REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-748/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Biljane Bojanić, kao predsjednice vijeća, Nataše Babić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini poslovni broj P-1450/2023-21 od 7. listopada 2025., u sjednici vijeća od 25. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini poslovni broj P-1450/2023-21 od 7. listopada 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473 sa sjedištem u Zagrebu, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju OK, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 7.772,14 (slovima: sedam tisuća sedamsto sedamdeset dva eura i četrnaest centi) zajedno sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 1. listopada 2015. do isplate, prema stopi određenoj za razdoblje od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23.) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 155/23.), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.281,75 eura (slovima: četiri tisuće dvjesto osamdeset jedan euro i sedamdeset pet centi) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB: 92963223473 sa sjedištem u Zagrebu, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju OK, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.206,00 eura (slovima: tisuću dvjesto šest eura) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 7. listopada 2025. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23.) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 155/23.), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

V. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.“

2. Pravovremenim i dopuštenim žalbama navedenu presudu pobijaju obje parnične stranke.

2.1. Tuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno primijenjenog materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbene zahtjeve tužitelja, uz naknadu troškova tuženiku, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

2.2. Tužitelj pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava sukladno članku 353. Zakona o parničnom postupku. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se naloži tuženiku isplatiti mu iznos od 7.868,72 eura s pripadajućim zateznim kamatama s osnove utvrđene preplate na ime valute pod točkom I. izreke presude, 4.185,17 eura na ime razlike u iznosu preostale glavnice na dan konverzije sa pripadajućim zateznim kamatama pod točkom II. izreke presude kao i da naknadi tužitelju razliku parničnog troška u iznosu od 444,00 eura te trošak podneska od 28. srpnja 2025. u iznosu od 250,00 eura.

3. Sa žalbama stranaka postupljeno je po članku 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011.-pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalbe stranaka nisu osnovane.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati tako da nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a koju tuženik ističe u žalbi. Sud prvog stupnja dao je sve razloge o provedenim dokazima i o pravno relevantnim činjenicama, pa nije ostvarena ni povreda članka 338. ZPP-a koja propisuje da sud u obrazloženju mora izložiti sve zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile te koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio i kojim dokazima te čl. 8. istog Zakona koja obvezuje sud da odlučuje na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, jer je prvostupanjski sud postupio sukladno navedenim odredbama ZPP-a.

6. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je:

- da su stranke 16. svibnja 2008. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj 3213318825/08, kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 97.100,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće na dan isplate kredita (članak 1. Ugovora), na rok oplate 30 godina (članak 3. Ugovora), a kao namjena kredita ugovorena je kupnja stana na adresi u [adresa]

[adresa] (članak 6. Ugovora),

- da su stranke 21. siječnja 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015. - dalje: ZID ZPK/15), a na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su promijenili ugovorene odredbe u pogledu valutne klauzule i ugovorene kamatne stope iz osnovnog ugovora i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita,

- da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (i ovdje tuženika) pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno nesavjesno postupanje banaka, pa i tuženika, kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom odnosno korištenje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti. stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli,

- da je tužitelj tijekom otplate kredita isti preplatio u iznosu od 7.772,14 eura.

7. Tuženik neosnovano u žalbi osporava tužitelju status potrošača jer je člankom 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.- dalje: ZZP/03) propisno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti. Kako iz ugovora o kreditu proistječe da je kredit odobren za kupnju stana i koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba, istaknuti žalbeni navod u kojem osporava tužitelju status potrošača nije osnovan.

8. Nije sporno da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.

9. Navedenom pravomoćnom presudom utvrđeno je da je između ostalih banaka i ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka, odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

10. Prema članku 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014. i 110/2015. - dalje: ZZP/14) - koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 58/2013. i 41/2014. - dalje: ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe - tj. članka 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. Člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku.

13. Kako je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu koji je utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom ugovornu odredbu kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, pravilno je sud prvog stupnja spornu ugovornu odredbu utvrdio ništetnom, a neistinitima ocijenio navode tuženika da je prilikom sklapanja ugovora pružio tužitelju sve potrebne informacija, te da banka kod sklapanja ugovora nije znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF.

14. Niti prigovor zastare na kojem tuženik ustraje u žalbi nije osnovan. Tužitelj je tužbu u ovom predmetu podnio 13. lipnja 2023. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na ugovorenu valutu postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. Odredbom članka 214. stavka 1. do 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. - dalje: ZOO) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Člankom 215. stavkom 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je člankom 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Člankom 245. stavkom 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora, presudom poslovni broj Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorena valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

15. O tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. u kojoj se navodi sljedeće: „pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.“

16. Kako je dakle, ovdje tužba podnesena 13. lipnja 2023. a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti članak 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala je pravomoćna 14. lipnja 2018., pravilno je sud prvog stupnja prigovor zastare ocijenio neosnovanim.

17. Iz provedenog financijskog vještačenja kojem tuženik u matematičkom izračunu nije prigovorio, a niti žalbom ne osporava visinu dosuđenu na ime razlike tečaja CHF utvrđeno je da je tužitelj tijekom otplate kredita isti preplatio zbog razlike tečaja CHF u iznosu od 7.772,14 eura.

18. Tužitelju na preplaćene iznose pripada zatezna kamata primjenom članka 1115. stavka 1. ZOO-a jer je tuženik nepošteni stjecatelj koji je koristio nepoštene ugovorne odredbe, pa je dužan kamate platiti od dana stjecanja.

19. U odnosu na žalbene navode tuženika u svezi sa zaključenjem ugovora o konverziji i utjecaju istoga na ishod spora treba navesti sljedeće. Sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu odnosno konverzijom, temeljem ZID ZPK/15 tužitelji ne gube pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

20. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe članka 19.b i članka 19.c ZPK-a, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi iz odredbe članka 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (članak 247. u vezi s člankom 20. stavkom 1. ZOO), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (članak 1111., članak 323. stavak 1. i članak 20. stavak 1. ZOO, u vezi s člankom 81. stavkom 1. i člankom 87. stavkom 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

21. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Aneksa ugovoru o kreditu, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je zaključenjem Aneksa ugovoru o kreditu tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Za dodati je da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga, ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju mora biti restriktivno.

22. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

23. Tuženik se poziva i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.

24. Potrošač se sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja Aneksa ugovoru o kreditu bio je na snazi ZZP/14 koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača.

25. Tuženik se poziva i na odluku Suda Europske unije broj C-118/17 IN protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. po kojoj sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

26. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

27. Stoga je pravilno sud prvog stupnja, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu IN protiv Erste Bank Hungary Zrt, zaključio da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

28. Tuženik se neosnovano poziva da tužitelj nema pravo na zakonske zatezne kamate za razdoblje važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj 53/2020.) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“ broj 83/2020.) u razdoblju od 1. svibnja 2020. pa do 18. listopada 2020. jer se navedeni zakon i odluka odnose na ovršne i stečajne postupke, ali ne i parnične postupke, a što je predmetni postupak.

29. Neosnovano se tuženik poziva na tzv. negativnih razlika jer prema pravnom shvaćanju izraženom u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. proizlazi da: „U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK- CHF na dan isplate kredita.“ Kako tuženik u pogledu tzv. negativnih razlika nije istaknuo niti prigovor radi prebijanja, niti materijalnopravni prigovor prijeboja niti protutužbeni zahtjev pravilno je prvostupanjski sud odbio odlučivati o tzv. negativnim tečajnim razlikama.

30. Tužitelj neosnovano u žalbi osporava prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev na isplatu u iznosa od 4.281,75 eura sa zakonskom zateznom kamatom, jer je osnovano prvostupanjski sud obrazložio, koje obrazloženje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, da je nedospjela glavnica utvrđena Dodatkom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15. pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama. Dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli) iz osnovnog Ugovora o kreditu već je posljedica sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužitelj slobodnom voljom pristao, pa je žalba tužitelja protiv odbijajućeg dijela prvostupanjske presude neosnovana.

31. Sud prvog stupnja pravilno je odluku o parničnom trošku utemeljio na članku 154. stavku 2. i članku 155. ZPP-a, pa ju stranke neosnovano osporavaju svojim žalbama.

32. Slijedom navedenoga, odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane te je potvrđena prvostupanjska presuda po članku 368. stavku 1. ZPP-a.

U Puli-Pola 25. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Biljana Bojanić