Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj  Pr-867/2023-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari tužitelja ČP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Sonji Bonifačić, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika Orca Crew Services Adria d.o.o., Rijeka, Pod Kaštelom 5, OIB: 51477937534, zastupanog po Ines Mandekić, odvjetnici u Rijeci, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, nakon održane glavne i javne rasprave 31. ožujka 2026, u prisutnosti tužitelja, tužiteljeve punomoćnice, zastupnice tuženika po zakonu ČPI, te tuženikove punomoćnice, 25. svibnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I Tužba se u ovoj pravnoj stvari odbacuje.

II Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 497,71 eura, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu (iznad 497,71 eura, a do zatraženih 1.550,00 eura) tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

III Tužiteljev zahtjev za naknadu troška postupka u iznosu od 900,00 eura odbija se u cijelosti, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 21. lipnja 2023., u bitnom, navodi da je 25. svibnja 2023. saznao da nije više zaposlen kod tuženika, da 27. svibnja 2023. godine zaprimio od tuženika Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 12. svibnja 2023., a kojom odlukom da mu je otkazan Ugovor o radu osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa. Tvrdi da je protiv navedene odluke u zakonskom roku uložio Zahtjev za zaštitu prava, ali tuženik da nije u zakonskom roku udovoljio istom. Citira čl. 135. Zakona o radu. Ističe da opravdani razlog za otkaz Ugovora o radu ne postoji, da nije počinio nikakvu povredu iz radnog odnosa, a osobito da nije počinio tešku povredu te obveze zbog koje ne bi bilo moguć nastavak radnog odnosa, da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 116., a niti iz čl. 115. st. 1. tč. 3. Zakona o radu. Nadalje, da su navodi iz obrazloženja otkaza proizvoljni, netočni i zlonamjerni, bez ijednog materijalnog pravnog dokaza, da se u obrazloženju pobijane odluke navodi da je učinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa obzirom da 5.5.2023. nije došao na posao, već da je otišao na put u Litvu, dok je tuženiku javio da mora ići tog dana kod dermatologa. Kao drugi razlog da se navodi opet njegov nedolazak na posao i to 8.5.2023., obzirom da je prisustvovao sastanku u Litvi s odgovornim osobama tuženika odnosno HP i ĐP. Tužitelj ukazuje da je točno da je htio ići 5.5.2023. na pregled kod dermatologa. Ali da ga je odgovorna osoba tuženika ĐP zamolila da odgodi pregled kod dermatologa te da ode s njom u Litvu na poslovni sastanak s predstavnikom glavnog poslovnog partnera poslodavca ORCA CREW SERVICES B.V. Vermeulen Rob. Dakle da je na zamolbu odgovorne osobe ĐP došao na posao, ali da je umjesto u RH na posao išao u Litvu, da se isto ponovilo i 8.5.2023. obzirom da su odgovorne osobe tuženika (HP i ĐP) i on prisustvovali na sastanku. Smatra da se sudjelovanje na sastanku te priprema za takav poslovni sastanak ne mogu kvalificirati kao nedolazak na posao odnosno kao osobita teška povreda obveze iz radnog odnosa. Nadalje, u tužbi tužitelj ističe da je 9.5.2023. dostavio potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad, a već 10.5.2023. otišao na pregled kod dermatologa, da otkaz ugovora o radu radi privremene nenazočnosti na radu zbog bolesti nije opravdan razlog za otkaz ugovora o radu i predstavlja neopravdani razlog za otkaz, a sve sukladno čl. 117. st. 1. ZR-a. Predlaže donošenje presude kojom se; I. Utvrđuje da Odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju od 12. svibnja 2023. godine, nije dopuštena. II. Utvrđuje da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao. III. Nalaže tuženiku da vrati tužitelja na rad na način da mu povjeri obavljanje poslova koje je obavljao do dana donošenja odluke o otkazu. Završno, tužbom potražuje i parnični trošak.

2. U odgovoru na tužbu od 13. studenog 2023. tuženik, u bitnom, osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, da tužitelj protiv odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu nije podnio zahtjev za zaštitu prava, pa da se tužba ima odbaciti, a podredno tužbeni zahtjev odbiti, da je zahtjev za zaštitu prava podnesen isključivo protiv odjave radnika - tužitelja u ovom postupku. Poziva se i citira članak 133. Zakona o radu, da je tužitelj 25. svibnja 2023. podnio zahtjev za zaštitu prava protiv odjave radnika i to na okolnost da osporena odjava radnika sa HZZO-a i HZMO-a nije na zakonu utemeljena. Nadalje, ukazuje da je tužitelju radni odnos prestao donošenjem Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 12.5.2023., da je isti odjavljen sa zdravstvenog i mirovinskog osiguranja s danom 12. 05.2023. zbog osobito teške povrede iz radnog odnosa. Ponavlja sadržaj naveden obrazloženju Odluke. Tvrdi da nije točno, a kako je navedeno u tužbi, da je tužitelj bio na poslovnom sastanku 8.5.2023, te da se čak niti „poslovni sastanak“ od 5.5.2023. ne može kvalificirati kao „poslovni“ s obzirom da isto nije odobreno od strane poslodavca - člana uprave, da je radnik otišao mimo njegova znanja u dogovoru s bivšom članicom uprave ĐP koja da se u tom trenutku još uvijek nalazila na bolovanju od 1.3.2023. i s ciljem koji da je jasno vidljiv iz zapisnika o sastanku 8.5.2023., da tužitelj nije niti u jednom trenutku dao na uvid ili poslao poslodavcu medicinsku dokumentaciju iz koje da je vidljivo da mora dermatologu ili iz koje je vidljiva konstatacija iz tužbe da mu je od strane doktora priopćeno da se ne kreće među ljudima, doznake otvorenog bolovanja od strane doktora opće prakse, da jedino što je poslodavac dobio - poruka 4.5.2023. od strane tužitelja da isti mora hitno dermatologu te potvrda o privremenoj nesposobnosti za rad, ali tek od 9.5.2023. Nadalje, ukoliko ga je eventualno bivša članica uprave ĐP i pozvala u Litvu, utoliko da je tužitelj mogao i njoj reći da je bolestan (kao i članici uprave HP **.**.2023. u 19,40 sati) i da ne može ići s njom do Litve jer da je dobio savjet od doktora da se ne kreće među ljudima i da mora hitno dermatologu, da tužitelj nije „morao“ na put u Litvu, a pogotovo nije smio ako mu je zdravstveno stanje bilo narušeno kako tvrdi jer da je u tom slučaju mogao zdravstveno ugroziti druge ljude, da je iz Odluke o izvanrednom otkazu od 12.5.2023. jasno kako tužitelju nije ugovor otkazan jer se nalazi na bolovanju. Citira čl. 116. Zakona o radu. S obzirom na neopravdani izostanak radnika dva dana s posla, obmane poslodavca kako isti mora dermatologu, odlazak kod glavnog poslovnog partnera radi narušavanja odnosa s poslodavcem i to bez odobrenja i znanja poslodavca da je jasno kako se radi o osobito teškim povredama iz radnog odnosa te da je izvanredni otkaz ugovora o radu opravdan, te da je kao poslodavac izgubio povjerenje u tužitelja te da je tužitelj svojim postupanjem trajno i teško narušio povjerenje, te počinio osobito teške povrede radnog odnosa te je sukladno navedenom izvanredni otkaz opravdan. U preostalom dijelu tužbe iznosi činjenične elemente na kojima se ne temelji obrazloženje Odluke o otkazu, pa prema tome taj dio historijata odgovora na tužbu je irelevantan u ovom predmetu. U konačnici predlaže odbacivanje tužbe, a podredno odbijane tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti.

Potražuje od tužitelja troškove ovoga postupka.

3. Podneskom od 28. listopada 2025. tužitelj je postavio umjesto tužbenog zahtjeva za vraćanje na rad, zahtjeve za sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete (članak 125. Zakona o radu - «Narodne novine» broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23; nadalje u tekstu: ZR).

4. U svrhu razjašnjenja činjeničnog stanja i s ciljem donošenja predmetne odluke prvostupanjski sud je izvršio uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priležeću spisu (sve isprave su pročitane), te su na ročištu 31. ožujka 2026. saslušani tužitelj ČP (str. 170 - 171 spisa) i zastupnica tuženika po zakonu ČPI (str. 171 - 173 spisa).

5. Tužiteljeva tužba nije dopuštena.

6. Temeljem utvrđenog stanja stvari iz sadržaja provedenih dokaza, vremenskim slijedom, proizlazi da je tužitelj bio tuženikov radnik po osnovi ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog 1. listopada 2021., u odnosu na koji Ugovor je tuženik donio 12. svibnja 2023. Odluku o izvanrednom otkazu (str. 8 do 10 spisa), te je istog dana odjavio tužitelja iz obveznog zdravstvenog i mirovinskog osiguranja (tuženikova tvrdnja koju tužitelj nije izričito osporio). Tužitelj je u stranačkom iskazu naveo da je za odjavu saznao putem sustava e-Građani, te da je 25. svibnja 2023. podnio tuženiku zahtjev za zaštitom prava protiv nezakonite odjave (str. 5 spisa), koji dokument je tuženik zaprimio 31. svibnja 2023. (povratnica na str. 6 spisa). Međutim, iz samog sadrža ja tog zahtjeva jasno proizlazi da tužitelj osporava odjavu iz sustava osiguranja, navodi da osporena odjava nije na zakonu utemeljena, traži promjenu osporene odjave, te predlaže da ga se vrati na rad. U trenutku podnošenja navedenog zahtjeva tužitelju nije bila dostavljena Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu, niti je raspolagao njezinim sadržajem i obrazloženjem. U iskazu je tužitelj naveo da je Odluku zaprimio oko dva tjedna nakon što je vidio u sustavu da je odjavljen, dok je u historijatu tužbe istaknuo da je od tuženika tu odluku zaprimio 27. svibnja 2023. Iako se navedeni sadržaji vremenski ne podudaraju, prvostupanjski sud zaključuje da onog dana kada je podnio zahtjev za zaštitu prava (25. svibnja 2023.) tužitelj još nije primio Odluku o otkazu, niti je znao za sadržaj tog tuženikovog akta kojeg je neprijeporno zaprimio tek nakon 25. svibnja 2023..

7. Nadalje, poslije primitka Odluke o otkazu, prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužitelj nije podnio novi zahtjev za zaštitu prava, niti je raniji zahtjev dopunio na način da je izričito osporio zakonitost Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu.

8. Odredbom članka 133. stavka 1. ZR-a regulirano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Stavkom 3. istoga članka decidirano je propisano da zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa.

9. Po ocjeni ovog suda, svrha prethodnog zahtjeva za zaštitu prava jest omogućiti poslodavcu da se upozna s konkretnim argumentima kojima radnik kontrira njegovoj radnji za koju radnik smatra da su mu njome povrijeđena prava iz radnog odnosa i koju upravo zato osporava, te da poslodavac eventualno otkloni posljedice svoje radnje (npr. poništi donesenu Odluku) i time da se izbjegne pokretanje te vođenje sudskog postupka. Temeljna pretpostavka da bi taj cilj uopće mogao biti ostvaren je da radnikov zahtjev mora biti usmjeren upravo protiv odluke koja se kasnije osporava tužbom. U konkretnom slučaju tužiteljev zahtjev od 25. svibnja 2023. (u vrijeme kada još nije primio akt poslodavca kojim mu prestaje radni odnos, niti zna sadržaj te odluke i razloge otkaza) nije bio usmjeren protiv Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, već protiv posljedice koju je tužitelj vidio u e-sustavu osiguranja, odnosno protiv same odjave iz osiguranja. Okolnost što je tužitelj u tom zahtjevu usputno naveo da mu je citirano: « … jednostrano otkazan radni odnos…», ne daje tom podnesku značaj zahtjeva za zaštitu prava, osobito uzimajući u obzir da Odluka o otkazu tada još nije bila dostavljena tužitelju. Sud pritom nije vezan tvrdnjama tužitelja u historijatu tužbe da je upravo tim zahtjevom od 25. svibnja 2023. osporavao Odluku o otkazu, već se u parnici ocjenjuje stvarni sadržaj i smisao podneska. Nesporno je da je tužitelj nakon primitka Odluke o otkazu imao mogućnost u zakonskom roku podnijeti zahtjev za zaštitu prava, no to nije učinio. Propisani rokovi iz članka 133. ZR-a imaju prekluzivne učinke, te njihovim protekom prestaje samo subjektivno pravo na sudsku zaštitu. Stoga propuštanje podnošenja odgovarajućeg zahtjeva za zaštitu prava protiv odluke koja se jedina navodi u predmetnom tužbenom zahtjevu predstavlja nedostatak procesne pretpostavke za daljnje vođenje spora radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza. Budući tužitelj nije dokazao da je upravo protiv Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu podnio zahtjev za zaštitu prava u smislu članka 133. stavka 1. ZR-a, sud utvrđuje da nisu ispunjenje zakonske pretpostavke (članak 133. stavak 3. ZR-a) za meritorno odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, pa je predmetna tužiteljeva tužbu odbačena (točka I dispozitiva).

10. Odluka o trošku (točka II izreke rješenja) temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1., u vezi s člankom 155. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP). Tuženik je ostvario potpuni uspjeh u ovom radnom statusnom sporu. Tbr. 52. st. 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine» broj 138/23 i 107/25, nadalje u tekstu: Tarifa/2023), koja Tarifa je stupila na snagu 25. studenog 2023., propisuje da se za postupke iz Tbr.7. toč. 2. (postupci iz radnih odnosa – poništenje otkaza) primjenjuje Tarifa koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja postupka, bez obzira kada je postupak okončan. To konkretno znači da u ovoj parnici u primjenu dolazi citirana odredba Tarife/2023 obzirom se radi o sporu iz Tbr.7. toč. 2. Nadalje, u vrijeme pokretanja ovog postupka (21. lipnja 2023.) na snazi je bila Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22 i 126/22, nadalje u tekstu: Tarifa/2012) koja u Tbr.7. t. 2. regulira (u odnosu na predmetnu vrstu sporova) da odvjetniku pripada jednokratna nagrada za svaki prvostupanjski postupak, bez obzira na broj radnji koje je poduzeo, u visini od 200 bodova. Prema Tbr. 50 Tarife/2012 vrijednost boda iznosi 15,00 kuna. Prema tome, tuženiku zastupanom po odvjetnici, pripada iznos od 3.000,00 kuna, uvećano za PDV od 25% na tu stavku (Tbr. 42) u iznosu od 750,00 kuna, dakle ukupno 3.750,00 kuna, a što primjenom Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj («Narodne Novine» broj 57/22), te fiksnog tečaja konverzije (7,53450 kuna za 1 euro) prema članku 2. stavci 2. i 4. Odluke Vlade Republike Hrvatske o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj («Narodne Novine» broj 85/22), iznosi ukupno 497,71 eura. U preostalom dijelu (do zatraženih 1.550,00 eura) tuženikov zahtjev za troškom nije osnovan.

11. Paricijski rok u ovom postupku iznosi 15 dana (čl. 328. st.2., u vezi s čl. 433. ZPP-a).

12. Budući je tužitelj spor izgubio u odnosu na njega nema osnove za primjenom odredaba članka 154. i članka 155. ZPP-a, pa je zato odlučeno sadržajem točke III izreke.

U Rijeci 25. svibnja 2026.

Sudac:

Robert Mihelj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od prvog idućeg dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud (čl. 348. ZPP- a).

Dostaviti:

- pun. tužitelja – e.komunikacijom

- pun. tuženika - e.komunikacijom