REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-2702/2023-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Manueli Ostoić Čačinović, uz sudjelovanje Anite Burza, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Autobusni prijevoz d.o.o., Varaždin, Gospodarska 56, OIB: 15263066301, kojeg zastupa direktor mr.sc. GC, protiv tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Zagreb, Prisavlje 14, OIB: 22874515170, uz sudjelovanje zainteresirane osobe FlixBus CEE South d.o.o, Zagreb, Radnička cesta 37b, OIB: 96677183827, radi šutnje uprave, 26. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi nalaganja pokretanja postupka po službenoj dužnosti radi poništenja Dozvole br. [broj dozvole] (UP/I-340-02/21-05/71, HR-D-159) za linijski prijevoz autobusom između država članica u skladu s Uredbom (EZ) br. 1073/2009, izdane 1. travnja 2023., koju je tuženik izdao prijevozniku FlixBus CEE South d.o.o.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Tužitelj, koji upravlja Autobusnim kolodvorom Varaždin, osporava zakonitost dozvole (br. 05231) koju je tuženik (nadležno tijelo) izdao prijevozniku Flixbus CEE South d.o.o. za međunarodni linijski prijevoz na relaciji Vukovar – Dortmund. Smatra da je dozvola ništava jer je izdana bez njegove zakonom propisane suglasnosti, suprotno članku 63. stavku 4. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu (ZPCP). Pojašnjava da Flixbus nije pribavio suglasnost kolodvora za nove termine dolaska i odlaska autobusa, što je bilo obavezno jer se radi i o izmjeni voznog reda, ne samo o produženju dozvole. Tužitelj je podnio predstavku kojom je zatražio pokretanje postupka poništenja dozvole, ali je tuženik to odbio uz obrazloženje da se radi samo o obnovi postojeće dozvole, za koju ranija suglasnost vrijedi i dalje. Tužitelj ističe da je takvo tumačenje pogrešno jer: suglasnost se mora pribaviti i kod izmjene ili produženja dozvole, ne samo kod novih linija; promjena vremena dolaska/odlaska autobusa remeti rad kolodvora i može ugroziti sigurnost; tuženik arbitrira tumačenjem propisa, mimo jasno propisanih zakonskih zahtjeva i svrhe norme; ne postoji pravna osnova za tvrdnju da se suglasnost odnosi samo na nove linije; tuženik u najnovijem nacrtu izmjena ZPCP-a predlaže normu koja bi pravno „naknadno“ opravdala njegovu dosadašnju praksu, čime se implicira da je sadašnje tumačenje neosnovano. Tužitelj ističe da je uložio prigovor na obavijest tuženika, ali na isti nije dobio odgovor u zakonskom roku, zbog čega je podnio tužbu. Tužitelj traži da sud naloži tuženiku pokretanje postupka po službenoj dužnosti radi poništenja dozvole br. [broj dozvole] za linijski prijevoz autobusom između država članica u skladu s Uredbom (EZ) broj 1073/2009 koja je izdana prijevozniku Flixbus CEE South d.o.o., Klasa: UP/I-340- 02/21-05/71 na međunarodnoj liniji Vukovar – Dortmund, broj linije u upisniku HR-D- 159, te naknadu troškova upravnog spora.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom navodi da tužitelj traži poništenje dviju dozvola Zajednice izdanih prijevozniku Flixbus CEE South d.o.o. za međunarodne linije: HR-D-159 (Vukovar – Dortmund) i HR-D-122 (Osijek – Frankfurt) te tvrdi da su dozvole nezakonite jer su izdane bez potrebne suglasnosti autobusnog kolodvora (tužitelja), protivno članku 63. stavku 4. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu (ZPCP). Tuženik smatra da su dozvole zakonito izdane jer se ne radi o novim linijama, već o produženju postojećih dozvola i/ili manjim izmjenama voznog reda. U takvim slučajevima, prema članku 9. Uredbe (EZ) 1073/2009, dozvolu nije potrebno izdavati iznova, već je dovoljna obavijest drugim državama članicama, bez dodatnih suglasnosti. Ističe da suglasnost kolodvora nije uvjet propisan Uredbom 1073/2009, niti se smatra suglasnošću javnopravnog tijela iz članka 129. ZUP-a. Navodi da suglasnost nije bila potrebna jer je izvorna dozvola izdana 2018. prema tada važećem zakonu, koji tu obvezu nije sadržavao. Smatra da zakonodavni okvir ne predviđa obvezu pribavljanja suglasnosti kolodvora za izmjene ili produljenja dozvola, osim kod uvođenja novih linija. Tuženik se poziva na presude Upravnog suda u Rijeci i Visokog upravnog suda, u kojima su odbijeni identični zahtjevi drugih kolodvorskih operatera (Autotrans d.d.) te ističe da su sudovi potvrdili da kod produženja ili manjih izmjena dozvola nije potrebna nova suglasnost kolodvora te da Ministarstvo nije prekršilo zakon. Tuženik predlaže da Upravni sud u Zagrebu odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i potvrdi zakonitost izdanih dozvola i izmijenjenih voznih redova.

3. Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu ističe kako je suglasnot autobusnih kolodvora potrebno pribaviti jedino prethodno izdavanju dozvole, ali ne prilikom njene izmjene ili obnove. Istaknuo je kkao stav da suglasnost autobusnih kolodvora nije potrebno pribavljati prilikom izmjene ili obnove postojeće dozvole za prijevoz putnika na području država članica proizlazi i iz više odluka Visokog upravnog suda (npr. Usž-185/23-2, Usž-1327/23-3, Usž-2098/23-2) u kojima isti obrazlaže da se kod prilagodbe vremenskih intervala i izmjene redova vožnje ne izdaje nova dozvola, te samim time pribavljanje suglasnosti kolodvora u tom procesu nije potrebno. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. Tijekom upravnog spora. tužitelj u bitnom tvrdi da je dozvola broj [broj dozvole] novo izdana, a ne samo produžena jer se razlikuje i po klasifikacijskoj oznaci i po sadržaju (npr. izmijenjeni vozni red). Ističe da je vozni red izmijenjen, a time i sastavni dio dozvole, što prema ZPCP-u zahtijeva pribavljanje suglasnosti kolodvora

– što Flixbus nije imao. Smatra da se tuženik pogrešno poziva na čl. 9. st. 2. Uredbe (koji se odnosi na manje izmjene) i zanemaruje primjenu čl. 9. st. 1. i čl. 8. Uredbe (koji propisuju redoviti postupak s pribavljanjem suglasnosti država članica). Smatra da suglasnost autobusnog kolodvora nije neobavezna jer ju zahtijeva čl. 63. st. 4. ZPCP-a, a taj zakon osigurava provedbu Uredbe (EZ) br. 1073/2009 (čl. 2. st. 1. t. 3. ZPCP-a). Ističe da iz Zapisnika o inspekcijskom nadzoru od 28. ožujka 2024. proizlazi da Flixbus nije imao suglasnost AK Varaždin. Smatra da tuženik nije dokazao da je države članice obavijestio sukladno čl. 8. Uredbe niti da je postupao prema čl. 7. Uredbe (nema dokaza o traženju suglasnosti kolodvora). Tužitelj osporava relevantnost ranijih presuda jer ne dokazuju istovjetnost pravnih i činjeničnih okolnosti. Posebno naglašava da Visoki upravni sud nije tumačio Uredbu (EZ) 1073/2009, a upravo je to ključno pitanje. Predlaže da sud naloži tuženiku pokretanje postupka po službenoj dužnosti radi poništenja dozvola br. [broj dozvole] izdanim za međunarodnu liniju Vukovar – Dortmund (HR-D-159).

5. Ocjenjujući zakonitost propuštanja donošenja rješenja o tužiteljevu prigovoru, Sud je pregledao sudski spis i spis tuženika. Sud je riješio spor bez rasprave primjenom odredbe članka 98. točke 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24., dalje ZUS).

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Predmet spora je ocjena zakonitosti propuštanja tuženika odlučiti o tužiteljevu prigovoru nakon zaprimanja negativne obavijesti kojom je tuženik obavijestio tužitelja kako nije prihvaćen prijedlog za pokretanje postupka po službenoj dužnosti radi poništenja Dozvole br. [broj dozvole] (UP/I-340-02/21-05/71, HR-D- 159) za linijski prijevoz autobusom između država članica u skladu sa Uredbom (EZ) br. 1073/2009, izdane 1. travnja 2023., koji je tuženik izdao prijevozniku FlixBus CEE South d.o.o. za prijevozni pravac Vukovar – Dortmund (dalje u tekstu: Dozvola).

8. Iz podatka spisa predmeta proizlazi da je tužitelj tuženiku podnio predstavku od 11. travnja 2023. kojom je zatražio pokretanje postupka po službenoj dužnosti radi poništenja Dozvole. Tužitelj smatra da je predmetna dozvola izdana nezakonito, jer prijevoznik nije pribavio njegovu suglasnost kao operatora Autobusnog kolodvora Varaždin, na koji je predviđeno pristajanje autobusa, glede raspoloživosti slobodnih perona i mogućnosti prihvata i otpreme autobusa i putnika, a tuženik nije provjerio ima li prijevoznik tu suglasnost prilikom izdavanja Dozvole.

8.1. Tuženik nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka po službenoj dužnosti dopisom od 25. travnja 2023., uz obrazloženje da se u konkretnom slučaju radi o produženju postojeće dozvole za koju je prilikom izdavanja prijevoznik već pribavio suglasnost autobusnog kolodvora te da suglasnost kolodvora nije potrebno ponovno pribavljati jer se navedena obveza odnosi isključivo na novo odobrene linije koje nisu prethodno prometovale ili koristile usluge autobusnog kolodvora.

8.2. Prijevoznik je ranije imao izdane 2 dozvole broj [broj dozvole] , nakon čega mu je izdana sporna Dozvola. U odnosu na prethodnu dozvolu izmijenjen je vozni red glede dolaska i odlaska autobusa zainteresirane osobe s kolodvora tužitelja (razlika 3 sata i 10 minuta), zbog čega je tuženik i izdao novu dozvolu pod brojem 05231.. Izmijenjena vremena dolaska i polaska odnose se upravo na Autobusni kolodvor Varaždin kojim upravlja tužitelj. Prijevoznik nema suglasnost tužitelja za korištenje kolodvora prema izmijenjenom voznom redu.

9. Iz odredbi članka 42. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. i 110/21., dalje ZUP) proizlazi da je predstavka inicijativa za pokretanje postupka po službenoj dužnosti i da podnositelj predstavke ima pravo na obavijest o postupanju. U slučaju negativne obavijesti podnositelj predstavke raspolaže pravnom zaštitom u okviru instituta prigovora iz članka 42. stavka 4. ZUP- a. Prigovor iz članka 42. stavka 4. ZUP-a predstavlja sredstvo unutarnje kontrole zakonitosti postupanja službene osobe javnopravnog tijela od strane čelnika tijela, kojim se omogućuje preispitivanje njegove ocjene o nepostojanju uvjeta za pokretanje postupka po službenoj dužnosti. U povodu tog prigovora donosi se upravni akt. Protiv tog akta može se pokrenuti upravni spor. Upravni spor se može pokrenuti i zbog propuštanja donošenja rješenja o tom prigovoru u roku od osam dana od dana izjavljivanja prigovora sukladno članku 122. stavku 3. ZUP-a.

9.1. Prema odredbi članka 131. stavka 3. ZUP-a ako javnopravno tijelo ne prihvati prijedlog za poništavanje ili ukidanje rješenja po službenoj dužnosti, ono ne donosi rješenje, već ima obvezu obavijestiti podnositelja prijedloga. Iako članak 131. stavak 3. ZUP-a ne predviđa izričito pravni lijek protiv obavijesti o neprihvaćanju prijedloga za poništavanje ili ukidanje rješenja, takvu odredbu valja tumačiti u skladu s načelom djelotvorne pravne zaštite i jedinstva pravnog poretka. Odredba članka 131. stavka 3. ZUP-a ne predstavlja cjelovit procesni režim, budući da ne uređuje pravni lijek protiv obavijesti o neprihvaćanju prijedloga za poništavanje ili ukidanje rješenja. Stoga je potrebno primijeniti opće odredbe o pokretanju postupka po službenoj dužnosti iz članka 42. ZUP-a. Budući da se i u slučaju iz članka 131. stavka 3. ZUP-a radi o ocjeni postojanja razloga za postupanje po službenoj dužnosti, podnositelj ima pravo na prigovor protiv negativne obavijesti sukladno članku 42. stavku 4. ZUP-a. O tom prigovoru odlučuje se rješenjem prema članku 122. ZUP-a, koje predstavlja upravni akt podoban za sudsku kontrolu u upravnom sporu. Zbog toga predmet sudske kontrole može biti i propuštanje donošenja rješenja o tom prigovoru.

9.2. Takvo tumačenje potvrđuje i pravna literatura. Prema stajalištu G, ako je prijedlog za poništavanje ili ukidanje rješenja podnijela stranka ili ovlašteno državno tijelo, a javnopravno tijelo ne prihvati takav prijedlog, o tome je dužno obavijestiti podnositelja, dok nezadovoljni podnositelj protiv te obavijesti može izjaviti prigovor radi zaštite svojih prava (K, D., Opći upravni postupak u Republici Hrvatskoj, Zagreb, 2010., str. 296.). Također, Š navodi da u slučaju neprihvaćanja prijedloga javnopravno tijelo izdaje obavijest koja nema karakter upravnog akta, već predstavlja radnju javnopravnog tijela, protiv koje podnositelj može podnijeti prigovor čelniku tijela sukladno odredbama ZUP-a o prigovoru (Š, B., Pravni lijekovi i izvršenje rješenja prema odredbama novog Zakona o općem upravnom postupku, u: Primjena Zakona o općem upravnom postupku, Novi informator, Zagreb, 2010., str. 153.).

10. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju tuženik nije u propisanom roku donio pojedinačnu odluku koju je prema propisima trebalo donijeti. Budući da tuženik nije odlučio o prigovoru, Sud je sam ocijenio osnovanost prigovora, odnosno postojanje pretpostavki za nalaganje pokretanja postupka po službenoj dužnosti radi poništenja Dozvole.

11. Spor se odnosi na tumačenje i primjenu nacionalnog prava, odnosno na tumačenje članka 63. stavka 4. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu (Narodne novine, broj 41/18., 98/19., 30/21., 89/21. i 114/22., dalje ZPCP), članka 129. stavka 2. točke 1. ZUP-a i članka 129. stavka 3. ZUP-a, dok odredbe Uredbe (EZ) br. 1073/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 21. listopada 2009. o zajedničkim pravilima za pristup međunarodnom tržištu usluga prijevoza običnim i turističkim autobusima i o izmjeni Uredbe (EZ) br. 561/2006 (SL 2009., L 300, str. 88.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 12., str. 152. i ispravci SL 2015., L 82, str. 115. i SL 2015., L 272, str. 15.) - dalje Uredba (EZ) br. 1073/2009, predstavljaju dio regulatornog okvira u kojem treba tumačiti nacionalne odredbe ZPCP-a, ali u konkretnom predmetu nisu odlučujuće za ocjenu postojanja pretpostavki za izvanredno poništenje rješenja po službenoj dužnosti.

12. Sud nije prihvatio tužiteljev prijedlog za upućivanje prethodnog pitanja Sudu Europske unije jer ocjenjuje da se predmetni spor odnosi na tumačenje i primjenu nacionalnog prava, osobito dosega članka 63. stavka 4. ZPCP-a i pretpostavki za primjenu članka 129. stavka 3. ZUP-a. Iako se stranke djelomično pozivaju na različito razumijevanje Uredbe (EZ) br. 1073/2009, Sud ocjenjuje da za odlučivanje u ovom sporu nije nužno prethodno tumačenje prava Europske unije, već tumačenje nacionalnog prava u svjetlu postojećeg regulatornog okvira Uredbe (EZ) br. 1073/2009. Pritom Sud uzima u obzir i postojeću praksu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske o tumačenju članka 63. stavka 4. ZPCP-a. Osim toga, u konkretnom slučaju Sud ne odlučuje o zakonitosti same dozvole u redovitom postupku pravne zaštite, nego isključivo o postojanju pretpostavki za izvanredno poništenje pravomoćnog rješenja po službenoj dužnosti.

13. Sporno je pitanje predstavlja li izdavanje predmetne Dozvole bez suglasnosti operatora autobusnog kolodvora povredu pravila postupka u smislu članka 129. stavka 2. točke 1. ZUP-a ili očitu povredu materijalnog propisa u smislu članka 129. stavka 3. ZUP-a.

13.1. Sud pritom naglašava da predmet ovog spora nije redovita ocjena zakonitosti Dozvole, niti Sud u ovom postupku odlučuje bi li eventualna povreda članka 63. stavka 4. ZPCP-a mogla predstavljati razlog nezakonitosti Dozvole u redovitom postupku pravne zaštite. Predmet ocjene u ovom sporu ograničen je na pitanje postoje li pretpostavke za izvanredno zadiranje u pravomoćno rješenje, odnosno je li riječ o takvoj očitoj povredi materijalnog propisa koja bi opravdavala pokretanje postupka po službenoj dužnosti radi poništenja Dozvole u smislu članka 129. stavka 3. ZUP-a.

14. Odredba članka 129. stavka 2. točke 1. ZUP-a odnosi se isključivo na suglasnost drugog javnopravnog tijela, te se ne može odnositi na suglasnost privatnog subjekta poput tužitelja. Izraz „drugoga javnopravnog tijela“ znači da se ta odredba odnosi isključivo na suglasnosti koje daju tijela državne uprave i druga državna tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravne osobe koje imaju javne ovlasti u smislu članka 1. ZUP-a kada je propisano da u rješavanju o upravnoj stvari sudjeluju dva javnopravna tijela na način da jedno javnopravno tijelo rješava na temelju suglasnosti drugog javnopravnog tijela sukladno odredbi članka 21. stavka 2. ZUP-a. Stoga suglasnost tužitelja kao trgovačkog društva koje obavlja kolodvorske usluge, bez javnih ovlasti za odlučivanje u upravnoj stvari, ne može biti zakonom propisana suglasnost drugog javnopravnog tijela u smislu članka 129. stavka 2. točke 1. ZUP-a.

15. Sud prije svega utvrđuje da je u vrijeme izdavanja predmetne Dozvole članak 63. stavak 4. ZPCP-a propisivao obvezu prijevoznika da prije izdavanja dozvole pribavi suglasnost autobusnih kolodvora koje koristi po voznom redu. Međutim, tada važeći zakon nije izričito uređivao pitanje pravnih posljedica nepostojanja predmetne suglasnosti u slučaju izmjene voznog reda ili produženja postojeće dozvole.

16. Tek su kasnijim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prijevozu u cestovnom prometu (Narodne novine, broj 136/24.) uvedeni institut prešutne suglasnosti, ograničeni razlozi odbijanja suglasnosti te mogućnost korištenja alternativnih stajališta uz suglasnost jedinice lokalne samouprave odnosno Grada Zagreba. Navedene izmjene potvrđuju da pitanje dosega obveze pribavljanja suglasnosti autobusnog kolodvora u slučaju izmjene voznog reda ili produženja postojeće dozvole nije bilo jednoznačno te da je zahtijevalo pravno tumačenje.

17. Upravo je u vezi s navedenim interpretativnim pitanjem Visoki upravni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da se suglasnost autobusnih kolodvora iz članka 63. stavka 4. ZPCP-a pribavlja prilikom prvotnog izdavanja dozvole Zajednice, dok se kod naknadnih operativnih prilagodbi postojeće dozvole, uključujući određene izmjene voznog reda i produženje važenja dozvole, navedena odredba ne primjenjuje na isti način. Sudska praksa pritom polazi od razlikovanja između izdavanja nove dozvole i naknadnih izmjena postojeće dozvole te članak 63. stavak 4. ZPCP-a tumači restriktivno, odnosno primarno u odnosu na inicijalno izdavanje dozvole (presude poslovni broj Usž-1853/2023, Usž-1327/2023, Usž- 2098/2023 i Usž-2090/2023).

18. Sud pritom uzima u obzir i relevantne odredbe Uredbe (EZ) br. 1073/2009. Naime, Uredba uspostavlja sustav izdavanja dozvola između država članica te taksativno uređuje određene razloge za odbijanje zahtjeva. Uredba pritom izričito ne uređuje pitanje suglasnosti operatora autobusnog kolodvora kao posebnog nacionalnog uvjeta.

19. U takvim okolnostima Sud smatra da eventualni propust prijevoznika da dostavi suglasnost autobusnog kolodvora, odnosno propust nadležnog tijela da prije izdavanja dozvole zahtijeva dostavu takve suglasnosti, može predstavljati određenu nepravilnost u primjeni nacionalnog prava, ali ne i očitu povredu materijalnog propisa u smislu članka 129. stavka 3. ZUP-a. Naime, za primjenu navedene odredbe nije dovoljna svaka nezakonitost, već mora biti riječ o takvoj povredi materijalnog prava koja je jasna, nesporna i očita već iz samog sadržaja upravnog akta i mjerodavnog propisa. U konkretnom slučaju ne može se govoriti o očitoj povredi materijalnog propisa, osobito imajući u vidu postojeću praksu Visokog upravnog suda o dosegu članka 63. stavka 4. ZPCP-a. Već sama okolnost postojanja sudske prakse Visokog upravnog suda o dosegu članka 63. stavka 4. ZPCP-a, u bitno usporedivim pravnim pitanjima, protivna tužiteljevu tumačenju, isključuje mogućnost kvalificiranja osporene Dozvole kao akta donesenog uz očitu povredu materijalnog propisa.

20. Neovisno o prethodno iznesenim razlozima, Sud je uzeo u obzir i da je Dozvola izdana 05. travnja 2023. te da je zbog proteka vremena od njezina izdavanja u ovom trenutku očito protekao rok iz članka 131. stavka 2. ZUP-a za poništenje nezakonitog rješenja. Zbog toga, čak i ako bi se radilo o očitoj povredi materijalnog propisa, više nije moguće naložiti tuženiku pokretanje postupka po službenoj dužnosti radi poništenja Dozvole, budući da je riječ o prekluzivnom roku nakon čijeg isteka javnopravno tijelo više nema ovlast poništiti rješenje kojim je stranka stekla pravo.

21. Slijedom navedenoga, Sud ocjenjuje da prigovor nije osnovan jer ne postoje pretpostavke za nalaganje tuženiku pokretanja postupka po službenoj dužnosti radi poništenja Dozvole. Stoga je, budući da tuženik nije odlučio o prigovoru, Sud primjenom članka 117. stavka 1. ZUS-a sam riješio upravnu stvar i odbio tužbeni zahtjev kao u točki I. izreke.

22. O troškovima upravnog spora odlučeno je primjenom članka 147. stavka 1. ZUS-a. Kako tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu, ne postoji zakonska osnova za udovoljenje njegovom zahtjevu za naknadu troškova upravnog spora. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

U Zagrebu, 25. svibnja 2026.

Sutkinja:

Manuela Ostoić Čačinović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Autobusni prijevoz d.o.o. – elektroničkim putem

2. FlixBus CEE South d.o.o, Zagreb, Radnička cesta 37 b- elektroničkim putem

3. Ministarstva mora, prometa i infrastrukture – elektroničkim putem

4. U spis