REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ĐAKOVU

Trg dr. Franje Tuđmana 2

31400 Đakovo

Poslovni broj: P-428/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Đakovu, po sucu Petru Grguru, u pravnoj stvari tužitelja HT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kbr. 150, zastupan po punomoćniku Marinu Brajku, odvjetniku u Đakovu, protiv tuženika PORSCHE MOBILITI d.o.o., OIB: 36514183925, iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, zastupan po punomoćniku Tomislavu Buliću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 22. svibnja 2026., u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženika, te uz javnu objavu presude, 25. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj: 01678 sklopljenog 7. ožujka 2008. između tužitelja HT i tuženika PORSCHE MOBILITI d.o.o., a koja glasi: „Troškovi zaključenja Ugovora (uklj. 22% PDV-a) 1.008,57 CHF.“

II. Nalaže se tuženiku PORSCHE MOBILITI d.o.o., OIB: 36514183925, da tužitelju HT, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 623,09 eura (šesto dvadeset tri eura i devet centi) na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 25. ožujka 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku 15 (petnaest) dana,

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga

suda.

II. Nalaže se tuženiku PORSCHE MOBILITI d.o.o., OIB: 36514183925, da tužitelju HT, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 622,23 eura (šesto dvadeset dva eura i dvadeset tri centa) zajedno sa zateznim kamatama od 25. svibnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi od 10. prosinca 2025. naveo kako je 7. ožujka 2008. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 01678 na iznos od 25.311,53 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF na dan plaćanja kredita s rokom otplate na 7 godina sa svrhom kupovine osobnog vozila, a koji kredit je u cijelosti otplaćen.

1.1. Ukazuje da je zuženik je u članku 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorio odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti troškove zaključenja Ugovora u iznosu od 1.008,57 CHF, a koji se naplaćuju prilikom prvog korištenja kredita. Tužitelj ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova zaključenja Ugovora te tužitelj niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosio sam tužitelj mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora.

1.2. Ističe kako prema odredbi članka 97. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje je propisano da se nepoštena ugovorna odredba posljedično smatra ništetnom.

1.3. Ističe i da je Sud Europske Unije u svojim presudama broj: C-84/19 i C- 224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni. Dakle kreditor svoje troškove obrade kredita namiruje kroz ugovorne kamate koje je ugovorio s tužiteljem i to je jedina realna cijena i činidba ovih ugovornih odnosa, dok ovi troškovi predstavljaju samo dodatan namet tužitelju kao potrošaču oko kojeg tužitelj nije mogao pregovarati, niti na isti utjecati.

1.4. Iz specifikacije uplata po kreditu dostavljene uz tužbu proizlazi da je tuženik 25. ožujka 2008. tužitelju naplatio navedenu naknadu u visini od 4.694,04 kuna ili 623,06 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1 euro = 7,53450 kuna.

1.5. Uzimajući u obzir odredbe članka 97. i članka 102. ZZP/07, te povrh svega odredbu članka 3., 4. i 10. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Vrhovnog suda RH, tužitelj u bitnome navodi da je tuženik ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj.

1.6. Uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Ustavnog suda Republike Hrvatske i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH dana 30. siječnja 2020. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj smatra da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je na temelju takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama članka 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela teći. Zaključno, predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvotno ističe prigovor mjesne nenadležnosti, zastare potraživanja te nedostatak aktivne legitimacije. Tuženik osporava primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača na predmetni ugovorni odnos i ističe da tužitelj nije pretrpio nikakvu štetu.

2.1. U konkretnom slučaju, tuženik smatra da su sve odredbe predmetnog Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Opreza radi, premda u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te, suprotno tvrdnjama tužitelja, ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

2.2. Također se ističe kako niti jednom odredbom Ugovora ni Općim uvjetima uz Ugovor, nije propisana nemogućnost pregovaranja, a nije ni propisano ugovaranje kredita po principu „uzmi ili ostavi“, odnosno ukazuje kako je korisnik kredita prije podnošenja zahtjeva za sklapanjem Ugovora bio u cijelosti informiran o svim predviđenim troškovima što je potvrdio i podnošenjem Zahtjeva za zaključenje Ugovora koji je vlastoručno potpisao i koji sadrži točno određene sve gore navedene troškove. Postojala je mogućnost pregovaranja o troškovima zaključenja Ugovora, štoviše bilo je moguće pregovarati oko svih odredbi predmetnog Ugovora. Pored navedenog, ukazuje da se u ovom slučaju radi o naknadi za sklapanje kredita koji je bio namijenjen isključivo za kupnju vozila, što ovu vrstu kreditnog aranžmana razlikuje od klasičnih potrošačkih kredita. Naime, kod kredita za kupnju vozila ulazne naknade imaju specifičan karakter jer su povezane s dodatnim administrativnim i operativnim troškovima koji proizlaze iz same prirode ugovora. Ove naknade stoga nisu identične ulaznim naknadama kod klasičnih kredita, gdje su takvi specifični troškovi značajno manjeg obujma. Ukazuje i da troškovi obrade kredita uključuju i trošak solemnizacije sporazuma o osiguranju s osnova Ugovora, upis fiducijarnog prava vlasništva te trošak police obveznog auto osiguranja. Zaključno, predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. U odnosu na istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti, valja ukazati kako je sud rješenjem donesenim na ročištu 20. veljače 2026. odbio prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, kao neosnovan.

3.1. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je odredbom članka 46. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP) određeno da je za suđenje nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, dok je sukladno odredbi članka 48. istoga zakona, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe općemjesno nadležan sud prema sjedištu tuženika.

3.2. Uz navedeno, tuženik u bitnome navodi da je Ugovorom o kreditu u točki 11.3. Općih uvjeta, ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu, ali i da tome nije tako, za suđenje u predmetnom postupku bio bi nadležan sud u Zagrebu.

3.3. Tuženik ističe kako nije riječ o prorogacijskoj klauzuli, odnosno klauzuli kojom se ugovara nadležnost koji inače ne bi bio nadležan, već je u predmetnom slučaju u Ugovoru samo potvrđena mjesna nadležnost suda u Zagrebu koji bi svakako bio nadležan s obzirom na sjedište tuženika.

3.4. Valja ukazati Odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj: 79/07. i 125/07. - dalje ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, propisane su pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima.

3.5. Tako je odredbom članka 96. stavka 1. i 2. ZZP/07 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

3.6. Osim toga, odredbom članka 3. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., (koja je implementirana u naše zakonodavstvo kroz Zakon o zaštiti potrošača) o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima reguliraju se nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

3.7. Nadalje, prema praksi Suda Europske unije iz presude Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editoris SA versus Rocio Morciano Qintero i drugi utvrđena je obveza nacionalnih sudova ex offo ispitivati nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke, i to da nije bila posebno pregovarana i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

3.8. Suprotno navodima tuženika, sud je stava da odredba članka 11.3. Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama nije bila posebno pregovarana i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, u slučaju prihvaćanja tuženikova prigovora, tužitelj bi radi ostvarenja svojih prava morao pravnu zaštitu zatražiti pred sudom koji nije u mjestu njegova prebivališta, i koji je od tog mjesta udaljen 250 kilometara, što bi iziskivalo ne samo dodatna financijska sredstva već i znatan gubitak vremena. Takva je odredba formulirana od strane trgovca pa potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Da je tomu tako, potvrđuje i iskaz tužitelja dan na ročištu 22. svibnja 2026. u kojem navodi kako joj je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed predočio djelatnik tuženika po sistemu "uzmi ili ostavi".

3.9. Sud je stava da bi vođenje postupka pred sudom u Zagrebu, zbog znatne udaljenosti, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora od 623,09 eura, te očekivane troškove putovanja na sud u Zagreb moglo dovesti do odvraćanja tužitelja od upuštanja u postupak, odnosno aktivnog sudjelovanja u njemu. Ovakvo pravno shvaćanje izraženo je i u presudi Suda Europske unije u predmetu Aqua Med sp. z. o. o. od 3. travnja 2019. broj C-266/18 koja je donesena povodom zahtjeva za prethodnu odluku Okružnog suda u Poznanju, Poljska o tumačenju Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine.

3.10. Prema pravnom shvaćanju sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-308/20 od 5. studenoga 2020. prorogacijska klauzula u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

3.11. Kako stranke nisu posebno pregovarale o odredbi članka 11.3. Općih uvjeta, kako ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, i u konačnici kako je takova odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, sud je stava da je takva odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti nepoštena, time i ništetna (članak 103. ZZP/07), i ne obvezuje stranke. Slijedom svega navedenog, sud je stava da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. stavka 1. do 4. ZPP-a.

3.12. Valja također ukazati da u konkretnom slučaju nema mjesta niti primjeni odredbi o općoj mjesnoj nadležnosti (članak 48. ZPP-a), prema kojoj bi također bio nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu, po mjestu sjedišta tuženika. Naime, odredbom članka 19.l stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine”, broj: 75/09., 112/.12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 52/16.) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s Ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane između ostalog i pred sudom gdje potrošač ima prebivalište. Navedeni je zakon donesen u cilju zaštite korisnika kredita kao potrošača, te je upravo navedenu odredbu nužno primijeniti kako bi tužitelj, kao potrošač na najjednostavniji način bio u mogućnosti ostvariti svoja potrošačka prava.

3.13. Naime, točno je da je navedena odredba članka 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju prvenstveno namijenjena slučajevima međunarodne nadležnosti, no sud je stava da se ista uz primjenu Uredbe (EU) broj 1215/12 Europskog parlamenta i vijeća od 12. prosinca 2012. godine o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima ima primijeniti i na konkretan spor. Naime, područje primjene te Uredbe, a što proizlazi iz preambule i njezinih ciljeva, trebalo bi obuhvaćati sve glavne, između ostalog i građanske stvari, a koja s ciljem osiguranja zaštite potrošača u točki 18. preambule navodi da bi u potrošačkim ugovorima slabija stranka trebala biti zaštićena pravilima o nadležnosti koja su povoljnija za njene interese od općih pravila. U konačnici, članak 18. Uredbe je propisano da potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane u svakom slučaju pred sudom mjesta gdje potrošač ima domicil. Dakle, imajući na umu sve navedeno, sud je odlučio kao pod točkom I. izreke rješenja.

4. Sud je rješenjem na ročištu održanom 20. veljače 2026. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 623,09 eura. Sukladno članku 40. stavku 3. ZPP-a, ovaj sud smatra da je tužitelj suviše visoko odredio predmet spora, te ga ovaj sud određuje u visini kondemnatornog zahtjeva odnosno u iznosu od 623,09 eura. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu.

5. Radi utvrđenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih okolnosti, sud je u dokaznom postupku pročitao cjelokupan spis i svu priležeću dokumentaciju i to:

Ugovor o kreditu broj: 01678 (list 5-9 spisa), specifikaciju uplata (list 10-19 spisa), priloge uz odgovor na tužbu (list 32-107 spisa), priloge uz podnesak tužitelja od 14. siječnja 2026. (list 116-130 spisa) te saslušao tužitelja.

5.1. Valja ukazati kako sud nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje jer tuženik na ročištu 20. veljače 2026. nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, a isti je dokazni prijedlog prema shvaćanju suda i postavljen od strane tužitelja ukoliko tuženik bude osporavao visinu tužbenog zahtjeva.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate iznosa od 623,09 eura, a koji iznos je isplatio tuženiku po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za troškove obrade kredita.

8. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara utuženog iznosa.

9. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva (tuženik je na ročištu održanom 20. veljače 2026. iziričito naveo da ne spori visinu), te nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, kao niti da je naknada za obradu kredita naplaćena 25. ožujka 2008. u visini od 623,09 eura.

10. Čitanjem specifikacije uplata po predmetnom Ugovoru o kreditu od 18. travnja 2023. (list 10-19 spisa) utvrđeno je kako je 25. ožujka 2008. naplaćen iznos od 4.694,04 kuna s opisom plaćanja "prihodi od troškova obrade ugovora". Tijekom postupka, tuženik nije osporavao da je predmetna naknada plaćena od strane tužitelja, štoviše sud opetovano navodi kako je tuženik na ročištu održanom 20. veljače 2026. jasno naveo da ne spori visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. Sve navedeno upućuje na jasan zaključak da je predmetna naknada u iznosu od 623,09 eura plaćena tuženiku od strane tužitelja.

11. Nadalje, iz Ugovora o kreditu broj: 01678 od 7. ožujka 2008., koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, utvrđeno je kako su u članku 3. ugovoreni troškovi zaključenja Ugovora (uklj. 22% PDV-a) u iznosu od 1.008,57 CHF.

12. Iz iskaza tužitelja danog na ročištu 22. svibnja 2026. proizlazi kako je Ugovor o kreditu broj: 01678 realizirao radi kupovine osobnog automobila i to za vlastite potrebe te kako u vrijeme zaključivanja predmetnog Ugovora nije bio vlasnik trgovačkog društva, nositelj obrta, odnosno trgovac u širem smislu. Ugovor o kreditu predočen mu je od strane tuženika po sistemu "uzmi ili ostavi". Tužitelj je nadalje naveo kako mu odredba u vezi tzv. ulazne naknade nije posebno detaljno objašnjavana.

12.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

13. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužitelj nije bio informiran na što se konkretno naknada za troškove obrade kredita odnosi, te o naknadi nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, te zašto istu mora platiti. Nadalje, potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužitelja iz kojega proizlazi da je Ugovor bio unaprijed sastavljen po sistemu "uzmi ili ostavi". Tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

14. Sud ponovno ukazuje kako je odredbom članka 96. stavka 1. i 2. ZZP/07 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno članku 102. stavak 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

15. Prema odredbi članka 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade, te da je odredba bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe jer mu nisu niti obrazložili koliko iznosi naknada i zašto istu mora platiti. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo niti što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedene naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer ista nije mogao sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

16. Valja ukazati kako iz iskaza tužitelja, ali i dokumentacije u spisu, proizlazi da je imao status potrošača jer je predmetni Ugovor o kreditu sklopio za osobne potrebe, odnosno za kupovinu automobila za osobne svrhe. Navedeno upućuje na jasan zaključak kako namjena kredita nije bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj bio potrošač.

17. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za troškove obrade kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je Ugovor o kreditu prezentiran unaprijed na potpis po sistemu "uzmi ili ostavi".

17.1. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom Ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

18. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne ulazne naknade nije bilo moguće sklopiti Ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom Ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

19. Dakle, s obzirom na to da je potrošač-tužitelj bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o ulaznoj naknadi ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba Ugovora o kreditu je bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe, nije znao koji iznos naknade mora platiti, nisu mu obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njihovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

20. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba nepoštena sukladno članku 96. stavak 1. i 2. ZZP/07-a, odnosno da je nepoštena odredba iz članka 3. Ugovora o kreditu broj: 01678 od 7. ožujka 2008., koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovoreno da su troškovi zaključenja Ugovora (uklj. 22% PDV-a) 1.008,57 CHF, te da je sukladno članku 102. ZZP/07-a ništetna, pa je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

21. Budući da je predmetna odredba članka 3. Ugovora o kreditu ništetna ta odredba među strankama ne može se primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu ulazne naknade, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 25. ožujka 2008. u visini od 623,09 eura.

22. Na iznos od 623,09 eura tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena ulazna naknada o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je naplaćena 25. ožujka 2008., a što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene od toga datuma. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

23. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 3. Ugovora o kreditu.

23.1. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

24. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a u vezi člankom 155. stavkom 1. ZPP-a.

25. Imajući na umu da je rješenjem ovoga suda od 20. veljače 2026. donesenim na ročištu utvrđena vrijednost predmeta spora u ovome postupku u iznosu od 623,09 eura, a posebno točku 4. obrazloženja, tužitelju je sukladno predanom troškovniku priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25. – dalje: Tarifa), trošak sastava pisanog, obrazloženog i potrebnog podneska od 14. siječnja 2026. u visini od 100,00 eura, zastupanja na ročištu održanom 20. veljače 2026. u visini od 100,00 eura, zastupanja na ročištu održanom 22. svibnja 2026. u visini od 100,00 eura, nazočnosti ročištu za objavu presude u iznosu od 50,00 eura, što je ukupno 450,00 eura, uvećano za 112,50 eura PDV-a, 562,50 eura. Navedenom iznosu valjalo je pridodati i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 eura, što je sveukupno 622,23 eura, sa zateznim kamatama koje teku od 25. svibnja 2026. pa do isplate sukladno članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a u vezi člankom 30. stavak 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20., 114/22. i 6/24. – dalje: OZ), stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke rješenja.

26. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, tuženiku ne pripada naknada troška postupka.

Đakovo, 25. svibnja 2026.

Sudac

Petar Grgur

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju – putem punomoćnika

2. Tuženiku – putem punomoćnika