Posl. br. P-437/2019-46

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Saši Javoranu kao sucu pojedincu u građanskoj pravnoj stvari tužiteljice AU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po pun. Tei Tončić, odvjetnici iz Pule, protiv tužene Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po OD Šavorić i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 13. ožujka 2026. godine održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja, na temelju čl. 335 Zakona o parničnom postupku, 25. svibnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl.6.2. i 6.3. Ugovora o kreditu broj 326-84/2006 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 15.09.2006.god. a koje glase: « … ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe -Adria- Bank d.d. ili drugog akta Banke.

Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu sa promijenjenom kamatnom stopom“ »,

pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Utvrđuju se ništetnom odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 326-84/2006 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 15.09.2006.god. kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl.2. koja glasi: « … važećem na dan korištenja kredita. »,

u odredbi čl.3.II.2. koja glasi:

« (Kamata se obračunava) u CHF a (naplaćuje u kunama) po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. » u odredbi čl.4. st.3. koja glasi:

« ...obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. »

pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da tužiteljici ZU, OIB [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćene kamate isplati samo propisane zakonske zatezne kamate koje teku na pojedinačne iznose kako slijedi:

- na iznos od 62,02 eura od 01.05.2007. godine

- na iznos od 64,99 eura od 01.05.2007. godine

- na iznos od 64,97 eura od 03.07.2007. godine

- na iznos od 64,95 eura od 07.08.2007. godine

- na iznos od 64,92 eura od 07.08.2007. godine

- na iznos od 64,90 eura od 07.09.2007. godine

- na iznos od 100,70 eura od 02.10.2007. godine

- na iznos od 100,67 eura od 03.11.2007. godine

- na iznos od 100,64 eura od 04.12.2007. godine

- na iznos od 100,61 eura od 03.01.2008. godine

- na iznos od 100,57 eura od 02.02.2008. godine

- na iznos od 100,54 eura od 01.03.2008. godine

- na iznos od 188,50 eura od 01.04.2008. godine

- na iznos od 188,45 eura od 01.05.2008. godine

- na iznos od 188,42 eura od 03.06.2008. godine

- na iznos od 188,37 eura od 01.07.2008. godine

- na iznos od 188,33 eura od 01.08.2008. godine

- na iznos od 188,29 eura od 02.09.2008. godine

- na iznos od 188,24 eura od 02.10.2008. godine

- na iznos od 188,19 eura od 01.11.2008. godine

- na iznos od 188,14 eura od 03.12.2008. godine

- na iznos od 206,58 eura od 01.01.2009. godine

- na iznos od 206,53 eura od 03.02.2009. godine

- na iznos od 206,48 eura od 03.03.2009. godine

- na iznos od 206,43 eura od 01.04.2009. godine

- na iznos od 206,37 eura od 01.05.2009. godine

- na iznos od 206,31 eura od 02.06.2009. godine

- na iznos od 206,26 eura od 01.07.2009. godine

- na iznos od 206,21 eura od 01.08.2009. godine

- na iznos od 206,15 eura od 01.09.2009. godine

- na iznos od 206,09 eura od 01.10.2009. godine

- na iznos od 206,03 eura od 03.11.2009. godine

- na iznos od 205,96 eura od 01.12.2009. godine

- na iznos od 205,90 eura od 01.01.2010. godine

- na iznos od 205,83 eura od 02.02.2010. godine

- na iznos od 205,77 eura od 02.03.2010. godine

- na iznos od 205,70 eura od 01.04.2010. godine

- na iznos od 205,62 eura od 01.05.2010. godine

- na iznos od 205,55 eura od 02.06.2010. godine

- na iznos od 205,48 eura od 01.07.2010. godine

- na iznos od 205,41 eura od 03.08.2010. godine

- na iznos od 205,33 eura od 01.09.2010. godine

- na iznos od 205,25 eura od 01.10.2010. godine

- na iznos od 205,17 eura od 03.11.2010. godine

- na iznos od 205,09 eura od 01.12.2010. godine

- na iznos od 183,64 eura od 01.01.2011. godine

- na iznos od 183,56 eura od 09.02.2011. godine

- na iznos od 183,48 eura od 08.03.2011. godine

- na iznos od 183,39 eura od 13.04.2011. godine

- na iznos od 183,30 eura od 22.06.2011. godine

- na iznos od 183,21 eura od 22.06.2011. godine

- na iznos od 183,13 eura od 04.08.2011. godine

- na iznos od 183,03 eura od 04.08.2011. godine

- na iznos od 182,94 eura od 28.09.2011. godine

- na iznos od 182,84 eura od 28.10.2011. godine

- na iznos od 140,61 eura od 22.11.2011. godine

- na iznos od 140,52 eura od 07.12.2011. godine

- na iznos od 140,43 eura od 27.01.2012. godine

- na iznos od 140,34 eura od 29.02.2012. godine

- na iznos od 140,24 eura od 21.03.2012. godine

- na iznos od 140,15 eura od 20.04.2012. godine

- na iznos od 140,05 eura od 27.07.2012. godine

- na iznos od 139,96 eura od 31.07.2012. godine

- na iznos od 139,86 eura od 31.07.2012. godine

- na iznos od 139,76 eura od 18.08.2012. godine

- na iznos od 139,65 eura od 01.09.2012. godine

- na iznos od 139,55 eura od 02.10.2012. godine

- na iznos od 139,45 eura od 01.11.2012. godine

- na iznos od 139,34 eura od 01.12.2012. godine

- na iznos od 139,23 eura od 01.01.2013. godine

- na iznos od 139,12 eura od 01.02.2013. godine

- na iznos od 139,02 eura od 01.03.2013. godine

- na iznos od 138,90 eura od 03.04.2013. godine

- na iznos od 138,79 eura od 01.05.2013. godine

- na iznos od 138,68 eura od 01.06.2013. godine

- na iznos od 138,57 eura od 02.07.2013. godine

- na iznos od 138,45 eura od 01.08.2013. godine

- na iznos od 138,33 eura od 01.09.2013. godine

- na iznos od 138,21 eura od 01.10.2013. godine

- na iznos od 138,09 eura od 01.11.2013. godine

- na iznos od 137,97 eura od 01.12.2013. godine

- na iznos od 137,84 eura od 01.01.2014. godine

- na iznos od 9,47 eura od 01.02.2014. godine

- na iznos od 9,44 eura od 01.03.2014. godine

- na iznos od 9,42 eura od 01.04.2014. godine

- na iznos od 9,39 eura od 01.05.2014. godine

- na iznos od 9,37 eura od 01.06.2014. godine

- na iznos od 9,34 eura od 01.07.2014. godine

- na iznos od 9,32 eura od 01.08.2014. godine

- na iznos od 9,30 eura od 05.09.2014. godine

- na iznos od 9,27 eura od 28.10.2014. godine

- na iznos od 9,25 eura od 20.11.2014. godine

- na iznos od 9,22 eura od 23.12.2014. godine

- na iznos od 9,20 eura od 10.01.2015. godine

- na iznos od 9,18 eura od 21.02.2015. godine

- na iznos od 9,15 eura od 19.03.2015. godine

- na iznos od 9,13 eura od 23.04.2015. godine

- na iznos od 9,10 eura od 30.05.2015. godine

- na iznos od 9,08 eura od 16.06.2015. godine

- na iznos od 9,05 eura od 07.07.2015. godine

- na iznos od 9,03 eura od 20.08.2015. godine

- na iznos od 9,31 eura od 30.09.2015. godine

i to na svaki prethodno navedeni iznos do 30.9.2015.godine po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01.08.2015.godine pa do 30.9.2015.god. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da tužiteljici ZU, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati samo propisane zakone zatezne kamate na pojedinačne iznose kako slijedi:

- na iznos od 21,91 eura od 01.11.2008. godine

- na iznos od 31,76 eura od 01.01.2009. godine

- na iznos od 38,53 eura od 03.02.2009. godine

- na iznos od 41,59 eura od 03.03.2009. godine

- na iznos od 33,16 eura od 01.04.2009. godine

- na iznos od 34,77 eura od 01.05.2009. godine

- na iznos od 21,89 eura od 02.06.2009. godine

- na iznos od 12,40 eura od 01.07.2009. godine

- na iznos od 14,92 eura od 01.08.2009. godine

- na iznos od 19,92 eura od 01.09.2009. godine

- na iznos od 19,49 eura od 01.10.2009. godine

- na iznos od 14,43 eura od 03.11.2009. godine

- na iznos od 23,92 eura od 01.12.2009. godine

- na iznos od 31,53 eura od 01.01.2010. godine

- na iznos od 42,35 eura od 02.02.2010. godine

- na iznos od 39,86 eura od 02.03.2010. godine

- na iznos od 54,55 eura od 01.04.2010. godine

- na iznos od 51,76 eura od 01.05.2010. godine

- na iznos od 59,43 eura od 02.06.2010. godine

- na iznos od 104,19 eura od 01.07.2010. godine

- na iznos od 94,51 eura od 03.08.2010. godine

- na iznos od 124,07 eura od 01.09.2010. godine

- na iznos od 113,86 eura od 01.10.2010. godine

- na iznos od 97,43 eura od 03.11.2010. godine

- na iznos od 132,09 eura od 01.12.2010. godine

- na iznos od 171,97 eura od 01.01.2011. godine

- na iznos od 141,57 eura od 09.02.2011. godine

- na iznos od 140,19 eura od 08.03.2011. godine

- na iznos od 125,78 eura od 13.04.2011. godine

- na iznos od 201,85 eura od 22.06.2011. godine

- na iznos od 201,85 eura od 22.06.2011. godine

- na iznos od 281,39 eura od 04.08.2011. godine

- na iznos od 281,39 eura od 04.08.2011. godine

- na iznos od 197,71 eura od 28.09.2011. godine

- na iznos od 200,34 eura od 28.10.2011. godine

- na iznos od 180,25 eura od 22.11.2011. godine

- na iznos od 182,15 eura od 07.12.2011. godine

- na iznos od 206,67 eura od 27.01.2012. godine

- na iznos od 211,12 eura od 29.02.2012. godine

- na iznos od 203,99 eura od 21.03.2012. godine

- na iznos od 202,61 eura od 20.04.2012. godine

- na iznos od 203,97 eura od 27.07.2012. godine

- na iznos od 206,77 eura od 31.07.2012. godine

- na iznos od 206,77 eura od 31.07.2012. godine

- na iznos od 200,21 eura od 18.08.2012. godine

- na iznos od 204,31 eura od 01.09.2012. godine

- na iznos od 195,10 eura od 02.10.2012. godine

- na iznos od 205,05 eura od 01.11.2012. godine

- na iznos od 209,83 eura od 01.12.2012. godine

- na iznos od 206,35 eura od 01.01.2013. godine

- na iznos od 187,57 eura od 01.02.2013. godine

- na iznos od 203,53 eura od 01.03.2013. godine

- na iznos od 204,92 eura od 03.04.2013. godine

- na iznos od 198,67 eura od 01.05.2013. godine

- na iznos od 179,22 eura od 01.06.2013. godine

- na iznos od 178,72 eura od 02.07.2013. godine

- na iznos od 183,50 eura od 01.08.2013. godine

- na iznos od 191,16 eura od 01.09.2013. godine

- na iznos od 201,77 eura od 01.10.2013. godine

- na iznos od 196,29 eura od 01.11.2013. godine

- na iznos od 200,17 eura od 01.12.2013. godine

- na iznos od 204,56 eura od 01.01.2014. godine

- na iznos od 167,71 eura od 01.02.2014. godine

- na iznos od 172,38 eura od 01.03.2014. godine

- na iznos od 170,85 eura od 01.04.2014. godine

- na iznos od 165,68 eura od 01.05.2014. godine

- na iznos od 164,02 eura od 01.06.2014. godine

- na iznos od 164,77 eura od 01.07.2014. godine

- na iznos od 170,64 eura od 01.08.2014. godine

- na iznos od 171,67 eura od 05.09.2014. godine

- na iznos od 177,93 eura od 28.10.2014. godine

- na iznos od 180,54 eura od 20.11.2014. godine

- na iznos od 178,85 eura od 23.12.2014. godine

- na iznos od 180,79 eura od 10.01.2015. godine

- na iznos od 180,50 eura od 21.02.2015. godine

- na iznos od 180,50 eura od 19.03.2015. godine

- na iznos od 180,50 eura od 23.04.2015. godine

- na iznos od 180,50 eura od 30.05.2015. godine

- na iznos od 180,50 eura od 16.06.2015. godine

- na iznos od 180,50 eura od 07.07.2015. godine

- na iznos od 180,50 eura od 20.08.2015. godine

- na iznos od 92,28 eura od 30.09.2015. godine

i to na svaki prethodno navedeni iznos do 30.9.2015.godine, i to do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01.08.2015.godine pa do 30.9.2015.god. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana.

IV Odbija se tužiteljica AU prema tuženoj Addiko bank d.d., Zagreb, glede isplate iznosa glavnice od 13.408,56 eura (na ime naplaćenih kamata po kreditu) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 1.10.2015.godine pa do isplate, glede isplate iznosa glavnice od 11.995,20 eura (na ime preplate nastale kao posljedica promjene početnog tečaja CHF) sa zakonskim zateznim kamatama od 1.10.2015.godine pa do isplate, te glede isplate iznosa glavnice od 5.929,42 eura (na ime više kunske protuvrijednosti kredita i nedovoljno umanjene glavnice) sa zakonskim zateznim kamatama od 1.10.2015.godine pa do isplate, kao neosnovan.

V Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

r i j e š i o  j e

Smatra se da je tužba tužiteljice prema tuženoj u dijelu u kojem je tužiteljica tražila u podnesku od 22.9.2020.godine list 232 poleđine spisa kroz primarni tužbeni zahtjev utvrđenje da je Anex uz ugovor o kreditu od 17.2.2016.godine nepostojeći, odnosno da nije nastao i da je bez pravnog učinka, te podredno kroz eventualno kumulirani tužbeni zahtjev da je ništetan aneks uz ugovor o kreditu broj 326-84/2006 od 17.2.2016.godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je u svojstvu korisnika, zaključio s tuženikom dana 15.9.2006. godine ugovor o kreditu broj 326-84/2006 kojim ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 175.200,00 CHF, da ugovor sadrži promjenjivu ugovorenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi a koja kamatna stopa je bila promjenjiv sukladno odluci banke tuženika, da u vrijeme zaključenja tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi , te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Tužitelj je naveo da se od početka otplate pa nadalje kamatna stopa u nekoliko navrata povećavala što je imao za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koje je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu a odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača. Nadalje navodi da je navedenom presudom utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Nadalje navodi da je zakonom o izmjena i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju sklopljen aneks ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita što je korisnika značilo da se od zaključenja aneksa otplata njegovog kredita veže za valutnu klauzulu u euru te se zapravo isti obračunava kao da je vezan za valutnu klauzulu u eur od samog dana zaključenja osnovnog ugovora o kreditu pa do njegove isplate. Tužitelj je dana 17.2.2016. godine zaključio s tuženikom aneks ugovora o kreditu. Nadalje je navela da presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.god. te posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača a kojom se utvrđuje: ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita veže za valutu švicarskog franka, obvezujuća je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sve opisane odredbe ugovora o valutnoj klauzuli protivni su kogentnim odredbama čl.81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa te tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d.-4,650, obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka tužitelj smatra da je predmetni kredit znatno preplatio za određeni novčani iznos . Nadalje, na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Tužitelj uz glavnicu ima pravo i na zakonske kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate, te stoga predlaže da sud donese odluku u kojoj će prihvatiti tužbu i tužbeni zahtjev te je isti glede kondemnacije specificirao listovi 456 do 461 spisa. Slijedom prethodno navedenog tužitelj je predložio da sud donese odluku u kojoj će prihvatiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da tuženik izričito osporava osnovu, ali i visinu tužbenog zahtjeva navodeći da naslovni sud nije vezan presudama ne koje se poziva tužiteljica jer da ona nije podnijela tužbu takve vrste. Tuženik je nadalje u bitnom naveo da je zaključena konverzija predmetnog ugovora o kreditu pa da tužiteljica više nema pravni interes za vođenjem ovog postupka uz navode tuženika da je izračun konverzije izvršen sukladno zakonskim odredbama. Stoga je tuženik naveo da tužiteljica više nije ovlaštena potraživati nikakve iznose budući je djelovanje konverzije ex tunc. Tuženik je nadalje naveo d valutna klauzula nije ništetna već je ista lako uočljiva, ugovor je pisan na jasan i razumljiv način. Tuženik se nadlaje pozvao na odluke koji navodi na listu 7 odgovora na tužbu te je u odgovoru na tužbu predložio i saslušanje imenovanih svjedoka. Tuženik je nadalje naveo da je švicarski franak dugo godina bila stabilna valuta te da nije razumno očekivati da tuženik isključivo snosi valutni rizik. Tuženik je nadalje vezano za promjenjivu kamatnu stopu u bitnom naveo d ni ona nije ništetna. Tuženik je također naveo da tužiteljica nastoji paušalnim navodima utvrditi da je promjenjiva kamatna stopa ništetna budući je ista bila predmetom pregovora te je tužiteljica bila upoznata s načinom određivanja kamatne stope a ista je bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Tuženik je nadalje naveo da Aneks kojim je izvršena konverzija nije ništetan te da tužiteljica se poziva na institut stjecanja bez osnove uz navod da opisano tužiteljici ne pripada pozivom na čl. 1112 st 1 ZOO - a osim ako je zadržala pravo na povrat. Konačno tuženik je osporio i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare. Slijedom svega prethodno navedenog tuženik je predložio odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.

3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na listovima: 6-16 spisa, 41-149 spisa, 153-160 spisa, 175-188 spisa, 192-198 spisa, 218- 226 spisa, 265-264 spisa, 275-302 spisa-nalaz vještaka, 303-366 spisa, 367-448 spisa, 456-462 spisa-specificiranog tužbenog zahtjeva od 25.9.2025. godine, 474-476 spisa-iskaza vještakinje sa zapisnika od 12.2.2026. godine.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice glede deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva osnovan je u cijelosti dok je glede kondemnatornog dijela osnovan samo u manjem dijelu.

5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da na listovima 6 do 9 spisa prileži Ugovor o kreditu broj 326-84/2006, dalje u tekstu predmetni ugovor o kreditu, kojim ugovorom je pravna prednica tuženika (Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. što također glede sljedništva između stranaka nije sporno) dalje u tekstu (sada) tužena kao davatelj kredita odobrila tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 175.200,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita.

6. Nije sporna činjenica da na listovima 154 do 156 spisa prileži otplatni plan za predmetni kredit, a da na listovima 327 do 340 prileži pregled prometa za klijenta po predmetnom kreditu za ovdje tužiteljicu, dok na listovima 377 do 380 spisa prileži specifikacija uplata od strane tužiteljice.

7. Nije sporna činjenica da na listovima 11 do 13 spisa prileži Aneks ugovora o kreditu broj 326-84/2006 od 17.2.2016. godine zaključen između tužiteljice i pravnog prednika sada tuženika.

8. Nije sporna činjenica da je temeljem članka 3. predmetnog temeljnog ugovora o kreditu ugovorna redovna kamata iznosila 3,88% dekurzivno godišnje. Nije nadalje sporna činjenica da je člankom 4. točka IV. ugovoreno trajanje kredita 30 godina, da je iznos mjesečnog anuiteta trebao iznositi 824,36 CHF u protuvrijednosti u kunama na dan plaćanja. Nije sporna činjenica da je prema članku 6. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno između ostalog i da je prednika tuženika bila ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo-Alpe-Adria- Banke d.d. Nije sporna činjenica da je prema članku 2. predmetnog ugovora o kreditu kredit odobren za kupovinu stana.

9. Nije nadalje sporna činjenica da je spomenuti predmetni ugovor o kreditu pisan i sastavljen od strane tužene, budući je sastavljen na standardnom obrascu kojeg daje banka što je vidljivo i iz sadržaja cjelokupnog obrasca predmetnog ugovora a isto proizlazi i iz iskaza tužiteljice saslušane kao parnične stranke na ročištu od 16.04.2026. godine.

10. Nije nadalje sporna činjenica da na listovima 52 do 55 spisa prileži izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku.

11. Nije nadalje sporna činjenica da je predmetni kredit i prema iskazu tužiteljice sa ročišta od 16.04.2026.g. iskorišten u svrhu kupnje stambenog prostora te da prije toga nije imala ugovor o kreditu niti u švicarcu niti u drugoj valuti te se prije tog ugovora nije susrela s valutom švicarca. Nesporna je činjenica da je tužiteljica sama iskazala da ona danas ne plaća taj kredit jer je stan ostao u vlasništvu bivšeg supruga. Nije sporna činjenica da je tužena naknadno list 174 spisa odustala od saslušanja svjedoka RU (podnesak od 17.10.2019.godine) kao i od osobnog bankara ČU (list 489 spis podnesak od 9.3.2026.godine).

12. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih pisanih dokaza u spisu.

13. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje glede ništetnosti ugovora i to dijelu glede odredbe o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka kao i odredbe ugovora vezano za jednostranu promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke. U svezi s tim sporno je pitanje da li Odluka iz predmeta Pž- 7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj vezano za granice pravomoćnosti. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare. Sporno je i pitanje da li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te da li tužiteljica ima pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe. Sporno je i pitanje da li dodatak ugovora o kreditu ima one pravne učinke koje u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi tuženik odnosno u bitnom da li je tim dodatkom ugovora o kreditu postignut u cijelosti učinak zaštite tužiteljice kao potrošača. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva.

14. Vezano za istaknuti prigovor zastare isti po ocjeni ovog suda nije bio osnovan iz slijedećih razloga. Naime, vezano za to pravno pitanje i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zas tara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine, da je presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , da je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine). Stoga bi relevantno razdoblje vezano za istaknuti prigovor zastare u odnosu na tražbinu s osnova preplaćene kamate bilo razdoblje od 13.6.2014. pa do 27.05.2019. godine kad je zaprimljena stupnjevita tužba koja je glede kondemnacije prvi put specificirana u podnesku od 22.9.2020.godine list 232 spisa, zastara se prekinula prilikom zaprimanja prvotne tužbe tj. dana 27.5.2019.godine jer se radi o istom činjeničnom i pravnom osnovu pa se zastara prekida prilikom podnošenja te prvotne stupnjevite tužbe od 27.5.2019.godine sukladno recentnoj sudsko praksi, uz primjenu čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok) budući se radi o kondikcijskoj tužbi pa je razvidno da nije protekao zastarni rok. Nadalje i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina (što je prihvaćeno i od strane županijskih sudova primjerice Gž-3627/2017-8 odluka Županijskog suda u Zagrebu od 20.4.2021.godine). Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Isto tako odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.6.2018.godine ( a isto je potvrđeno i u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018-11 od 3.9.2019.godine) utvrđeno je da su utužene banke (dakle i tužena) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su t ime tuženici postupali suprotno odredbama važećeg ZZP, slijedom čega su takve ugovorne odredbe ništetne. Stoga budući je vezano za valutnu klauzulu navedena odluka postala pravomoćna 14.6.2018.godine a tužba je glede kondemnacije zaprimljena dana 27.5.2019.godine kao stupnjevita tužba specificirana u podnesku od 22.9.2020.godine to nije protekao petogodišnji zastarni rok jer dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa kako nije istekao opći zastarni rok od 5 godina (radi se o kondikcijskom zahtjevu, a ne rok od 3 godine kako to pogrešno smatra tužena) to je valjalo odbiti prigovor zastare kao neosnovan primjenom čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok, u tom smislu ide i recentna sudska praksa uz već spomenutu odluku Gž-989/21 od 5.10.2021., i primjerice presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-858/2021-2 od 27.10.2021.godine, itd. Isto tako sukladno recentnoj praksi Vrhovnog suda RH (sjednica Građanskog odjela RH Su- IV-123/2024-5 (2/249 kad je riječ o potraživanju iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) zastare se prekida već podnošenjem (prvotne) tužbe, a opisano se navodi u kontekstu naknadne specifikacije tužbenog zahtjeva glede kondemnacije nakon provedenog vještva. Nadalje, Kao što je već i navedeno i u revizijskoj odluci Rev- 2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud.

15. U odnosu na pravni interes tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari podnijela ne samo deklaratornu nego i kondemnatornu tužbu zbog čega nema mjesta primjeni članka 187 ZPP-a. No i neovisno o navedenom ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, članka 326 st. 1 ZOO-a osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326 st. 1 ZOO-a. Opisano pravno stajalište izraženo je i u Revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12.2.2019.godine, Rev 3142/2018 od 19.3.2019., Rev 18/2018 od 26.5.2020. itd. Isto tako sukladno odluci Vrhovnog suda Rh Rev-809/2201-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka Ugovora (Aneksa) o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora (Rev-3142/2018-2 od d19.3.2019.,Rev 18/20 od 26.52020. itd.).

16. U odnosu na sam meritum spora tužiteljica je sukladno nalazu i mišljenju vještaka od 8.8.2025. u konačnici specificirala svoj tužbeni zahtjev list 301 spisa prema pojedinačnim iznosima o čemu će kasnije biti riječi.

17. Nadalje, vezano za prigovore tužene, sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presude Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Isto tako i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu.

19. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidne odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev -2221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.

20. Vezano za navode tužene kako iz odgovora na tužbu tako i tijekom postupka koji bi se u bitnom mogli svesti na tvrdnju da je tužitelj svjesno odabrao kredit u valuti CHF, da je u konkretnom slučaju bilo više nepredvidivih faktora na koje tuženik nije mogao utjecati vezano za rast CHF u odnosu na kunu jer da se radilo o neočekivanim faktorima (da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidljiva), zatim tvrdnji da se radi o odredbama o valutnoj klauzuli koje su jasne, uočljive i razumljive te da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je tužitelj provedbom, konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti ostvario pravnu zaštitu itd., proveden je dokaz i saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke. Naime iz objektivnog i životnog iskaza tužiteljice prvi pute saslušane na ročištu od 16.4.2026.godine utvrđeno je u bitnom da na listu 6-10 spisa prileži predmetni ugovor da je banka sačinila taj ugovor o kreditu, da je tužiteljici novac iz kredita trebao za kupnju stambenog prostora, da je novac iskorišten u tu svrhu, da prije tog ugovora nije imala druge ugovore o kreditu niti u chf niti u drugoj valuti. Nije mogla pregovarati vezano za promjene ugovornih odredbi. Na upit da li joj je rečeno temeljem kojih parametara će se vršiti promjena kamatne stop tužuiteljica je objasnila da joj je bankarski službenik objasnio minimalno vezano za mogućnost promjene s time što je rekao da je valuta CHF najsigurnija valuta, da će ta promjena biti minimalna te se prije ovog ugovora nikad nije susrela s valutom švicarca u smislu da bi nešto ugovarala u toj valuti. Na upit da li joj je objašnjena karakteristika švicarca kao valute navela je da joj je kazano samo da se švicarac pokazao kao najsigurniji i da je za očekivati da će tako i ostati. Iskazala je da danas ne plaća taj kredit, naime kako se razvela stan je ostao u vlasništvu bivšeg supruga, te nema saznanja da li je on zatvorio taj kredit. Na upit suca početna rata iznosila je 3.700,00 kuna i to joj je bilo prihvatljivo, ali u jednom trenutku 2011.g. se popela na 7.000,00 kuna, te nije očekivala ovakvu promjenu tečaja. Iskazala je da se rastala 2018.g., te je do tada sama plaćala sve ove rate dok se nisam rastala jer je mala trajni nalog i obavezu. Tužiteljica je potvrdila da je potpisala dodatak-aneks ugovora o kreditu, da se radi o predmetnom dodatku- aneksu ugovora o kreditu na listu 11 spis, te je banka sačinila dodatak ugovora o kreditu. Tužiteljica je objasnila da je aneks potpisala jer joj se učinilo kao najbolja mogućnost jer je rata bila definirana, a u to vrijeme je dobila blizance i bila je nekakva kriza uz navod " citira se: Nisam mogla pregovarati niti vezano za ovaj aneks. To je bilo to je to hoćeš nećeš" završen citat. Na upit pun. tužitelja da li je razgovarala s bankarskim službenikom za kredit u drugoj valuti iskazala je da je međutim kako je tada bila samozaposlena rečeno joj je da tada ispunjava uvjete za švicarce. Pročitala je ugovor o kreditu. Na upit da li joj je djelatnik banke objasnio po kojim kriterijima će se mijenjati kamatna stopa odgovorila je negativno. Iskazala je da razumij što znači promjenjiva kamatna stopa, ali je smatrala da će joj djelatnik banke prenijeti sve informacije i upozoriti je na rizike, međutim to nisu učinili. Na upit da li su joj objasnili u banci o čemu bi ovisila promjena tečaja odgovorila je da ne. Na upit da li joj je netko rekao da švicarac kao valuta nije zaštićena od HNB-a kao euro odgovorila je da nije. Na upit da je to znala apsolutno ne bi uzela taj kredit. Na upit ni u jednom periodu nije iznajmljivala taj stan, te u tom stanu nikad nije obavljala niti djelatnost obrta niti trgovačkog društva uz navod da smatra da konverzijom nije u cijelosti obeštećena niti da ju je banka obeštetila u onome što je pretplatila. Ponovo saslušana na ročištu od 14.5.2026.godine tužiteljica je iskazala citira se: "Ističem da ustrajem u iskazu kojeg sam dala 14.04.2026.Na upit pun. tuženika da li sam se prije sklapanja ugovora raspitivala kod drugih banaka odg: jesam. Na upit zašto sam sklopila kredit kod tuženika odg: kao što sam već rekla jer sam kod tuženika dob ila najpovoljnije uvjete. Na upit pročitala sam ugovor o kreditu. Na upit da li i je bila jasna ugovorna odredba za valutnu klauzulu odg. da i bilo mi je jasno da se ugovor sklapa u chf ali apsolutno nisam očekivala ovakvu promjenu. Nije mi ponuđen ugovor u drugoj valuti jer mi je rečeno da ne ispunjavam uvjete za drugu valutu. Ja sam tada kao i tada samozaposlena u uredu ovlaštene arhitektice. zaključila sama aneks jer su rate stalno rasle, slali su opomene iz banke, čak su i iz banke predlagali da dignem novi kredit, posudim novac, ja sam tada postala majka. Da li mi je bilo jasno značenje sklapanje aneksa odg: onoliko koliko su mi iz banke objasnili a to je bilo "malo više nego ništa" završen citat.Iskaz tužiteljice ovaj sud prihvaća kao objektivan budući je isti bio životan i spontan (blagodat načela neposrednosti) te u suglasju sa priležećim dokazima u spisu kojima sud pridaje vjeru osim u dijelu koji se odnosio na dosene aneksa ugovora o kreditu o čemu će kasnije biti riječi.

21. Isto tako predmetni ugovor po ocjeni ovog suda spada u potrošačke ugovore budući je svrha istog bila rješavanje stambenog pitanja, što jasno proizlazi i iz iskaza tužiteljice , pa je teret suprotnog dokaza ležao na strani tužene.

22. Na temelju analize postojećih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kredita od 15.9.2006. godine. Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

23. Tužiteljica svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da je tužena kao banka njoj kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF i o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj, a njegova je ugovorna obveza zbog ovisnosti o promjenjivom elementu postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužiteljica stoga smatra da je opisano ponašanje tužene banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

24. Po ocjeni ovog suda temeljem priležećih dokaza u spisu postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tužena, ponudila ciljano tužiteljici zaključenje predmetnog ugovora i to na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora predloženom od strane banke te tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj tog i o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke, tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF, te se o istima nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pregovarati. U takvom kontekstu odredbe ugovora o kreditu o u kojoj se mjesečni anuitet obračunava uz valutnu klauzulu CHF kao i odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke koje je tužiteljica unaprijed prihvatila i s kojima se suglasila, a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelj ice i tužene kao ugovornih strana, ali na štetu tužiteljice kao potrošača zbog čega su te odredbe nepoštene. Upravo zbog navedenog vezano za ugovaranje valutne klauzule u CHF i vezano za odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sukladno Odluci banke tužena se kao banka nije pridržavala u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužiteljice kao potrošača budući joj nije dala osnovne i nužne informacije o rizicima pregovaranja iz spomenutih ugovornih odredbi što je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice zbog čega su i u tom dijelu ništetne ugovorne odredbe.

25. Stoga su po ocjeni ovog suda ništetne navedene ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke, kao i odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF.

26. Isto tako, vezano za ugovorne odredbe u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF potrebno je naglasiti da je ovdje odlučno ponašanje tužene kao banke koja je financijska ustanova i koja je, što je bitno naglasiti, znala odnosno po redovom tijeku stvari mogla znati da u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene u kretanju tečaja CHF s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti kako u gospodarstvu Republike Hrvatske tako i globalno a što će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju. Tužena kao financijska institucija je takve informacije uskratila tužiteljici prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kredita zbog čega je tužitelj ica bila i onemogućena procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za nju proizaći sklapanjem ugovora o kredita s navedenim odredbama, a vezano za obim njezinih obveza i što je bitno naglasiti i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje, ukazuje se da prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke, te o valutnoj klauzuli koja je vezano za CHF potrebno je imati u vidu da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tužene što je potvrđeno iskazom tužiteljice, da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tužiteljica kao potrošač nije mogla imati utjecaja na njihov sadržaj, te da je potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama tužitelj ici nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koje tužiteljica objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nije mog la sagledati kao cjelinu. Isto tako tužena nije dokazala, da predmetni kredit ne spada u ugovore iz članka 3 ZZP odnosno da je tužiteljica nekretninu koristila eventualno za svoju poslovnu aktivnost odnosno poduzetničku djelatnost ili nešto treće što bi ukazivalo da ne potpada pod definiciju potrošača. Naprotiv iskaz tužiteljice jasno dokazuje da je novac iz predmetnog ugovor korišten upravo radi njezinom stambenog zbrinjavanja . Teret suprotnog dokaza ležao je na strani tužene.

27. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava AUU i ZUU protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi.

28. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužiteljicu je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora. Zbog navedenog je tužiteljica i tijekom postupka i povukla primarno i eventualno kumulirani deklaratoran tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tužiteljica tražila u podnesku od 22.9.2020.godine list 232 poleđine spisa kroz primarni tužbeni zahtjev utvrđenje da je Anex uz ugovor o kreditu od 17.2.2016.godine nepostojeći, odnosno da nije nastao i da je bez pravnog učinka, te podredno kroz eventualno kumulirani tužbeni zahtjev da je ništetan aneks uz ugovor o kreditu broj 326-84/2006 od 17.2.2016.godine, o čemu se tužena nije očitova la pa je temeljem članka 193 st.2 ZPP-a valjalo odlučiti kao u izreci rješenja. Isto tako sukladno rješenju Vrhovnog suda RH Gos-1/2019-36 od 4.3.2020.godine zaključeno je da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada s ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Isto tako to ne isključuje postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu ( u tom smislu i recentna sudska praksa primjerice presuda Županijskog suda u Zadru Gž-612/2022-5 od 3.7.2023. itd.).

29. Nadalje vezano za sporno pravno pitanje glede pravnog značenja sklopljenog Dodatka predmetnom ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija te uz izračun konverzije a u svezi s time i prava tužitelja na potpunu restituciju ocjena je ovoga suda da sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj ica nije izgubila pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu što je prethodno i obrazloženo, a niti je sklapanjem dodatka temeljnom ugovoru o kreditu tužitelj ica izgubila pravo na što je bitno naglasiti potpunu restituciju iz razloga koji će se obrazložiti u nastavku. Isto tako sukladno pravnom stajalištu Vrhovnog suda Rh Rev- 809/2021-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka predmetnom ugovo ru o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog temeljnog ugovora (istovjetno i Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019. , Rev 18/2018-2 od 26.5.2020. itd.).

30. Sukladno navedenom valjalo je prihvatiti u cijelosti deklaratoran tužbeni zahtjev tužiteljice prema tuženiku a kako je to u konačnici specificirano u podnesku od 25.9.2025. list 456 spisa te odlučiti sadržajno kao u stavcima I i II izreke ove presude da se sve ne ponavlja.

31. Vezano za sporno pitanje glede pravnog značaja sklopljenog Aneksa ugovora o kreditu cijeneći dosadašnju sudsku praksu potrebno je ukazati sljedeće. Naime prihvaćanjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva u cijelosti zanemarili bi se po ocjeni ovog suda u pravnom smislu učinci konverzije koja je imala u pravnom smislu svoju svrhu.

32. Po nalaženju ovog suda valjalo je cijeniti da je dana 30.9.2015.godine stupio na snagu ZID ZPK /2015. Uređuje li taj zakon restituciju za nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF ili denominirnih u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to na način koji zadovoljava visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima koja se jamči odredbama ZZP/2003 ključno je pravno pitanje za odlučivanje o predmetu spora.

33. Naime, polazeći od činjenice da je Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju prisilnog propisa – ZID ZPK/25, koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku (odluka Ustavnog uda RH broj U-I/3685/20 od 4. travnja 2017. godine) valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, iznova uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, tužitelj se time prešutno odrekao svojih tražbina koje bi mu pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu članka 19.c ZID ZPK/15. Pri tomu, valja navesti da je ZID ZPK/15 propisao detaljnu i jasnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženici kao vjerovniku obveze navedene u odredbama članaka 19.d i 19.e, a te su obveze imale za cilj i donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača. Dakle, zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženice (banke) kao trgovca, jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost tužitelja kao potrošača. Ujedno, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc te omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe, a koja ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe, dok je sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu ovisilo isključivo o volji tužitelja kao potrošača, kojem je ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, a banci – tuženici je nametnuta obveza da potrošaču ponudi konverziju u skladu sa ZID ZPK/15.

34. Stoga tužitelj, koji je sklopilo Dodatak tj. Aneks ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja toga Dodatka, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope (osnovnog) Ugovora o kreditu više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa glavnice, a sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela ovog suda broj Su -IV-33/2022-21 od 20. prosinca 2022. koje glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dane svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije." Dakle, u pogledu materijalno pravnih učinaka izvršene konverziji u skladu sa ZID ZPK/15, valja zaključiti da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog Ugovora prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno, zaključivanjem Dodatka ugovoru o kreditu, s tim, da je i nadalje ostala obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose uračunate prilikom izračuna konverzije kredita, te obračunate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.

35. Opisano stajalište u suglasju je sa odlukom Vrhovnog suda Rev-586/2019 od 21.12.2022.godine,pa će se u nastavku obrazloženja citirati bitan dio obrazloženja te odluke Vrhovnog suda koja predstavlja supsidijaran izvor prava citira se:

"Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?“

Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020. dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

19.1. Također je važno naglasiti i da Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15) te ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom Republike Hrvatske.

19.2. U navedenom je rješenju Ustavni sud Republike Hrvatske, pored dane ocjene formalne i materijalne ustavnosti, istaknuo da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

20. Dakle, a imajući na umu da ZID ZPK/15, kao izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, njime je stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora. Stoga dodatak ugovoru svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (u tom smislu i ovaj sud u rješenju A1/19 od 4. ožujka 2020.) pa se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima.

21. Iz iznesenih razloga nemaju uporišta navodi drugostupanjskog suda da postupanjem tuženice Zagrebačke banke d.d. po obavezi propisanom odredbama ZPK , davanjem ponude za konverziju Ugovora prema članku 19.b.ZPK, na način kako je to tuženica Zagrebačka banka d.d. učinila u konkretnom slučaju , nije ispravljena nezakonita odredba članka 2. Ugovora , jer niti u ovom postupku konverzije o načinu promjene i dalje promjenjive kamatne stope nije pojedinačno pregovarano, niti je tužiteljica mogla mijenjati način promjene kamatne stope, kako za već protekli period starog Ugovora, tako niti za period važenja Ugovora nakon Dodatka Ugovoru, Naime , iako je riječ o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo , te je odredbe unaprijed formulirao zakonodavac, a ne banka, pa se njegove odredbe ne mogu ocjenjivati jednako kao odredbe koje je unaprijed sastavio trgovac i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. To jasno proizlazi i iz citirane odredbe članka 49. stavka 5.

ZZP na koju je ranije ukazano.

22. Nadalje, ne može se prihvatiti niti pravno shvaćanje iz pobijane presude da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute kredita, ali ne i na saniranje posljedica nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njene izmjene. To iz razloga što je očito da se sadržajno (u biti stvari) konverzija odnosila i na odredbu o promjeni kamatnih stopa, neovisno o proklamaciji iz članka 19.c. stavka 1. ZKP. Imajući na umu ciljeve ZID ZPK/15 i vrijeme kad je donesen (kad je u kolektivnom sporu ta odredba već bila pravomoćno utvrđena ništetnom i pred sudovima su bili u tijeku sporovi radi povrata nepripadno isplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate), ZID ZPK/15 treba tumačiti teleološki i u skladu s tom svrhom. Pri tom je za dodati da je točno da, kad je riječ o sadržaju konverzije (pod pretpostavkom da je provedena u cijelosti u skladu s glavom IV.a ZPK), ona izvan primjene odredbi Glave II. ZZP "Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima". To međutim ne znači da se sadržaj zakonskih odredbi o konverziji ne smije tumačiti u svrhu sudske ocjene pravnih učinaka konverzije. U tom je smislu za naglasiti da je potrošaču u trenutku sklapanja konverzije ponuđena kamatna stopa koja će retroaktivno zamijeniti ranije ugovorenu (ništetnu) kamatnu stopu te su mu tom prilikom, jer je riječ o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se već bila primjenjivala u proteklom razdoblju za kredite s valutnom klauzulom u EUR, precizne stope ugovornih kamata bile poznate i predočene prije potpisivanja Dodatka.

23. Nadalje, točno je da je odredbom članka 55. stavka 1. ZZP određena materijalno pravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe, a to je ništetnost. Ništetnom odredbom potrošač ne smije biti vezan i ima pravo na povrat onoga što je po takvoj odredbi platio, primjenom pravila o vraćanju stečenog bez pravne osnove.

24. S tim u vezi, prije svega se ističe da za nepoštenu odredbu o jednostranoj promjeni stope ugovornih kamata iz izvornog Ugovora o kreditu potrošač nakon zaključenog Dodatka nije vezan, jer se smatra kao da te nepoštene odredbe nikad nije niti bilo te je zamijenjena odredbama Dodatka kao da je za sve vrijeme kredita isti bio denominiran u EUR s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi za kredite u EUR. Pritom je u obračun konverzije uzeto sve plaćano na ime otplate obroka ili anuiteta kredita (izuzev zateznih kamata plaćenih zbog kašnjenja dužnika s uplatama, te izuzev plaćenih naknada i troškova) pa tako i preplaćene razlike utvrđene i dosuđene pobijanom presudom, a sve na način i pod uvjetima kako je određeno specijalnim propisom - ZID ZPK/15. Nadalje, obveza trgovca da potrošaču ponudi sklapanje Dodatka ugovora o kreditu, čiji je sadržaj u pogledu načina izračuna konverzije u cijelosti određen ZID ZPK/15, također je određena prisilnom zakonskom odredbom, dok je potrošaču sklapanje Dodatka ostavljeno na izbor. Tužiteljica je prihvatila ponudu i Dodatak Ugovoru o kreditu je zaključen i izvršen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te, suprotno shvaćanju niže stupanjskih sudova, izaziva pravne učinke.

25. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu u svemu na način kako je to određeno ZID ZPK/15. Pritom je ZID ZPK/15 propisao i način raspolaganja eventualno nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta, dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.

Na taj je način valjano prestala obveza tuženice (članak 160. stavak 1. ZOO) za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata, a koja bi proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (članka 1111. stavka 1. ZOO) i ti više plaćeni iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice, pa nije bilo temelja za prihvaćanje tog dijela tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO. Pri tom se napominje da nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF pa takve kategorije nisu pravno usporedive (vidi točku 24.). Odluka suda koja pokušava naknadno izjednačiti obje kategorije, dosuđujući u konkretnom slučaju tužiteljici ono što bi joj pripadalo da dodatak ugovoru o kreditu nije zaključen, anulira izbor tužiteljice koji je valjano učinjen i ide protiv zakona čija ustavnost nije dovedena u pitanje.

26. Na temelju iznesenih razloga proizlazi zaključak da je tražbina potrošača – korisnika kredita na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, a koji je s trgovcem - kreditorom zaključio dodatak ugovora o kreditu na temelju odredaba ZID ZPK/15, posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZID ZPK/15, podmirena, budući da su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.

27. S obzirom na sve navedeno, tužbeni zahtjev, u dijelu koji se odnosi na isplatu glavnice od 27.721,64 kn, nije osnovan, te je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Stoga je, na temelju odredbe članka 395. stavka 1. ZPP, odlučeno kao u izreci ove presude.

28. Međutim, ZID ZPK/15 izrijekom ne proglašava ništetnom niti jednu ugovornu odredbu ugovora o kreditu niti pravno uređuje restituciju potrošača zbog te ništetnosti. Iz sadržaja teksta ZID ZPK/15 proizlazi da se sklapanjem dodatka ugovoru mijenja nepoštena ugovorna odredba te da se ispunjenje učinjeno na temelju nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi uračunava u ispunjenje prema valjanim odredbama dodatka i postiže sporazum o eventualnoj preplati kad ona nije dostatna za zatvaranje cijelog kredita prema novom otplatnom planu ili potrošaču vraća preplata onda kad njezin iznos premašuje ukupan zbroj anuiteta prema novom otplatnom planu.

29.1. ZID ZPK/15, iako vrlo detaljno regulira načelo konverzije, način izračuna, kao i učinke konverzije kredita, izrijekom ne regulira materijalno pravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan člankom 1111. stavkom 1. ZOO u vezi s člankom 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Naime, odredbama članka 19.c stavak 4. i stavak 5. alineja 2. ZID ZPK/15 određeno je u kojim situacijama se neće obračunavati ili plaćati kamate, dok za predmetne zatezne kamate na izvršene uplate na temelju ništetne odredbe do dana izvršene konverzije nije tim specijalnim propisom ništa određeno. Također, kada ZID ZPK/15 određuje koje troškove konverzije snose potrošači, u članku 19.e izrijekom navodi da oni snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona; iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona; iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona.

29.2. Dakle, ovim specijalnim propisom ništa nije određeno u pogledu zateznih kamata po osnovi odredbe članka 1111. ZOO koje tužiteljica također potražuje tužbenim zahtjevom. Pri tom nije prijeporno da je tužiteljica u utuženom razdoblju sukcesivno izvršila uplate pojedinačno navedenih iznosa.

30. Prema iznesenom pravnom shvaćanju ovog suda (točka 16. i 17.), prilikom tumačenja dosega ZID ZPK/15 valja imati na umu da između jednog dijela (ovdje specijalnih pravnih pravila ZID ZPK/15) i cjeline (propisa koji uređuju zaštitu potrošača i općih propisa obveznog prava) postoji povezanost te sadržaj i smisao ZID ZPK/15 proizlazi iz te njegove povezanosti s drugim pravnim pravilima (ovdje konkretno ZZP, ZOO) i iz njegove integralne pripadnosti cjelokupnom pravnom sustavu.

31. U skladu s rečenim, u situaciji kada specijalnim propisom o preostalom spornom pitanju ništa nije određeno, a ZZP upućuje na primjenu odredaba ZOO, primjenjuje se taj opći propis, dakle odredba članka 1115. ZOO. Podudarno pravno shvaćanje o primjeni općeg propisa (također ZOO) ako posebnim propisom nije što drugo izrijekom određeno, ovaj je sud zauzeo u nizu svojih odluka (primjerice Rev 1331/16-2 od 23. siječnja 2018. i dr.) te izrazio i kroz pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV-270/17-10 od 18. prosinca 2017.

32. Zaključno, na temelju svih iznesenih razloga, na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalno pravnih učinaka izvršene konverziji u skladu sa ZID ZPK/15 valja odgovoriti da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim ostala je i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata ne te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.

33. U tom smislu je i ovaj sud na 7. sjednici Građanskog odjela održanoj 13. i 20. prosinca 2022., zauzeo pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača koje glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

34. Posljedično svemu navedenom, a kako zbog pogrešnog pravnog shvaćanja da izvršenom konverzijom kredita prema odredbama ZID ZPK/15 nije prestala obveza tuženice po ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu, nižestupanjski sudovi nisu utvrđivali u kojem razdoblju i u kojoj visini bi tužiteljici pripadale zatražene zatezne kamate u smislu odredbe članka 1115. ZOO, već su tužiteljici dosuđene zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinačnog utuženog iznosa kontinuirano do isplate.", završen citat. Sukladno svemu prethodno obrazloženom ovaj sud prihvaća upravo opisano pravno stajalište.

35. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke iz tvrtke MARIMAR-FIN d.o.o. Iz pisanog nalaza i mišljenja imenovane od 8.8.2025. godine listovi 275 do 302 spisa utvrđeno je u bitnom ( list 301-302 spisa) da preplate nastale kao posljedice promjene početnog tečaja CHF tuženika važećeg na dan korištenja kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, odnosno pozitivne tečajne razlike za razdoblje do 30. rujna 2015. godine ukupno iznose *11.995,20 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5, da razlike između stvarno naplaćene kamate po kreditu (dakle, kamata koja se tijekom otplate uvećavala jednostranom odlukom banke) u odnosu na početnu ugovorenu kamatu koju je korisnik kredita trebao plaćati prema ugovoru i početnom otplatnom planu do 31.12.2013. godine, a od 01. siječnja 2014. pa nadalje primjenom zakonske kamatne stope od 3,23 % za razdoblje do 30. rujna 2015. godine ukupno iznose *13.408,56 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 6, da kunska protuvrijednost nedospjele glavnice prema početnom otplatnom planu s primjenom ks 3,23% p.a. i obračunata po početnom tečaju iznosi 667.223,31 HRK, da razlika između glavnica nakon konverzije 30.09.2015. godine, uzimajući u obzir početni tečaj i kamatnu stopu do 31.12.2013. godine, a nadalje kamatnu stopu 3,23%, odnosno glavnice utvrđene po početnom otplatnom planu s primjenom kamatne stope 3,23% p.a. i početnom tečaju iznosi *9.274,94 EUR, u kojem iznosu je viša konvertirana glavnica kredita. Međutim, vještak ističe da nedospjele glavnice u odnosu na početni otplatni plan i početni tečaj prema prijedlogu tužiteljice nije ispravno uspoređivati iz sljedećih razloga: utvrđenjem iznosa preplate u anuitetima iz prve i druge alineje zadaće vještačenja pod pretpostavkom niš tetnosti kamatne stope i tečaja kako je utvrđeno predmetnim vještačenjem u suštini se otplaćivan kredit sveo na početni otplatni plan tj. početne uvjete kredita u pogledu kamatne stope i tečaja. Preostala nedospjela glavnica je različita u odnosu na početni otplatni plan, jer je zbog rasta kamatne stope iznos kamate u novom anuitetu veći, a glavnice manji, i obrnuto u slučaju niže kamatne stope. Posljedično, preostala nedospjela glavnica može biti viša ili niža, dakle, može se promatrati isključivo stvarni ostatak nedospjele glavnice kredita s vk u CHF koja je konvertirana, koja je iznosila 147.482,45 CHF i nedospjele glavnice konvertiranog kredita. U odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30.09.2015. godine, razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi *5.929,42 EUR, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji. Tuženik je tužiteljici u obračunu konverzije kredita na dan 30.09.2015. godine utvrdio preplatu u iznosu od *979,32 EUR koju je tužiteljica iskoristila za namirenje do 50% budućih dospijevajućih obroka konvertiranog kredita s vk u EUR nakon provedene konverzije u poslovnim knjigama tuženika list 302 spisa.

36. Sud prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje imenovane vještakinje koji je sačinjen sukladno pravilima struke, ali i postojećim dokazima u spisu. Tužiteljica je sukladno nalazu vještaka i specificirala svoju tražbinu u podnesku od 30.9.2025.godine, list 456 do 461 spisa i to prema pojedinačnim iznosima iz tabele broj 5 stupac 17 i tabele broj 6 stupac 17 (listovi 289 do 296 spisa). Naime sve opisano vještakinje je izložila i na ročištu od 12.2.2026.godine očitujući se na primjedbe tužene citira se: "u odnosu na primjedbe tuženika iz podneska od 15.10.2025.g. u kojem osporava izračun visine razlike anuiteta ugovorenih ugovorenom o kreditu i visine plaćenih anuiteta navodeći kako je izračun promašen i kako nema osnovu u činjenicama primjenom početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja očitujem se kako sam ispravno sačinila izračun kako je to određeno zadaćom vještačenja prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i početnom tečaju. U odnosu na primjedbu kako nisam iskazala negativne razlike očitujem se kako mi je zadaća vještačenja bila utvrditi razliku preplaćenog tečaja i preplaćene kamate odnosno pozitivne razlike. U odnosu na primjedbu kako je pogrešno primijenjen tečaj na dan plaćanja umjesto tečaj na dan dospijeća anuiteta ili prosječni tečaj CHF ili kao drugi tečaj valute npr. EUR na dane dospijeća očitujem se kako sam kontrolom izračuna utvrdila da sam ispravno primijenila tečajeve sve sukladno knjigovodstvenoj dokumentaciji tuženika kako sam i navela u nalazu i mišljenju. Naime otplata kredita ugovorena je u čl. 4 ugovora o kreditu po srednjem tečaju CHF debitora na dan plaćanja a isto proizlazi iz knjigovodstvenog prometa kredita te su sukladno tome i iskazani tečajevi u izračunima. U odnosu na primjedbu da sam poništila učinaka valutne klauzule i vještačenje provela suprotno čl. 22. ZOO-a očitujem se kako je vještačenje provedeno sukladno zadaći vještačenja. U odnosu na primjedbu kako bi vještačenje trebalo provesti po drugačijoj kamatnoj stopi od ugovorene očitujem se kako je provedeno vještačenje po početno ugovorenoj kamatnoj stopi sukladno zadaći vještačenja. U odnosu na primjedbu kako se kao početna kamatna stopa mogla primijeniti kamatna stopa banka na kunske kredite očitujem se kako sam provela vještačenje u skladu s određenom zadaćom primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu. Ujedno ističem kako u razdoblju sklapanja ugovora o kreditu 2006.g. banke nisu nudile kunske stambene kredite s rokom otplate od 30 godina.U odnosu na pitanje tuženika da li sam izračunala negativne razlike i koliko one iznose očitujem se kako nisam izračunala tečajne razlike jer mi isto nije bilo određeno zadaćom i ne znam koliko točno one iznose međutim mogu reći da je u tijeku otplate kredita tečaj plaćanja pojedinih anuiteta bio niži od početnog i da je kamatna stopa u razdoblju nakon 01.01.2014.g. bila niža od početno ugovorene", završen citat. Vještakinja je stoga ustrajala u cijelosti u svom nalazu i mišljenju koje prihvaća i ovaj sud.

37. Sukladno prethodno obrazloženom pravnom stajalištu tužiteljici bi stoga po stajalištu ovoga suda pripadale samo propisane zakonske zatezne kamate i to obračunate na sve pojedinačne iznose glavnica sukladno nalazu vještaka koje teku od njihova dospijeća pa do dana izvršene konverzije tj. 30.9.2015.godine, stav III i IV izreke ove presude. Ukazuje se da je tužiteljica kod specifikacije tužbenog zahtjeva vezano za preplaćenu kamatu navela iznos od 62,02 eura list 457 spisa umjes to ispravno 65,02 eura list 293 spisa budući je specifikaciju vršila upravo iz pojedinačnih iznosa iz navedenih tabela broj 5 i 6 zadnja kolona pa se sud držao okvira tužbenog zahtjeva članak 2 st. 1 ZPP-a.

38. Tužiteljici sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a pripada i propisana zakonska zatezna kamata koja na navedeni iznos pretplata iz stavka III i IV izreke ove presude vezano za preplaćeni tečaj odnosno razliku plaćene kamate teče od dospijeća (plaćanja) svakog pojedinog iznosa tj. prema datumima kako je to specificirano u stavku III I IV izreke ove presude da se sve ne ponavlja sukladno članku 29 st. 2 ZOO- a dospijeća pa do 30.9.2015.godine.

39. Tuženik nije istaknuo prigovor radi prebijanja, a isto tako niti materijalno pravni prigovor prijeboja da bi sud eventualno umanjivao tražbinu tužiteljice listovi 254 i 257 spisa ( u tom smislu ide i Rev-984/2024-2 od 11.2.2025.godine). No ono što je bitnije u slučaju neprihvaćanja ovakvog pravnog stajališta na ročištu od 14.5.2026.godine na izričit upit suda u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja stranke nisu željele predlagati daljnje dokaze pa niti dopunu financijskog vještačenja (primjerice radi utvrđivanja ukupnog iznosa zakonskih zateznih kamata obračunatih na svaki pojedini iznos do dana konverzije kako bi se taj iznos mogao prebiti sa preplatom primjenom članka 171 i 172 ZOO-a) već su se izričito suglasile da sud sudi temeljem postojećih dokaza u spisu.

40. Sukladno prethodno obrazloženom, da se sve ne ponavlja, valjalo je odbiti tužiteljicu prema tuženoj glede isplate iznosa glavnice od 13.408,56 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 1.10.2015.godine pa do isplate, glede isplate iznosa glavnice od 11.995,20 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1.10.2015.godine pa do isplate, te glede isplate iznosa glavnice od 5.929,42 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1.10.2015.godine pa do isplate, kao neosnovan, stav V izreke ove presude.

41. Vezano za pitanje da li je od iznosa tzv. pozitivnih razlika trebalo odbiti i iznose negativnih razlika u onim razdobljima kad je tužitelj plaćao manje anuitete za navedeno postoji proturječna sudska praksa Županijskih sudova. Tako primjerice u presudi Gž-1043/2021-1 od 16.9.2021.godine (kojom je zbog toga i preinačena prvostupanjska presuda) se doista ukazuje iz obrazloženja u bitnom da je prema pravilima o stjecanju bez osnove predmetni ugovor o kreditu potrebno razmatrati kao jedinstveni pravni odnos prava i obveza ugovornih strana, pa ukoliko jedna ugovorna strana zbog ništetne ugovorne odredbe nešto primi dužna je to vratiti drugoj ugovornoj strani ali je i druga ugovorna strana dužna vratiti ostvarenu korist stečenu na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Međutim vezano za isto pitanje Županijski sud u Puli u primjerice u presude Gž-299/2020-2 od 6.4.2020.godine iznosi drugačije pravno shvaćanje navodeći u bitnom da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu koja je ostala neizmijenjena, te nije bila nedopuštena niti nepoštena, tako da se na ugovor primjenjuje odredba članka 11 a st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 85/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 52/16 dalje ZPK) jer samim tim što sklopljeni Ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije zbog toga postao ugovor sa ugovorenom fiksnom kamatnom stopom. Naime sama ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Puli Gž-311/2018-2 od 3.9.2018.godine), što prihvaća u cijelosti i ovaj sud , već je ništetan onaj dio odredbi kojeg sadržajno ispravno navodi i sam tužitelj. Konačno ne može se tužitelju dosuditi ništa više od onoga što je od stvarno i preplatio a to su po ocjeni ovog suda upravo oni iznosi koje je utvrdila i vještakinja na listu 113 spisa. Isto tako i Županijski sud u Splitu Gž -755/2021-2 u presudi od 13.10.2021.godine zauzeo je istovjetno pravno stajalište kao i Županijski sud u Puli citira se: "21. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 2. 5. 2006. (kamata), odnosno 2. 2. 2014. (valuta), do zaključno 23. 12. 2014. i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice" završen citat. Osim toga vezano za pravno stajalište Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1043/2021-3 od 16.9.2021. potrebito je ukazati da stavovi različitih drugostupanjskih sudova nisu pravno obvezujući za druge sudove (u tom smislu ide i primjerice presuda Županijskog suda u Osijeku Gž - 1616/2019-2 od 18.6.2020.godine). Konačno sud ukazuje na to da čl. 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima navedeno da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva te je nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Pritom pojam vlasništva obuhvaća "postojeće vlasništvo" i imovinu, uključujući i zahtjeve, a u odnosu na koje podnositelj može tvrditi da ima barem "legitimno očekivanje". U situaciji kad za istovjetni pravni i činjenični osnov postoje dvije odluke koje su međusobno oprečne uvažavanje i tzv. negativnih razlika unatoč prethodno obrazloženom opisano bi predstavljalo povredu čl. 1. Protokola broj 1 uz EKLJP dakle, povredu tužiteljevog prava na mirno uživanje svog vlasništva – imovine. Stoga i iz tih razloga ovaj sud ne prihvaća stajalište glede negativne preplate tj.negativne tečajne razlike , te smatra da su se morali uzeti u obzir samo iznosi tzv. pozitivnih razlika na ime pretplate, uz sve ono što je već prethodno i obrazloženo da se ne ponavlja.

42. U odnosu na postupovni dio ove parnice tijekom cijelog postupka je primjenjivano načelo otvorenog pravosuđenja pa i na ročištu od 16.5.2026. godine na kojem se tužitelj na izričit upit suda u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja stranke izričito suglasile da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu. Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan 19.6.2026.godine, ali je isto prezakazano uslijed spriječenosti ranije tj. za dan 25.5.2026.godine. Isto tako valjalo je dopustiti objektivnu preinaka tužbe sukladno podnesku tužitelj ice zaprimljeno dana 30.9.2025. listovi 456 do 461 spisa temeljem članka 190 ZPP-a.

43. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154 st. 4 ZPP -a budući su stranke kvalitativno i kvantitativno gledano uspjele u podjednakom omjeru u ovom sporu, valjalo je odlučiti da svaka stranka snosi svoj parnični trošak, stav V izreke presude (u tom smislu i presuda Županijskog suda u Šibeniku Gž -102/2026-2 od 3.3.2026.godine), stav V izreke ove presude.

U Puli, 25. svibnja 2025. godine

Sudac:

Saša Javoran

POUK O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležan Županijski sud.

Dna:

1. tužiteljici po pun.

2. tuženoj po pun.