Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-334/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu toga suda Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužitelja ČN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Frano Bazina, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnicama Iris Šanjug i Krešimiru Ćurkoviću, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 10. veljače 2026., u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenika punomoćnika tužitelja Ivana Uranjeka, odvjetnika u Valpovu te u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, odlukom objavljenom 25. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 7./TROŠKOVI, Ugovora o kreditu broj 5140030250- 62000162049/2007 od 10. svibnja 2007.godine zaključenog između tužitelja ČN, Donji Miholjac, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i prednika tuženika ADDIKO BANK d.d., [adresa], OIB: 14036333877 kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% (jedanzarezpedeset posto) jednokratno, unaprijed“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., [adresa], OIB: 14036333877 da tužitelju ČN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 856,18 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 25. svibnja 2026. pa sve do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu 25. veljače 2026. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti. U tužbi u bitnom navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikovim pravnim prednikom Slavonska banka d.d. Osijek, kao kreditorom sklopio dana 10. svibnja 2007. Ugovor o kreditu br. 5140030250-62000162049/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, koji je potvrđen dana 31. svibnja 2007. po javnom bilježniku Dinku Đurđeviću, u [adresa], pod brojem: OV-4591/07, dalje u tekstu: Ugovor. Tuženikov pravni prednik je Ugovorom tužitelju, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 33.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti s pripadajućim kamatama uz valutnu klauzulu na rok od 25 godina. Predmetnim Ugovorom u članku 7. stavku 1. ugovorena je naknada za obavljanje bankarskih usluga (obradu kreditnog zahtijeva) prema Odluci o visini naknada za obavljanje bankarskih usluga tuženikova pravnog prednika, koja je u to vrijeme iznosila 1,50% od ukupnog iznosa odobrenog kredita, s tim da se ista plaća prije korištenja kredita jednokratno unaprijed. Tužitelj naglašava da se o toj odredbi, koja se u svakodnevnom govoru naziva i odredbom o ulaznoj naknadi, nije pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženikovog pravnog prednika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Zbog toga smatra da tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Slijedom svega navedenog smatra da predmetna odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega istu smatra nepoštenom i ništetnom. Stoga traži da sud nakon provedenog postupka usvoji tužbeni zahtjev tužitelja te da presudom utvrdi da je predmetna odredba ništetna. Uz to traži da sud obveže tuženika da tužitelju nadoknadi troškove ovog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužitelja, ističe kako tužitelj nema pravni interes tražiti deklaratornim zahtjevom utvrđenje ništetnom predmetne odredbe bez istovremeno postavljenog zahtjeva za isplatu iznosa koji je naplaćen temeljem te odredbe. To stoga što tužitelju u slučaju uspjeha sa ovako postavljenim zahtjevom ne bi ostvario nikakvu pravnu korist od samog čina utvrđenja ništetnom predmetne ugovorne odredbe. Naglasio je da osporava tužitelju svojstvo potrošača u predmetnom ugovornom odnosu. Istaknuo je prigovor zastare te je naglasio da je njegov pravni prednik bio ovlašten ugovoriti i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva jer takvo ugovaranje, odnosno naplata nije u suprotnosti s pozitivnim propisima koji su bili na snazi u to vrijeme. Slijedom svega navedenog predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

3. Tijekom postupka stranke su u cijelosti ostale kod svojih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu.

4. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja na okolnosti ima li isti svojstvo potrošača u predmetnom ugovornom odnosu, je li neposredno pregovarao s tuženikom o spornoj odredbi Ugovora te je li od tuženika dobio potpune informacije i obavijesti koje se odnose na spornu odredbu. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid te je pročitana dokumentaciju sadržanu u spisu i to: Ugovor o kreditu str. 4-14 spisa, pismeno upućeno punomoćniku tužitelja str. 15 spisa, ispis internog naloga str. 16 spisa, odluka o naknadama i poslovanju sa stanovništvom te izmjene i dopune te odluke str. 35-43 spisa.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora (str. 4-14 spisa) u djelu u kojem je ugovorena naplata naknade za obavljanje bankarskih usluga prilikom obrade kreditnog zahtjeva.

6. Među strankama nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženikovog pravnog prednika, kao kreditora sklopljen predmetni Ugovor dana 10. svibnja 2007. (str. 4-14 spisa). Također nije sporno da je tuženikov pravni prednik od tužitelja naplatio naknadu za obavljanje bankarskih usluga prilikom obrade kreditnog zahtjeva u iznosu od 2.191,04 kuna, a što sad prema fiksnom tečaju konverzije od 1 EUR= 7,53450 kuna odgovara iznosu od 290,80 eura. Navedena naknada naplaćena je od tužitelja 5. lipnja 2007., a što između ostalog proizlazi iz internog naloga (str. 15 spisa). Sud smatra nespornim i tuženikovu pasivnu legitimaciju jer ju isti nije osporavao tijekom postupka.

7. Među strankama je sporno je li ništetna odredba o naknadi za obavljanje bankarskih usluga iz čl. 7. st. 1. Ugovora, koja se mijenja jednostranom odlukom tuženikovog pravnog prednika i koja je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila određena u razmjernom, a ne u fiksnom iznosu. Sporno je ima li tužitelj svojstvo potrošača u predmetnom ugovornom odnosu, kao i je li nastupila zastara. Također je sporno ima li tužitelj uopće pravni interes za vođenje ove parnice, a sporna je i vrijednost predmeta spora.

8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao radi kupnje i adaptacije kuće te je sredstva iz kredita u cijelosti utrošio za tu namjenu. Kuću je cijelo vrijeme koristio za stanovanje sebe i svoje obitelji, nije ju iznajmljivao, a isto tako nije nikad obavljao nikakvu djelatnost u kući, nije imao obrti ni slično. Ugovor je u cijelosti sastavila banka. Riječ je o tipskom ugovoru, na čiji sadržaj nije mogao utjecati. Nisu mu pojašnjavali pojedine odredbe pa tako niti spornu odredbu o naknadama u slučaju odobravanja kredita. Prije samog odobravanja kredita rekli su mu da će trebati platiti troškove procjenitelja s obzirom da je sredstvo osiguranja vraćanja kredita nekretnina te da će u konačnici trebati platiti i troškove javnog bilježnika. Vezano za naknadu za bankarske usluge, nisu mu ništa rekli niti pojasnili, samim tim nisu mu niti rekli koja je svrha namjena i razlog naplate te naknade i čemu ista služi. S obzirom da je banka sastavila ugovor nije mogao utjecati na sadržaj odredbi pa tako i predmetne odredbe. Da je odbio potpisati ugovor tad ne bi realizirao kredit koji mu je bio potreban. Bio je klijent tuženikovog pravnog prednika te je istome u cijelosti vjerovao. Nije niti znao za naknadu pa samim tim niti pregovarao o istoj sa tuženikovim prednikom.

9. Ovako dan iskaz sud u cijelosti smatra istinitim jer je tužitelj iskazivao jasno i okolnosno u skladu sa sjećanjem. Njegov iskaz u skladu je sa sadržajem Ugovora. Naime, iz samog sadržaja Ugovora razvidno je da je isti sastavljen od strane tuženikovog pravnog prednika, prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate. U takvim okolnostima, životno je da tužitelj kao laik pri čitanju samog Ugovora prije potpisa nije uočio spornu odredbu o naknadama i da nije imao mogućnost utjecati na sadržaj pojedinih odredbi Ugovora.

10. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, 10. svibnja 2007. (str. 4-14 spisa), na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003, dalje ZZP/03). Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 proizlazi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da iz st. 4. istog članka proizlazi da je teret dokaza o činjenici da se je o unaprijed sastavljenoj odredbi pojedinačno pregovaralo na trgovcu. Nadalje, iz čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Iz čl. 3. st.1.toč.1. ZZP/03 proizlazi da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

11. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1.Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO), kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. ZZP/03. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

12. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

13. Na tuženiku je temeljem citiranog čl. 81. st. 4. ZZP/03 bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za bankarske usluge. Međutim, tuženik u provedenom postupku nije dokazao tu činjenicu, kao niti činjenicu da tužitelj nema svojstvo potrošača. Štoviše tuženik u tom smislu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze, npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika tuženika koji je sudjelovao u sklapanju ugovora…, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni bilo moguće zaključivati da su tužitelju pri sklapanju ugovora tuženikovi zaposlenici suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovorne odredbe. Iz iskaza tužitelja saslušanog u dokaznom postupku proizlazi da je isti kredit utrošio za kupnju i adaptaciju kuće, koju je koristio za stanovanje, a iz čega proizlazi da isti ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužitelj je u smislu čl. 3. st.1. toč.1. ZZP/03 s tuženikom kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljevom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. S druge strane tuženik je u tom ugovornom odnosu djelovao u okviru svoje djelatnosti pa stoga sud izvodi zaključak da je predmetni Ugovor potrošački.

14. Nadalje, tužitelj je izjavio da mu djelatnici tuženikovog pravnog prednika nisu ništa pojašnjavali vezano za same odredbe Ugovora, prava i obveze, naknadu za bankarske usluge obrade kreditnog zahtjeva koja će se možda naplatiti i slično. U takvim okolnostima treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da je tužitelju sporna odredba u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjena samo formalno i gramatički kroz informativne letke kojima je moguće tuženikov pravni prednik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženikovog pravnog prednika, ako tužitelju takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive. Tuženik je posredstvom svog pravnog prednika tužitelju trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za bankarske usluge prilikom obrade kreditnog zahtjeva, njezinoj visini te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogle imati za njegove financijske obveze. Isti je tužitelja kao stranku predmetnog ugovornog potrošačkog odnosa trebao upoznati sa svrhom i namjenom naplate sporne naknade, na jasan način mu pojasniti na kakve se troškove bankarskih usluga ista odnosi te mu jasno predočiti sam iznos naknade u fiksnom, a ne u razmjernom iznosu. To je tuženikov pravni prednik mogao samo da je tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je prema izjavi tužitelja istom predao na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužitelj odbio potpisati tad moguće ne bi realizirao kredit. Na taj način je tuženik posredstvom svog pravnog prednika suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je odredba o naplati naknade za obavljanje bankarskih usluga nepoštena u smislu, u vrijeme sklapanja Ugovora važeće odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03. Nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 87. st. 2. ZZP/03 posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora, koji se odnosi na jednokratnu naplatu naknade za bankarske usluge.

15. Po stavu ovog Suda sama činjenica što je tužitelj kredit otplatio u cijelosti nije zapreka da se isti poziva na ništetnost predmetne ugovorne odredbe. Naime, prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se pa se na ništetnost ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj, kao stranka Ugovora to u svakom slučaju jeste i za navedeno ima pravni interes budući da u slučaju utvrđenja ništetnosti može nastavno tražiti i povrat danog u izvršenju predmetne ništetne ugovorne odredbe. Zbog tih razloga je neosnovano tuženikovo prigovaranje zastari te pozivanje da tužitelj nema pravni interes samo deklaratornim zahtjevom, bez istovremenog isticanja zahtjeva za isplatu, tražiti zaštitu svojih prava. Štoviše, u slučaju pravomoćnosti ove Presude, s obzirom da je iznos naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva temeljem predmetne odredbe među strankama nesporan, tuženik će dobrovoljnom isplatom tog iznosa moći izbjeći nastavno vođenje novog postupka za isplatu, a s tim u vezi izbjeći će i daljnje troškove takvog postupka. S tim u vezi tuženiku se skreće pozornost da u slučaju pravomoćnosti ove Presude ne bi bio u zastari niti mogući nastavni zahtjev tužitelja kojim bi tražio od tuženika da mu vrati sve ono što je naplatio temeljem ništetne odredbe. To stoga što je građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO- a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju početak tijeka zastare za mogući zahtjev za isplatu nastupit će tek s eventualnom pravomoćnosti ove Presude.

16. Zaključno treba naglasiti da ništetnost djela odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora, koja se odnosi na naplatu naknade za bankarske usluge, zbog razloga iz citiranog čl. 324. ZOO-a te odredbe čl. 87. st. 2. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije za sobom povukao ništetnost cijelog Ugovora pa je isti u preostalom djelu i dalje na snazi. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci Presude pod točkom I..

17. Sud smatra neosnovanim tuženikovo prigovaranje vrijednosti predmeta spora, koju je tužitelj naznačio u tužbi u iznosu od 1.340,50 eura. To stoga što je tuženik navedeni prigovor istaknuo paušalno i sporadično, bez navođenja konkretnih razloga zbog kojih smatra da je naznačena vrijednost pogrešna. Sud upravo naznačenu vrijednost smatra primjerenom složenosti predmeta, kako u činjeničnom tako i u pravnom smislu. Naime, predmetni deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnom predmetne ugovorne odredbe sastojao se od potrebe utvrđenja većeg broja spornih činjenica te preispitivanja osnovanosti više istaknutih prigovora koji su pobliže nabrojani u točki 7. obrazloženja ove Presude. Okolnost što tuženik za dio činjenica koje je osporavao i prigovora koje je istaknuo nije predložio adekvatne dokaze nije umanjilo potrebu da sud iste tijekom postupka raspravi. Osim toga i sam je tuženik prema dostavljenom troškovniku, str. 159 spisa tražio naknadu troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku, ako da je vrijednost prema spora 1.340,50 eura.

18. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st 1. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/23, dalje Tarifa prema vrijednosti predmeta spora koja je u tužbi naznačena u iznosu od 1.328,00 EUR eura.

Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to kako slijedi:

- iznos od 200,00 eura za sastav tužbe (Tbr. 7. točka 1. Tarife),

- iznos od 200,00 eura za sastav obrazloženog podneska od 28. travnja 2026. (Tbr. 8. točka 1. Tarife), jer se tužitelj tim podneskom očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu,

- iznos od 200,00 eura za zastupanje na pripremnom ročištu/glavnoj raspravi održanoj 14. svibnja 2026.( Tbr. 9. točka 1. Tarife),

Prema tome tužitelju su ukupno za radnje punomoćnika temeljem Tarife priznati troškovi u iznosu od 600,00 eura na koje je pridodan PDV po stopi od 25%, a što ukupno iznosi 750,00 eura. Pored troškova punomoćnika tužitelju su priznati i stvarni troškovi sudskih pristojbi za tužbu u iznosu od 53,09 eura i na presudu u iznosu od 53,09 eura, jer se u konkretnom slučaju ne radi o sporu koji je pokrenut na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa pa samim tim tužitelj nije oslobođen plaćanja sudskih pristojbi. Prema tome tužitelju su priznati troškovi u ukupnom iznosu od 856,18 eura. Svi naprijed navedeni troškovi bili su prema ocjeni ovog Suda tužitelju potrebni za konačni uspjeh u ovom sporu pa su mu isti i dosuđeni.

19. O trošku pristupa tužiteljevog punomoćnika na ročište za objavu presude nije odlučeno, jer je taj trošak neizvjestan, a ukoliko tužiteljev punomoćnik pristupi na ročište sud će posebnim rješenjem odlučiti i o tom trošku.

20. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

Valpovo, 25. svibnja 2026.

Sudac

Goran Jokić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, koja se podnosi putem ovog suda, u roku 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena bez obzira što na isto nije pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako nije bila uredno obaviještena.

Dostaviti:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku