Poslovni broj: Povrv-2970/2024-8

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ines Gutzmirtl Špehar, kao sucu pojedincu, a po prijedlogu više sudske savjetnice - specijalista GZ, u pravnoj stvari tužitelja Gradska plinara Zagreb-Opskrba d.o.o., Zagreb, Radnička 1, OIB: 74364571096, kojeg zastupa punomoćnica TZ, zaposlenica tužitelja, dipl. iur., protiv tuženika TERTIUM ORGANUM d.o.o., [adresa], OIB: 88505008270, kojeg zastupa punomoćnik Nenad Mušić, odvjetnik iz Zagreba, radi plateža, bez održavanja ročišta, dana 25. svibnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice Jelene Maržić Benzia iz Zagreba, Ulica grada Chicaga 11, poslovni broj: UPP/OS- Ovrv-384/2024 od dana 29. srpnja 2024. godine pod točkom I u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 986,49 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na slijedeće iznose kako slijedi:

- na iznos od 232,93 EUR od 29.04.2023. godine do isplate,

- na iznos od 185,96 EUR od 01.06.2023. godine do isplate,

- na iznos od 20,03 EUR od 30.06.2023. godine do isplate,

- na iznos od 57,19 EUR od 29.11.2023. godine do isplate,

- na iznos od 223,16 EUR od 29.12.2023. godine do isplate,

- na iznos od 267,22 EUR od 31.01.2024. godine do isplate,

i to od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena , a od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 8 dana.

II Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice Jelene Maržić Benzia iz Zagreba, Ulica grada Chicaga 11, poslovni broj: UPP/OS-Ovrv-384/2024 od dana 29. srpnja 2024. godine pod točkom I u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju nastali trošak ovršnog postupka u iznosu od 25,00 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 29. srpnja 2024. godine do isplate.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 64,82 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 39,82 EUR počev od 25. svibnja 2026. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 8 dana.

IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj, ranije ovrhovoditelj, podnio je dana 22. ožujka 2024.g. kod javnog bilježnika ovršni prijedlog temeljem vjerodostojne isprave kojom traži od tuženika, ranije ovršenika, isplatu iznosa od 986,49 eura sa pripadajućom kamatom te naknadu troška ovršnog postupka sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate, slijedom čega je javni bilježnik Jelena Maržić Benzia donijela rješenje o ovrsi, poslovni broj: UPP/OS-Ovrv- 384/2024 dana 29.07.2024.g.

2. Protiv gore navedenog rješenja o ovrsi, tuženik je pravodobno podnio prigovor kojim u cijelosti pobija i rješenje o ovrsi i platni nalog te odluku o trošku, odnosno osnovu i visinu Ovrhovoditeljeve tražbine utvrđene rješenjem o ovrsi. Navodi da isprava na temelju koje je Naslov donio rješenje o ovrsi sadrži neke ključne nedostatke zbog kojih se ne može govoriti o vjerodostojnoj ispravi u smislu Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 06/24; dalje u tekstu: OZ), a iz iste nije moguće uopće utvrditi na koju i kakvu tražbinu tužitelj upire, odnosno što je to njemu isporučio i kakvu tražbinu po toj osnovi potražuje. On ni na koji način ne može specificirati navodnu tražbinu na temelju priložene isprave. Prema tome, isprava priložena nije podobna za ovrhu slijedom čega nadležan javni bilježnik nije bio ovlašten niti donijeti rješenje o ovrsi. Ističe kako je potraživanje zastarjelo, pa ističe prigovor zastare potraživanja iz osporenog rješenja o ovrsi u smislu čl. 232. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23). Ujedno prigovara osnovanosti i visini ovršene tražbine te ističe prigovor promašene pasivne legitimacije jer on više nije vlasnik stana koji se nalazi u Zagrebu, na adresi [adresa]. Nova vlasnica stana je FZ što proizlazi iz zemljišnih knjiga. Navodi da on ne može odgovarati za tuđe dugove iz dužničko-vjerovničkog odnosa uspostavljenog između Ovrhovoditelja i nove vlasnice stana, FZ. Ovrhovoditelj eventualno može potraživati navedenu tražbinu od nove vlasnice stana, FZ. On stoga ne može biti pasivno legitimiran u ovom ovršnom postupku budući da se ne nalazi u dužničkom odnosu naspram tužitelja od kojega nije naručio nikakve usluge niti mu ih je isti isporučio. Predlaže odbiti tužitelja uz naknadu troška tuženiku.

3. Tuženik u daljnjem tijeku postupka ističe da prigovara osnovi i visini tužbenog zahtjeva jer je nejasno obračunsko razdoblje i osnova potraživanja te iz priložene dokumentacije nije razvidno temeljem kojeg pravnog odnosa se tuženik smatra korisnikom navedene usluge. Sama interna oznaka „šifra kupca“ ne predstavlja dokaz postojanja obveznopravnog odnosa niti dokazuje identitet stvarnog korisnika usluge, a navod poput „Obračun potrošnje plina napravljen je u skladu s važećim propisima (…)“ paušalan je i općenit te ne potvrđuje postojanje obveznopravnog odnosa, kao ni visinu tražbine. Dodatno ističe da iz dostavljene dokumentacije nije moguće utvrditi na koje se točno obračunsko razdoblje odnosi predmetno potraživanje, kada je izvršeno očitanje plinomjera, na temelju čega je ono provedeno te prema kojoj je metodologiji izvršen obračun potrošnje. Nadalje, tužitelj nije dostavio podatke iz kojih bi bilo razvidno radi li se o stvarnom očitanju, procjeni potrošnje ili drugom načinu obračuna, slijedom čega nije moguće utvrditi osnovanost i visinu utužene tražbine. Upire na nepostojanje ugovornog odnosa jer iz dostavljene dokumentacije nije razvidno temeljem kojeg pravnog odnosa tuženik koristi uslugu opskrbe plinom niti je jasno utvrđeno da je sklopljen valjani ugovor o opskrbi. Tužiteljeva tvrdnja o mogućnosti konkludentnog sklapanja ugovora ne dokazuje postojanje obveznopravnog odnosa jer nije dostavljen pisani ugovor niti bilo kakav dokaz o zaključenju istog; nije dokazano da je tuženik bio u posjedu nekretnine u utuženom razdoblju; nije dokazano da je tuženik zaprimio utužene račune, a sama činjenica da se plin mjeri zajedničkim plinomjerom u kotlovnici ne dokazuje da je Tuženik bio korisnik niti da je bio obveznik plaćanja u utuženom razdoblju. Između ostalog, Tužitelj nije dokazao niti ispravnost obračuna niti raspodjelu potrošnje. Slijedom toga, predmetna tražbina smatra se zastarjelom budući da je protekao zakonom propisan rok od jedne godine od dospijeća navodnih obveza. Ističe da tuženik nije pasivno legitimiran u predmetnom postupku jer on nije vlasnik predmetne nekretnine, sukladno zk izvatku koji prileži spisu, ne može odgovarati za tuđe dugove iz dužničko-vjerovničkog odnosa, nije naručio niti koristio usluge opskrbe plinom od tužitelja, nije bio u posjedu nekretnine u utuženom razdoblju i nije zaprimio predmetne račune. Stoga, eventualno potraživanje tužitelja može biti usmjereno isključivo prema stvarnom vlasniku nekretnine, sukladno podacima koji proizlaze iz zemljišnih knjiga.

4. Obzirom na pravodobno podnijeti prigovor, predmet je ustupljen ovom sudu na daljnje postupanje sukladno čl. 252 e Ovršnog zakona, slijedom čega je sud temeljem odredbe čl. 54. Ovršnog zakona, svojim rješenjem, posl.br. Povrv -2970/24 od 02.06.2025.g. stavio izvan snage javnobilježničko rješenje o ovrsi poslovni broj UPP/OS-Ovrv-93842024 od 29.07.2024. godine u dijelu kojim je određena ovrha i ukinuo provedene radnje te je odlučeno da će se postupak provesti po pravilima parničnog postupka kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

5. U istom rješenju ovog suda od 02.06.2025.g., a koje su rješenje stranke uredno zaprimile, sud je upozorio stranke da su iste sukladno odredbi članka 461.a stavak 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 148/11, 125/13 i 70/19; dalje u tekstu: ZPP) u postupku u sporovima male vrijednosti dužne najkasnije u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica. Postupak u sporovima male vrijednosti pisani je postupak. Sud će u postupcima u sporovima male vrijednosti održati ročište ako to smatra potrebnim radi provođenja dokaznog postupka ili ako barem jedna od stranaka podnese takav obrazloženi prijedlog. Sud će rješenjem odbiti prijedlog stranke za održavanje ročišta ako smatra, s obzirom na okolnosti slučaja, da se pravično vođenje postupka može osigurati i bez održavanja ročišta. Protiv rješenja kojim se odbija prijedlog stranke za održavanje ročišta nije dopuštena posebna žalba. Na presude donesene u pisanom postupku ne primjenjuju se odredbe o ročištu za objavu presude iz članka 335. stavaka 6. do 12. ZPP. Sud će presudu u pisanim postupcima dostaviti strankama i umješačima prema odredbama ZPP o dostavi pismena.

6. Imajući u vidu da je sud uvidom u spis i njemu priležeću dokumentaciju nedvojbeno utvrdio kako nema potrebe za održavanjem ročišta u svrhu provođenja dokaznog postupka, to je sud u ovom predmetu donio presudu bez održavanja ročišta budući je postupak u sporu male vrijednosti pisani postupak, smatrajući da bi provođenje ročišta samo dovelo do odugovlačenja postupka i stvaranja dodatnog troška za stranke.

7. Sud je tijekom postupka izvođenja dokaza izvršio uvid u izvadak iz poslovnih knjiga (list 21 spisa), prijepise utuženih računa (list 51-56 spisa), analitiku kupca (list 57 spisa), presliku zahtjeva za promjenom podataka (list 58 spisa), z.k. izvadak za prostor koji je predmet ovog postupka (list 59-60 spisa), podneske stranaka, kao i ostalu priležeću dokumentaciju. Ostale dokaze sud nije provodio jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a. Temeljem tako provedenog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, sud je neprijeporno utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 986,49 eura za isporučeni i utrošeni plin za grijanje sustava preko zajedničke kotlovnice na adresi [adresa], u [adresa] za period od mjeseca ožujka do mjeseca prosinca 2023.g. (mjesec ožujak, travanj, svibanj, listopad, studeni i prosinac 2023.g.) za poslovni prostor tuženika koji je u utuženom razdoblju bio evidentiran pod šifrom broj 193478, a koja je činjenica razvidna iz izvatka iz poslovnih knjiga i prijepisa utuženih računa.

9. Između stranaka sporna je aktivna i pasivna legitimacija, osnova i visina tužbenog zahtjeva, budući da tuženik u odgovoru na tužbu, a i tijekom postupka tvrdi kako nije s tužiteljem sklopio ugovor o korištenju usluga opskrbe plinom i da isti nije vlasnik prostora.

10. Prvenstveno valja istaknuti da su i prijedlog za ovrhu i rješenje o ovrsi sastavljeni u skladu sa zakonom. Uz prijedlog za ovrhu priložen je izvadak iz poslovnih knjiga kao vjerodostojna isprava. Odredbom čl. 31.st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, u daljnjem tekstu: OZ) propisano je da je izvadak iz poslovnih knjiga vjerodostojna isprava. St. 2. istog članka određuje da je vjerodostojna isprava podobna za ovrhu ako su u njoj naznačeni vjerovnik i dužnik te predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja novčane obveze. Stoga, Izvadak iz poslovnih knjiga tužitelja i prijepise utuženih računa, sud u svrhu dokaza prihvaća u cijelosti, obzirom isti predstavljaju vjerodostojne isprave u smislu odredbe čl. 28 Ovršnog zakona i ispunjava sve uvjete iz citirane zakonske odredbe, a uz koje se isprave veže presumpcija istinitosti i autentičnosti, i čija vjerodostojnost za vrijeme trajanja postupka nije ničim dovedena u pitanje.

11. Sukladno odredbama Zakona o tržištu plina te Mrežnih pravila plinskog distribucijskog sustava, Gradska plinara Zagreb d.o.o., ovdje tužitelj kao operator distributivnog sustava nakon puštanja plina izdaje poseban zapisnik – priključnicu čime vlasnik/investitor dobiva status krajnjeg kupca i ulazi u evidenciju kupaca., dok se obračun potrošnje plina vrši sukladno odredbama Zakona o tržištu plinom te Općih uvjeta opskrbe plinom.

12. Nadalje, analizom priležeće dokumentacije, sud ocjenjuje kao neosnovan prigovor promašene pasivne legitimacije koji tuženik temelji na činjenici da nema sklopljeni ugovor sa tužiteljem. Naime, cijeneći sadržaj priloženih računa, izvoda iz poslovnih knjiga tužitelja i priloženih priključnica, te iako tužitelj nije prezentirao pisani ugovor o opskrbi plina koji je zaključio (trebao zaključiti) s tuženikom iz čega se može zaključiti da pisani ugovor u smislu odredaba Općih uvjeta nije niti sklopljen, sud nalazi da međutim treba uzeti u obzir odredbu članka 294. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 35/05, 41/08, 25/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje ZOO) kojom je propisano da ugovor za čije se sklapanje zahtijeva pisani oblik se smatra valjanim iako nije sklopljen u tom obliku ako su ugovorne strane ispunile u cijelosti ili u pretežitom dijelu obveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja radi kojeg je oblik propisan očito ne proizlazi što drugo.

13. Stoga, kako iz isprava priloženih u spisu proizlazi da tužitelj je u utuženom razdoblju pa sve do prosinca 2024.g. imao tuženika evidentiranog kao kupca pod šifrom kupca broj 193478 na obračunskom mjestu broj 020120, to se može smatrati da je upravo tuženik bio korisnik usluge tužitelja u utuženom razdoblju tako da navodi tuženika tijekom ovog postupka u odnosu na nepostojanje ugovornog odnosa predstavljaju puku tvrdnju koja nije dovoljna za utvrđenja da on nema nikakvu obvezu u odnosu na tužitelja, tim više što tuženik prvotno u prigovoru protiv rješenja o ovrsi nije osporavao postojanje ugovornog odnosa već je istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije uslijed prodaje prostora novom vlasniku, slijedom čega se takvi prigovori tuženika ukazuju paušalnim i usmjerenim isključivo na otklanjanje svoje obveze prema tužitelju.

14. Treba naglasiti da nije od odlučnog značaja da li je ugovor sklopljen u pisanom formi, u skladu s odredbom čl. 4. Općih uvjeta. Opći uvjeti su po svojoj prirodi, sukladno odredbi čl. 295. st.1. ZOO-a, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora, pa se stoga radi o određivanju pisanog oblika po volji ugovornih strana. Međutim, iz sadržaja odredbe čl. 4. Općih uvjeta jasno je da pisani oblik nije pretpostavka nastanka i valjanosti predmetnog ugovora, već, prije svega, osiguranje dokaza o istom pa je stoga, sukladno odredbi čl. 289. st.1. i 3. ZOO -a, predmetni ugovor sklopljen kad je između stranaka postignuta suglasnost, a iz dostavljene dokumentacije jasno proizlazi da su stranke već postigle takovu suglasnost i da su u obvezno-pravnom odnosu glede isporuke plina.

15. Nastavno se ističe da je sud ocijenio kao neosnovan prigovor promašene pasivne legitimacije, neovisno o činjenici što tuženik nije bio vlasnik predmetnog prostora u utuženom razdoblju, niti u posjedu istog, a koje činjenice proizlaze iz izvatka iz knjige položenih ugovora iz kojih je razvidno da je tuženik prodao isti kupcu FZ.

16. Odredba čl. 10 Općih uvjeta propisuje kako je kod promjene vlasništva građevine ili samostalne uporabne cjeline krajnji kupac dotadašnji vlasnik građevine ili samostalne uporabne cjeline dužan u roku od 30 dana od promjene vlasništva podnijeti zahtjev za raskid ugovora o opskrbi plinom uz predočenje odgovarajuće isprave o promjeni vlasništva, a novi vlasnik te građevine ili samostalne uporabne cjeline dužan je u istome roku podnijeti zahtjev za sklapanje novoga ugovora o opskrbi plinom uz predočenje odgovarajuće isprave o promjeni vlasništva i dostaviti opskrbljivaču plinom očitanje stanja plinomjera koje su suglasno utvrdili dotadašnji i novi vlasnik građevine ili samostalne uporabne cjeline.

17. Naime, kako je sud uvidom u izvadak iz poslovnih knjiga i utužene račune neprijeporno utvrdio da je tuženik bio evidentiran kao prijavljeni korisnik komunalne usluge opskrbe plinom za poslovni prostor na adresi u [adresa] za utuženo razdoblje, a imajući u vidu da tuženik tijekom postupka nije podastro sudu niti jedan dokaz u smislu odredbe čl. 219. ZPP-a iz kojeg bi proizlazilo da je tuženik kao prijavljeni korisnik pravovremeno uputio tužitelju pismenu odjavu s vjerodostojnom dokumentacijom kojom bi tužitelja obavijestio o promjeni korisnika komunalne naknade za isporučeni plin za predmetni prostor u smislu Općih uvjeta (a niti se je tijekom postupka pozvao na navedenu okolnost), dok je iz zahtjeva za promjenu podataka (list 58 spisa) razvidno da je tuženik zahtjev o promjeni korisnika uputio tužitelju tek s danom 31.12.2024.g., dakle nakon utuženog razdoblja, to je sud nedvojbeno utvrdio pasivnu legitimaciju na strani tuženika, a time i obvezu tuženika na plaćanje predmetne komunalne usluge za utužene račune koji se odnosi na utuženo razdoblje za koji ga tereti tužitelj u ovom postupku, neovisno o činjenici da isti nije bio vlasnik niti u posjedu predmetnog poslovnog prostora u utuženom razdoblju, budući je tuženik bio u obvezi o promjeni vlasništva, odnosno korisnika obavijestiti tužitelja, a što isti prema stanju spisa nije učinio u utuženom razdoblju, već je to tek učinio 31.12.2024.g.

18. Sukladno odredbi čl. 219. ZPP-a, svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika dok je odredbom čl. 221.a ZPP-a propisano da će sud ako neku činjenicu na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi, o postojanju te činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja.

19. U odnosu na tuženikov prigovor visine potraživanja, sud je utvrdio da se predmetno potraživanje tužitelja odnosi na obračun isporučene i utrošene količine plina za grijanje prostora preko sustava zajedničke kotlovnice. Sukladno čl.56. st.1. Općih uvjeta za opskrbu prirodnim plinom isporučena količina plina na obračunskom mjernom mjestu mjeri se plinomjerom. U slučaju grijanja stana i poslovnih prostora preko sustava zajedničke kotlovnice, kao što je i u konkretnom slučaju riječ, jedna plinomjer nalazi se u kotlovnici te se obračun potrošnje vrši prema kvadraturi prostora koji se grije. Količina potrošenog plina utvrđena je očitanjem plinomjera te je isto stanje naznačeno i na dostavljenim računima. Obračun potrošnje plina napravljen je u skladu s važećim propisima što je jasno naznačeno i na dostavljenim računima te je obračun potrošnje plina izvršen prema kvadraturi prostora , a što je vidljivo i na predmetnim računima. Podaci na izdanim računima u cijelosti odgovaraju podacima naznačenim na izvatku iz poslovnih knjiga. Iako izvadak iz poslovnih knjiga kao vjerodostojna isprava sama po sebi ne predstavlja javnu ispravu, u smislu odredbe čl. 230. ZPP-a uz koju se veže presumpcija istinitosti onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje, uvidom u dostavljene račune proizlazi da isti u cijelosti odgovaraju navodima iz tužbe i postavljenom tužbenom zahtjevu po svojim iznosima, datumu isporuke, i dospijećima, čime se potvrđuje presumpcija istinitosti i autentičnosti izvatka iz poslovnih knjiga. Obračun potrošnje plina napravljen je u skladu s važećim propisima što je jasno naznačeno i na dostavljenim računima. Predmetno potraživanje odnosi se i na naknadu za distribuciju plina, odnosno mjesečnu fiksnu naknadu koju kupci plaćaju u računu temeljem Odluke Vlade RH iz 2012.god., koja se odnosi na distribuciju plina, odnosno za održavanje plinomjera i pripadajuće troškove. Shodno navedenom, kupac plaća fiksnu naknadu sve dok ima montiran plinomjer na obračunskom mjernom mjestu, a ukoliko se plinomjer demontira, računi sa Ts2 se ne šalju, iz čega slijedi da je navedena fiksna naknada vezana uz postojanje plinomjera na obračunskom mjernom mjestu. Iz dokumentacije je nadalje razvidno da je tuženik bio evidentirani član kotlovnice na obračunskom mjernom mjestu.

20. Slijedom iznijetoga, te obzirom da iz utuženog računa proizlazi količina utrošenog plina, njegova jedinična cijena i mjesečni iznos obveze tuženika u utuženom vremenskom razdoblju, kao i stanje plinomjera, potrošnja plina, kao i način obračuna naknade za isporučeni i potrošeni plin, u obzir činjenicu da tuženik nije podastro sudu niti jedan dokaz u smislu odredbe čl. 219 ZPP -a da je podnosio prigovore na utužene račune iz kojih bi proizlazilo da ispostavljeni računi ne odražavaju stvarnu potrošnju plina u njegovom prostoru u smislu čl. 73 st. 1 Općih uvjeta (a niti se je pozvao na predmetnu činjenicu), sud je primjenom odredbe čl. 20 st. 5 Zakona o komunalnom gospodarstvu utvrdio visinu obračunatog isporučenog i potrošenog plina za predmetni poslovni prostor za utuženo razdoblje temeljem izvatka iz poslovnih knjiga tužitelja, kao i temeljem utuženih računa. Naime, u konkretnoj i činjeničnoj pravnoj situaciji kada tužitelj dostavlja svu raspoloživu dokumentaciju glede stanje plinomjera, potrošnje plina, kao i način obračuna naknade za isto po brojilu koji je predmet ovog postupka, a koje je isprave, račune i izvod iz poslovnih knjiga u svrhu dokaza, u cijelosti prihvatio, obzirom da isti predstavljaju vjerodostojne isprave u smislu odredbe čl. 28 OZ-a, uz koje zakon veže presumpciju istinitosti i autentičnosti, i čija vjerodostojnost za vrijeme trajanja postupka nije ničim dovedena u pitanje, dok je tuženik samo paušalno osporio potraživanje tužitelja, onda sud sa stajališta ocjene na kojoj je stranci teret dokaza glede visine tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 219 st. 1. ZPP-a, smatra da je upravo tuženik bio dužan dokazati svoje navode kojima tijekom postupka osporava svoje potraživanje prema tužitelju, odnosno činjenicu da je tužitelj pogrešno obračunao potrošnju plina, a što imenovani do zaključenja glavne rasprave nije učinio niti je predložio ikakav relevantni dokazni prijedlog na navedenu okolnost, poput vještačenja po vještaku odgovarajuće struke (a što vještak za financije kojeg je predložio tuženik nije obzirom je potrebno vještačiti potrošnju plina) na njegov trošak i teret u smislu čl. 219 ZPP-a, a što isti nije učinio. Slijedom iznijetoga, sud primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu čl. 221a ZPP-a zaključuje i nalazi kako tuženik nije dokazao svoje tvrdnje o nevjerodostojnosti dokumentacije na kojoj tužitelj temelji svoje potraživanje, odnosno o krivo obračunatoj potrošnji plina za utuženo razdoblje .

21. Zastarni prigovor tuženika sud je ocijenio neosnovanim. Naime, kako se u konkretnom slučaju utužena komunalna usluga koristi za potrebe obavljanja poslovne djelatnosti (obzirom je iz utuženih računa razvidno da je tuženik bio evidentiran kao kategorija poduzetništvo a i sjedište tvrtke tuženika je na istoj adresi) , to se u konkretnim slučaju primjenjuje odredba čl. 226. ZOO-a tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razdobljima i koja zastarijevaju u roku od tri godine od dospjelosti svakoga pojedinoga davanja. Kako se utuženi računi odnose na mjesec ožujak, travanj, svibanj, listopad, studeni i prosinac 2023.g., dok je tužitelj podnio prijedlog za ovrhu dana 22.03.2024.g., slijedom čega je najraniji utuženi račun dospio na naplatu dana 28.04.2023.g., to sud nalazi da potraživanje tužitelja za utužene račune nije zastarjelo.

22. Sud je ocijenio kao neosnovan tuženikov prigovor da nije zaprimio utužene račune budući da je općepoznata činjenica da se računi za komunalne usluge dostavljaju poštom, i to običnom pošiljkom njihovim potrošačima, pa u tom slučaju tužitelj niti ne može dokazati primitak računa od strane tuženika. Čak i u slučaju da tuženik nije zaprimio utužene račune, sud ističe da je tada njegova obveza bila utvrditi kod tužitelja da li postoji kakvo nepodmireno dugovanje za koji nije primio račun, a imajući u vidu da je riječ o kontinuiranim mjesečnim ili kvartalnim obvezama za potrošnju plina za koje se odašilju računi mjesečno, te je trebao znati za postojanje konkretne obveze prema tužitelju, obzirom da je imenovani obveznik plaćanja usluga potrošnje plina koji je predmet ovog postupka. Stoga, ukoliko potrošač ne zaprimi račun, isti je dužan zatražiti prijepis, odnosno, kopiju računa od strane tužitelja koja može o svom trošku izdati i dostaviti prijepis računa potrošaču, sve sukladno Općim uvjetima tužitelja. Također, prijepis računa se može dobiti i na šalteru reklamacija kod tužitelja, slijedom čega se ovom sudu navedeni prigovor ukazuje paušalnim.

23. Temeljem svega ranije iznijetoga, sud je riješio kako neće provoditi dokazne prijedloge tuženika predložene podneskom od 25.02.2026.g., i to dokazni prijedlog saslušanjem zakonskog zastupnika tuženika na okolnost nepostojanja utuženog duga, odnosno na okolnost da tuženik nije bio u ugovornom odnosu s tužiteljem, da nije koristio uslugu opskrbe plinom u utuženom razdoblju, da nije bio u posjedu predmetne nekretnine te da nije zaprimio utužene račune obzirom da smatra da se njegovim saslušanjem ne mogu utvrditi relevantne okolnosti te isti nije prikladan za njihovo utvrđivanje te uzevši u obzir da bi daljnje provođenje postupka samo stvorilo dodatni trošak strankama i dovelo do odugovlačenja postupka , dok su naprijed obrazloženi razlozi zašto su otklonjeni tuženikovi prigovori temeljem priležeće dokumentacije. Iz navedenog razloga sud je također riješio kako neće provoditi financijsko-knjigovodstveno vještačenje na prijedlog tuženika na okolnost tužiteljevih poslovnih knjiga, odnosno postojanja i osnove tražbine, razdoblja na koje se ista odnosi, načina obračuna, datuma dospijeća te visine eventualne tražbine smatrajući navedeni dokazni prijedlog neprikladnim obzirom je kao što je sud naprijed obrazložio, jedini prikladan dokazni prijedlog na okolnost visine i obračunate potrošnje, vještačenje plinomjera i potrošnje plina po vještaku odgovarajuće tehničke struke, a u kojem bi dokaznom prijedlogu obje stranke bile prekludirane u smislu čl. čl. 461.a stavak 8. ZPP-a.

24. Stoga, kako tuženik tijekom postupka nije podastro sudu niti jedan dokaz u smislu odredbe čl. 219. ZPP-a iz kojeg bi proizlazilo da je podmirio utuženo potraživanje za isporučenu uslugu za utuženo razdoblje, bilo u cijelosti ili djelomično, dok je tužitelj za razliku od tuženika podastro sudu izvod iz poslovnih knjiga kao dokaz svojih tvrdnji o neplaćenom dugovanju po utuženim računima, to je sud utvrdio da je tuženik sukladno odredbi čl. 20. Zakona o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine broj 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 94/13, 153/13, 147/14, 36/15), u obvezi platiti iznos od 986,49 eura, a na što ga također obvezuju odredbe čl. 342. st. 1. ZOO-a, slijedom čega je valjalo obvezati tuženika na platež predmetnog iznosa i odlučiti kao u točci I izreke presude.

25. Tužitelju je dosuđena zakonska zatezna kamata primjenom zakonske odredbe čl. 29. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze, duguje osim glavnice i zateznu kamatu utvrđenu zakonom, kao i sukladno odredbi čl. 183 st. 1. ZOO-a kojom je određeno da dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni svoju obvezu u roku određenom za ispunjenje. Slijedom iznijetoga, to je sud dosudio zateznu kamatu počev od slijedećeg dana od dana dospijeća svakog pojedinog računa kako to proizlazi iz točke I izreke presude po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Ovdje se napominje da je tužitelj podneskom od 29.10.2025.g. zatražio platež zatezne kamate počev od dana dospijeća utuženih računa, no koji zahtjev sud nije usvojio jer prema stavu ovog suda tuženik dolazi u zakašnjenje s ispunjenjem svoje obaveze tek slijedećeg dana od dana dospijeća istih.

26. Tužitelju je priznat trošak ovršnog postupka obzirom je bio nužan za vođenje ovršnog postupka u smislu članka 154 st. 1 ZPP-a, a odnosi se na trošak određen Pravilnikom o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku (NN broj 151/05). Trošak ovršnog postupka s naslova nastalih troškova odnosi se na predujam javnobilježničke nagrade za prijedlog i rješenje o ovrsi u iznosu od 10,00 EUR uvećan za 25% PDV-a, ostatak naknade javnog bilježnika u iznosu od 10,00 EUR uvećan za 25% PDV-a, slijedom čega nalazi osnovanim zahtjev tužitelja za naknadu ovršnog troška u iznosu od 25,00 EUR. Međutim, kako je podnošenjem prigovora ovršni postupak prešao u parnični postupak, a koji postupci predstavljaju jedinstveni postupak, to sud nalazi kako tužitelj ne ostvaruje zateznu kamatu na trošak ovršnog postupka počev od dana donošenja rješenja o ovrsi, već od dana presuđenja, slijedom čega je sud ukinuo platni nalog sadržan u točci I rješenja o ovrsi koji se odnosi na ovršni trošak, kako to proizlazi u točci II izreke presude, te je stoga o ovršnom i parničnom trošku postupka odlučeno sveobuhvatnom odlukom. Naime, kako je presudom odlučeno o osnovanosti platnog naloga, te kako se platni nalog iz rješenja o ovrsi ne održava na snazi u odnosu na trošak postupka koji se odnosi na donošenje rješenja o ovrsi temeljem vjerodostojne isprave, već se o tom trošku odlučuje presudom kojom se odlučuje o osnovanosti prigovora protiv platnog naloga zajedno s ostalim troškovima nastalim u tom dijelu parničnog postupka (bez razlučivanja troškova ovršnog - od troškova parničnog postupka; tako i VSRH u zaključku Su-IV-204/17 od 02. lipnja 2017., ŽS u Splitu Gž- 976/17 i dr.).

27. Obveza tuženika temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP-a, a isti se odnosi na trošak pristojbe na presudu u iznosu od 39,82 eura odmjerenu sukladno Zakonu o sudskim pristojbama i Tarifi sudskih pristojbi (oboje NN br. 125/11), što uz nastali ovršni trošak od 25,00 EUR sveukupno iznosi 64,82 eura. Na tako određeni trošak tužitelju je temeljem čl. 151 st. 3 ZPP-a dosuđena zakonska zatezna kamata tekuća na parnični trošak počev od donošenja prvostupanjske presude (budući da nije zatražio kamatu na ovršni trošak) pa do isplate po stopi određenoj čl. 29 st. 2 ZOO-a, slijedom čega je odlučeno kao u točci III izreke presude.

28. Kako je tuženik u cijelosti izgubio spor u smislu čl. 154 st. 1 ZPP-a, valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu troška i odlučiti kao u točki IV izreke presude.

U Zagrebu, 25. svibnja 2026. godine

Sutkinja:

Ines Gutzmirtl Špehar

Uputa o pravnom lijeku:

Žalba protiv ove presude se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, pismeno, u četiri istovjetna primjerka, u roku od 8 (osam) dana od dana primitka prijepisa presude.

Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Žalba u kojoj su izneseni razlozi zbog kojih se ona ne može podnijeti biti će odbačena kao nedopuštena (čl. 467 st. 1.,3., 4. i 5. ZPP -a).

Dna:

1. tužitelju uz rješenje na pristojbe na presudu u iznosu od 39,82 EUR

2. tuženiku putem punomoćnika

U Zagrebu, 25. svibnja 2026. godine