REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-565/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Gorani Žurić Juretić, u pravnoj stvari tužiteljice VP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Stipe Vuletić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave, zaključene 14. travnja 2026., u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice Stipe Vuletića, odvjetnika i zamjenice punomoćnice tuženika BP, odvjetničke vježbenice, 25. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 12.3. Ugovora o kreditu br. 9010937515 od 4. siječnja 2006. koji su sklopili tužiteljica VP, kao korisnica kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., kao kreditor, a koja glasi: “Korisnik kredita obvezuje se prije ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita“ pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. isplatiti tužiteljici VP iznos od 160,02 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 6. siječnja 2006. do isplate po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. određuje sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. naknaditi tužiteljici VP parnični trošak u iznosu od 910,12 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 25. svibnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Privredna banka Zagreb d.d. za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 800,00 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 25. svibnja 2026. do isplate.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 30. siječnja 2025. tužiteljica navodi kako je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu br. 9010937515 dana 4. siječnja 2006., s namjenom kupnje vozila. Ugovorom o kreditu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 16.878,38 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Tužiteljica se obavezala isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Ugovoreno je kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja. Člankom 12.3. Ugovora o kreditu ugovorena je obveza plaćanja naknade za obradu kredita u iznosu od 1,50% od iznosa kredita, prije ili istovremeno s korištenjem kredita. Tužiteljica je predmetni kredit sklopila kao potrošač te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu. Upućuje na odredbu čl. 295., čl. 269. i 270. ZOO-a te odredbu čl. 81. st. 1. i čl. 87. ZZP/03. Navodi kako se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne, odnosno po principu – uzmi ili ostavi. U ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva niti zašto je određena u tom iznosu. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati pa se tako nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora. Tužiteljica kao fizička osoba, potrošač, nema pravnih znanja koja su potrebna da bi joj takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti. Osim što o spornoj odredbi stranke nisu posebno pregovarale, tuženik je sam sebi ostavio na dispoziciju i slobodu određivanje visine naknada bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Odredba čl. 12.3. ugovora o kreditu nije jasna, jer se izričito ne navodi o kojim uvjetima se radi već se paušalno navodi da se korisnik obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu, ali se ne navodi na što se točno ta naknada odnosi, što se tim troškom pokriva te ostale parametre kako bi potrošač mogao donijeti konkretnu odluku prilikom sklapanja ugovora, te samim time ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču. Navedena odredba prouzročila je i značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te je i zbog toga sporna odredba nepoštena, a time i ništetna. Ističe kako je s osnove naknade tuženiku platila iznos od 1,50 % iznosa kredita odnosno 1.205,70 Kn / 160,02 Eura, što je razvidno iz otplatne tablice, kao i knjigovodstvene kartice. Predlaže donijeti presudu kojom se utvrđuje ništetnom odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu o obvezi plaćanja naknade za obradu zahtjeva te kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 160,02 EUR sa zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost potraživanja tužiteljice te ističe p prigovor zastare. Tužiteljici Ugovorom o kreditu nisu povrijeđena prava potrošača niti je dokazala da bi bila potrošač. Prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika, dok je ugovaranje naknade za obradu kredita dopušten ugovorni element. Naplaćena sporna naknada predstavlja 1,50% zaprimljenog iznosa od strane tužiteljice, koji iznos ne predstavlja neravnotežu među ugovornim stranama, jer je neznatan u odnosu na ukupnu isplatu koju je primila tužiteljica. Zbog toga se ne može govoriti da je u konkretnom slučaju na strani tužiteljice nastala znatna šteta, niti se može govoriti da bi došlo do bilo kakove neravnoteže u pravima ugovornih strana. Uvjeti Ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade, sasvim su jasni, nedvosmisleni i transparentni. Radi se o točno i jasno određenoj naknadi s kojom je tužiteljica bila upoznata u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, koju naknadu je odmah i platila. Naknada za obradu kredita nije prekomjerna, a bila je određena, jasna, razumljiva, uobičajena za ugovor o kreditu i koja se redovito naplaćivala. Ugovorom o kreditu jasno je i nedvosmisleno određeno kolika je naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Ista je jasno predočena i obrazložena te točno izračunata klijentu. Radi se o transparentnoj i jasnoj odredbi slijedom čega je tužiteljica mogla i morala shvatiti ekonomske posljedice njezina ugovaranja. Radi se o jasnoj odredbi, jer je u ugovoru navedeno da se prije ili istodobno sa korištenjem kredita ova naknada ima platiti banci, a radi se o lako uočljivoj odredbi, jer je navedena u Ugovoru i to istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane i ostale odredbe, čime je ostvaren zahtjev transparentnosti. Odredba je valjana i proizvodi pravne učinke. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Stranke su u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu. Ugovor su ugovorne strane potvrdile vlastoručnim potpisom. Javni je bilježnik strankama dodatno objasnio sadržaj ugovora i posljedice istog, a sve obzirom da se radi o solemniziranoj ispravi. Tužiteljica je poslovno sposobna osoba kojoj su prije i u vrijeme sklapanja ugovora bile dostupne sve informacije o ovom ugovornom odnosu. Tužiteljica se svjesno odlučila za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, ocijenivši da joj isti sukladno njezinim potrebama i mogućnostima najviše odgovara. Na pripremnom ročištu čini nespornom visinu tražbine. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem plana otplate (list 7-8), pregleda uplata po kreditu (list 9-11), otplatne tablice (list 13-14), Ugovora o kreditu broj 9010937515 od 4. siječnja 2026. (list 14-19), knjigovodstvene kartice (list 20-33) te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice (list 78-79).

4. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

5. Nije sporno da su stranke i to tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 9010937515 od 4. siječnja 2026. (dalje: Ugovor o kreditu). Sporno je, je li ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,50% iznosa kredita, sadržana u čl. 12.3. Ugovora o kreditu, ništetna.

6. Na okolnost utvrđenja među strankama spornih činjenica sud je izveo dokaz saslušanjem tužiteljice. U svom iskazu tužiteljica navodi kako joj je trebao automobil za odlazak do posla, a morala je podići kredit radi kupnje automobila. U auto kući Peugeot dali su joj obrasce koje je morala popuniti i ovjeriti u svojoj firmi. Imala je otvoren račun u Zagrebačkoj banci i Reiffeisenbank Austria, ali rekli su joj da kredit može dobiti samo kod tuženika. Dali su joj ugovor i vidjela je odredbu o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, međutim, nije mogla na nju utjecati. Nisu joj govorili u koju svrhu joj naplaćuju tu naknadu i na što se ona odnosi, a na njezino pitanje su odgovorili da tu odredbu ne mogu ukloniti iz ugovora niti tu naknadu mogu umanjiti. Ugovor je bio u valuti CHF i rekli su joj da je to povoljna valuta za nju. Nije mogla ni na to utjecati. Ne sjeća se točno gdje je potpisala ugovor o kreditu, je li to bilo u banci ili u auto kući. Sjeća se da je neke popunjene obrasce nosila u banku. Ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika. Javni bilježnik joj nije ništa govorio o pojedinim ugovornim odredbama niti joj je bilo što o ugovornim odredbama objašnjavao. Kupila je automobil koji je koristila za svoje osobne potrebe i potrebe svoje obitelji. Kredit je otplatila, a osobno je otplaćivala anuitete kredita. U vrijeme podizanja kredita i otplate kredita nije bila član nekog trgovačkog društva ili vlasnik obrta. Ima srednju stručnu spremu, završila je srednju školu za upravu i pravosuđe, a 2013. je dobila licencu za knjigovotkinju.

7. Sud je povjerovao iskazu tužiteljice jer je iskazivala jasno, iskreno i uvjerljivo. Na temelju iskaza tužiteljice sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe Ugovora o kreditu u vezi naknade za obradu kreditnog zahtjeva nije moglo posebno pregovarati, a sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenih troškova bila je sastavni dio tipskog ugovora koji su banke sklapale s potrošačima.

8. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10. Tužiteljica, sve da joj je i bila pružena prilika da pregovara o uvjetima ugovora, ne bi mogla postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita na koji način je tužiteljicu doveo u neravnopravan položaj u kojem nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, a tuženik, suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a nije dokazao.

11. Naime, na temelju provedenih dokaza, a osobito iskaza tužiteljice, utvrđeno je da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom tuženika.

12. Plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 1,50% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 12.3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, ista je bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužiteljica nije imala utjecaj na njezin sadržaj niti je mogla ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03 (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i presudi posl. br. Gž-4683/2022-3 od 17. siječnja 2023.).

14. Valja reći još i to da time što tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, a iz činjenice da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. I uslijed toga sud smatra da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

15. Iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje potrošaču da u trenutku zaključivanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Odredba čl. 84. ZZP/03 dopušta testiranje poštenja glavnog predmeta ugovora i primjerenosti cijene/naknade samo u slučaju netransparentnosti navedenih odredbi. Međutim, ostali aspekti financijskih obveza (osim glavnog predmeta ugovora), u koje spada i sporna naknada, podliježu testu nepoštenosti i kad su potpuno transparentne (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 240/2024-2 od 23. listopada 2024.).

16. Prilikom ocjene poštenosti (imajući na umu i odredbu čl. 83. ZZP/03) potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora. Kako ugovorna odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih tuženik tijekom postupka dokazuje, dok je za iznos ove naknade tužiteljici odmah umanjen iznos isplaćenog kredita, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

17. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, takva neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" strane predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Naime, odredbama čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05 - dalje: ZOO) nije propisano plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" broj 84/02 i 141/06). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

18. Ugovor o kreditu ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu paušalnu naknadu, čija visina ovisi tek o visini odobrenog kredita, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

19. Neutvrđeni troškovi, koji terete tužiteljicu unošenjem sporne odredbe u ugovor o kreditu, nerazmjerni su i po svom sadržaju i po visini. Očito je da je tuženik na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužiteljice značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.

20. Dakle, riječ je o odredbi o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i ta odredba, iako jasna i uočljiva, unesena je od strane banke u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je banka mogla biti svjesna da je primjena iste stvorila, na štetu potrošača, značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana (neovisno o visini iznosa naknade), budući da tužiteljici nije razjašnjeno na što se konkretno odnosi iznos ove naknade odnosno koje joj se zauzvrat pružaju usluge (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita ili sl.).

21. Slijedom navedenog sud je utvrdio ništetnom ugovornu odredbu iz čl. 12.3. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužiteljici ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a odnosno na isplatu iznosa od 160,02 EUR, koja visina tužbenog zahtjeva među strankama nije bila sporna.

22. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citiranih odredbi ZOO-a, dužan vratiti ga tužiteljici. Budući da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača, isti je odgovoran za ugovaranje takve ništetne ugovorne odredbe koju je nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja slijedom čega je nepošten stjecatelj. Stoga tužiteljica, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a ima pravo na zatezne kamate koje teku od sljedećeg dana od dana plaćanja te naknade (naknada je naplaćena 5. siječnja 2006., prilikom isplate kredita, kako to proizlazi iz knjigovodstvene kartice).

24. Visina stope zateznih kamata za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 35/05, 41/08 i 125/11), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22.) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate sukladno čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 155/23).

25. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare. Potraživanje tužiteljice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO-a. Kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20). Kako je tek ovom presudom i to nepravomoćno, odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu utvrđena ništetnom, to zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije niti počeo teći pa stoga istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

26. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o namjenskom kreditu za kupnju vozila, a sklopila ga je tužiteljica kao fizička osoba. Iz iskaza tužiteljice, koji je sud u cijelosti prihvatio, proizlazi da je kredit iskorišten upravo za ugovorenu svrhu, a kupljeni automobil tužiteljica je koristila za svoje osobne potrebe. Niti iz jednog izvedenog dokaza ne proizlazi da bi kredit bio korišten u svrhu obavljanja bilo kakve poslovne djelatnosti. Stoga sud zaključuje da tužiteljica ima svojstvo potrošača, a da je predmetni ugovor potrošački ugovor, dok tuženik svojim paušalnim navodima taj zaključak nije doveo u sumnju.

27. Tuženik je prigovorio vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tužbi pa je sud rješenjem na ročištu održanom 10. studenog 2025. odlučio o prigovoru i vrijednost predmeta spora u dijelu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredio u iznosu od 1.000,00 EUR. Naime, tužiteljica je postavila dva zahtjeva, zahtjev radi utvrđenja ništetnosti i zahtjev radi isplate iznosa od 160,02 EUR te je vrijednost predmeta spora naznačila u iznosu od 1.330,00 EUR (dakle kao zbroj iznosa od 1.169,98 EUR – deklaratorni zahtjev i iznosa od 160,02 EUR – kondemnatorni zahtjev). S obzirom da su dva postavljena tužbena zahtjeva primjenjuje se odredba čl. 37. st. 1. ZPP-a prema kojoj se vrijednost predmeta spora određuje zbrajanjem vrijednosti postavljenih zahtjeva. Sud smatra kako je je primjerena vrijednost predmeta spora zahtjeva za utvrđenje 1.000,00 EUR, dok je vrijednost zahtjeva za isplatu naznačena u skladu s odredbom čl. 35. st. 1. ZPP-a pa je vrijednost predmeta spora u ovom postupku 1.160,02 EUR.

28. Odluka o zahtjevu za utvrđenje osnova je za odlučivanje o zahtjevu za isplatu te su se dokazi u ovom postupku izvodili upravo u vezi zahtjeva za utvrđenje, dok je visina zahtjeva između stranaka bila nesporna. Uslijed toga parnični troškovi pretežno su nastali upravo u vezi zahtjeva za utvrđenje, zbog čega je sud vrijednost predmeta spora odredio kao zbroj vrijednosti predmeta spora oba zahtjeva (tako i Županijski sud u Rijeci posl. br. Gž-1514/2025-2 od 21. studenog 2025.).

29. Odluka o trošku tužiteljice temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23 - dalje: Tarifa). Tako je tužiteljici priznat trošak sastava tužbe u visini od 75 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), trošak sastava podneska od 24. svibnja 2025. u visini od 75 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima održanim 10. studenog 2025. i 14. travnja 2026. u visini od 75 bodova za svako ročište (Tbr. 9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu radi objave presude u visini 37,50 bodova (Tbr. 9/3 Tarife), odnosno 337,50 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR prema Tbr. 54. Tarife (675,00 EUR), uvećano za 25% PDV-a (168,75 EUR), sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i na presudu u iznosu od 39,82 EUR, ukupno iznosi 910,12 EUR.

30. Na dosuđeni parnični trošak tužiteljici su dosuđene i zatezne kamate koje teku od 25. svibnja 2026. do isplate sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi propisanoj čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

31. Kako tuženik nije uspio u ovom postupku to je odbijen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 800,00 EUR, sa zateznim kamatama koje teku od donošenja ove presude do isplate (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

32. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 25. svibnja 2026.

Sutkinja

Gorana Žurić Juretić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Punomoćniku tužiteljice

2. Punomoćnici tuženika