16. stavak 1. i 3. ZPP-a, donio pobijano rješenje kojim je odbacio tužbu s prijedlogom za izdavanje platnog naloga.
6. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se radi o sporu s prekograničnim elementom i da se u pogledu nadležnosti valja primijeniti Uredba, no pogrešno izvodi zaključak da se radi o potrošačkom ugovoru u smislu odredbe članka 18. stavak 2. Uredbe pa da bi za predmetnu tužbu bio isključivo nadležan sud države domicila tuženika, odnosno da sud u Republici Hrvatskoj u konkretnom slučaju nije nadležan za postupanje u ovakvoj vrsti postupaka.
7. Naime, odredbama ZGO-a je propisano da se javna usluga prikupljanja komunalnog otpada smatra uslugom od općeg interesa, da istu pruža davatelj javne usluge sakupljanja komunalnog otpada, dok je korisnik javne usluge vlasnik nekretnine odnosno vlasnik posebnog dijela nekretnine i korisnik nekretnine odnosno posebnog dijela nekretnine kada je vlasnik nekretnine odnosno posebnog dijela nekretnine obvezu plaćanja ugovorom prenio na tog korisnika i o tome obavijestio davatelja usluge ili stvarni korisnik nekretnine. Pritom davatelj javne usluge sakupljanja komunalnog otpada može biti trgovačko društvo koje osniva jedinica lokalne samouprave i u kojem drži većinski dio dionica, temeljem odluke predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave o dodjeli obavljanja javne usluge sakupljanja komunalnog otpada, ili pravna ili fizička osoba - obrtnik temeljem koncesije dodijeljene odlukom predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave.
8. S obzirom da je korisnik usluge dužan koristiti javnu uslugu na području na kojem se nalazi njegova nekretnina (članka 70. stavak 4. ZGO-a), dakle isti nema izbora u pogledu toga želi li ili ne želi stupiti u ugovorni odnos s pružateljem javne usluge, predmetni ugovorni odnos stranaka ne može se smatrati odnosnom između jače i slabije stranke u kojem bi slabijoj strani (potrošaču) bilo potrebno pružiti dodatnu zaštitu, već je u konkretnom slučaju riječ o postupanju obiju stranaka sukladno zakonskim odredbama.
9. Dana 29. siječnja 2019. na snagu je stupio Zakon o međunarodnom privatnom pravu (Narodne novine broj 101/17 – dalje; ZMPP), kojim je regulirano pitanje mjerodavnog prava za privatnopravne odnose s međunarodnim obilježjem, nadležnost sudova i drugih tijela Republike Hrvatske u pravnim stvarima, dok je člankom 46. stavak 1. tog Zakona propisano da se u građanskim i trgovačkim stvarima, nadležnost suda Republike Hrvatske određuje primjenom citirane Uredbe kojom je, između ostalog, uređena nadležnost sudova (poglavlje II. članak 5.) na način da osobe koje imaju domicil u državi članici mogu biti tužene pred sudovima druge države članice samo na temelju pravila iz odjeljka 2. - 7. toga poglavlja.
10. Iz Odjeljka 4. Uredbe naslovljenog ''Nadležnost za potrošačke ugovore'', na čijim je odredbama prvostupanjski sud utemeljio pobijano rješenje, proizlazi da se nadležnost utvrđuje sukladno istome samo ako je riječ o taksativno navedenim potrošačkim ugovorima, a o kakvom se ugovoru u konkretnom slučaju ne radi (ovakav stav zauzet je i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1101/2022-2 od 27. lipnja 2023.
11. Stoga se u predmetnom slučaju ima primijeniti opća odredba o nadležnosti iz članka 7. Uredbe, prema kojoj osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici - u stvarima povezanim s ugovorom, pred sudom mjesta izvršenja konkretne obveze kojim se za potrebe ove odredbe, te ako nije drukčije dogovoreno, smatra (u slučaju pružanja usluga) mjesto u državi članici u kojoj su usluge pružene ili trebale biti pružene sukladno ugovoru, a to je upravo Općinski sud u Splitu, kako to s pravom ističe žalitelj.
12. Slijedom navedenog, iz ovih je razloga pobijano rješenje ukinuto i na temelju članka 380. točke 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ovog rješenja
U Karlovcu 26. svibnja 2026.
Sudac
Vesna Britvec
