Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-713/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Tomislavu Maras u pravnoj stvari tužiteljice ŠĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, OIB:02535697732 zastupana po punomoćniku Andreji Šeša odvjetnici iz Zagreba, Fra Filipa Grabovca 13, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dovršene dana, 05. svibnja 2026. u nazočnosti punomoćnika stranaka, po objavi 26. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.

Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 11. st. 11.1. Ugovora o namjenskom kreditu, broj partije 09-191-34810-2 broj računa 51401340, sklopljenog između tužiteljice ŠĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita te tužene PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora, dana 22. svibnja 2002., koja glasi: „korisnik kredita obvezuje prije korištenja platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3% (slovima: tri posto) od iznosa kredita, te 0,50% (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita za stjecanje statusa klijenta Banke.“

II.

Tužena PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 dužna je tužiteljici ŠĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 140,00 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućim od 24. svibnja 2002. pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III.

Tužena PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 dužna je tužiteljici ŠĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove ovog parničnog postupka isplatom iznosa od 370,31 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke počam od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 26. svibnja 2026. godine, pa sve do isplate pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je dana 20. svibnja 2002.g. sa tuženom sklopila Ugovor o namjenskom kreditu, broj partije 09-191-34810-2 broj računa 51401340, kojim ugovorom je tužiteljica podignula kredit u iznosu od 4.000,00 EUR po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 11. st. 11.1. ugovoreno je da se „korisnik kredita obvezuje prije korištenja platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3% (slovima: tri posto) od iznosa kredita, te 0,50% (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita za stjecanje statusa klijenta Banke.“ Temeljem navedene odredbe, tužena je od tužiteljice naplatila iznos od 140,00 eur-a, što je vidljivo iz Izvoda Efektivne kamatne stope u kojoj je predmetna uplata evidentirana dana 31.05.2002.g. pod brojem 001.

2. Međutim, na sadržaj ugovorne odredbe čl. 11. st. 11.1., kojom je ugovoreno da će se prije korištenja kredita platiti Banci naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za stjecanje statusa klijenta Banke, tužiteljica kao korisnik kredita nije imala nikakvog utjecaja niti je sa tuženom kao kreditorom unaprijed posebno pregovarala o njezinom sadržaju.

3. Naime, iz sadržaja sklopljenog Ugovora o kreditu, opisanog u toč. 1. ove tužbe, razvidno je da se radi o tzv. tipskom ugovoru kojeg je tužena ponudila tužiteljici po principu „uzmi ili ostavi“ pa je tako i predmetna odredba čl. 11. st.11.1. unaprijed bila formulirana od strane tužene i uvrštena u ugovor, bez da je tužiteljica, kao korisnik kredita, sa tuženom pojedinačno pregovarala o njezinom sadržaju.

4. Tužiteljica pritom naglašava kako ugovorna odredba čl.11. st. 11.1. nije niti jasna niti određena, budući da iz sadržaja iste nije vidljivo pokriću kojih točno troškova služi navedena naknada te koliko iznose ti troškovi, dok je visina naknade vezana uz Odluku o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, koja je očigledno podložna jednostranim promjenama od strane tužene i kojom tužena može jednostrano određivati parametre koji utječu na njezinu visinu.

5. Tužiteljica niti danas ne zna koje je to administrativne troškove za tzv. „obradu zahtjeva“ i „stjecanje statusa klijenta Banke“, tužena imala, a koje je bila dužna snositi tužiteljica, imajući u vidu da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu.

6. Tužiteljica stoga smatra kako je ugovaranje odredbe ovakvog sadržaja u tipskom ugovoru, a o kojoj odredbi tužiteljica kao potrošač nije pojedinačno pregovarala, protivno temeljnim načelima obveznog prava i to prije svega načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja te načelu zabrane zlouporabe prava, kao i protivno čl. 46. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine br. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, dalje: ZOO/91) pa je ista, sukladno čl. 47. ZOO- a, ništetna.

7. Budući da se nesumnjivo radi o ugovornoj odredbi o čijem sadržaju tužiteljica sa tuženom nije posebno unaprijed pregovarala niti je imala ikakav utjecaj na njezin sadržaj te da je tužena upravo od tužiteljice naplatila iznos od 140,00 EUR na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva te naknade za stjecanje statusa klijenta Banke, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, tužiteljica smatra kako je predmetna ugovorna odredba nepoštena, odnosno ništetna, slijedom čega joj je tužena dužna vratiti plaćeni iznos, i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja. U tom smislu tužiteljica predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev te odluči kao u izreci presude.

8. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, poriče navode tužbe u dijelu u kojem su isti protivni s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na podmirenje troškova postupka. Prigovor nedostatka pravnog interesa. Tuženik ističe kako tužitelj ničim nije dokazao da je naknadu za obradu kredita niti naknadu za stjecanje statusa klijenta uistinu i platio niti je predložio bilo koji dokaz na navedenu okolnost. Pored takvog stanja stvari nema pravnog interesa tražiti utvrđenje spornih ugovornih odredbi ništetnim. To stoga što jedna od ugovornih strana dvostrano obveznog ugovora nema pravo tužbom (tužba na utvrđenje) tražiti da sud utvrdi ništetnom odredbu takvog ugovora kojom se toj ugovornoj strani nameće određena obveza, ako ona tu ugovornu obvezu nije ispunila, a druga ugovorna strana više nema pravo i mogućnost zahtijevati ispunjenje te ugovorne obveze. Pravni interes mora biti konkretan i stvaran. Mora postojati u trenutku utuženja te egzistirati sve do pravomoćnog okončanja sudskog postupka. U konkretnom slučaju, a zbog ranije navedenih razloga, interes tužitelja za utvrđenje sporne ugovorne odredbe ništetnom niti je konkretan niti stvaran. Nije postojao u trenutku utuženja, samim time neće egzistirati do pravomoćnog okončanja ovog postupka. S obzirom da prigovor nedostatka pravnog interesa predstavlja procesno pravni prigovor od kojeg ovisi dopuštenost tužbe, tuženik predlaže sudu pozivom na odredbu članka 187. stavka 2. ZPP-a, odbaciti predmetnu tužbu.

9. Primjena potrošačkog prava. Tuženik navodi kako je ugovor o kreditu sklopljen 2002. godine, dakle u razdoblju kada nije bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača. Stoga se tužitelj ne može pozivati na svojstvo potrošača u svrhu njegove zaštite niti se može pozivati na nedostatak pregovora kao razlog ništetnosti ugovorne odredbe. Navedene pretpostavke za utvrđenje odredbe ništetnom su isključivo propisane Zakonom o zaštiti potrošača, stoga iste nije primjenjive u predmetnom sporu. U odnosu na odredbe članaka Zakona o obveznim odnosima na koje se tužitelj, iste također nisu primjenjive u ovom postupku iz razloga kako slijedi. Naime, prema tada važećem Zakonu o obveznim odnosima predmet obveze mora biti moguć, dopušten i određen odnosno odrediv. Sve tri pretpostavke su u odnosu na spornu odredbu čl. 11. st. 11.1. ispunjene iz razloga koje će tuženik iznijeti niže u svom odgovoru, stoga niti po navedenim kriterijima nema pravne osnove za utvrđivanje sporne odredbe ništetnom.

10. Prigovor zastare. Tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja, naime kod instituta stjecanja bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, sukladno odredbi čl. 225 ZOO-a. Stoga, i obveza vraćanja dospijeva u trenutku nastupa ništetnosti, odnosno od samog sklapanja posla, a od tada počinje teći zastara.

11. Tako se i u presudi VSRH Rev x 183/2011-2 navodi sljedeće:

„Nižestupanjski sudovi smatraju da zastarijevanje potraživanja primljenog temeljem ništavog ugovora počinje teći u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO od dana kada je postala pravomoćna odluka suda kojim je ugovor utvrđen ništavim. Takvo pravno shvaćanje suprotno je usvojenom pravnom shvaćanju ovoga suda u svezi primjene odredbe čl. 103. st. 1. u svezi čl. 104. st. 1. ZOO kada dospijeva potraživanje primljenog temeljem ništavog ugovora, odnosno kada počinje teći zastara na takvo potraživanje. Prema prihvaćenoj praksi ovoga suda, a suprotno stajalištu niže stupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO.-a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“

12. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni Ugovor o kreditu ovjeren 23.05.2002. potraživanje iz tužbe neminovno je obuhvaćeno zastarom, budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu. Čak i recentna presuda Visokog trgovačkog suda, posl.br.: Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. godine i koja se može analogijom primijeniti na ovaj spor kaže kako: „...stranka koja je dio svoje imovine predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru, ukoliko želi resitucijskim zahtjevom potraživati povrat te imovine, mora u općem zastarnom roku a) postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za povratom te imovine ili b) u tom roku podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti ugovora/pojedine ugovorne odredbe kako bi u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima tom tužbom prekinula tijek zastarivanja svog potraživanja iz članka 323. stavka 1. tog Zakona.“ „Jednako tako, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u daljnjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima.“

13. Dakle, pravo na sudsku zaštitu ne može biti vremenski neograničeno. Vjerovnik koji kroz dulje vremensko razdoblje ne zatraži putem suda od dužnika da ispuni svoju obvezu, gubi tu mogućnost. Davanje prava vjerovniku da nakon proteka zakonom određenog vremena, odnosno nakon isteka zastarnog roka, ostvaruje svoje pravo putem suda ne postiže se pravna sigurnost.

14. Kako je naveo ESLJP u predmetu Sanofi Pasteur protiv Francuske, osim što se mora voditi računa o izbjegavanju pretjeranog formalizma, prilikom primjene pravila o početku tijeka zastare potrebno je ujedno izbjegavati pretjeranu fleksibilnost koja će pravila o početku tijeka zastare učiniti besmislenima. Pretjerana fleksibilnost u primjeni pravila o početku tijeka zastare, koja dovodi do toga da određeno pravo može perzistirati unedogled, bez određenog roka zastare, predstavlja, po mišljenju ESLJP, ozbiljnu opasnost pravnoj sigurnosti te je time protivna članku 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje u tekstu: EKLJP). Primjenjujući ove kriterije ESLJP-a na Pravno shvaćanje koje je po pitanju tijeka zastare, unatoč dugogodišnjoj dotadašnjoj suprotnoj praksi, Zauzeo VSRH, moralo bi se zaključiti da ono predstavlja ozbiljnu opasnost za pravnu sigurnost te je time protivno članku 6. EKLJP.

15. U spojenim predmetima C-554/21, C-622/21 i C-727/21, Financijska agencija protiv Hann Invest d.o.o., Mineral-Sekuline d.o.o., Udruga KHL Medveščak Zagreb, od 11. srpnja 2024. godine, Sud Europske unije (u daljnjem tekstu: SEU) donosi odluku kako rješenje predviđeno člankom 40. stavkom 2. ZS-u, po kojem sjednica odjela suda ima ovlast prisiliti, prihvaćanjem „pravnog shvaćanja“, sudsko vijeće nadležno u predmetu da izmjeni sadržaj sudske odluke koju je prethodno donijelo, nije u skladu s člankom 19. stavkom 1. Ugovora o Europskoj uniji. Naime, Pravno shvaćanje viših sudova ne bi smjelo biti obvezujuće za niže sudove u pojedinim predmetima ukoliko se isto temelji na utvrđenjima koja su protivna pozitivno pravnim propisima.

16. Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela VSRH o tijeku zastare restitucijskih zahtjeva proizašlih iz ništetnih pravnih poslova u izravnoj je suprotnosti sa člankom 215. stavkom 1. ZOO-a i člankom 1111. stavkom 1. ZOO-a. Člankom 215. stavkom 1. ZOO-a propisano je da zastara započinje teći prvog dana po dospjelosti tražbine, a temeljem članka 1111. stavka 1. ZOO-a, dospjelost stečenog bez osnove nastupa već u trenutku kada dođe do stjecanja, odnosno kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe. Shodno tome, iz navedenog zakonskog uređenja nedvosmisleno proizlazi zaključak da zastara stečenog bez osnove, pa dakle i onoga što je stečeno na temelju ništetnog ugovora, započinje teći od trenutka kada je izvršeno davanje. Stavom da zastara stečenog na temelju ništetnog ugovora započinje teći od trenutka utvrđenja ništetnosti, Pravno shvaćanje u potpunosti, dakle, negira postojeće zakonsko uređenje.

17. Slijedom navedenog nužno je da sudovi svoja stajališta i svoje odluke usklade sa važećim zakonima, a sve kako ne bi došlo do zloupotrebe prava i to u neograničenom vremenskom trajanju te nužno popratne pravne nesigurnosti. Ista stajališta izražena su i u mišljenjima danim od strane prof.dr.sc. PĆ te prof. dr. sc. JĆ koja mišljenja se dostavljaju u prilogu ovog odgovora na tužbu.

18. Ukoliko sud ipak ne bi ocijenio osnovanim prigovor zastare, tuženik se u nastavku, opreza radi, očituje kako slijedi:

Ništetnost odredbe o ulaznoj naknadi i naknadi za stjecanje statusa klijenta. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su sporne ugovorne odredbe moguće, dopuštene i određene. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnote Ugovora.

19. Slijedom navedenog, kako su u konkretnom slučaju sporne odredbe Ugovora o kreditu za tužitelja bila moguće, dopuštene i određene, sukladno odredbama tada važećeg članka 46. ZOO-a ocjena poštenosti ovih odredaba prema kriterijima iz članka 47. ZOO-a nije dopuštena.

20. Naime, osim što u predmetnom razdoblju kada je ugovor o kreditu sklopljen nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi zabranjivao ugovaranje predmetnih naknada, stoga su iste neminovno moguće i dopuštene, također su i vrlo jasno određene. Pa je tako u čl. 11. st. 11.1. jasno određeno da se iste odmjeravaju u visini od 3% i 0,50% od iznosa kredita. Ako uzmemo ugovoreni iznos kredita u visini od 4.000,00 EUR, tada jednostavno matematičkom operacijom se utvrđuje iznos ugovorenih naknada. Stoga su sve tri pretpostavke ispunjene te se sporna odredba ne može utvrditi ništetnom.

21. Nadalje, sve i ako tužitelj ustraje u tvrdnji da se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da tužitelj nije imao pravo glasa već je morao ili prihvatiti takve odredbe ili odustati od sklapanja ugovora, bitno je napomenuti da je člankom 3. stavcima 1. i 2. Direktive 93/13 propisano da će se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatrati nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Tekst Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ inkorporiran je u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača, i to odredbu članka 4. stavka 2., kojom je propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Načelo transparentnosti koje propisuje cit. Direktiva je načelo, kako je razvijeno u praksi Suda EU, temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. To znači da je u konkretnom slučaju potrebno uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, odnosno da je potrebno uzeti u obzir i koje informacije su pružene tužitelju u postupku pregovaranja i sklapanja ugovora te na koji način su mu pružene.

22. Međutim, obzirom da su odredbe navedene Direktive unesene u hrvatsko zakonodavstvo tek kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača, dakle zakona koji nije primjenjiv na ovaj spor jer je isti stupao na snagu nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, ne može se smatrati da su ispunjene nužne pretpostavke da bi se sporna odredba mogla utvrditi ništetnom.

23. Kada govorimo o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i stjecanja statusa klijenta govorimo o naknadi koja se jednokratno isplaćuje i to u fiksnom iznosu koji je jasno i transparentno određen. Uzimajući navedeno u obzir kao nesporno, životno je i pravno logično da ukoliko neka neravnoteža postoji, a kako to tvrdi tužitelj, da tada ta neravnoteža postoji u samom trenutku sklapanja ugovora, te se ne odražava kasnije kroz otplatno razdoblje. Nameće se logično pitanje – ukoliko je takva znatna neravnoteža postojala u trenutku sklapanja ugovora, bi li osoba na čiji teret postoji takva neravnoteža pristala na sklapanje ugovora? Osoba koja je usprkos navedenoj odredbi sklopila ugovor, očito je procijenila da navedena odredba je u skladu s njenim mogućnostima i pravima i obvezama. Navedeno jasno potvrđuje i presuda Županijskog suda u Zadru, posl.br. Gž-853/2021 od 8. prosinca 2022. godine koja izričito navodi kako je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva jasno navedena pa nema mjesta ocjeni nepoštenosti te odredbe u smislu Direktive 93/13 i Zakona o zaštiti potrošača.

24. Dodatno, tuženik ističe kako je sporna naknada nedvojbeno obračunata i naplaćena sukladno objavljenim Općim uvjetima za poslovanje s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim je Općim uvjetima tužitelj prilikom potpisa predmetnog ugovora o kreditu sigurno bio upoznat i na čiju je primjenu potpisom ugovora pristao. Pa je tako nedvojbeno pristao i na odredbu Općih uvjeta prema kojima banka u postupku obrade kreditnog zahtjeva provjerava bonitet i kreditno-garantnu sposobnost svih sudionika u kreditu, čime se jasno utvrđuju troškovi koje banke imaju prilikom obrade kredita a koji su obuhvaćeni spornom naknadom. Obzirom da je primjena Općih uvjeta ugovorena predmetnim ugovorom o kreditu a koji su Opći uvjeti bilo svakodnevno dostupni korisniku kredita u poslovnicama prednika tuženika, jasno je kako je primjena Općih uvjeta valjano i zakonito ugovorena. Navedeno je i potvrdio Visoki trgovački sud RH u odluci broj Pž-120/2023-2 od 19. srpnja 2023. godine u kojoj odluci je utvrđeno kako je za valjanost primjene općih uvjeta ugovora jedino potrebno da se u nekoj ugovornoj odredbi poziva na Opće uvjete, što je u ovom slučaju, opet, ukoliko se radi o identičnom ugovoru kao što je priloženi, ispunjeno.

25. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u.

26. U konkretnom slučaju radi se o proizvodu (kreditu) koji je tužitelju odobren od strane tuženika na njegov zahtjev. Dakle tužitelj je zatražio kredit, isti mu je odobren uz predočavanje uvjeta koje je on svjesno prihvatio i očiti nije tražio da se mijenjaju. Uzmimo da Ugovor jest sastavljen od strane banke, ali je sastavljen u dobroj vjeri, poštujući pozitivno pravne propise koji su u tom trenutku bili na snazi te je prije potpisivanja predočen i razjašnjen tužitelju.

27. Također, tuženik upućuje na činjenicu da visina naknade od 3,00 % odnosno 0,50% u odnosu na ukupan iznos kredita nikako ne bi mogla prouzročiti znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora.

28. Budući da se ovaj spor ima promatrati isključivo kroz prizmu Zakona o obveznim odnosima koji propisuje slobodu uređenja odnosa između ugovornih strana te da je tužitelj svojim potpisom preuzeo na sebe obvezu koja je bila moguća, dopuštena i određena ne može se smatrati da su ispunjene nužne pretpostavke da bi se sporna odredba mogla utvrditi ništetnom pa bi onda posljedično izostalo i pravo tužitelja na restituciju.

29. Ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. U skladu s navedenim je i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (1/04, 5. ožujka 2004.g.):

„Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“

30. Slijedom naprijed navedenoga tuženik podnosi ovaj odgovor na tužbu i predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na podmirenje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od donošenja presude pa sve do isplate.

31. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o nenamjenskom kreditu od 20. svibnja 2002. godine uz priležeći izračun, u prepisku PBZ od 09. travnja 2026. godinete saslušao tužiteljicu kao stranku.

32. Uvidom u priležeći ugovor ovaj sud je utvrdio nespornim da je tužiteljica dana 20. svibnja 2002.g. sa tuženom sklopila Ugovor o namjenskom kreditu, broj partije 09- 191-34810-2 broj računa 51401340, kojim ugovorom je tužiteljica podignula kredit u iznosu od 4.000,00 EUR po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.

33. Odredbom čl. 11. st. 11.1. ugovoreno je da se „korisnik kredita obvezuje prije korištenja platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3% (slovima: tri posto) od iznosa kredita, te 0,50% (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita za stjecanje statusa klijenta Banke.“ Temeljem navedene odredbe, tužena je od tužiteljice naplatila iznos od 140,00 EUR-a, što je vidljivo iz Izvoda Efektivne kamatne stope u kojoj je predmetna uplata evidentirana dana 31.05.2002.g. pod brojem 001.

34. Kako je tuženik prigovorio da je predmetni kredit sklopljen u razdoblju kada nije bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača, pa se stoga tužitelj ne može pozivati na svojstvo potrošača u svrhu njegove zaštite niti na nedostatak pregovora kao razlog ništetnosti ugovorne odredbe ovaj sud smatra da u smislu odredbe članka 3 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj NN 96/2003 u daljnjem tekstu: ZZP) tužiteljica ima status potrošača obzirom ugovor o kreditu nije sklopljen u svrhu koja bi bila namijenjena njenoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja već se radilo o potrošačkom kreditu. Da je tome tako sud je utvrdio iz iskaza tužiteljice kada navodi da je podigla nenamjenski kredit kod tuženika u iznosu od 4.000,00 EUR koji joj je bio potreban kako bi kupila osobni automobil te kako bi zatvorila dug za svoje školovanje. Ovaj sud pri tome smatra da se iste odredbe citiranog zakona primjenjuje i na pravne odnose koji su nastali i prije stupanja na snagu Zakona o zaštiti potrošača NN 96/2003 obzirom da su pravne posljedice sklapanja takvog pravnog posla nastupile nakon otplate kredita, a u vrijeme važenja zakona.

35. Premda tuženik navodi da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 11.1. predmetnog Ugovora o kreditu ovaj sud se poziva na odredbe čl. 59. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišn ja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Stoga, predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor pa se može raspravljati o nepoštenosti njegovih odredbi s osnove Zakona o zaštiti potrošača.

36. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi članka 81. stavka 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi članka 87.stavak 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava .

37. Tužiteljica je nastavno u svom iskazu navela da je joj je službenica u banci rekla da će joj za idući susret pripremiti dokumentaciju odnosno ugovor o kreditu time da nije spominjala nikakvu naknadu odnosno nije niti znala da se plaća ta naknada za obradu kredita. Kada je došla idući puta ugovor o kreditu je bio pripremljen te je vidjela da je u istom bila zaračunata naknada od gotovo 140,00 EUR. Tužiteljica navodi da joj je to bilo jako puno obzirom na iznos kredita, pa joj je službenica na upit rekla da je to tako i da se to plaća, jer da su takvi uvjeti banke. Tužiteljica tvrdi da nije znala te je pitala za što to služi, pa su joj rekli da služi za obradu kredita, a pitala je i može li bez toga, pa su joj rekli da ne može, jer da je to uvjet banke i da se to jednostavno mora platiti, jer se u protivnome ne može dobiti kredit. O bilo kakvoj odredbi ugovora se nije moglo pregovarati niti se što moglo mijenjati.

38. Ovaj sud je iz iskaza tužiteljice utvrdio da se očito nije pregovaralo o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu, pa tako niti o odredbi o isplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva niti o odredbi za isplatu naknade u slučaju prijevremene otplate kredita. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je uvjet banke bio plaćanje naknade za troškove obrade kredita i tužitelj je mogao jedino odlučiti hoće li dignuti kredit, jer o naknadi pa niti o njenoj visini nije mogla pregovarati.

39. Dakle, iz svega proizlazi da se o odredbi o naknadi za obradu kredita nije moglo pregovarati, a nije se moglo pregovarati niti o njenoj visini, pa sud zaključuje da je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o ugovornim odredbama, zbog čega je tužiteljica kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama članka 11.1 ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se naknada odnosi, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača obzirom je morala platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od čak 3,50 % iznosa kredita za ulaznu naknadu.

40. Obzirom tijekom postupka nije utvrđeno da su tužiteljici prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se točno odnose, niti je tužiteljici kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO).

41. Naime, odredbom članka 4. ZOO propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

42. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane. Ugovornim odredbama pa tako i o odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne samo da se nije pojedinačno pregovaralo već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj.

43. Sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima NN 35/05 i dr. sud je ocijenio predmetni ugovore formularnim (tipskim) jer sadržava opće uvjete ugovora odnosno radi se o takvim ugovornim odredbama koje su sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.

44. Stoga se radi o odredbama koje su nepoštene u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP obzirom tuženik nije dokazao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno uopće pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP.

45. Takav je stav i prakse Europskog suda koji u Odluci Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 gdje je sud rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima .

46. Stoga je ovaj sud ocijenio ništetnom predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

47. Obzirom da iz potvrde tuženika od 15. travnja 2026. godine proizlazi da naknada za obradu kredita (ulazna naknada) iznosi 140,00 CHF, odnosno 1.030,40 kuna te da je ista naplaćena 24. svibnja 2002. godine to je tužiteljici dosuđen zatraženi iznos od 140,00 eura sa zatraženom zateznom kamatom od dana plaćanja, odnosno od 24. svibnja 2002. godine do isplate.

48. Neodlučno je pozivanje tuženika na činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama (članak 11.1 Ugovora o kreditu) obzirom se takva ugovorna odredba, ako je ništetna, ne može ugovarati.

49. Obzirom spornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj stambenih potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), onda se ne radi o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen (prijevremenom otplatom kredita), nema mjesta primjeni odredbe članka 107. stavak 2. ZOO/91, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništavosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022.).

50. Prema članku 1111. ZOO kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti, ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nakon što je utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila, budući se za ono što je ništetno uzima da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla. Prema članku 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

51. Stoga je tuženik dužan isplatiti tužiteljici iznos od 140,00 eura sa zatraženom zateznom kamatom od dana plaćanja, odnosno od 24. svibnja 2002. godine do isplate.

52. Protivno tvrdnjama tuženika, nije nastupila zastara potraživanja tužitelj ice obzirom je ništetnost utvrđena ovom odlukom, dakle zastara restitucijskog zahtjeva nije još ni počela teći.

53. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 izrazio stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1. (ZOO/05) čl.104.st.1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

54. Slijedom iznijetog valjalo je odlučiti kao u izreci time da je odlučujući o parničnom trošku sud svoju odluku temeljio na odredbama čl. 154. st. 1 Zakona o parničnom postupku NN 70/19, a koji trošak se sastoji od zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku i to za trošak sastav tužbe u iznosu od 62,50 EUR, sastav podneska od 19. siječnja 2026. godine u iznosu od 62,50 EUR, zastupanja na ročištu od 01. travnja 2026. godine u iznosu od 62,50 EUR, sastav podneska od 16. travnja 2026. godine u iznosu od 62,50 EUR, zastupanja na ročištu od 05. svibnja 2026. godine u iznosu od 62,50 EUR, pristup ročištu radi objave presude u iznosu od 31,25 EUR, sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,28 EUR, te presudu u iznosu od 13,28 EUR, sveukupno 370,31 EUR uz zatraženu zakonsku zateznu kamatu u skladu s čl. 29. st. 2 Zakona o obveznim odnosima NN 35/05 i dr. počem od donošenja prvostupanjske presude tj. 26. svibnja 2026. godine, pa do isplate.

U Karlovcu, 26. svibnja 2026.

S u d a c : Tomislav Maras

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od l5 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi pismeno u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležan Županijski sud.

Dostavljeno:

1. Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu

2. Andreji Šeša odvjetnici iz Zagreba, Fra Filipa Grabovca 13