Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Kž-164/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Klapšića kao predsjednika vijeća te Michala Danečeka i Ante Ujevića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničara Anamarije Milovac, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog TV, zbog kaznenog djela iz članka 139. stavka 3. Kaznenog zakona (NN 125/2011, 144/2012, 56/2015, 61/2015, 101/2017, 118/2018, 126/2019, 84/2021, 114/2022, 114/2023, 36/2024., 136/2025 – dalje u tekstu: KZ/11) odlučujući o žalbi okrivljenika TV protiv presude Općinskog suda u Požegi od 30. ožujka 2026., broj K-25/2026-7, u sjednici održanoj 26. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba okrivljenog TV kao neosnovana i potvrđuje pobijana presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okrivljeni TV je na temelju članka 139. stavka 3. KZ/11 osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci

1.1.Na temelju članka 54. KZ/11 okrivljeniku TV se u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u uhićenju i istražnom zatvoru od 14. siječnja 2026. pa nadalje.

1.2. Na temelju članka 69. KZ/11 okrivljenom TV je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu koja će se izvršavati u okviru zatvorskog sustava, a koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora.

1.3. Na temelju članka 73. KZ/11 okrivljenom TV izrečena je sigurnosna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve SV, OIB: [osobni identifikacijski broj], na udaljenost manju od 100 (sto) metara u trajanju koje je 1 (jednu) godinu dulje od izrečene kazne zatvora te počinje teći od izvršnosti ove presude.

1.4. Na temelju članka 74. KZ/11 okrivljeniku TV izrečena je sigurnosna mjera udaljenja iz zajedničkog kućanstva sa žrtvom SV u [adresa], u trajanju koje je 1 (jednu) godinu dulje od izrečene kazne zatvora te počinje teći od izvršnosti ove presude.

1.5. Na temelju članka 148. stavak 6. ZKP, okrivljenik je djelomično oslobođen naknade troškova kaznenog postupka i to na ime nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja i psihijatrijskog vještačenja, koji padaju na teret proračunskih sredstava, dok je na temelju članka 148. stavak 1. u vezi s člankom 145. stavak 2. točka 1. do 6. ZKP okrivljenik dužan na ime paušala uplatiti u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske iznos od 70,00 (sedamdeset) eura.

2. Protiv te presude žalbu je podnio okrivljeni TV putem branitelja Domagoja Miličevića, odvjetnika u Požegi, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. i stavka 3. ZKP/08 , pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene kaznenog zakona te zbog odluke o kazni i sigurnosnim mjerama. Predlaže da nadležni županijski sud uvaži žalbu, ukine presudu Općinskog suda u Požegi i predmet vrati prvostupanjskom sudu n ponovno suđenje i odluku, podredno predlaže pobijanu presudu preinačiti u odluci o kazni i sigurnosnim mjerama na način da se okrivljeniku izrekne blažu kaznenu sankcija i ponovno ocijeni osnovanost, vrstu, opseg i način izvršavanja izrečenih sigurnosnih mjera, uz potpuno uvažavanje utvrđenog stanja bitno smanjene ubrojivosti, sadržaja nalaza i mišljenja vještaka t e svih drugih okolnosti odlučnih za pravilnu individualizaciju kaznenopravne sankcije.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Spis je, u smislu članka 474. stavak 1. ZKP/08, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Karlovcu koje je spis vratilo 12. svibnja 2026.

4. Žalba okrivljenika TV nije osnovana.

5. Okrivljeni u žalbi navod, u bitnom, da je pobijana presuda donesena uz nepravilnu primjenu odredbe članka 417.a stavka 4. ZKP/08 što je bilo od utjecaja na zakonitost i pravilnost presude koja se nepravilnost odnosi na valjanost okrivljenikovog očitovanja o krivnji. Dalje, sud prvog stupnja nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje u dijelu koji se odnosi na krivnju okrivljenika, njegovu ubrojivost u vrijeme počinjenja djela te pravni značaj utvrđenog psihičkog stanja jer je nepravilno posegnuo za logikom iz članka 25 KZ/11 koja se odnosi na samoskrivljenu neubrojivost i prethodnu krivnju, a što je dovelo i do pogrešne primjene materijalnog prava kroz miješanje članka 25. i članka 26. KZ/11. Osim toga, sud prvog stupnja je bez podloge u optužnici i dokazne razrade prethodnog stadija u obrazloženje presude unio odlučnu sastavnicu krivnje koja nije bila predmet optuženja niti predmet odgovarajućeg dokaznog postupka. Pobijana presuda ne sadrži dostatne razloge ni o subjektivnom elementu kaznenog djela, odnosno o osnovi na kojoj sud zaključuje da je okrivljenik postupao s izravnom namjerom, a u konačnici pogrešna je odluka o kazni i sigurnosnim mjerama jer je prilikom odluke o kazni samo formalno utvrdio bitno smanjenu ubrojivost okrivljenika, njegovo priznanje, izraženo kajanje te dosadašnju kaznenu i prekršajnu neosuđivanost, ali tim okolnostima pri individualizaciji kazne nije dao odgovarajući značaj. Isto tako nije dovoljno obrazložio zbog čega je odredio izvršavanje liječenja u okviru zatvorskog sustava uz izricanje bezuvjetne kazne zatvora i dodatnih sigurnosnih mjera zabrane približavanja i udaljenja iz zajedničkog kućanstva, zbog čega je odluka o kazni i sigurnosnim mjerama nepravilna.

6. Suprotno navodima žalbe, sud prvog stupnja je pravilno primijeni odredbu članka 417.a stavka 4. ZKP/08 kojom je propisano da izjava optuženika prema odredbi stavka 1. tog članka (da se smatra krivim za djelo koje mu je stavljeno na teret – opaska suda) ne oslobađa sud dužnosti da izvodi i druge dokaze. Ako je optuženikovo priznanje na raspravi potpuno i sukladno prije pribavljenim dokazima, sud će u dokaznom postupku izvesti samo one dokaze koji se odnose na odluku o kazni i drugim mjerama propisanim Kaznenim zakonom te troškovima kaznenog postupka.

6.1. Iz stanja spisa proizlazi da se okrivljenik na glavnoj raspravi održanoj 30. ožujka 2026. izjasnio da se smatra krivim za kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret optužnicom nadležnog Općinskog državnog odvjetništva te je nakon toga pozvan da iznese obranu, što je i učinio na način da se ispričavao sestri SV, oštećenoj-žrtvi, opisivao osobnu i obiteljsku situaciju, moleći sestru da mu pomogne, a na upit branitelja sjeća li se spornog događaja, odgovorio je da se tog događaja ne sjeća, koju okolnost okrivljeni iznosi kao podlogu u žalbi za tvrdnju o nevaljalosti izjave o prihvaćanju krivnje. Zbog toga sud prvog stupnja, prema mišljenju okrivljenika, nije bio ovlašten izvesti samo dokaze koji se odnose na odluku o kazni.

6.2. Međutim, iz sadržaja zapisnika o navedenom ročištu proizlazi da je sud prvog stupnja uočio ovu okolnost te da je izveo sve dokaze koji su predloženi u optužnici, dakle i dokaze koji se odnose na utvrđenje okolnosti počinjenja djela kao i dokaze koji se odnose na odluku o kazni i primjeni sigurnosnih mjera. Naime, žrtva SV u svom iskazu potvrđuje činjenične navode djela za koje se okrivljeni tereti, dok iz Nalaza i mišljenja sudskog vještaka za područje psihijatrije proizlazi da je okrivljeni u vrijeme događaja bio svjestan toga što čini iako je moguće da se u vrijeme održavanja rasprave toga ne sjeća. U odnosu na prisjećanje događaja od strane okrivljenika oštećena je u svom iskazu, iznijetom prije iznošenja nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka, opisala slična ranija iskustva s okrivljenikom, nakon kojih bi se on "pravio da se ne sjeća". Iz tih razloga okolnost što se okrivljeni ne sjeća događaja, kako je to iznio u svojoj obrani, nije odlučujuća za valjanost izjave o krivnji jer se, i općenito, okrivljeni koji prizna krivnju, svjestan svih elemenata djela i posljedice očitovanja da se smatra krivim za počinjenje određenog kaznenog djela, ne mora sjećati svakog detalja djela za čije je počinjenje optužen, a to može biti i (zakoniti) način obrane. Stoga, prihvaćanjem očitovanja o krivnji u konkretnom slučaju sud prvog stupnja nije ostvario bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. i stavka 3. ZKP/08, na koje se okrivljeni u žalbi poziva.

7. U odnosu na žalbene prigovore koji se tiču pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja glede krivnje i ubrojivosti, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je okrivljeni kazneno djelo počinio u stanju bitno smanjene ubrojivosti jer boluje od alkoholne bolesti (kroničnog alkoholizma) sa znacima organskog psihosindroma , i jer je bio pod utjecajem alkohola, odnosno u pijanom stanju (granično prema teško pijanom stanju), kako je to utvrđeno na temelju provedenog psihijatrijskog vještačenja. Pri tome je sud prvog stupnja pravilno zaključio da se okrivljenik u stanje gotovo teške opijenosti doveo sam iako je bio svjestan (što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka – psihijatra) da u takvom stanju može počiniti kazneno djelo na štetu svoje sestre jer se i ranije u alkoholiziranom stanju redovito neprimjereno ponašao prema njoj. Stoga je u konkretnom slučaju sud prvog stupnja stanje okrivljenika inkriminirane zgode ocijenio samoskrivljenom bitno smanjenom ubrojivosti u smislu članka 26. KZ/11, kojim je propisano da se počinitelj koji je u vrijeme počinjenja kaznenog djela zbog nekog stanja iz članka 24. stavka 2. tog Zakona, bio smanjeno ubrojiv može blaže kazniti, ako do bitno smanjene ubrojivosti nije došlo samoskrivljeno sukladno članku 25. tog Zakona. Prema odredbi članka 25. KZ/11 u vezi s naprijed navedenom odredbom KZ/11, ne smatra se bitno smanjeno ubrojivim počinitelj koji se uporabom alkohola, droga ili na drugi način svojom krivnjom doveo u stanje bitno smanjene ubrojivosti ako je u vrijeme kad se dovodio u takvo stanje kazneno djelo što ga je počinio bilo obuhvaćeno njegovom namjerom ili je glede tog kaznenog djela kod njega postojao nehaj, a zakon propisuje kažnjivost i za taj oblik krivnje. Stoga je sud prvog stupnja, uzimajući u obzir prvenstveno nalaz i mišljenje vještaka za psihijatriju, pravilno utvrdio da je okrivljenik inkriminirane zgode postupao s izravnom namjerom, odnosno nije pogrešno primijenio odredbe članaka 25. i 26. KZ/11, što je valjano i potpuno obrazloženo u točki 9. obrazloženja pobijane presude.

8. Suprotno navodima žalbe sud prvog stupnja je pravilno odlučio o kazni i sigurnosnim mjerama. Prema odredbi članka 41. KZ/11 svrha kažnjavanja je izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje vijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovo uključivanje u društvo.

8.1. Prema odredbi članka 47. stavka 1. KZ/11 pri izboru vrste i mjere kazne sud će, polazeći od stupnja krivnje i svrhe kažnjavanja, ocijeniti sve okolnosti koje utječu da kazna po visini i mjeri bude lakša ili teža (olakotne i otegotne okolnosti), a osobito jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra i posljedice koje je pretrpjela žrtva, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, stupanj povrede počiniteljevih dužnosti, način počinjenja i skrivljene učinke kaznenog djela, prijašnji počiniteljev život, njegove osobne i imovinske prilike te njegovo ponašanje nakon počinjenog kaznenog djela, odnos prema žrtvi i trud da naknadi štetu, dok stavak 2. istog članka propisuje da visina kazne ne smije prekoračiti stupanj krivnje.

8.2. Uzimajući u obzir kriterije propisane odredbom članka 47. KZ/11 sud prvog stupnja je pravilno i potpuno utvrdio odlučujuće činjenice za izbor vrste i mjere kazne, za što je iznio jasne i neproturječna razloge u točkama 9. i 10. obrazloženja pobijane presude, koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Pri tome je sud prvog stupnja uravnoteženo cijenio sve okolnosti bitne za odluku o kazni , na temelju čega je zaključio da dosadašnje ponašanje okrivljenika, okolnosti počinjenja djela i jačina ugrožavanja zaštićenog dobra isključuju primjenu uvjetne osude iako okrivljenik do sada nije osuđivan, što prihvaća i ovaj sud, uz očekivanje da će se upravo izrečenom kaznom zatvora u trajanju od 10 mjeseci ostvariti svrha kažnjavanja propisana odredbom članka 41. KZ/11.

8.3. U pogledu odnosa izrečene kazne i sigurnosnih mjera, suprotno navodima žalbe, sud prvog stupnja je naveo u točki 12 obrazloženja pobijane presude razloge zbog kojih smatra da se, prije svega sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu, treba započeti izvršavati u okviru zatvorskog sustava, koje razloge u cijelosti prihvaća ovo vijeće. Naime, takva odluka u pogledu kombinacije sankcije i sigurnosnih mjera rezultat je u cijelosti individualizirane ocjene osobe okrivljenika iz koje proizlazi rizik da se okrivljeni, da je na slobodi, ne bi podvrgnuo liječenju od ovisnosti o alkoholu, koja je ovisnost pretežiti uzrok protupravnog ponašanja okrivljenika.

9. Iz tih je razloga utvrđeno da navodi žalbe okrivljenika nisu osnovani, a kako pobijanom presudom nije ostvarena ni koja od povreda iz članka 476. stavak 1. ZKP/08, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe članka 482. ZKP/08 presuditi kao u izreci

U Karlovcu 26. svibnja 2026.

Predsjednik vijeća

Ivan Klapšić