REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ĐAKOVU

Trg dr. Franje Tuđmana 2

31400 Đakovo

Poslovni broj: P-305/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, po sucu Petru Grguru, u pravnoj stvari tužitelja RZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska Avenija 6, zastupana po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 25. svibnja 2026., u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, te uz javnu objavu presude, 26. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 7. stavak 1. Ugovora o kreditu broj: 5140030250-64000082188/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog 28. srpnja 2006. po javnom bilježniku Borisu Godžirovu iz Našica pod poslovnim brojem: Ou-409/06-1, u dijelu odredbe koji glasi: „ … a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % (jedan zarez pedeset posto) jednokratno, unaprijed.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB: 14036333877 da tužitelju RZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 410,11 eura (četiristo deset eura i jedanaest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. svibnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 24. rujna 2025. navodi kako je 28. srpnja 2006. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 5140030250-64000082188/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, potvrđen 4. kolovoza 2006. po javnom bilježniku Borisu Godžirovu iz Našica pod poslovnim brojem: Ou-409/06-1, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 23.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 15 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 174,04 CHF.

1.1. Navodi kako je predmetnim tipskim Ugovorom u članku 7. stavku 1. ugovorena naknada za obradu zahtjeva i to u iznosu jednokratno 1,50 % od iznosa kredita unaprijed. Tuženik je prilikom isplate kredita 11. kolovoza 2006. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 1.594,28 kuna, a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije kuna u euro utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 211,60 eura.

1.2. Tužitelj nadalje ukazuje kako se o ugovornoj odredbi za tzv „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik na temelju gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno članku 1115. ZOO-a, takovu dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Zaključno, tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvotno prigovora naznačenoj vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi. Naime, tužitelj je vrijednost spora naznačio u iznosu od 1.340,50 eura dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 211,60 eura, slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena te se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare. Navodi da slijedom činjenice što je tužba podnesena 24. rujna 2025., na zahtjev za isplatu na temelju stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina, što znači da je za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 24. rujna 2020., nastupila zastara potraživanja.

2.1. Nadalje obrazlaže kako tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na odredbe ZOO-a i ZPP-a ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava.

2.2. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen je sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka. Odredbe ugovora o naknadi za obradu kredita su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti.

2.3. Tuženik nadalje ističe kako je odredba kojom se ugovara naknada za obradu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva. Prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo je dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opće poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati. Tuženik kao kreditor nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezan pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu pregovaralo se o sadržaju istoga, korisniku kredita su stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja u jasnom i uočljivom tekstu, te je tuženik u potpunosti postupao u skladu s prisilnim propisima i pod nadzorom HNB-a.

2.4. Tuženik ujedno ističe da naplaćena sporna naknada za obradu kreditnog zahtjeva ne uzrokuje neravnotežu među ugovornim stranama jer je isti neznatan u odnosu na ukupni isplatu koju je primio tužitelj. Stoga se ne može govoriti da bi u konkretnom slučaju na strani tužitelja nastala znatna šteta niti se može govoriti da bi došlo do bilo kakve neravnoteže u pravima ugovornih strana. Zaključno, predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

3. Radi utvrđenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica sud je u dokaznom postupku pročitao cjelokupan spis i svu priležeću dokumentaciju te je pročitao dopis tuženika od 16. srpnja 2024. (list 4 spisa), isplatni nalog (list 5 spisa), Ugovor o kreditu broj: 5140030250-64000082188/2006 (list 6-16 spisa), rješenje Trgovačkog suda u Osijeku (list 18-19 spisa), priloge uz odgovor na tužbu (list 36-117 spisa), priloge uz podnesak tužitelja od 23. prosinca 2025. (list 125-188 spisa) te saslušao tužitelja.

3.1. Valja ukazati kako sud nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje predloženo od strane tužitelja iz razloga što se u ovome predmetu raspravlja i odlučuje o deklaratornom zahtjevu, odnosno tužbeni zahtjev niti ne sadrži kondemnatorni dio, odnosno zahtjev za isplatu.

4. Sud je rješenjem na ročištu održanom 4. travnja 2026. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 211,60 eura.

4.1. Valja ukazati kako je odredbom članka 40. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. – dalje: ZPP) propisano da u drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Stavkom 3. istog članka propisano je da ako je u slučaju iz stavka 2. ovoga članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora.

4.2. Analizirajući tužbeni zahtjev te tužbu u cjelini, sud je shvaćanja kako je tužba u ovome predmetu podnesena radi utvrđenja ništetnosti odredbe o ulaznoj naknadi, konkretno odredbe članka 7. stavak 1. Ugovora o kreditu broj: 5140030250- 64000082188/2006. Tijekom postupka stranke nisu sporile da je ulazna naknada naplaćena u iznosu od 211,60 eura. Unatoč tome što tužbeni zahtjev ne sadrži kondemnatorni dio, ovaj je sud shvaćanja kako iz sadržaja tužbe nedvojbeno proizlazi da se ista odnosi na ulaznu naknadu koja je stvarno naplaćena u iznosu od 211,60 eura. Time što je tužitelj suviše visoko naznačio vrijednost predmeta spora u ovome predmetu, ovaj sud bi i da nije bilo prigovora tuženika, vrijednost predmeta spora odredio po službenoj dužnosti u iznosu od 211,60 eura. Za primijetiti je kako nekolicina stranaka podnosi prvotno tužbe radi utvrđenja ništetnosti naknade za obradu kredita, da bi potom podnijeli novu tužbu radi isplate iste naknade. Ovaj sud u tome ne nalazi ništa sporno, štoviše isto je u skladu s pozitivnim propisima. Međutim, podnošenjem tužbi u ovoj vrsti predmeta isključivo sa deklaratornim dijelom tužbenog zahtjeva, stranke prema mišljenju ovoga suda nastoje "isprovocirati" sudsku praksu kako bi u ovoj vrsti predmeta ostvarile što veći parnični trošak. Isto tako, životno je i logično da je potrošačima u interesu, ukoliko bi tužbeni zahtjev bio osnovan, naplatiti ranije plaćenu ulaznu naknadu koju bi tuženik eventualno stekao kao nepošten stjecatelj prema navodima tužitelja, te ovakav pristup predmetu, odnosno vođenje potencijalno dva postupka kako bi potrošač ostvario satisfakciju, prema shvaćanju suda isključivo je usmjeren radi naplate što većeg parničnog troška, obzirom da bi se potrošač, pod pretpostavkom da uspije u postupku, naplatio već po okončanju jednog parničnog postupka. Opetovano i zaključno, tužba je u ovome predmetu podnesena radi utvrđenja ništetnosti ulazne naknade, ulazna je naknada stvarno plaćena u iznosu od 211,60 eura, prema tome tužitelj je suviše visoko odredio vrijednost predmeta spora te je vrijednost predmeta spora 211,60 euro. Pri ocjeni vrijednosti predmeta spora, sud se sukladno odredbi članka 40. ZPP-a treba prvenstveno rukovoditi tužbenim zahtjevom. Međutim, nije zanemariv i sadržaj same tužbe.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti odredbe članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu broj: 5140030250-64000082188/2006, a koja odredba se odnosi na tzv. "ulaznu naknadu".

7. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara.

8. Unatoč tome što se u ovome predmetu radi o postavljenom deklaratornom tužbenom zahtjevu, među strankama nije sporno da je ulazna naknada naplaćena 11. kolovoza 2006. u iznosu od 211,60 eura.

9. Iz Ugovora o kreditu, broj: 5140030250-64000082188/2006 proizlazi da je odredbom članka 7. navedenog ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.

10. Iz iskaza tužitelja na ročištu 25. svibnja 2026. proizlazi kako je Ugovor o kreditu 2006. realizirao radi kupovine osobnog automobila, za vlastite potrebe. Od strane djelatnika tuženika, Ugovor o kreditu mu je predočen po sistemu "uzmi ili ostavi", a nisu mu posebno pojašnjavane odredbe Ugovora o kreditu, pa tako niti odredba o ulaznoj naknadi.

10.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

11. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužitelj nije bio informiran na što se konkretno naknada za obradu kredita odnosi, te o naknadi nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, te zašto istu mora platiti. Nadalje, potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužitelja iz kojega proizlazi da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i predočen po sistemu "uzmi ili ostavi". Tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora. Ovdje valja ukazati kako iskaz tužitelja potvrđuje već mnogobrojnu sudsku praksu i stavove sudova kako su Ugovori o kreditu u valuti CHF već bili unaprijed formulirani i ponuđeni potrošačima po ključu "uzmi ili ostavi".

12. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03. – dalje: ZZP) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članku 87. stavku 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

14. Prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade, te da je odredba bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe jer mu nisu niti obrazložili koliko iznosi naknada i zašto istu mora platiti. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo niti što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedene naknade, pa je stoga navedena odredba za njega bila nerazumljiva jer isti nije mogao sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

15. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije pregovarao o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita, štoviše, Ugovor o kreditu mu je predočen na potpis po sistemu "uzmi ili ostavi".

15.1. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka-tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

16. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

17. Dakle, s obzirom na to da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba ugovora o kreditu je bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe, nije znao koji iznos naknade mora platiti, nisu mu obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogla procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njihovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

18. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba nepoštena sukladno članku 81. stavak 1. i 2. ZZP-a, odnosno da je nepoštena odredba iz članka 7. Ugovora o kreditu broj: 5140030250-64000082188/2006 sklopljenog 28. srpnja 2006. između tužitelja i prednika tuženika Slavonske banke d.d., a koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.“, te da je sukladno članku 81. i 87. ZZP-a ništetna, pa je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

19. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 7. Ugovora o kreditu.

20. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a u vezi člankom 155. stavkom 1. ZPP-a.

20.1. Sud je na pripremnom ročištu održanom 4. travnja 2026. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 211,60 eura (a kako je to već obrazloženo u ovoj odluci pod točkom 4., 4.1. i 4.2. obrazloženja).

21. Tužitelju je priznat sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25. – dalje: Tarifa), sastava zahtjeva za dostavom dokumentacije od 21. lipnja 2024. u iznosu od 50,00 eura, sastava pisanog obrazloženog i potrebnog podneska od 23. prosinca 2025. u iznosu od 50,00 eura, trošak zastupanja na ročištima 4. travnja 2026. i 25. travnja 2026. u visini od 50,00 eura za svako ročište te pristupa ročištu za objavu presude u visini od 25,00 eura, što je ukupno 275,00 eura, odnosno 343,75 eura s PDV-om.

21.1. Navedenom trošku pridodan je trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eura, što sveukupno iznosi 410,11 eura, sa zateznim kamatama koje teku od 26. svibnja 2026. pa do isplate sukladno članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a u vezi člankom 30. stavak 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20., 114/22. i 6/24. – dalje: OZ).

21.2. Pogrešno tužitelj potražuje trošak za svaku radnju u visini od 100 bodova, a prema naznačenoj vrijednosti predmeta spora u tužbi. Naime, pravilnom primjenom Tarife, a imajući na umu točke 4., 4.1. i 4.2. obrazloženja, ukoliko je vrijednost predmeta spora između 0,00 eura i 332,00 eura, odvjetniku za svaku radnju pripada nagrada u visini od 25 bodova.

21.3. Stoga je odlučeno kao pod točkom II. i III. izreke.

24. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, tuženiku ne pripada naknada troška postupka.

Đakovo, 26. svibnja 2026.

Sudac

Petar Grgur

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelj – putem punomoćnika

2. Tuženik – putem punomoćnika