REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

Split

Poslovni broj: P-4721/2023-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Sanji Bikić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĆZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Juri Grbavcu, odvjetniku u Splitu, Poljička cesta 20 b, protiv tuženika Erste&Steiermaerkische bank d.d., OIB:23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 21.travnja 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnice tužiteljice Bijanka Franina-Pečarice, odvjetnika u Splitu, i zamjenice punomoćnika tuženika IZ, odvjetničke vježbenice u OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o., na ročištu za objavu i uručenje presude 25.svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

I.

Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160/51400607-5102360914 solemniziranog 28. travnja 2005. pred Mirom Rubić, javnim bilježnikom u Splitu, br. OU-222/05-1, kojeg su 22. travnja 2005. u Splitu sklopili tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor:

a. u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (npr. članak 2., 6. i 7.);

b. u dijelu u kojem je tužiteljica obvezna platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 5,49 % godišnje.

c. u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita u članku 10., a koja glasi „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 kn, obračunate s datumom Ugovora.“

II. a/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici (na ime preplaćenih kamata i tečaja) 6.809,12 € (slovima: šest tisuća osam stotina devet eura dvanaest centi), uvećano za zakonske kamate koje na taj iznos teku od 1. listopada 2015. pa do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

b/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici (na ime razlike pogrešno obračunate glavnice) iznos od 2.614,94 € (slovima: dvije tisuće šest stotina četrnaest eura devedeset četiri centa), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.1listopada 2015. pa do isplate po stopi kako je određena u prethodnoj točki.

c/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici (na ime dospjelih, a neisplaćenih zakonskih kamata do dana 30.rujna 2015. na potraživanje pod I. a) i b) iznos od 569,71 € (slovima: pet stotina šezdeset devet eura sedamdeset jedan cent), zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 01.listopada 2015. pa do isplate po stopi kako je određena u prethodnoj točki.

d/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici (na osnovi naplaćene ulazne naknade za obradu kreditnog zahtjeva) iznos od 609,96 EUR (slovima: šest stotina devet eura devedeset šest centi), uvećano za zakonske kamate koje teku od 23. travnja 2005. pa do isplate po stopi od 15% do 31.prosinca 2007., od 01.siječnja 2008. do 31.srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 1.664,44 EUR, istaknuta radi prebijanja, za zateznom kamatom koja na iznos od 1.524,00 EUR teče od 1.listopada 2015. do isplate, a na iznos od 140,44 EUR od 27.siječnja 2016. do isplate.

IV. Odbija se prijedlog tuženika da se utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužiteljici u iznosu od 424,48 EUR sa zateznom kamatom koja teče na sljedeće iznose:

- / EUR 0,51 od 02.07.2005. pa do isplate,

- / EUR 4,52 od 02.08.2005. pa do isplate,

- / EUR 0,02 od 02.09.2005. pa do isplate,

- / EUR 2,38 od 02.03.2006. pa do isplate,

- / EUR 3,84 od 02.04.2006. pa do isplate,

- / EUR 5,32 od 02.05.2006. pa do isplate,

- / EUR 4,44 od 02.06.2006. pa do isplate,

- / EUR 3,57 od 02.07.2006. pa do isplate,

- / EUR 5,85 od 02.08.2006. pa do isplate,

- / EUR 8,71 od 02.09.2006. pa do isplate,

- / EUR 4,04 od 02.10.2006. pa do isplate,

- / EUR 4,24 od 02.11.2006. pa do isplate,

- / EUR 8,10 od 02.12.2006. pa do isplate,

- / EUR 7,59 od 02.01.2007. pa do isplate,

- / EUR 10,55 od 02.02.2007. pa do isplate,

- / EUR 14,25 od 02.03.2007. pa do isplate,

- / EUR 10,37 od 02.04.2007. pa do isplate,

- / EUR 15,35 od 02.05.2007. pa do isplate,

- / EUR 19,26 od 02.06.2007. pa do isplate,

- / EUR 20,55 od 02.07.2007. pa do isplate,

- / EUR 23,27 od 02.08.2007. pa do isplate,

- / EUR 19,36 od 02.09.2007. pa do isplate,

- / EUR 19,30 od 02.10.2007. pa do isplate,

- / EUR 26,46 od 02.11.2007. pa do isplate,

- / EUR 18,30 od 02.12.2007. pa do isplate,

- / EUR 24,20 od 02.01.2008. pa do isplate,

- / EUR 14,45 od 02.02.2008. pa do isplate,

- / EUR 13,00 od 02.03.2008. pa do isplate,

- / EUR 8,38 od 02.04.2008. pa do isplate,

- / EUR 8,40 od 02.05.2008. pa do isplate,

- / EUR 15,02 od 02.06.2008. pa do isplate,

- / EUR 15,16 od 02.07.2008. pa do isplate,

- / EUR 18,63 od 02.08.2008. pa do isplate,

- / EUR 19,52 od 02.09.2008. pa do isplate,

- / EUR 16,44 od 02.10.2008. pa do isplate,

- / EUR 11,09 od 02.01.2009. pa do isplate,

po stopi od 15% do 31.prosinca 2007., od 01.siječnja 2008. do 31.srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Odbija se prijedlog tuženika da se utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužiteljici u iznosu od 1.349,75 EUR sa zateznom kamatom koja teče na sljedeće iznose:

- / EUR 2,43 od 02.06.2011. pa do isplate,

- / EUR 2,55 od 02.07.2011. pa do isplate,

- / EUR 2,64 od 02.08.2011. pa do isplate,

- / EUR 2,84 od 02.09.2011. pa do isplate,

- / EUR 2,58 od 02.10.2011. pa do isplate,

- / EUR 11,49 od 02.11.2011. pa do isplate,

- / EUR 11,46 od 02.12.2011. pa do isplate,

- / EUR 11,51 od 02.01.2012. pa do isplate,

- / EUR 11,79 od 02.02.2012. pa do isplate,

- / EUR 11,89 od 02.03.2012. pa do isplate,

- / EUR 11,88 od 02.04.2012. pa do isplate,

- / EUR 11,78 od 02.05.2012. pa do isplate,

- / EUR 11,84 od 02.06.2012. pa do isplate,

- / EUR 11,91 od 02.07.2012. pa do isplate,

- / EUR 11,81 od 02.08.2012. pa do isplate,

- / EUR 11,81 od 02.09.2012. pa do isplate,

- / EUR 11,60 od 02.10.2012. pa do isplate,

- / EUR 11,76 od 02.11.2012. pa do isplate,

- / EUR 11,85 od 02.12.2012. pa do isplate,

- / EUR 11,79 od 02.01.2013. pa do isplate,

- / EUR 11,78 od 02.02.2013. pa do isplate,

- / EUR 11,62 od 02.03.2013. pa do isplate,

- / EUR 11,64 od 02.04.2013. pa do isplate,

- / EUR 11,82 od 02.05.2013. pa do isplate,

- / EUR 11,53 od 02.06.2013. pa do isplate,

- / EUR 11,49 od 02.07.2013. pa do isplate,

- / EUR 11,50 od 02.08.2013. pa do isplate,

- / EUR 11,53 od 02.09.2013. pa do isplate,

- / EUR 11,59 od 02.10.2013. pa do isplate,

- / EUR 11,67 od 02.11.2013. pa do isplate,

- / EUR 11,75 od 02.12.2013. pa do isplate,

- / EUR 11,83 od 02.01.2014. pa do isplate,

- / EUR 49,88 od 02.02.2014. pa do isplate,

- / EUR 50,54 od 02.03.2014. pa do isplate,

- / EUR 50,84 od 02.04.2014. pa do isplate,

- / EUR 50,61 od 02.05.2014. pa do isplate,

- / EUR 50,17 od 02.06.2014. pa do isplate,

- / EUR 50,20 od 02.07.2014. pa do isplate,

- / EUR 50,55 od 02.08.2014. pa do isplate,

- / EUR 50,77 od 02.09.2014. pa do isplate,

- / EUR 50,85 od 02.10.2014. pa do isplate,

- / EUR 51,01 od 02.11.2014. pa do isplate,

- / EUR 51,39 od 02.12.2014. pa do isplate,

- / EUR 51,53 od 02.01.2015. pa do isplate,

- / EUR 51,53 od 02.02.2015. pa do isplate,

- / EUR 51,56 od 02.03.2015. pa do isplate,

- / EUR 51,56 od 02.04.2015. pa do isplate,

- / EUR 51,56 od 02.05.2015. pa do isplate,

- / EUR 51,56 od 02.06.2015. pa do isplate,

- / EUR 51,56 od 02.07.2015. pa do isplate,

- / EUR 51,56 od 02.08.2015. pa do isplate,

- / EUR 51,56 od 02.09.2015. pa do isplate,

do 31.srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

i

r i j e š i o  j e :

I. Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II. Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana isplati tužiteljici troškove ovog postupka u iznosu od 2.900,00 EUR (slovima: dvije tisuće devet stotina eura), sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 25.svibnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 12.lipnja 2019. navodi se da su tužiteljica i tuženik 22.travnja 2005. zaključili Ugovor o kreditu broj:2402006-1031262160/ 51400607-5102360914, na temelju kojega je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici iznos od 77.855,40 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, uz promjenjivu kamatnu stopu od 5,49 %, s tim da kredit još nije otplaćen. Sve odredbe predmetnog ugovora o promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli su ništave jer tužiteljici nisu bile razumljive i jasne, a bile su dio standardiziranog i unaprijed pripremljenog ugovora tuženika o kojima se nije pregovaralo, niti su učinci, rizici i posljedice istih uopće pojašnjeni tužiteljici, kako u pogledu valutne klauzule, tako i u pogledu promjenjive kamatne stope, njezine visine, načina izračuna. Nakon stavljanja kredita u otplatu tuženik je jednostrano, višekratno i bez osnove mijenjao kamatnu stopu, bez jasnih i odredivih kriterija i parametara. Navedeno (ne)postupanje tuženika uzrokovalo je značajnu neravnotežu medu ugovornim stranama na štetu tužiteljice što je suprotno Zakonu o obveznim odnosima, kao i Zakonu o zaštiti potrošača. Prethodno navedeno već je pravomoćno utvrđeno u sudskom postupku Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P-1401/2012, kojeg je 04.travnja 2012. Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača- Potrošač pokrenuo protiv tužene i drugih banaka, i to tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a odluke iz tog postupka su obvezujuće i u ovom sporu, prema članku 502 c ZPP-a. Prilikom otplate predmetnog kredita tuženik je temeljem prethodno opisanih ništetnih odredbi nesavjesno i bez osnove stekao imovinsku korist na štetu tužiteljice, koja smatra da je cijeli predmetni ugovor kao i njegovi dodaci ništav, a u svakom slučaju ništetne su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli, izlaznoj naknadi i slično. Tužiteljica je 26.siječnja 2016. konvertirala predmetni kredit iz CHF-a u EUR-e, prije nego što će odredbe osnovnog ugovora o kreditu biti utvrđene ništetnim, u suprotnom na konverziju ne bi ni pristala, pa je ista posljedica nesporazuma. Samom konverzijom tužiteljica nije obeštećena, s obzirom da je učinak iste bio samo „pretvorba" CHF kredita u EUR kredit, a naknadno utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi imala je za posljedicu značajno veću preplatu u korist tužiteljice. Dakle, tuženik kao banka nije prilikom konverzije vratila tužiteljici stečeno bez osnove, koje je nastalo do tada na ime protupravnog povećanja kamata i tečaja već je dug klijenta prema banci na taj dan eventualno smanjen kao da se radi o euro kreditu od početka, ali samo za buduće anuitete. Tužiteljica je vlastitim izračunom ustanovila kako je do konverzije ukupno preplatila iznos veći od 6.901,59 EUR, na koji joj tuženik duguje i zatezne kamate., dok joj je konverzijom priznata pretplata u iznosu do 1.664,94 EUR.

1.1. Slijedom navedenoga, tužiteljica glavnim tužbenim zahtjevom potražuje povrat neosnovano stečene razlike između stvarno isplaćenog iznosa i iznosa kojeg je bila dužna isplatiti, s obzirom na ništetnost ugovornih odredbi, u iznosu od 6.901,59 EUR sa zateznom kamatom koja na svaki pojedinačni iznos teče od dospijeća do isplate, ako i naknadu parničnog troška sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

1.2. Podneskom od 13.lipnja 2026. tužiteljica je, prije dostave tužbe na odgovor tuženiku, proširila i uredila tužbeni zahtjev na način da pod točkom I. tužbenog zahtjeva traži utvrđenje da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula (čl.2.,6. i 7.), promjenjiva kamatna stopa preko ugovorene stope od 5,49 % godišnje, i naknada za obradu kredita (čl.10.), dok pod točkom II. tužbenog zahtjeva potražuje isplatu pretplate po osnovi naprijed navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu, na ime pogrešno obračunate glavnice prilikom konverzije, i drugih neosnovanih uplata u ukupnom iznosu od 10.352,38 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom od dana pretplate do konačne isplate. Pod točkom III. tužbenog zahtjeva tužiteljica potražuje od tuženika naknadu parničnog troška sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

1.3. Nakon provedenog financijskog vještačenja i dopune tog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 16.siječnja 2026. konačno uredila tužbeni zahtjev kojim predlaže:

-pod točkom I. utvrditi ništetnim odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula (čl.2.,6. i 7.), promjenjiva kamatna stopa preko ugovorene stope od 5,49 % godišnje, i naknada za obradu kredita (čl.10.),

-pod točkom II. a) naložiti tuženiku da isplatiti tužiteljici iznos od 6.809,12 EUR na ime pretplate s osnova ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate,

-pod točkom II. b) naložiti tuženiku da isplatiti tužiteljici iznos od 2.614,94 EUR na ime razlike u pogrešno obračunatoj glavnici sa zateznom kamatom od 1.listopada 2015. do isplate,

-pod točkom II. c) naložiti tuženiku da isplatiti tužiteljici iznos od 569,71 EUR na ime dospjelih a neisplaćenih zateznih kamata do 30.rujna 2015. na potraživanje iz točke II. a) i b)., sa zateznom kamatom od 1.listopada 2015. do isplate,

-pod točkom II. d) naložiti tuženiku da isplatiti tužiteljici iznos od 609,96 EUR na ime naplaćene ulazne naknade za obradu kredita, sa zateznom kamatom od 23.travnja 2005. do isplate,

-pod točkom III. naložiti tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

1.4. Istim podneskom tužiteljica je postavila prvi podredni tužbeni zahtjev ukoliko sud iz bilo kojeg razloga nađe da točke II. a/ i c/ glavnog tužbenog zahtjeva nisu osnovane, na način da pod točkom I. a) potražuje od tuženika isplatu iznosa od 6.809,12 EUR na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, koji se od glavnog razlikuje samo po tome što nije izvršeno uračunavanje iz članka 172. ZOO- a. Za slučaj da sud utvrdi da je osnovano traženje tužiteljice samo u pogledu zakonske kamate na preplaćene iznose do trenutka izvršene konverzije, ista postavlja drugi eventualni tužbeni zahtjev u odnosu na točku II. podtočke a) i c) kojim potražuje od tuženika isplatu iznosa od 2.207,94 EUR na ime zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose do trenutka izvršene konverzije, sa zateznom kamatom od 30.rujna 2015. do isplate.

2. Rješenjem od 22.prosinca 2020. određen je prekid postupka u ovoj pravnoj stvari do odlučivanja o zahtjevu koji je Vrhovni sud Republike Hrvatske podnio Sudu Europske unije, o tumačenju Direktive 93/13, a koji je nastavljen rješenjem od 22.kolovoza 2023.

3. U odgovoru na tužbu, tuženik je prije upuštanja u raspravljanje istaknuo da je odredbom čl. 14. predmetnog ugovora o kreditu za slučaj spora ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta tuženika, odnosno Općinskog suda u Rijeci. U odnosu na predmet spora, tuženik se usprotivio tužbi, osporavajući osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare, te predlaže tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti kao neosnovan uz osudu tužiteljice na naknadu troškova postupka. Tuženik osporava pravni interes tužiteljice za podnošenje tužbe jer su tužiteljica i tuženik dana 26.siječnja 2016. sklopili Aneks Ugovora o kreditu, kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita iz CHF u EUR, čime je stvorena nova pravna osnova. Nadalje, tuženik se poziva na utvrđenja iz postupka Gos-1/2019, kao i na brojne odluke županijskih sudova u RH i Europskog suda, te ističe prigovor radi prijeboja navodeći da ima protutražbinu prema tužiteljici u iznosu od 442,58 EUR na ime manje plaćenih iznosa s osnove nižeg tečaja, sa zateznom kamatom od dana izvršenog plaćanja do isplate, zatim prigovor radi prijeboja navodeći u iznosu od 2.205,68 EUR na ime manje plaćenih iznosa s niže kamatne stope, sa zateznom kamatom od dana izvršenog plaćanja do isplate, te prigovor radi prijeboja iznosa od 1.664,44 EUR na ime pretplate priznate tužiteljici konverzijom sa pripadajućom zateznom kamatom. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužiteljici, te da konstitutivnom odlukom izvrši prijeboje tražbina tuženika s tražbinom tužiteljice.

3.1.Nakon provedenog financijskog vještačenja, tuženik je podneskom od 30.srpnja 2025. pobliže uredio svoje protutužbeno traženje koje predlaže staviti u prijeboj s tražbinom tužiteljice.

3.2. Podneskom od 9.rujna 2025. tužiteljica je istaknula prigovor prekluzije na tražbine tuženika, budući da su iste istaknute nakon zaključenja prethodnog postupka ako i prigovor zastare.

4. Tijekom postupka sud je izveo dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/ 51400607-5102360914 od 22.travnja 2005. solemniziranog od strane javnog bilježnika Mire Rubić iz Splita, broj OU-222/2005 od 28.travnja 2005., Aneksa broj 1. Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160/ 51400607-5102360914 od 19.siječnja 2010., Aneksa broj 2. Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160/ 51400607-5102360914 od 26.siječnja 2016., otplatnog plana kredita, obavijesti o promjenu uvjeta po kreditu od 8.siječnja 2008., obavijesti tuženika o povećanju kamatne stope od 1.travnja 2009., otplatnog plana od 1.travnja 2009., obavijesti tuženika o promjeni kamatne stope od 12.listopada 2010., 3.svibnja 2011., 6.listopada 2011., 15.siječnja 2014., otplatnog plana od 12.listopada 2010., 3.svibnja 2011., 6.listopada 2011., 15.siječnja 2014.,10.lipnja 2016., 2.lipnja 2017., 9.lipnja 2017., 3.lipnja 2018., 3.prosinca 2018., obavijesti o kreditu za razdoblje do 30.lipnja 2016., obavijesti tuženika o usklađivanju visine kamate stope za referentno razdoblje od 1.srpnja 2016. do 31.prosinca 2016., 1.srpnja 2017. do 31.prosinca 2017., 1.siječnja 2018. do 30.lipnja 2018., 1.srpnja 2018. do 31.prosinca 2018., 1.siječnja 2019. do 30.lipnja 2019., 1.srpnja 2019. do 31.prosinca 2019., pregleda prometa po kreditu za razdoblje od 1.rujna 2015. do 24.travnja 2019., izračuna konverzije kredita broj:5102360914 na dan 30.rujna 2015., financijskim vještačenjem po sudskoj vještakinji za financije Ines Lozić, dopunom nalaza i mišljenja vještakinje Ines Lozić, saslušanjem svjedoka AZ i MZ, te saslušanjem tužiteljice.

5.Prigovor mjesne nenadležnosti je neosnovan.

6.Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula (čl. 2., 6. i 7.), promjenjiva kamatna stopa preko ugovorene stope od 5,49 % godišnje, i naknada za obradu kredita (čl.10.), te isplatom iznosa koje je pretplatila na osnovi navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu, kao i isplatom na ime pogrešno obračunate glavnice prilikom konverzije.

8.Tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu ističući da su parnične stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu, kojim je predmetni kredit konvertiran u eurski, pa tužiteljica nema pravni interes za podnošenje ove tužbe.

9. Stranke su 22.travnja 2004. sklopile Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/ 51400607-5102360914, kojim je u odredbi čl. 14. u slučaju spora ugovorena nadležnost suda u sjedištu banke, ovdje tuženika.

10. Prema odredbi čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, nadalje:ZPP-a), ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan. Stavkom 3. toga članka propisano je da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.

11.Predmet spora je isplata po osnovi ugovora o kreditu broj od 22.travnja 2004. (nadalje: Ugovor) u kojem tužiteljica ima status potrošača, a tuženik status trgovca odnosno pružatelja usluge, te dolazi do primjene mjerodavno potrošačko pravo.

12. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, 96/2003., nadalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st.2.).

13. Odredbom čl. 82. ZZP propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu, a odredbom čl. 102. st. 1. ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

14. Identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19.), koji je na snazi u ovom trenutku, a koji je usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993.: dalje Direktiva). Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.).

15. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C- 240/98 do C-244/98 -Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te Ć Editores SA protiv ĆZS i dr., zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

16. O odredbi čl. 14. Ugovora, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, nije se posebno pregovaralo (to ne tvrdi niti sam tuženik), pa tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi ona, čije je prebivalište u [adresa], dakle na području nadležnosti Općinskog suda u Splitu, radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Rijeci bila izvrgnuta dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se to ne odnosi na tuženika.

17. Budući da je ranije navedeno da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu navedenoga treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe Ugovora ne može zasnovati nadležnost Općinskog suda u Rijeci. Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbi čl. 70. st. 1. - 4. ZPP-a. Ovdje treba dodati i kako je prema odredbi čl. 2. st. 1. toč. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 09/15., 78/15., 102/15., 52/16.; dalje ZPK) potrošač fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka.

18. Prema odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK, u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu od dana 29. siječnja 2020. za ocjenu je li prorogacijska klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nepoštena, a posljedično i ništetna, potrebno uzeti u obzir sve okolnosti pojedinog slučaja. Ovakvo je shvaćanje podudarno i s dopunom navedenog stava sjednice odjela od 29. siječnja 2020. (dopuna od 13. listopada 2020.) prema kojem: "Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) uvijek uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ukoliko putovanje od mjesta prebivališta tužitelja (potrošača) do suda mjesta sjedišta tuženika (banke) i natrag traje duže od tri sata." U konkretnom slučaju putovanje tužitelja iz [adresa] do Rijeke iznosi oko 400 km i traje više od pet sati u jednom smjeru.

19. U postupku je utvrđeno da vrijednost predmeta ovoga spora iznosi 10.603,73 EUR, da tužiteljica ima prebivalište u [adresa] na čijem se području nalazi ovaj sud, dok je udaljenost od [adresa] do Rijeke približno 400 km i zahtijeva više od tri sata vožnje (do Rijeke i natrag), što sve upućuje na zaključak da je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti ništetna jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, pa je imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužiteljice (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), s tim u vezi i mogućnost dolaska na sud punomoćnika tužiteljice i same tužiteljice, ovaj sud je mišljenja da bi nadležnost Općinskog suda u Rijeci tužiteljicu odvratio od njenog prava na pristup sudu, koji je zajamčen člankom 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10) čime bi bila, zbog ugovorene nadležnosti u ovom slučaju, dovedena u nepovoljniji procesnopravni položaj od tuženika. Radi navedenog tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda odbijen je kao neosnovan, i odlučeno je kao u izreci ovog rješenja pod točkom I.

20. Između parničnih stranaka nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 22.travnja 2005. Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102360914, solemniziran 28. travnja 2005. pred Mirom Rubić, javnim bilježnikom u Splitu pod brojem OU-222/05-1, kojim je tuženik- banka odobrila tužiteljici kao korisniku iznos kredita od 77.855,40 CHF isplaćen u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj u svrhu kupnje nekretnine (čl.2. i 3. Ugovora), da se sva plaćanja obveza zasnovanih na ugovoru, uključujući kamate i mjesečne anuitete, izvršavaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja (čl.7. Ugovora) uz obvezu tužiteljice na otplatu u mjesečnim anuitetima od 535,12 CHF (čl.7. Ugovora). Isto tako nije sporno da je u čl.8. Ugovora određeno da je kamatna stopa promjenjiva, da iznosi 5,49 %, promjena koje se utvrđuje odlukom tuženika kao kreditora. Dakle, nije sporno da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), i da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Također među strankama nije sporno da je od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene u tečaju valute CHF, kao i da je dolazilo do promjene kamatne stope. Nije sporno da je u čl.10.ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kredita koju je obveza platiti korisnik kredita u iznosu 1% odobrenog kredita. Nadalje, između strankama nije sporno da su na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. zaključili Dodatak/Aneks ugovora o kreditu dana 26.siječnja 2016., tako da je izvršena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015.

21. Međutim, sporna je osnova i visina postavljenog tužbenog zahtjeva, osnovanost prigovora zastare potraživanja tužitelja, osnovanost prigovora radi prijeboja i zastare potraživanja koje je predmet prijeboja.

22. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 22.travnja 2005.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03, nadalje: ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., te Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, nadalje ZZP/07.).

23. Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

24. Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

25.Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

26.Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

27. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/2023, nadalje: ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

28.Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

29. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.lipnja 2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik kao trećetuženik u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora trećetuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time trećetuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom trećetuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora trećetuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku trećetuženika.

30. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati i na tužiteljicu, odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo se na ta utvrđenja tužiteljica i poziva u tužbi.

31. I odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

32.Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a, te imajući na umu da su sporne odredbe 2., 6., 7. i 8. Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

33. Naime, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli odlučujuće su ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva. Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora.

34. Čak i izvršenjem Ugovora o kreditu ne može nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. st. 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. st. 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a.

35. Neosnovano tuženik navodi da zbog toga što je s tužiteljicom sklopio konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015, nadalje:ZID ZPK), tužiteljica više nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati, niti zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju.

36. Naime, konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka ugovora izvršena je temeljem ZIDZOPK, a radi se o aktu kojim se temelju zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do dana sklopljenih dodataka i to valute kredita, kamatne stope i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita se postiže sporazum iz čl.19.c t.6. ZIDZOPK, na način kako to nalaže zakon. Stoga tzv. konverzija odnosno potpisivanje dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim dodacima ugovora, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom u CHF ugovarala obaveza isplate u protuvrijednosti CHF na dan isplate, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same nepošteno mijenjale visinu anuiteta prema odlukama banke. Svrha navedenog ZIDZOPK je bila da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti u CHF kroz utuženo razdoblje do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim (ŽS u Rijeci, posl.br.Gž-42/2024 od 16.travnja 2024.).

37. Na temelju svih naprijed navedenih utvrđenja, sud je zaključio da dio odredbi čl. 2., 6., 7. i 8. predmetnog ugovora o kreditu, koje se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije razumljiv, protivan je načelu savjesnosti i poštenja, te je kao takav ništetan.

38. U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

38.1. Člankom 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

38.2. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka zastare individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača izraženog u odluci pod brojem Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinut je tijek zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P- 1401/2012. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je u odnosu na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je i rok zastare tražbine po osnovi preplaćene kamate ponovno počeo teći od 13. lipnja 2014., dok je po osnovi preplaćene glavnice uslijed tečajnih promjena ponovno počeo teći od 14. lipnja 2018.

38.3. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 12.lipnja 2019. znači da računajući od 13. lipnja 2014., odnosno 14. lipnja 2018. pa do njezina podnošenja nije protekao opći rok zastare iz čl. 225. ZOO-a, uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati u cijelosti neosnovanim.

39. Nadalje, sud je omogućio tuženiku dokazivanje da je u konkretnom slučaju tužitelju kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, imajući na umu odluku Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30.lipnja 2022. prema kojoj bi odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo povredu načela jednakosti oružja. Tuženik je na tu okolnost predložio izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka FZ, od kojeg dokaza je naknadno odustao.

40. Izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice, koja u svom iskazu navodi da je predmetni ugovor o kreditu sklopila radi kupnje stana u svrhu stanovanja, da prethodno nije bila klijent tuženika, raspitivala se kod više banaka o uvjetima kredita, a tuženika je odabrala zbog najpovoljnije ponude. Naime, tuženik joj je ponudio kredit u valuti CHF, kao i u valuti EUR, ali su joj zaposlenici tuženika rekli da je valuta CHF najstabilnija, da kamata neće znatno rasti, te je po drugim uvjetima povoljniji od kredita u valuti EUR. Tužiteljicu nitko nije prije sklapanja ugovora upozorio na rizik ugovaranja otplate kredita u valuti CHF, niti je stekla dojam da bi se s bankom moglo pregovarati. Tekst ugovora sastavio je tuženik, koji je tužiteljica pročitala i potpisala, te odnijela kod javnog bilježnika na ovjeru. Realizirala je kupnju stana u kojem stanuje i danas, te isti od kupnje nije nikada iznajmljivala, niti je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila obrtnik ili vlasnica nekog trgovačkog društva, već osoba u radnom odnosu. Mjesečna rata je s vremenom prilično narasla, a na konverziju se odlučila jer ju je bilo strah od daljnjeg rasta mjesečne rate. Izračun konverzije kao i sastav teksta dodatka ugovoru sastavio je tuženik, tužiteljica je isti pročitala, i odnijela javnom bilježniku na ovjeru, koji joj tom prilikom nije ništa tumačio. Nakon konverzije rata kredita je bila stabilna, manja, ali ne toliko koliko je tužiteljica očekivala. U konverziji joj je priznata pretplata u nekom malom iznosu, te ne zna što je dalje bilo s tim. Od konverzije je očekivala jedino da joj rata ne raste, te nije bila svjesna mogućnosti da joj tuženik prizna pretplatu. Ne sjeća se da je s tuženikom pričala o naknadi za obradu kredita.

41. Svjedokinja BZ u svom iskazu navodi da je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu 2005., te realizirala kupnju stana iznosom iz tog ugovora, u kojem stanuje i danas, te isti nije iznajmljivala. U vrijeme sklapanja ugovora nije bila obrtnica niti vlasnica trgovačkih društava, a tijekom otplate žalila na visinu mjesečnih rata, čak je i posuđivala novac da bi mogla otplaćivati kredit.

42. Svjedok MZ u svom iskazu navodi da je tužiteljica iznosom kredita kupila stan, koji nije iznajmljivala, niti je bila obrtnica ili vlasnica kakvog trgovačkog društva. Predmetni kredit je uzela zbog povoljnije kamate, da bi ga kasnije teško otplaćivala, a nije bila zadovoljna ni sa izračunom konverzije, ističući da joj je banka priznala tek mali dio pretplate.

43. U odnosu na status tužiteljice kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju namjena kredita je kupnja nekretnine za stanovanje tužiteljice i njene obitelji, kako to tužiteljica navodi u svom iskazu, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužiteljica ugovor sklopila u svrhe koje su namijenjene njenom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, niti da bi u takve svrhe utrošila novčana sredstva isplaćena na temelju ugovora o kreditu. Slijedom svega navedenoga, tužiteljicu se ima smatrati potrošačem.

44. Tuženik osporava pravo tužiteljici na obeštećenje zbog činjenice da je pristala na sklapanje Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita, pozivom na odluku Vrhovnog suda RH broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., što je u cijelosti neutemeljeno. To stoga što navedena odluka nema nikakve veze, niti je donesena u svezi navedenog spornog pitanja, jer je u tom predmetu VSRH postavljeno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", i na to pitanje dan je odgovor koji glasi: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Dakle, u navedenoj odluci VSRH se uopće nije bavio pitanjem spornim u ovom predmetu (da li sklapanje Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenje zbog ništetnih odredbi osnovnog ugovora), niti je u toj odluci VSRH izrazio kategoričan stav o tome da je pravno shvaćanje Suda EU izraženo u odluci u predmetu C-118/17 apsolutno neprimjenjivo u predmetnom slučaju obeštećenja potrošača koji je pristao na konverziju.

45. Što se tiče visine zahtjeva, ista je utemeljena na saznanjima do kojih je sud došao provedenim vještačenjem po sudskoj vještakinji financijske struke Ines Lozić, na čiji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi nakon njegove dopune, a sud ga prihvaća kao objektivan, stručan, jasan, potpun i bez proturječnosti, te utemeljen na mjerodavnim ispravama i primjeni pravilne metodologije obračuna.

46. U nalazu i mišljenju sudska vještakinja Ines Lozić daje izračun pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana izračuna konverzije nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj. Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije iznose 6.809,12 EUR, od kojeg iznosa je tužiteljica preplatila na ime promjene kamatne stope iznos od 242,00 EUR, a zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita pretplatila je iznos od 6.567,12 EUR.

46.1. Ukupan iznos manje plaćenog, posljedično na pad kamatne stope te pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije iznose 1.774,23 EUR, od kojeg iznosa je tužiteljica manje platila na ime promjene kamatne stope iznos od 1.349,75 EUR, te zbog pada tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos 424,48 EUR.

46.2. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana izračuna konverzije, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 5.034,90 EUR i to:

-ukupno manje plaćeno zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana izračuna konverzije iznosi ukupno 1.107,75 EUR,

-ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod i početnog tečaja za CHF (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana izračuna konverzije iznosi ukupno 6.142,65 EUR.

46.3. Glavnica po kreditu u CHF, temeljem inicijalnog otplatnog plana, uzevši u obzir početnu kamatnu stopu i tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita bi na dan 30.09.2015.g. iznosila 228.099,36 kn dok je konverzijom utvrđena nedospjela glavnica u iznosu 247.801,59 kn. Slijedom navedenog, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem početnog otplatnog plana i tečaja iznosi 2.614,94 EUR.

46.4. Vještakinja navodi da je prilikom provođenja konverzije tuženik uzeo u obzir sve uplate tužiteljice, te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c., te priznao preplatu tužiteljici na dan sklapanja Aneksa 2. (26.siječnja 2016.) u ukupnom iznosu od 1.638,23 EUR.

46.5. Pod pretpostavkom da sud zauzme stav da se iznosom preplate priznate od tuženika po konverziji umanjuje iznos preplate utvrđene posljedično na promjenu kamatne stope i tečaja vezanog za valutu CHF, vještakinja zaključuje da bi tada preostali iznos prethodno utvrđene preplate u odnosu na promjenu kamatne stope i tečaja na više iznosio 5.170,89 EUR (utvrđena preplata prema točki 1 Nalaza u iznosu od 6.809,12 EUR umanjena za iznos preplate priznate u konverziji u iznosu od 1.638,23 EUR).

47. U pisanoj dopuni svog nalaza i mišljenja sudska vještakinja Ines Lozić zaključuje da naknada za obradu kredita obračunata i naplaćena prije korištenja kredita iznosi ukupno 490,37 EUR, da zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose po osnovi rasta kamatne stope i rasta tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana izračuna konverzije ukupno iznose 2.207,94 EUR. Nakon što se izvrši prijeboj zateznih kamata sa iznosom preplate priznate po konverziji, preostali iznos zateznih kamata na preplaćene mjesečne iznose obračunate do dana 30.rujna 2015. iznosi 569,71 EUR.

48.Tužiteljica je nakon izvršenih vještačenja podneskom od 16.siječnja 2026. uredila tužbeni zahtjev pod točkom II. i isti uskladila s izračunom sudske vještakinje za financije.

49. Polazeći od rezultata financijskog vještačenja, nedvojbeno je utvrđeno da je tužiteljica pretplatila tužitelju iznos od 6.809,12 EUR, od čega na ime promjene kamatne stope iznos od 242,00 EUR, a zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 6.567,12 EUR. Nadalje, prilikom konverzije kredita tužiteljici je pogrešno obračunata nedospjela glavnica u odnosu na glavnicu temeljem početnog otplatnog plana i tečaja, koja razlika iznosi 2.614,94 EUR. Tužiteljici je tuženik prilikom konverzije priznao preplatu u iznosu od 1.638,23 EUR, pa je u tu svrhu vještakinja za financije izvršila obračun zatezne kamate na sve pojedinačne iznose koje je tužiteljica pretplatila po osnovi primjenjive kamate i valutne klauzule, a koje kamate ukupno iznose 2.207,94 EUR. Kada se od tog iznosa oduzme iznos "konverzijske pretplate" od 1.638,23 EUR, proizlazi da je tuženik u obvezi tužiteljici podmiriti preostali iznos obračunatih zateznih kamata u iznosu od 569,71 EUR. Obračun zateznih kamata vještakinja je izvršila zaključno s danom 30.rujna 2015.

50. Slijedom navedenoga, sud je prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kojim potražuje isplatu iznosa od 6.809,12 EUR sa zateznom kamatom od 01.listopada 2015. do isplate, na ime pretplate po osnovi promjenjive kamate i valutne klauzule, zatim iznos od 2.614,94 EUR na ime razlike u neotplaćenoj glavnici i iznos od 569,71 EUR na ime obračunate zatezne kamate na pretplaćene iznose od početka otplate kredita do 30.rujna 2015. (koji iznos je prethodno umanjen za iznos konverzijske pretplate), te je odlučeno kao u izreci presude pod točkama II.a), b). i c).

51. Tužiteljica je u otplati kredita tuženiku vraćala kunske iznose radi čega mu pripada pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH- eure, sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa, kako je to vještakinja za financije i obračunala u dopuni svog nalaza i mišljenja, a sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

52. U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužiteljici zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od dana isplate anuiteta. Kako je vještakinja zateznu kamatu obračunala do 30.rujna 2015., to tužiteljici na dosuđene iznose pripada daljnja kamata koja na dosuđene iznose teče od 1.listopada 2015. do isplate. Slijedom navedenog, odlučeno kao u izreci ove presude pod točkama II.a), b). i c).

53. Tužiteljica traži i utvrđenje ništetnosti odredbe 10. ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da tužiteljica snosi troškove naknade za obradu kredita u visini od 1,00 % iznosa dobivenog kredita. O ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ima se odlučiti prema općim pravilima o utvrđenju ništetnosti i vraćanju onoga što je stečeno na temelju toga. Tijekom postupka, a posebno iz iskaza tužiteljice proizlazi da se o naknadama za obradu kredita kao pojedinačnoj odredbi ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, niti se to moglo, kao i da je ista ugovorena u visini 1,00 % iznosa odobrenog kredita. Navedenu naknadu tužiteljica je platila u iznosu od 490,37 EUR prema nalazu i mišljenju sudske vještakinje za financije Ines Lozić.

54. Pored činjenice da se na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o toj odredbi ugovora, i da je sam tekst ugovora unaprijed sastavljen od strane tuženika, po ocjeni ovog suda odredba prema kojoj tužiteljica snosi troškove obrade kredita uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača. I Sud Europske unije u svojim presudama C-84/2019 i C-224/2019 potvrdio je da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su isti nastali, koji se netransparentni ili neproporcionalni.

55. Iz odredbe čl.1021.ZOO-a proizlazi da bi tuženik bio ovlašten od tužiteljice naplatiti glavnicu i ugovorene kamate iz ugovora o kreditu, ali ne i spornu ulaznu naknadu odnosno naknadu za obradu kredita. Također se napominje i da je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanom 5.studenoga 2020. zauzeto pravno shvaćanje da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, pa se navedeno shvaćanje može analogno primijeniti i na naknade za obradu kredita.

56. Isto tako u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naplaćena naknada od 1,00 % i zašto je određena baš u toj visini od ukupnog iznosa kredita, niti je tuženik priložio dokaz na okolnost da je zaista imao administrativne troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično. S obzirom da je tuženik naplatio tužiteljici naknadu za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a radi se u tipskom ugovoru koji je prethodno pripremio sam tuženik, navedena odredba čl.12.st.3. ugovora o kreditu prema čl.96.st.1.ZZP/07 je nepoštena, a prema odredbi čl.102. ZZP/07 i ništetne. Slijedom navedenoga, sud je prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita, odnosno odredbe čl.10. i odlučio je kao u izreci ove presude pod točkom I.

57. Iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje za financije Ines Lozić nedvojbeno je utvrđeno da je tužiteljica platila tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu od 490,37 EUR, isplatu kojeg iznosa potražuje od tuženika pozivom na ništetnost odredbe ugovora o kreditu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita.

58. U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

59. Kako naknada za obradu kredita nije bila predmet parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, u ovom slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od donošenja prvostupanjske presude (25.svibnja 2026.), jer je ovom presudom utvrđena ništetnost odredbe čl.10. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita, pa zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

60. U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužiteljici zateznu kamatu na iznos od 490,37 EUR počevši od dana stjecanja odnosno od plaćanja naknade za obradu kredita dana 23.travnja 2005. do isplate.

61. Slijedom navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa koji je platila na ime naknade za obradu kredita u iznosu od 490,37 EUR-a, sa zateznom kamatom od 23.travnja 2005. do isplate, te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II. d).

62. Tuženik je u odgovoru na tužbu pravovremeno istaknuo prigovor radi prijeboja iznosa od 1.664,44 EUR, odnosno iznosa koji je tuženik priznao tužiteljici u konverziji na ime izvršenih pretplata. Istaknuti prigovor radi prebijanja je procesni prigovor, do kojeg tek treba doći odlukom suda sukladno čl.338.st.3.ZPP-a. Povodom prigovora radi prebijanja sud je dužan, ako su za to ispunjene pretpostavke, u izreci presude utvrditi postojanje ili nepostojanje tražbine istaknute radi prebijanja. Da bi se izvršio prijeboj, prigovor mora biti određen i tuženik je dužan dokazati osnovu i visinu svog potraživanja. Jedna od osnovnih pretpostavki kod prigovor prijeboja, bilo materijalnopravnog bilo građanskopravnog, jest postojanje istovrsnih i dospjelih potraživanja između parničnih stranaka. U konkretnom slučaju tuženik u prijeboj stavlja potraživanje tužiteljice, odnosno iznos od 1.664,44 EUR, koji je tužiteljica pretplatila tuženiku na temelju ugovora o kreditu, i koji iznos pretplate je tuženik priznao tužiteljici prilikom konverzije u svrhu otplate budućih anuiteta.

63. Nadalje, navedeni iznos pretplate uzet je u obzir prilikom vještačenja, te je navedena pretplata stavljena u prijeboj s potraživanjem tužiteljice od strane sudske vještakinje za financije, pritom polazeći od pravila o redoslijedu uračunavanja odnosno navedeni iznos je odbila od obračunate zatezne kamate. Prema tome, tuženik nije dokazao da ima potraživanje prema tužiteljici u iznosu od 1.664,44 EUR, koje bi moglo biti predmet prijeboja, već u prijeboj stavlja tražbinu tužiteljice (!?). Dakle, tuženik nije dokazao da ima potraživanje koje bi moglo biti predmet prijeboja s tražbinom tužiteljice, pa je odlučeno kao u izreci presude pod točkom III.

64. Tuženik je u odgovoru na tužbu pravovremeno, dakle prije zaključenja prethodnog postupka, istaknuo prigovor radi prijeboja iznosa od 424,48 EUR, odnosno iznosa koji je tužitelj manje platio prilikom otplate kredita zbog nižeg tečaja CHF od početno ugovorenog, sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kao i radi prijeboja iznosa od 1.349,75 EUR, odnosno iznosa koji je tužitelj manje platio prilikom otplate kredita zbog niže kamatne stope od početno ugovorene, sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

65. Za razliku od tužiteljice, koja svoje potraživanje u ovom postupku temelji na stjecanju bez osnove, potraživanje tuženika prema tužiteljici koje je istaknuo u prigovoru radi prijeboja može predstavljati jedino potraživanje na temelju ugovornih obveza. Budući da je tužiteljica istaknula prigovor zastare, potrebno je prije svega raspraviti istaknuti prigovor, čija osnovanost za posljedicu ima odbijanje zahtjeva stranke čije je potraživanje zastarjelo.

66. Odredbom čl.226.st.2.ZOO-a propisano je da anuiteti kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Da se u konkretnom slučaju treba primijeniti navedeni rok, doduše za potraživanje tužiteljice, potvrđuje i tuženik u odgovoru na tužbu, iako ga pogrešno tumači. Dospijeće pojedinačnih iznosa iz prigovora prijeboja imaju dospijeće od 2.srpnja 2005. do 2.rujna 2015. Budući da je prigovor prijeboja istaknut 18.prosinca 2023. u odgovoru na tužbu, nedvojbeno je od 2.rujna 2015. do isticanja prigovora radi prebijanja istekao trogodišnji rok zastare. Slijedom navedenoga, trebalo je odbiti prijedlog tuženika da se utvrdi postojanje njegovih tražbina prema tužitelju u iznosima od 424,48 EUR i 1.349,75 EUR sa zateznim kamatama, kao i da se izvrši međusobno prebijanje navedenih tražbina, sve iz razloga što je potraživanje tuženika zastarjelo.

67. Slijedom naprijed navedenog, s obzirom da je su tražbine tuženika prema tužiteljici u visini od 424,48 EUR i 1.349,75 EUR u zastari, iako je sud mišljenja da takve tražbine ne postoje, odlučeno je kao izreci presude pod točkama IV. i V.

68. Dokaze koji nisu posebno obrazloženi, sud smatra irelevantnim za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

69. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a. Tužiteljici koja je zastupana po punomoćniku trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023, 107/2025, nadalje: Tarifa), Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/2018. i 51/2023, nadalje: ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 37/2023.), priloženom popisu parničnog troška i vrijednost predmeta spora prema konačno uređenom tužbenom zahtjevu od 10.603,73 EUR za sljedeće radnje: za sastav tužbe 100 bodova, za sastav obrazloženih podnesaka od 13.lipnja 2023., 20.veljače 2024., 27.svibnja 2024. i 21.ožujka 2025. (Tbr.8.toč.1.Tarife) po 100 bodova za svaki podnesak (100x4), za sastav podnesaka od 10.rujna 2025. i 23.siječnja 2026. po 50 bodova za svaki podnesak (50x2, Tbr.8.toč.3.Tarife), za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi održanim 25.travnja 2024., 8.listopada 2024. i 21.travnja 2026. po 100 bodova za svako ročište (100x3), i trošak pristupa ročištu na kojoj se objavljuje odluka-50 bodova, odnosno ukupno 950 bodova, što pomnoženo s vrijednosti boda od 2,00 EUR daje iznos od 1.900,00 EUR, što uvećano za 25% PDV-a daje iznos od 2.375,00 EUR. Na taj iznos tužiteljici treba priznati trošak financijskog vještačenja u iznosu od 525,00 EUR (više plaćeno u iznosu od 50,00 EUR biti će vraćeno tužiteljici sa depozita predmeta), tako da je tužiteljici priznat trošak u ukupnom iznosu od 2.900,00 EUR. Na dosuđeni trošak tužiteljici je priznata i zatezna kamata temeljem odredbe čl.151.st.3.ZPP-a, i po stopi određenoj člankom 29. st. 2. ZOO-a. Tužiteljici nije priznat trošak zastupanja na ročištu od 11.rujna 2025. budući da u ovom postupku tog datuma nije održano nikakvo ročište. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci rješenja pod točkom II.

Split, 25.svibnja 2026.

SUTKINJA:

Sanja Bikić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a za nadležni županijski sud u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- tužiteljici putem punomoćnika,

- tuženiku putem punomoćnika,

- u spis.