Poslovni broj: Us I-711/2026-8

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R I J E Š E N J E

Upravni sud u Splitu, po sucu Studenku Vuleti, uz sudjelovanje sudske zapisničarke Nataše Rogošić, u upravnom sporu tužitelja JAHTING SPORT AGANA d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB:34507400534, zastupan po opunomoćeniku Antoniju Bolanča, odvjetniku u Splitu, Hrvatske mornarice 1A, protiv tuženika, Ministarstva financija, Carinska uprava, Područni carinski ured Split, Zrinsko- Frankopanska 60, zastupanog po opunomoćenici CZ i C, zaposlenici tuženika, radi naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru bez koncesije (u daljnjem tekstu naknada s obilježjem naknade za koncesiju), nakon neposredne i javne rasprave zaključene 14. svibnja 2026. godine, u prisutnosti stranaka, 26. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog ureda Split, KLASA: UP/I-471-01/26-07/21, URBROJ: 513-02-8008/8-26-1 od 10. ožujka 2026. godine.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odgađa se izvršenje rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog ureda Split, KLASA: UP/I-471-01/26-07/21, URBROJ: 513-02-8008/8-26-1 od 10. ožujka 2026. godine do pravomoćnog okončanja ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1.Upravodobno podnijetoj tužbi protiv rješenja tuženika, KLASA: UP/I-471- 01/26-07/21, URBROJ: 513-02-8008/8-26-1 od 10. ožujka 2026. godine tužitelj je u bitnom naveo: da je nastupila zastara prava na utvrđivanje porezne obveze te se je pritom pozvao na odredbu članka 117. stavak 2. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj: 115/16 do 151/25); da po carinsko tijelo započelo nadzor za 2019. godinu nakon što je nastupila zastara prava na utvrđivanje obveze; da tužitelj odnosno njegov pravni prednik u LNT Agana obavljaju djelatnost od 2003 godine, kada je donesena odluka o dodjeli koncesije; da je davatelj koncesije Vlada Republike Hrvatske dana 30. rujna 2005. godine donijela odluku o oduzimanju koncesije ovlašteniku koncesije iz tog perioda Poljoprivredna zadruga Marina; da je u proteklom vremenskom periodu, a posebno počevši od 2016. godine tužitelj uložio značajne napore i novčana sredstva u vidu ulaganja kako bi predmetni dio pomorskog dobra unaprijedio, te isto doveo u formalno-pravno stanje ispunjavanja svih zakonom predviđenih preduvjeta za provođenje postupka dodjele koncesije; da je tužitelj financirao izradu prostorno planske dokumentacije za potrebe izrade Izmjena i dopuna Detaljnog uređenja koja uključuje analizu prostorno planske dokumentacije Općine Marina, izradu idejnog rješenja projekta u ukupno 3 faze, izradu glavnog projekta, izradu idejnog projekta, geodetske usluge, sastav idejnog projekta za izradu lokacijske dozvole i dr.; da je tužitelj vršio ulaganja u osnovna sredstva i održavanja gatova u samoj LNT Agana; da je tužitelj također platio i pribavio nove gatove sa svim elementima, izvršila sidrenje istih, odvezla i zbrinula stare gatove i dr. poslove; da je tužitelj u svojstvu tuženika dana 08. prosinca 2017. godine zaključio Sudsku nagodbu s republikom Hrvatskom, u postupku koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Splitu, pod brojem P-620/2015, radi stjecanja bez osnove; da su zaključenom sudskom nagodbom stranke definirale odnose u pogledu načina korištenja pomorskog dobra u Luci posebne namjene – Luci nautičkog turizma Agana; da sklopljena sudska nagodba predstavlja ugovor o koncesiji prema svome sadržaju, jer su istoj definirana prava i obveze ugovornih stranaka u pogledu načina korištenja pomorskog dobra; da je pogrešan zaključak tuženika iznijet u predmetnom rješenju kojim se utvrđuje da se zaključena sudska nagodba ne može primjenjivati na razdoblje nakon 31. prosinca 2015. godine: Poziva se na dopis ŽDO- a Split broj: P-DO-61/2015 od 29. ožujka 2019. godine prema kojem je tužitelj uredno ispunjavao obveze s osnova koncesijske naknade; da utvrđivanje imovinske koristi s osnova ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru u iznosu od 4.626.204,23 eura je značajno odstupanje od ranije sudske prakse istog tijela kada se je imovinska korist utvrđivala kao razlika između prihoda i rashoda koje je društvo imalo u promatranom razdoblju, dok se u ovom konkretnom slučaju imovinska korist izjednačava sa ostvarenim prihodom bez umanjenja za nastale troškove. Navodi da je utvrđivanje imovinske koristi drugačije riješeno propisima kojima se reguliraju sankcije u kaznenom postupku i prekršajnom postupku; da je Zaključkom Vlade Republike Hrvatske od 13. lipnja 2024. godine u točki 3. određeno kako će Ministarstvo financija, Carinska uprava naplatiti trgovačkim društvima naknadu za područje koje je nesporno pomorsko dobro u visini koja odgovara koncesijskoj naknadi postignutoj natječajem na približno sličnoj lokaciji počevši od 01. siječnja 2019. godine a do razrješenja imovinskopravnih odnosa; da shodno navedenom zaključku Vlade Republike Hrvatske je tuženik mogao naplatiti samo naknadu za područje koje je nesporno pomorsko dobro i u navedenoj visini; da je tužitelj dana 24. rujna 2025. godine ishodio izvršnost Lokacijske dozvole od 28. veljače 2025. godine, čime su se ispunili formalno-pravni uvjeti propisani zakonom za početak postupka koncesioniranja sukladno članku 57. ZPDML-a. Tužbenim zahtjevom je zatražio da se poništi osporeno rješenje tuženika. U tužbi je iznijet prijedlog za donošenje rješenja o odgodnom učinku tužbe, sukladno članku 42. Zakona o upravnim sporovima. Naveo je da tužitelj trenutno ima 17 zaposlenika, svi na neodređeno vrijeme, te je priložio isplatne liste plaće za zaposlenike; da na dan 26. ožujka 2026. godine tužitelj na računu posjeduje novčana sredstva u iznosu od 321.205,18 eura, a da bi plaćanje navedene naknade u ukupnom iznosu od 5.358.029,83 eura dovelo tužitelja u stanje insolventnosti; da bi izvršenjem predmetnog rješenja tuženika dovelo do gubitka radnih mjesta zaposlenih kod tužitelja, jer tužitelj ne bi imao mogućnost ispunjavanja obveza prema zaposlenicima a isto tako da bi to bio izravan financijski udar na Općinu Marina koja broji 1089 stanovnika; da zajedno sa kooperantima broj radnika u jedinici lokalne samouprave prelazi broj od 80 radnika. Slijedom navedenog da bi izvršenjem rješenja tuženika tužitelju nastala šteta koja bi se teško mogla popraviti; da teškom i nepopravljivom štetom za tužitelja se može smatrati i raskid svih ugovora koje je tužitelj zaključio s poslovnim partnerima.

2.Tuženik je dostavio odgovor na tužbu u kojem je u bitnom ostao kod obrazloženja osporenog rješenja. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da je pri donošenju osporenog rješenja u potpunosti postupio u skladu s odredbama Zakona o koncesijama koje se odnose na nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije. Navodi da se je tužitelj u pogledu zastare pozvao na odredbe Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj: 115/16 do 151/25), ali da se jedino u pogledu zastare može primijeniti odredbe Zakona o koncesijama ("Narodne novine", broj: 69/17 i 107/20, koji predstavlja poseban propis (lex specijalis) u odnosu na opće odredbe Općeg poreznog zakona; da se po pitanju zastare treba primijeniti članak 59., 60., 61. Zakona o koncesijama, a da bi primjena članka 117. Općeg poreznog zakona u ovom slučaju bila protivna načelu primjene posebnog propisa (lex specijalis legi generali), budući da Zakon o koncesijama izričito i nedvosmisleno uređuje pitanje zastare; da tužitelj ističe da je vršio ulaganja te prilaže dokumentaciju o tome, kako bi predmetni dio pomorskog dobra unaprijedio te ga doveo u formalno-pravno stanje ispunjavanja svih zakonom predviđenih preduvjeta za provođenje postupka koncesioniranja, nabrajajući koja je sve ulaganja vršio i financirao. Tuženik u odnosu na navedena ulaganja tužitelja ističe da ista ulaganja nisu zakonom predviđeni uvjeti za provođenje postupka ishođenja koncesije, te da u razdoblju nadzora nisu doveli do stvaranja uvjeta za početak postupka davanja koncesije; da tužitelj ukazuje na činjenicu da ima legitimna očekivanja proistekla iz izvršenih ulaganja u pomorsko dobro, jer kako navodi, učinio je sve što je u opsegu njegovih mogućnosti kako bi predmetni dio pomorskog dobra učinio formalno-pravno podobnim za koncesioniranje, a da sudska praksa u bitnom ima stav da propusti državnih tijela u radu iz njihovih ovlasti ne mogu ići na štetu stranaka, poglavito ne onih koje postupaju u dobroj vjeri s načelima savjesnosti i poštenja prema javnom dobru. U vez s navedenim tuženik navodi da je u tijeku nadzora uzeo u obzir sve navedene činjenice bitne za postupak ishođenja ugovora o koncesiji a da ne može ulaziti u eventualne propuste drugih državnih tijela u radu iz njihovih ovlasti. Vezano za primjenu i pravne učinke sudske nagodbe sklopljene u predmetu Trgovačkog suda u Splitu broj: P-620/2015 od 08. prosinca 2017. godine, za koju tužitelj navodi da se u konkretnom slučaju treba cijeniti kao ugovor o koncesiji, jer sadrži sve bitne sastojke ugovora o koncesiji, tuženik ističe da navedena sudska nagodba zamjenjuje Ugovor o koncesiji za razdoblje od 01. svibnja 2010. do 31. prosinca 2015. godine i da se ne može primjenjivati na druga razdoblja. Vezano za napore i ulaganja koja je tužitelj vršio na predmetnom dijelu pomorskog dobra, tuženik je istakao kako je nesporno da u razdoblju nadzora t. od 01. 01. 2019. do 20. lipnja 2023. godine se nisu stekli svi zakonom predviđeni preduvjeti za provođenje postupka ishođenja koncesije; da navedeno potvrđuje činjenica da je Splitsko-dalmatinska županija tek dana 01. ožujka 2024. godine raspisala Javni poziv za podnošenje prijava u svezi davanja ovlaštenja za ishođenje lokacijske dozvole za luku posebne namjene

– luku nautičkog turizma-marinu Agana na dijelu k. o. [katastarska općina], predio zaljev Marina, Općina Marina; da sama činjenica da je tužitelj dana 20. rujna 2025. godine ishodio izvršnost Lokacijske dozvole od dana 28. veljače 2025. godine ne utječe na obračun naknade s obilježjem naknade za koncesiju za razdoblje od 01. 01. 2019. do 20. 6. 2023. godine, niti na utvrđivanje protupravno stečene imovinske koristi , budući da je ista utvrđena sukladno članku 89. Zakona o koncesijama. Tuženik je otklonio tužbeni navod da imovinska korist ni u kom slučaju ne može biti isto što i primici. S tim u vezi je naveo da odredba članka 89. Zakona o koncesijama je potpuno jasna i da strogo penalizira subjekte koji obavljaju djelatnost bez koncesije ili prekoračenjem koncesije, na način da u takvim situacijama propisuje naplatu naknade s obilježjem naknade za koncesiju te oduzimanje imovinske koristi; da je svrha članka 89. Zakona o koncesijama da onemogući da subjekt koji nezakonito obavlja djelatnost bez koncesije ostvari bilo kakvu ekonomsku korist iz takvog postupanja; da svako drugačije tumačenje, kojim bi se dopuštalo umanjenje za troškove dovelo bi do situacije u kojoj bi nezakonito postupanje moglo biti ekonomski isplativo, što je protivno svrsi Zakona; da je tužiteljica preuzela rizik obavljanja djelatnosti vez valjane koncesije te snosi sve pravne i ekonomske posljedice takvog postupanja, radi čega se ne mogu priznavati troškovi nastali u nezakonitom obavljanju djelatnosti. Vezano za utvrđivanje imovinske koristi i nepriznavanje troškova, tuženik se pozvao na presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usž-1678/23-2 od 06. prosinca 2023. godine kojom je potvrđena presuda Upravnog suda u Rijeci i prihvaćeno stajalište tog suda da imovinska korist u provedbi odredbe članka 89. Zakona o koncesijama predstavlja ukupni prihod. Naveo je da se tužitelj neosnovano poziva na Zaključak vlade Republike hrvatske od 13. lipnja 2024. godine, istaknuvši da je navedenim zaključkom Vlada Republike Hrvatske zadužila Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture da po hitnom postupku odredi granice pomorskog dobra za kampove ispred kojih granica pomorskog dobra nije utvrđena, te je istaknuo da se navedeni zaključak nikako ne može primijeniti na luke nautičkog turizma. S obzirom da u nadziranom razdoblju od 01l. 01. 2019. do 20. 6. 2023. godine nije bila ishođena lokacijska dozvola za luku posebne namjene – luku nautičkog turizma – marinu Agana, da se nije moglo započeti s postupkom davanja koncesije. Kako je provedenim nadzorom utvrđeno da tužitelj za obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru u nadziranom razdoblju od 01. 01. 2019. do 20. 6. 2023. godine nije ishodio koncesiju, te kako je tužitelj u istom razdoblju gospodarski koristio pomorsko dobro da mu je obračunata posebna naknada za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije, te mu je utvrđena imovinska korist sukladno članku 89. Zakona o koncesijama. Predložio je da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

3.Osporenim rješenjem tuženika od 10. ožujka 2026. godine, u točki I.1.1 do

5.4. izreke rješenja tužitelju je utvrđena obveza naknade s obilježjem naknade za koncesiju za razdoblja 2019, 2020, 2021, 2022., 2023. godinu, (stalni i promjenjivi dio), u iznosima kako su navedeni u osporenom rješenju., te kamate zbog neplaćene naknade u navedenim iznosima. Točkom 2. izreke rješenja utvrđuje se i oduzima Imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti bez koncesije za razdoblje od 01. siječnja 2019. do 20. lipnja 2023. godine u iznosu kako se navodi u rješenju. Ostalim točkama izreke rješenja naložena je uplata utvrđene naknade i kamata te imovinske koristi, na navedene račune, te je naložen obračun daljnje kamate, uz upozorenje da u slučaju neizvršene uplate po rješenju, da će se naplata izvršiti ovrhom, te je određeno da nakon izvršene uplate tužitelj provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama.

4.Opunomoćenik tužitelja je dana 23. travnja 2026. godine sudu dostavio podnesak u kojem se je očitovao na navode iz odgovora na tužbu koji mu je dostavljen uz poziv za raspravu u kojem je u bitnom ostao kod stavova i navoda iznijetih u tužbi te je u vezi prijedloga za donošenje rješenja o odgodnom učinku tužbe dopunio dokaze priloživši kao dokaz – stanja računa na dan 15. travnja 2026. godine prema kojem je na računu bilo 77.448,59 eura i 315,00 CHF, te je priložio i druge knjigovodstvene podatke.

5.Sud je u predmetu održao glavnu raspravu na koju je pozvao stranke te im omogućio da iznesu svoje stavove i da se očituju o stavovima protivne stranke. Na ročištu od 14. svibnja 2026. godine opunomoćenik tužitelja je iskazao da u cijelosti ostaje kod sadržaja tužbe, dokaznih prijedloga i tužbenog zahtjeva, kao i sadržaja podneska dostavljenog sudu dana 23. travnja 2026. godine. U odnosu na prijedlog za određivanje odgodnog učinka tužbe je naveo da je tuženiku podnio zahtjev za odgodu izvršenja, te je o istome u spis priložio navedeni zahtjev, uz napomenu da o tom zahtjevu tuženik još nije odlučio. Popisao je trošak sastava tužbe, sastava podneska od 23. travnja 2026. godine te za zastupanje na ročištu, za svaku radnju u iznosu od 1.000,00 eura, sve uvećano za PDV.

Opunomoćenici tuženika su iskazali da u cijelosti ostaju kod odgovora na tužbu i obrazloženja osporenog rješenja.

6.Sud je odbio prijedlog da se u upravnom sporu sasluša pročelnik Područne službe u Splitu IZ, te carinski službenici CZ i PZ, te zakonski zastupnik tužitelja, kako je navedeno u tužbi, Navedeni prijedlog je odbijen kao nepotreban jer je ocijenjeno da se s obzirom na stanje spisa i raspoložive dokaze u spisu može donijeti pravilna i zakonita odluka bez predloženog saslušanja. Isto tako odbijen je prijedlog za provođenje financijskog vještačenja kako je predloženo, jer je ocijenjeno da je provođenje vještačenja nepotrebno i da se s obzirom na stanje spisa i raspoložive dokaze u spisu može donijeti pravilna i zakonita odluka bez provođenja vještačenja.

7.U dokaznom postupku pregledana je tužba, osporeno rješenje od 10. ožujka 2026.godine, odgovor na tužbu, podnesak tužitelja od 23. travnja 2026. godine, te se pregledao sudski spis i spis upravnog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu. Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

8.Ocjenom svih dokaza zajedno i svakog dokaza posebno, a uzimajući u obzir navode stranaka, tužbeni zahtjev nije osnovan.

9.Predmet spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja, odnosno da li je osporenim rješenjem zakonito tužitelj obvezan na plaćanje naknade s obilježjem naknade za koncesiju ( stalni i promjenjivi dio) u iznosima navedenim u rješenju, te da li je zakonito utvrđena i oduzima se imovinska korist, sve na način i u iznosima navedenim u osporenom rješenju tuženika.

10.Iz spisa upravnog tijela proizlazi: da je Ministarstvo financija, Carinska uprava, Područni carinski ured Split obavilo nadzor obračunavanja i plaćanja naknade za koncesiju, podugovora i ugovora s takvim svojstvom koje je sklopljen s koncesionarom, a koji su formalno/sadržajno vezani za ugovor o koncesiji te obavljanja djelatnosti za koje je potrebna koncesija, bez dodijeljene koncesije, ili prekoračenjem opsega i sadržaja koncesije, za razdoblje od 01. siječnja 2019. do 20. lipnja 2023. godine kod tužitelja, o čemu je sastavljen zapisnik od 13. siječnja 2026. godine, na koji je tužitelj izjavio prigovor.

11.Prema stanju spisa proizlazi da tužitelj u nadziranom razdoblju od 01. siječnja 2019. do 20. lipnja 2023. godine nije imao koncesiju za obavljanje djelatnosti na predmetnom dijelu pomorskog dobra za luku posebne namjene – luku nautičkog turizma – marinu Agana, k. o. [katastarska općina], što je protivno članku 12. Zakona o koncesijama ("Narodne novine", broj: 69/17. i 107/20, dalje: ZoK-a).

Neosnovan je tužbeni navod da sudska nagodba sklopljena pred Trgovačkim sudom u Splitu u predmetu koji se je vodio kod tog suda pod brojem P-620/2015 dana 08. prosinca 2017. godine, po pravnom učinku ima smatrati ugovorom o koncesiji tj. da zamjenjuje ugovor o koncesiji, istaći je da navedena sudska nagodba zamjenjuje Ugovor o koncesiji za razdoblje od 01. svibnja 2010. do 31. prosinca 2015. godine i da se ne može primjenjivati na druga razdoblja. Ona ima pravne učinke za razdoblje o kojem se je vodio sudski spor između Republike Hrvatske kao ovlaštenika na pomorskom dobru i tužitelja kao korisnika dijela pomorskog dobra, i to s osnove stjecanja bez osnove na strani tužitelja, pa se pravni učinci iste sudske nagodbe ne mogu prenositi na druga razdoblja , što bi značilo neograničeno. Navedeno bi značilo da tužitelju i nije trebalo ugovor o koncesiji za predmetno (nadzirano razdoblje), što nije točno, jer tužitelj za navedeno razdoblje nema koncesiju.

Dokaz da tužitelj nije imao koncesiju na navedenom dijelu pomorskog dobra je da je činjenica da je Splitsko-dalmatinska županija tek dana 01. ožujka 2024. godine raspisala Javni poziv za podnošenje prijava u svezi davanja ovlaštenja za ishođenje lokacijske dozvole za luku posebne namjene – luku nautičkog turizma-marinu Agana na dijelu k. o. [katastarska općina], predio zaljev Marina, Općina Marina, kao početne faze u pokretanju postupka davanja koncesije.

Isto tako dokaz da je tužitelj imao koncesiju na navedenom pomorskog dobra bio bi da je ta njegova koncesija upisana u Registar koncesija, što u konkretnom nije slučaj, jer se ni sam tužitelj na isto ne poziva. Koncesija se ne stječe sudskom odlukom tj. sudskom odlukom koja ima pravni učinak sudske presude. Stječe se u Zakonom propisanom postupku koji se završava sklapanjem ugovora o koncesiju kojim se uređuje odnos ovlaštenika koncesije i koncesionara.

12.Člankom 12. stavak 1. ZoK-a, propisano je da je zabranjeno svako obavljanje djelatnosti za koje je potrebna koncesija, bez dane koncesije.

13.Člankom 89. st. 1. ZK-a propisano je da ako se u postupku nadzora utvrdi da koncesionar obavlja djelatnost koncesije izvan opsega koji je određen ugovorom o koncesiji, odnosno da druga osoba djelatnost za koju je propisano da se obavlja na temelju koncesije obavlja bez koncesije ili prekoračenjem opsega i sadržaja koncesije, inspektor donosi rješenje kojim se utvrđuje obveza i nalaže uplata iznosa posebne naknade za nezakonito obavljane djelatnosti bez koncesije. Stavkom 2. istog članka propisano je da obveza plaćanja naknade s obilježjem naknade za koncesiju nastaje obavljanjem djelatnosti u okolnostima iz st. 1. ovog članka. Stavkom 3. istog članka propisao je da se iznos naknade s obilježjem naknade za koncesiju utvrđuje na temelju činjenica utvrđenih prema njihovoj gospodarskoj biti i pripadajućim najvišim iznosima koji se obračunavaju primjenom kriterija koji su posebnim zakonom propisani za određivanje visine nakade za koncesiju. Prema stavku 6. istog članka utvrđenje i plaćanje naknade s obilježjem naknade za koncesiju ne predstavlja ozakonjenje nezakonitog obavljanja djelatnosti iz stavka 1. ovoga članka i ne može se smatrati osnovom za stjecanje prava koncesije te ne isključuje obvezu oduzimanja imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti, kao ni pravo na naknadu svake druge štete koja je nastala zbog nezakonitog obavljanja djelatnosti.

Stavkom 7.istog Zakona propisano je da ako posebnim propisom nije drugačije propisano, imovinska korist ostvarena nezakoniti obavljanjem djelatnosti oduzet će se rješenjem iz stavka 1. ovoga članka kojim se utvrđuje obveza i nalaže uplata iznosa naknade s obilježjem naknade za koncesiju. Na uvjete i način oduzimanja imovinske koristi primjenjuju se odredbe posebnih zakona i propisa donesenih na temelju posebnih zakona. U svakom slučaju, oduzeta imovinska korist neće se umanjiti za iznos sredstava na bilo koji način uloženih u nezakonito obavljanje djelatnosti. Imovinska korist koja se ne može ili može pouzdano utvrditi na temelju poslovnih knjiga ili evidencija mora se procijeniti, odgovarajućom primjenom odredbi o procijeni porezne osnovice sukladno propisu kojim se uređuje porezni postupak. Ako ovim Zakonom, posebnim zakonima i propisima donesenim na temelju posebnih zakona nisu uređeni ili nisu u cijelosti uređeni uvjeti i način oduzimanja imovinske koristi, na odgovarajući način se primjenjuju propisi kaznenog prava kojima se uređuje oduzimanje imovinske koristi.

14.Stoga, zakonito je tužitelju sukladno članku 12. stavak 1. i članku 89.ZoK-a, utvrđena naknada s obilježjem naknade za koncesiju (stalni i promjenjivi dio), za razdoblja 2022. 2023. i 2024. godine u iznosu navedenim u rješenju tuženika.

15.Isto tako zakonito je tužitelju utvrđena i oduzima se imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru, bez koncesije, za razdoblje od 01. siječnja 2019. do 20. lipnja 2023. godine na način naveden u predmetnom rješenju tuženika, za gospodarsko korištenje pomorskog dobra bez dodijeljene koncesije.

16.Tužitelju opravdano i zakoniti nisu priznati nikakvi troškovi nastali u vezi obavljanja ugostiteljske djelatnosti na pomorskom dobru, budući da se radi o nezakonitom obavljanju djelatnosti na pomorskom dobru, bez koncesije, sve sukladno članku 89. stavak 7. ZoK-a, prema kojoj odredbi je jasno određeno da se kod utvrđivanja imovinske koristi prihodi ostvareni nezakonitim radom neće umanjiti za nikakve troškove u vezi sa takvim radom.

17.Smisao i cilj odredbe članka 89. stavak 7. ZoK-a je da onemogući da subjekt koji nezakonito obavlja djelatnost bez koncesije ostvari bilo kakvu ekonomsku korist iz takvog postupanja. Svako drugačije tumačenje, kojim bi se dopuštalo umanjenje za troškove dovelo bi do situacije u kojoj bi nezakonito postupanje moglo biti ekonomski isplativo, što je protivno svrsi Zakona. Tužitelj je preuzeo rizik obavljanja djelatnosti vez valjane koncesije te snosi sve pravne i ekonomske posljedice takvog postupanja, radi čega joj se ne mogu priznavati troškovi nastali u nezakonitom obavljanju djelatnosti.

18.Tuženik je otklonio tužbeni navod-prigovor zastare za utvrđivanje obveze za 2019. godinu, istaknuvši da je člankom 59. Zakona o koncesijama propisano da pravo na utvrđivanje obveze po osnovi naknade za koncesiju i kamata, kao i pravo na naplatu tih obveza, zastarijeva u roku od 5 godina, računajući od dana kada je zastara počela teći; da zastara prava na utvrđivanje obveze počinje teći nakon isteka godine u kojoj je trebalo utvrditi obvezu po osnovi naknade za koncesiju i kamate (stavak 2. članka 59.); da zastara prava na naplatu počinje teći nakon isteka godine u kojoj je obveznik sam utvrdio obvezu ili nakon isteka godine u kojoj je nadležno tijelo utvrdilo obvezu (stavak 3. članka 59), istaknuvši da se u konkretnom slučaju pitanja nastupa zastare može jedino prosuđivati temeljem odredbi Zakona o koncesijama, kao posebnog zakona (lex specijalis) a ne Općeg poreznog zakona, na koji se je pozvao tužitelj, koji je opći propis. S navedenim stavom tuženika sud je u potpunosti suglasan. U odnosu na sam prigovor zastare navesti je da je tuženik postupak nadzora kod tužitelja započeo dostavom Obavijesti o poreznom nadzoru od 20. lipnja 2023. godine koja je ovlaštenom predstavniku tužitelja uručena dana 21. lipnja 2023. godine, što je vidljivo iz spisu priložene dostavnice o uručenju iste obavijesti. Stoga, kako je člankom 59. propisano da pravo na utvrđivanja obveze po osnovi naknade za koncesiju i kamate zastarijeva u roku od 5 godina, računajući od kada je zastara počela teći jasno je da za 2019. godinu nije nastupila zastara prava na utvrđivanje navedene obveze.

19.Tuženik je u odgovoru na tužbu se detaljno očitovao po svim tužbenim navodima, koje navode tuženika sud u potpunosti prihvaća, te radi ekonomičnosti ne nalazi potrebu da iste ponavlja u presudi.

20.Istaći je da je u sličnoj pravnoj i činjeničnoj osnovi, vezano za primjenu odredbi Zakona o koncesijama (čl. 12. i 89.) ovaj sud već donio više presuda u kojima je iznesen istovjetan stav vezano za obvezu plaćanja koncesijske naknade i da su u postupku po žalbi tužitelja te presude potvrđene presudama Visokog upravnog suda Republike Hrvatske.

21.Sud ocjenjuje da je u postupku potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, te da su na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjene mjerodavne odredbe propisa, pa je osporeno rješenje zakonito. Stoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24, dalje, ZUS-a), odbiti tužbeni zahtjev tj. odlučiti kao u izreci presude.

22.Prijedlog za odgodu izvršenja osporenog rješenja (određivanje odgodnog učinka tužbe), je osnovan.

23.Odredbom članka 42. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24, dalje: ZUS-a) propisano je da tužba nema odgodni učinak, osim kad je za to zakonom propisano. Stavkom 2. istog članka propisano je da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.

Stavkom 3. istog članka propisano je je da sud može na prijedlog stranke izdati privremenu mjeru ako je to nužno kako bi se izbjegla šteta koja bi se teško mogla popraviti, a privremena mjera nije protivna javnom interesu, niti bi se njome nanijela veća nenadoknadiva šteta protivnoj stranki. Stavkom 4. istog članka propisano je da o odgodnom učinku tužbe i privremenoj mjeri sud odlučuje rješenjem. Stavkom 5. istog

članka propisano je da se protiv rješenja o odgodnom učinku i privremenoj mjeri može izjaviti žalba. Stavkom 6. istog članka propisano je da odgodni učinak tužbe i privremene mjere vrijede do pravomoćnog okončanja spora ili drugačije odluke suda.

24.Imajući u vidu citirane odredbe Zakona, navode stranke iznijete u tužbi u odnosu na razloge za određivanje privremene mjere kao i cjelokupnu dokumentaciju priloženu u spisu predmeta, Sud smatra da je prijedlog za odgodu izvršenja osporenog rješenja (odgodni učinak tužbe), do pravomoćnog okončanja ovog upravnog spora osnovan, budući da je tužitelj priloženim dokazima učinio vjerojatnim na dostatnom stupnju vjerojatnosti, da bi mu izvršenjem predmetnog rješenja tuženika s obzirom na ukupnu visinu obveze od 5.358.029,83 eura, nastala šteta koja bi se teško mogla popraviti, u vidu: - da bi tužitelj ne bi mogao isplaćivati plaće za svoje zaposlenike (17 zaposlenika u stalnom radnom odnosu koji broj se povećava u sezoni, da bi s obzirom na neznatna financijska sredstva kojima tužitelj raspolaže na računu, izvršenje predmetnog rješenja dovelo do insolventnosti tužitelja, blokade računa, raskida poslovnih odnosa sa poslovnim partnerima jer prema istima ne bi mogao izvršavati financijske obveze, a moguće i težih financijskih problema u vidu stečaja i prestanka rada tužitelja, što bi značilo gubitak radnih mjesta, što je jako bitno za lokalnu zajednicu i Državni proračun RH-e.

Istaći je da određivanje predmetne privremene mjere je privremenog karaktera, do pravomoćnosti odluke u ovom upravnom sporu, te se smatra kako se ovom odlukom neće nanijeti veća nenadoknadiva šteta protivnoj stranci, ovdje tuženiku.

25.Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 147. st. 1. ZUS-a, kojim je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi svoje troškove, ako zakonom nije drukčije propisano, radi čega je zahtjev za naknadom troška, valjalo odbiti iz razloga jer je tužiteljev zahtjev odbijen, pa je slijedom navedenog riješeno kao u izreci pod točkom II. izreke.

U Splitu 26. svibnja 2026.

SUDAC

Studenko Vuleta

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske (čl. 126. st. 1. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje presude (čl.126.st.6. ZUS-a).

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka istog, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske (članak 42. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja, Antoniju Bolanča, odvjetniku u Splitu, Hrvatske mornarice 1A,

- tuženiku Ministarstvu financija RH, Carinskoj upravi, Područnom carinskom uredu Split, Zrinsko-Frankopanska 60,

- u spis.