Poslovni broj: P-31/2026-6

Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Jadranki Orlović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ivani Kostanjevec Rožmarić, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Jadranski Trg 3 A, 51 000 Rijeka, OIB: 23057039320, radi isplate, izvan ročišta 25. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl.10 Ugovora o kreditu od broj 2402006 - 1031262160/51404627-5102457690 od 8.6.2005. odobrenog na temelju kreditnog zahtjeva broj 5044000492 i odluke banke broj 240505044000044 sklopljenog između IĆ Borisa, [adresa], OIB:36121516504 kao korisnika kredita i tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d. d.,Jadranski Trg 3 A, 51 000 Rijeka, OIB: 23057039320, kao kreditora, a u dijelu koja glasi:

“ za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 02,500% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK, obračunate s datumom ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana“

te navedena odredba ne proizvodi pravni učinak za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Jadranski Trg 3 A, 51 000 Rijeka, OIB: 23057039320, da tužiteljici IĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime naknade za obradu kredita isplati iznos od 612,68 EUR (šesto dvanaest eura i šezdeset osam centi) zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10.6.2005. do 31.7.2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja sa određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Jadranski Trg 3 A, 51 000 Rijeka, OIB: 23057039320, da tužiteljici IĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi prouzročeni parnični trošak od 126,54 EUR (sto dvadeset šest eura i pedeset četiri centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude, 25. svibnja 2026. do isplate koja se određuje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se preostali dio tužiteljičinog zahtjeva za naknadu parničnog troška od 13,27 EUR odbija.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela ovome sudu tužbu protiv tuženika radi isplate iznosa od 612,68 EUR. U tužbi navodi da je njezin pokojni suprug CĆ kao korisnik kredita 8.6.2005. zaključio s tuženikom kao kreditorom potrošački Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5102457690 odobren na temelju kreditnog zahtjeva broj 5044000492 i odluke banke broj 240505044000044 kojim mu je odobren iznos kredita od 38.855,27 CHF u kunskoj protuvrijednosti uz obvezu povrata u mjesečnim ratama i uz ugovorenu kamatnu stopu. Uz redovne kamate, korisniku kredita je odredbom čl. 10. Ugovora nametnuta obveza plaćanja tvz. ulazne naknade za obradu kredita u iznosu 2,500 % naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK, obračunate s datumom kredita. Ujedno se člankom navodi da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Naknada je naplaćena dana 9.6.2005. i to u iznosu od 4.616,30 kn 612,68 EUR . Korisnik kredita je **.**.2017. umro, a njegovim nasljednikom na temelju zakona i danih nasljedničkih izjava je proglašena supruga, ovdje tužiteljica IĆ. S obzirom na to da je citiranim Rješenje o nasljeđivanju pravo na povrat preplaćenog kredita preneseno na nasljednika, tužiteljica kao pravna sl ijednica ima aktivnu legitimaciju te dokazan pravni interes za vođenje ovog postupka. Naime, kao univerzalni sukcesor, tužiteljica stupa u cjelokupan pravni položaj svog prednika, uključujući sva njegova prava i obveze, i to s trenutkom njegove smrti. Tužiteljica kao supruga korisnika kredita je bila prisutna u svim fazama sklapanja predmetnog ugovora te ima sva neposredna saznanja o načinu njegova sklapanja. Prilikom sklapanja predmetnog ugovora korisniku kredita nisu bila dana nikakva objašnjenja niti pojašnjenja o svrsi navedene naknade, njezinu izračunu, osnovi za njezino određivanje, niti je bio upoznat s bilo kakvim važećim cjenikom kreditora. Odredba o plaćanju predmetne naknade nije bila predmet individualnih pregovora, već je bila sastavni dio unaprijed pripremljenog obrasca ugovora, koji korisnik kredita nije imao mogućnosti mijenjati, dopunjavati ili osporiti, a ni dobiti detaljne informacije o sadržaju i svrsi naknade. Takva ugovorna odredba, koja stvara značajnu neravnotežu na štetu potrošača, nije transparentna, nije precizna i nije utemeljena na stvarno pruženoj usluzi, već se naplaćuje bez ikakvog stvarnog protu činjenja. Dakle, u konkretnom slučaju riječ je o unaprijed formuliranoj odredbi o tzv. ulaznoj naknadi od strane tuženika kao banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a ista je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača, s obzirom da istom nije jasno i nedvosmisleno prezentiran odnos između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga čiji bi se troškovi trebali pokriti tom naknadom, u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa sporne naknade, odnosno koji opravdavaju plaćanje iste, a niti je tuženik vodio računa o zakonitim interesima korisnika kredita jer je riječ o tipskim ugovorima. U pogledu sporne odredbe korisnik kredita dakle nije imao mogućnosti pregovora niti izbora odbijanja prihvaćanja te odredbe jer u tom slučaju tuženik očito ne bi ni sklopio ugovor, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača. Imajući u vidu sve pravno relevantne činjenice iz čl. 81., 83. i 85. Zakona zaštiti potrošača, sporna ugovorna odredba je nepoštena i time u smislu čl. 87. ZZP-a ništetna i ne proizvodi pravne učinke. Stoga tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti navedene ugovorne odredbe i povrat iznosa koji je temeljem iste korisnik kredita platio, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, počevši od dana uplate do dana isplate. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u više presuda zauzeo pravno stajalište da su takve ugovorne odredbe koje nameću potrošaču neobrazložene troškove bez mogućnosti pregovaranja ništetne kao protivne načelima savjesnosti i poštenja, transparentnosti i ravnopravnosti ugovornih strana. (primjerice, Rev- 1035/2024, Rev 2861/2021, Rev 1517/2021, Rev-2868/18-2 od 20. ožujka 2019., Rev- 1781/2022-2 od 13. prosinca 2022, Rev 673/2023 i dr.) Prema članku 322. Zakona o obveznim odnosima, ništetan je ugovor ili ugovorna odredba koja je protivna Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva. Sukladno članku 322. stavku 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima, ništetnost ugovora ili ugovorne odredbe sud utvrđuje po službenoj dužnosti, a prema članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima, zahtjev za utvrđenje ništetnosti ne podliježe zastari. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st.1 ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovor ( pravni stav građanskog odjela VSRH sa sjednice Odjela od dana 30.01.2020. godine). Opće je pravilo, propisano odredbom čl.1111. Zakona o obveznim odnosima, da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Odredbom čl.1115 istog Zakona propisana je obveza kod vraćanja stečenog bez osnove zajedno s plodovima i zateznim kamatama, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. Stoga tužiteljica predlaže da sud usvoji postavljeni tužbeni zahtjev.

2. Sukladno odredbi iz čl. 284. st.1. i st. 2, čl. 285 st. 2. i čl. 434 st. 2. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025 - dalje ZPP) sud je dostavio tuženiku tužbu na odgovor, uz upozorenje da će se u slučaju da tuženik u roku koji je određen u pozivu ( 30 dana) ne da odgovor na tužbu, donijeti presuda zbog ogluhe ukoliko bude udovoljeno uvjetima iz čl. 331.b ZPP-a.

3. Tuženik je uredno primio navedeni poziv i tužbu 4. veljače 2026. (dostavnica iza lista 57 spisa) te u određenom mu roku od 30 dana, a niti nakon toga nije dostavio odgovor na tužbu. Slijedom prednjeg su se u ovom predmetu stekli uvjeti za donošenje presude zbog ogluhe prema odredbi iz čl. 331.b. Zakona o parničnom postupku.

4. Osnovanost tužbenog zahtjeva u ovom predmetu proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, koje su potkrijepljene i priloženim dokazima. Iz Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5102457690 od 8.6.2005. koji je s tuženikom sklopio prednik tužiteljice, njezin pokojni suprug CĆ je razvidno da između ostalog sadrži i ugovornu odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita u iznosu od 02,500% od iznosa kredita. Iz Rješenje o nasljeđivanju od 21.9.2017. posl.br. O. 1254/17, UPP-OS-73/17, proizlazi da je prednik tužiteljice koji je s tuženikom sklopio predmetni ugovor umro **.**.2017. te da je njegovom nasljednicom na temelju zakona i danih nasljedničkih izjava proglašena supruga, ovdje tužiteljica IĆ. S obzirom na to da je citiranim Rješenje o nasljeđivanju pravo na povrat preplaćenog kredita preneseno na nasljednika, tužiteljica kao pravna slijednica ima aktivnu legitimaciju te pravni interes za vođenje ovog postupka, budući da kao univerzalni sukcesor, stupa u cjelokupan pravni položaj svog prednika, uključujući sva njegova prava i obveze, i to s trenutkom njegove smrti. Već iz sadržaja predmetnog ugovora je razvidno da je tužitelj u tom pravnom poslu potrošač budući da je sklopljen između prednika tužiteljice kao fizičke osobi, pa se u rješavanju istoga trebaju primijeniti mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ( „NN 96/03"). Prema čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a odredba čl. 87. ZZP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Tuženik nije dao u odgovoru na tužbu, pa dakle nije osporio tvrdnju da se o ugovornoj odredbi o plaćanju troškova obrade kredita nije pojedinačno pregovaralo te da ista tužiteljici nije bila objašnjena. Nadalje iz tužbi priložene potvrde tuženika od 4.1.2025. proizlazi da je prednik tužiteljice 9.6.2005. platio naknadu za obradu kredita u iznosu od 4.616,30 kn/ 612,68 EUR. Dakle, iz dokaza priloženih tužbi proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor kojim je ugovoreno plaćanje troškova obrade kredita od 02,500% od iznosa kredita, koja je bila sastavni dio od tuženika unaprijed pripremljenog tipskog ugovora, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ta jednokratna naknada, odnosno nisu specificirani stvarni troškovi obrade kredita koji su tuženiku po tom osnovu eventualno nastali. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti davanja iz odredbe čl. 7. tog zakona, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade te se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, time što banka i jača ugovorna strana prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje iznos od 02,500 % od iznosa kredita, takva ugovorna odredba po ocjeni suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužiteljice kao potrošača, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 81 st. 1 ZZP nepoštena te u smislu odredbe članka 87 st. 1 ZZP ništetna.

5. Činjenice na kojima se tužbeni zahtjev temelji nisu u suprotnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili činjenicama koje su općepoznate, a ne postoje niti općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu. S obzirom na to da je ugovorna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita utvrđena ništetnom, iznos od 612,68 eura, koji je prednik tužiteljice platio zbog primjene ništetne ugovorne odredbe o plaćanju troškova obrade kao što je prethodno obrazloženo, tuženik je dužan vratiti tužitelj ici kao njegovoj nasljednici na ime povrata stečenog bez osnove, sve sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Stoga je sud je tužiteljev tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim te je s obzirom na sve naprijed navedeno donio presudu kojom je tužbeni zahtjev prihvatio (presudu zbog ogluhe).

6. Odluka o parničnim troškovima donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP, prema kojoj pravo na naknadu troškova ima tužitelj koji je u ovoj parnici uspio u cijelosti. Sud je, u smislu odredbi čl. 155. ZPP-a tužiteljici priznao kao opravdan trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku imajući u vidu vrijednost predmeta spora koja se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva, za sastav tužbe iznos od 125,00 EUR, sa PDV-om sukladno Tbr. 7.1. i Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 138/23, a priznat joj je i trošak sudske pristojbe za tužbu od 13,27 EUR i sudske pristojbe za presudu zbog ogluhe od 13,27 EUR, što daje ukupno dosuđeni trošak od 126,54 EUR. Tužiteljici nije priznat u cijelosti zatraženi trošak sudske pristojbe za presude zbog ogluhe, već samo polovica zatraženog iznosa jer se prema Tbr. 2. st. 2. u vezi s Tbr. 1. st. 2. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi za presudu zbog ogluhe plaća polovica pristojbe iz stavka 1. Tar. br.1.

U Varaždinu, 25. svibnja 2026.

Sutkinja

Jadranka Orlović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud. Presuda zbog ogluhe se ne može pobijati zbog pogrešnog ili nepotpunog činjeničnog stanja. Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a te zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Dostaviti:

1. Tužiteljici putem punomoćnice Ivane Kostanjevec Rožmarić, odvjetnice u Varaždinu,

2. Tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Jadranski Trg 3 A, 51 000 Rijeka,