REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

62. P-1379/23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

PRESUDA

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivi Buljan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Sandra Dragičević, odvjetnica u Zagrebu, Palmotićeva 60/II, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Andreja Šeša, odvjetnica u Zagrebu, Fra Filipa Grabovca 13, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave, u prisutnosti punomoćnika stranaka 28. travnja 2026., na ročištu za objavu i uručenje presude, 25. svibnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I) Utvrđuje se da postoji tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 7.609,87 eur zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 4.945,90 eur od 1.10.2015. do isplate,

- na iznos od 1.558,37 eur od 1.10.2015. do isplate,

- na iznos od 1.105,60 eur od 1.10.2015. do isplate,

sve po stopi koja je do 31.12.2022., određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023., određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30.12.2023. do isplate, određena uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

II) Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 3.121,25 eur istaknuta prigovorom radi prebijanja.

III) Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.609,87 eur zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 4.945,90 eur od 1.10.2015. do isplate,

- na iznos od 1.558,37 eur od 1.10.2015. do isplate,

- na iznos od 1.105,60 eur od 1.10.2015. do isplate,

-

sve po stopi koja je do 31.12.2022., određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023., određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30.12.2023. do isplate, određena uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV) Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.778,30 eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 25. svibnja 2026. pa do isplate određenom uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbeni navodi

1.1. Tužitelj je 12. lipnja 20263. podnio naslovnom sudu stupnjevitu tužbu. U historijatu tužbe navodi da je 13. travnja 2006. korisnik kredita, zaključio s tuženikom, kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj 9011150530 (dalje u tekstu: Ugovor) te Dodatak ugovora o konverziji od 8. prosinca 2015. Korisnik kredita sklopio je s tužiteljem Ugovor o cesiji, broj: OV-3784/2023 kojim je na tužitelja prenesena (cedirana) tražbina korisnika kredita na tužitelja a radi se o tražbini preplaćenih iznosa nastalih kao posljedica nevaljanosti ugovornih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu zaključenih u valuti CHF, ovo sve vezano za nevaljanost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužitelj je o obavljenoj cesiji izvijestio tuženika te zatražio kompletnu dokumentaciju vezano za kreditnu partiju korisnika kredita koji je svoju tražbinu cedirao na tužitelja, međutim istu do danas nije zaprimio.

1.2. Na temelju navedenog Ugovora tuženik je tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 47.190,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Ovom tužbom, obzirom je tražbina prenesena na tužitelja, tužitelj potražuje preplaćene iznose po kreditnoj partiji korisnika kredita po osnovi utvrđene nevaljanosti ugovornih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu zaključenih u valuti CHF, ovo sve vezano za nevaljanost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Zbog aprecijacije tečaja CHF u odnosu na HRK početni anuitet po zaključenom Ugovoru ubrzo je porastao do te mjere da je u jednom trenutku iznosio znatno viši iznos koji je u potpunoj disproporciji od početnog anuiteta.

1.3. Vezano uz ništetnost valutne klauzule u švicarskim francima upire na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.. te na presudu Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. budući da je njome utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača – korisnika kredita i od strane ovdje tuženika, obvezujuće su za naslovni sud i u predmetnom postupku, a glede utvrđenja korištenja ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Slijedom svega navedenog tuženik je dužan tužitelju vratiti iznose koje je preplatio uslijed ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne preplaćene iznose računajući od svake pojedine izvršene preplate pa do isplate.

1.4. Obzirom da tužitelj ne raspolaže potrebitom dokumentacijom za provedbu financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj sukladno čl. 186 ZPP-a, predlaže da sud donese rješenje kojim će naložiti tuženiku da u spis dostavi tužitelju dokumentaciju po kreditu broj: 9011150530, odnosno kreditu-kreditima, te dodacima istom/ima, koje je korisnik kredita, prednik tužitelj imao zaključene s tuženikom, i to Tablicu pregleda uplata po kreditu tužitelja za razdoblje od 13-04-2006.g. pa do dostave iste, odnosno za razdoblje od zaključenja istih do otplate, Obavijest o promjenama kamatnih stopa te Početni otplatni plan, sve Anekse-dodatke Ugovoru, Izračun konverzije, odnosno kompletnu dokumentaciju vezano za predmetni kredit/e, te dodatke istom/ima, a sve u roku od 15 dana.

1.5. Uz tužbu prilaže: Obavijest o ustupu i preuzimanju tražbine, Ugovor o kreditu, Ugovor o ustupu tražbine i Dodatak ugovora o kreditu (list 6-24 spisa)

2. Odgovor na tužbu

2.1. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, u bitnome navodeći da su prava koja bi eventualno proizlazila iz potrošačkog ugovora, u ovom konkretnom slučaju iz Ugovora o kreditu sklopljenog između korisnika kredita i tuženika strogo osobne naravi koja pripadaju potrošačima (korisniku kredita) osobno te stoga nisu prenosiva.

2.2. Ističe da je kredit s valutnom klauzulom u CHF, na koji se tužitelj poziva, konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u eur. Navedenom intervencijom, pokrenutom na inicijativu korisnika kredita, postignut je cilj konverzije valute, a to je uspostavljanje ravnoteže u pravima i obvezama između ugovornih strana. Tužitelj tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne, pritom ignorirajući činjenicu da je provedenom konverzijom kredita, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eur i to na način da su otklonjene negativne posljedice rasta tečaja, odnosno kojom je položaj korisnika kredita izjednačen s položajem korisnika kredita u valutnoj klauzuli eur.

2.3. Navedena konverzija pri tome je provedena sukladno dobroj volji tuženika, te na jasan i precizan način kako će se konverzija provoditi. Cilj navedene konverzije jest da se položaj potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u eur. Time je postignut učinak da se potrošač nalazi u situaciji kao da konkretnih odredbi koje su u kolektivnom sporu utvrđene nepoštenima nije nikada ni bilo, već je odnos između stranaka ex tunc reguliran novom samostalnom osnovom, koja je u potpunosti zamijenila raniju osnovu.

2.4. Tuženik ističe prigovor zastare utužene tražbine. Opreza radi, tuženik ističe i prigovor radi prebijanja. Prigovor radi prebijanja u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate tuženik ističe zato što osoba koja je isti dug platila dva puta ima pravo zahtijevati povrat.

2.5. Uz podnesak od 3. travnja 2024. tuženik dostavlja izračun konverzije kredita, obavijest korisnika o prihvatu izračuna i informacije o kretanju tečaja (list 153 -178 spisa).

3. Tijek postupka

3.1. Podnesak tužitelja od 15. listopada 2024.

3.1.1. Tužitelj osporava neurednost tužbe i ističe da je zahtjev za dostavom dokumentacije upućen tuženiku dopisom od 5. lipnja 2023. dok je tužbu podnio 12. lipnja 2023.

3.1.2. Ističe kako tuženik zanemaruje činjenicu da provedena konverzija ne može otkloniti ništetnost spornih ugovornih odredbi odnosno zaključivanjem predmetnog dodatka Ugovoru nisu konvalidirane ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF niti su otklonjene posljedice ništetnosti, a pogotovo je netočno navesti da se one primjenjuju retroaktivno kada ništetnost nastupa ex lege i nastaje ex tunc.

3.1.3. Tuženik navodi kako tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača korisnika kredita te je u tim navodima ponovno kontradiktoran samome sebi. Tužitelj ističe kako je i sam tuženik potvrdio da je s korisnikom kredita sklopio Aneks ugovora o konverziji, a koji se temelji upravo na Zakonu o potrošačkom kreditiranju, a čime je i sam tuženik priznao svojstvo korisnika kredita kao potrošača. Prava korisnika kredita kao potrošača, ugovorom o cesiji u cijelosti su prešla na ovdje tužitelja, a kako je ranije to detaljno objašnjeno. Neovisno od navedenog, tužitelj predlaže provesti dokaz saslušanjem korisnika kredita, a kako bi se utvrdio njegov status potrošača.

3.2. Podnesci tuženika od 6. studenoga 2024. i 4. prosinca 2024.

3.2.1. Tuženik ustraje kod istaknutog prigovora zastare i nedostatka aktivne legitimacije. Ističe da se upravo Aneksima, odnosno Dodacima kojim je ugovorena konverzija riješilo pitanje spornih odredbi i to sukladno zakonskom propisu donesenom, odnosno izmijenjenom u tu svrhu.

3.2.2. Tuženik je morao postupiti na taj način jer ga je na to obvezao zakonodavac dok je korisnik kredita imao pravo odlučiti odgovaraju li mu novi uvjeti ili ne. Također, konverzijom je korisnik kredita doveden u poziciju kao da je kredit od početka bio sklopljen u EUR ima te mu je tom prilikom priznata i pretplata za koju je njegova obveza umanjena. Budući je korisnik na naprijed navedeni način doveden u poziciju kao da je njegov kredit u eurima isti se ne može niti pozivati na parnicu koja je vođena radi kredita sklopljenih u valutu CHF. Stoga tuženik, opreza radi, ostaje kod prigovora radi prebijanja i to iznosa od 3.121,25 EUR, koji iznos je tužitelju priznat kao iznos pretplate.

3.2.3. Uz podnesak tuženika od 4. prosinca 2024. tuženik dostavlja dokumentaciju vezanu uz Ugovor o kreditu broj 9011150530 (list 203-2017. spisa)

3.3. Podnesak tužitelja od 11. prosinca 2024. i 20. siječnja 2026.

3.3.1. U podnesku od 11. prosinca 2024. tužitelj uređuje tužbeni zahtjev u skladu s pribavljenom dokumentacijom.

3.3.2. Ustraje kod dokaznog prijedloga za provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

3.3.3. Nakon provedenog vještačenja tužitelj u podnesku od 20. siječnja 2026. usklađuje tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka.

3.4. Dokazni postupak

3.4.1. Na pripremnom ročištu 30. rujna 2025., sud je u skladu s odredbom 5. st. 2. i 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj, 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25, u daljnjem tekstu; ZPP) pozvao stranke da se izjasne o pravnoj osnovi spora te je odredio plan upravljanja postupkom.

3.4.2. Sud je odredio provođenje dokaza knjigovodstveno- financijskim vještačenjem po odabranom vještaku Darku Prpiću na utvrđenje okolnosti preplaćenih iznosa anuiteta po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, a s obzirom na iznos koji je banka isplatila korisniku kredita i iznos koji je korisnik kredita vratio tuženiku, a koji je viši od iznosa kojeg je trebao vratiti imajući u vidu početni tečaj CHF, a gdje se u obzir ima uzeti i eventualna preplata priznata korisniku kredita prilikom konverzije, kao i izračunati eventualno suviše nisko umanjenje glavnice prilikom vršenja konverzije..

3.4.3. Proveden je dokaz saslušanjem svjedoka IKV na utvrđenje svih spornih okolnosti u ovom predmetu.

4. Dokazni postupak i ocjena o osnovanosti tužbenog zahtjeva i istaknute tražbine tuženika

4.1. Sud je u postupku izvođenja dokaza, na temelju odredbe čl. 220. ZPP-a dokazivanjem po predloženim dokazima obuhvatio sve činjenice važne za donošenje odluke te je tako pregledao i cijenio isprave koje priležu spisu predmeta.

4.2. Nakon tako provedenog dokaznog postupke, cijeneći dokaze zasebno i u njihovoj ukupnosti, u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev na iznos od 7.609,87 eur u cijelosti osnovan,

4.3. Sud utvrđuje da se ne radi se o preinaci tužbe jer nije istaknut drugi zahtjev uz postojeći, nije promijenjena istovjetnost zahtjeva te zahtjev nije povećan (čl. 191. ZPP- a) već se radi o usklađenju tužbenog zahtjeva sa izrađenim vještvom kojem niti jedna stranka nije prigovorila u matematičkoj točnosti i metodološkom pristupu.

4.4. Sud je utvrdio da ne postoji istaknuta tražbina tuženika koju je tuženik istaknuo radi prebijanja u izreci. Naime, odredbom čl. 338 st. 3. ZPP-a propisano je da izreka presude sadrži odluku suda o prihvaćanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja te odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja (članak 333).

5. Predmet spora i odlučne činjenice

5.1. Predmet spora je potraživanje po osnovi preplaćenih iznosa po kreditnoj partiji korisnika kredita po osnovi utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu zaključenih u valuti CHF u iznosu od 7.609,87 eur. Sve to vezano uz ništetnost takve ugovorne odredbe, a koja je utvrđena u kolektivnoj parnici, i zbog koje je korisnik kredita plaćao suviše visoke iznose tuženiku.

5.2. Tužitelj je podnio stupnjevitu tužbu iz odredbe čl. 186.b. ZPP-a, a nakon što je pribavljena potrebna dokumentacija i nakon što je vještak izradio nalaz i tužitelj je postavio određeni tužbeni zahtjev kojim potražuje iznos od 7.609,87 eur.

5.3. Vještak je u nalazu i mišljenju sačinio rekapitulaciju potraživanja tužitelja umanjenu za preplatu iz konverzije prema kojoj je tužitelj postavio tužbeni zahtjev; obračunate su zatezne kamate na više plaćene razlike u anuitetima s osnove primjene valutne klauzule do dana konverzije, te ukupno iznose 1.558,37 eur , više plaćene razlike u anuitetima s osnove primjene valutne klauzule ukupno iznose 4.945,90 eur, razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 1.105,60 eur.

5.4. Na ovom mjestu valja istaknuti da sud u cijelosti prihvaća izrađeno vještvo (tuženik je odustao od prijedloga za provođenjem dodatnog vještačenja), budući da je izrađeno u skladu s pravilima struke, da je stručno i nepristrano te iz razloga što niti jedna od stranaka nije prigovorila samom matematičkom obračunu koji je sačinio sudski vještak.

5.6. Naposlijetku, među strankama nije sporno da se u predmetnom slučaju radi o konvertiranom kreditu točnije da su korisnik kredita i tuženik sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u eur.

5.7. Tuženik ističe prigovor zastare utuženog potraživanja, osporava aktivnu legitimaciju tužitelja u ovom sporu, svojstvo potrošača korisnika kredita, osnovu tužbenog zahtjeva i tijek zateznih kamata na iznos glavnice.

6. O zastari utuženog potraživanja

6.1. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, valja istaknuti da je u kolektivnom sporu koji je pokrenuo Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (pa tako i ovdje tuženika), presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., utvrđena ništetnost odredbi ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima.

6.2. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi, poslovni broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a.

6.3. Iz navedenog razloga, zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iznova od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

6.4. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz odredbe čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora.

6.5. Pravno shvaćanje ovog suda jest da se u predmetnoj pravnoj stvari ima primijeniti opći zastarni rok od 5 (pet) godina koji se primjenjuje ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare (čl. 225. ZOO-a). Prema odredbi čl. 214. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/11, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a prema odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana od kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

6.6. Sagledavajući činjenična i pravna pitanja ovog spora, sud utvrđuje da je zastara počela teći 14. lipnja 2018., kada je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Kako je predmetni postupak pokrenut tužbom 12. lipnja 2023., a zastara utuženog potraživanja po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli počela je teći 14. lipnja 2018., to sud utvrđuje da u predmetnom slučaju od dana početka tijeka zastarnog roka do podnošenja tužbe nije protekao petogodišnji zastarni rok iz odredbe članka 225. ZOO-a.

6.7. Slijedom navedenih utvrđenja, sud nalazi tuženikov prigovor zastare neosnovanim.

7. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije

7.1. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, sud navodi da je odredbom čl. 80. ZOO-a propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Na temelju odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

7.2. To znači da se identitet tražbine ne mijenja promjenom subjekata, pa su tako sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj (ovdje korisnik kredita), prešle na tužitelja kao primatelja tražbine. Zbog toga, sud utvrđuje da predmetna tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu nije promijenila svoje svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač.

7.3. Uvidom u odredbu čl.1. i 2. Ugovora o ustupu tražbine (list 13-17 spisa) sud utvrđuje da su ugovorne strane ugovorile da se ustupa novčana tražbina koja je odrediva jer ugovor o ustupu sadržava konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa. Nadalje, uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), sud utvrđuje da je ustupljena cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi predmetnog ugovora.

7.4. Dakle, u konkretnom slučaju, radi se o ustupu novčane tražbine, koja suprotno navodima tuženika, nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, te se narav samog prijenosa ne protivi prenošenju na drugu osobu u smislu odredbe čl. 80. st. 1. ZOO-a jer nije riječ o primjerice nezapljenjvoj tražbini, naknadi nematerijalne štete i slično.

7.5. To što se ovdje radi o tražbini po osnovi ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Takvo stajalište zauzeto je u odlukama Europskog suda u presudi C-383/18 od 11. rujna 2019. (točke 20.i 24.) i presudi C-519/19 od 18. studenog 2020. (t. 53. i 54.)

7.6. Imajući u vidu izneseno, sud zaključuje da ugovor o u ustupu tražbine (cesiji) u konkretnom slučaju predstavlja samo modus prijenosa tražbine sa korisnika kredita, kao potrošača, na ovdje tužitelja. Pravomoćnom odlukom ovog suda, poslovni broj P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. zaključivao s potrošačima ugovore s ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama vezanjem glavnice ugovora za valutu švicarski franak.

7.7. Na taj način deklarirana je ništetnost odredbi iz svih ugovora o kreditu u navedenom vremenskom razdoblju koji sadrže sporne odredbe. Slijedom naveden ih utvrđenja, tužitelj u ovom postupku, prema uvjerenju ovog suda, nije bio dužan dokazivati da su predmetne odredbe iz ugovora o kreditu ništetne. Valja istaknuti da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO-a). Budući da su predmetne odredbe ugovora o kreditu ništetne, osnovana je i dospjela tražbina korisnika kredita prema tuženiku .

7.8. Kako je sud utvrdio da predmetni ugovor o ustupu tražbine ispunjava sve pretpostavke i uvjete propisane zakonom te da nema negativnih pretpostavki vezanih uz prirodu prenesene tražbine, kao i da identitet ustupljene tražbine nije promijenjen uslijed čega novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač, ovaj sud zaključuje da je tužitelj aktivno legitimiran u postupku.

7.9. Zaključno se ističe da je u predmetnom slučaju riječ o potrošačkom kreditu što sud utvrđuje iz samog Ugovora o kreditu i iskaza svjedoka IK kojeg sud prihvaća u cijelosti kao logičan, uvjerljiv i sukladan ispravama u spisu.

8. Opseg zaštite i nepoštene ugovorne odredbe

8.1. U skladu s odredbom čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz odredbe čl. 502.a st. 1. ZPP-a, odnosno da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, a u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

8.2. Prema tome, ovaj sud je u smislu odredbe čl. 502.c ZPP -a vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno, vezan je za utvrđenje da je odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli ništetna. Odluka suda, Poslovni broj: 7 P-121/2019-40 u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, tako obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

8.3. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, ovaj sud ističe svoje stajalište; pravomoćnom presudom, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno je da je tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. (u odnosu na valutnu klauzulu) do 31. prosinca 2008., u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni ugovor o kreditu, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim okolnostima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.

8.4. Na taj način došlo je do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) te suprotno odredbama ZOO-a te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima.

8.5. Iz obrazloženja odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., proizlazi da se pojedini potrošači, u slučaju kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti, jer presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove.

8.6. Slijedom navedene argumentacije, sud zaključuje da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je prednik tuženika sklapao u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, pa se u ovoj parnici poštenje i valjanost navedenih odredbi ne može ponovno razmatrati.

8.7. Prvostupanjski sud ističe da je u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske (tako Rev-120/23) izraženo stajalište da banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču pri sklapanja konkretnog ugovora ispita zaposlenik banke koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, dakle osoba koja je kao punomoćnik po zaposlenju u smislu odredbe članka 43. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 152/11 - pročišćeni tekst, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23 i 130/23; dalje: ZTD) pregovarala s korisnikom kredita i sklapala ugovor o kreditu.

8.8. Iako ne dijeli takav stav, prvostupanjski sud bi, po prirodi stvari, proveo navedeni dokaz poštujući navedene odluke, no tuženik nije predlagao provođenje takvog dokaza. Smisao kolektivne zaštite odražava se upravo u činjenici da se naknadno ne provode dugotrajni i neekonomični postupci, već da se "krovna presuda" prelije na sve koji naknadno traže pojedinačnu pravnu zaštitu pred sudovima pa se tako i sva utvrđenja iz kolektivne presude ponovno ne mogu propitivati.

9. Osnova i visina tužbenog zahtjeva (vračanje stečenog bez osnove)

9.1. Tuženik ističe da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu potraživati bilo kakva obeštećenja s osnove možebitne ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a sve zbog odlučne činjenice da su ugovorne strane zaključile Dodatak Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija sukladno ZIDZPK/15.

9.2. Sud prethodno ističe da je praksa po ovom pitanju neujednačena, pa će se u obrazlaganju odluke o tužbenom zahtjevu referirati na ona shvaćanja kojima se priklanja. Vezano uz navedeno utvrđenje, ovaj sud ističe da je Vrhovni sud u Republici Hrvatske u odluci Rev 1096/2022-2 izrazio je stajalište da se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita prema ZID ZPK/15 ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

9.3. Ovaj sud također nalazi da tako dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak Ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili ga nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači, po prirodi stvari, imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

9.4. Zakonom o konverziji zakonodavac je nastojao konstruirati normativni okvir koji bi potrošače oštećene nepoštenim ugovaranjem doveo u položaj kao da su od početka imali ugovorenu valutu i kamatnu stopu koje su bile stabilne i predvidive odnosno kao da su imali kredit u eurima. Međutim, takav pristup zanemaruje činjenicu da hrvatski potrošači nisu imali te “hipotetske” euro ugovore, nego konkretne, individualne CHF ugovore čiji su sadržaj i dinamika obveza bili određeni upravo odredbama koje su naknadno proglašene nepoštenima. Uspoređivanje njihovog položaja s položajem drugih potrošača koji su u istom razdoblju sklapali valjane i drugačije strukturirane ugovore, stoga je metodološki pogrešno: oni nisu bili u istoj početnoj situaciji, nisu sklapali iste ugovore, niti su trpjeli iste posljedice. Dodatno, u hrvatskom pravnom poretku postoji pravomoćna kolektivna presuda koja je utvrdila da su banke u određenom razdoblju sustavno koristile nepoštenu poslovnu praksu pri sklapanju CHF ugovora, a ta presuda proizvodi učinke prema svim potrošačima koji su sklapali takve ugovore.

9.5. Zakonitost i provedba konverzije prema ZID ZPK/15 utvrđena je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. pa je takvo utvrđenje obvezujuće i za ovaj sud. No, to ne znači da su sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači i korisnik kredita u CHF izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su uvjeti i način otplate kredita, pri čemu se ne radi o sklapanju novog ugovora o kreditu. Kada bi se i zauzeo pravni stav da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

9.6. Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita prema ZID ZPK/15 potrošač ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu pa korisnik kredita zadržava pravo potraživati razliku preplaćenih iznosa odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

.

9.7. Dodatno, ni naknadna konverzija kredita nije ispunila svoju stvarnu i pravnu svrhu, a to je potpuno obeštećenje potrošača i vraćanje u položaj u kojem bi se nalazio da nepoštene ugovorne odredbe nisu bile ugovorene. Konverzijom nisu otklonjene sve štetne posljedice ništetnih odredaba, niti je potrošaču osigurana puna restitucija. Sama konverzija djelovala je isključivo kao tehnički mehanizam za stabilizaciju budućih obveza, bez retroaktivnog uklanjanja već nastale neravnoteže. Time se ne može smatrati da je konverzija predstavljala pravno relevantan način sanacije nepoštenih odredaba niti da je potrošaču osigurala pravično i potpuno obeštećenje.

9.8. U svrhu utvrđenja visine utuženog potraživanja, sud je proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, Darku Prpiću dipl. oec. čiji nalaz i mišljenje sud, kako je ranije navedeno, u cijelosti prihvaća, budući da izračun nije osporen od stranaka.

9.9. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Kako su odredbe predmetnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, to se prema odredbi čl. 1115. ZOO-a vraća ono što je stečeno bez osnove, uključujući i plodove i zatezne kamate (tijek zatezne kamate nije sporan), i to, budući da je stjecatelj nepošten, od dana stjecanja.

10. Tražbina tuženika

10.1. Tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja za iznos od 3.024,05 eur koji je dodatkom ugovora o konverziji određen kao preplaćeni iznos.

10.2. Sud ocjenjuje neosnovanim prigovor radi prebijanja koji je istaknuo tuženik u dijelu u kojem potražuje iznose manje plaćenih anuiteta nakon provedene konverzije kredita iz CHF u EUR. Naime, pravni odnos stranaka proizlazi iz potrošačkog ugovora u kojem su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđene ništetnima zbog njihove nepoštenosti, pri čemu tužitelj kao potrošač nije nepošteni stjecatelj niti je mogao snositi štetne posljedice nezakonitog ugovornog modela koji je sastavila i nametnula banka kao profesionalna i ekonomski nadmoćna ugovorna strana.

10.3. Prihvaćanjem stajališta tužene prema kojem bi banka, nakon provedene zakonske konverzije, bila ovlaštena retroaktivno potraživati razliku između iznosa koje je tužitelj plaćao i iznosa koje bi hipotetski plaćao prema drukčijem modelu otplate, zaštita koja se potrošaču jamči pravilima o nepoštenim ugovornim odredbama bila bi lišena svoje djelotvornosti.

10.4. Stoga sud utvrđuje da tražbina tuženika, istaknuta radi prebijanja ne postoji, dok tražbina tužitelja postoji u utvrđenom iznosu, slijedom čega je prigovor radi prebijanja odbijen kao neosnovan te je tuženoj naložena isplata iznosa pobliže navedenog u izreci presude.

11. Zatezne kamate

11.1. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, to uključuje i plodove i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

11.2. Pravomoćnom presudom ovog suda, poslovni broj P-1401/2012, utvrđeno je da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik je stoga bio nesavjestan jer je znao odnosno morao znati da su takve odredbe nepoštene. Stopa zateznih kamata određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO- a (ostali odnosi) budući da tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

12. Troškovi postupka

12.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. te čl. 164. st. 2. ZPP-a. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, dosuđen mu je parnični trošak. Visina naknade troškova za rad odvjetnika odmjerena na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23.; dalje: Tarifa) te Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23)..

12.2. Tužitelju su kao potrebni priznati troškovi zastupanja po odvjetniku, primjenjujući pritom Tbr. 48.3. Tarife, i to; za sastav tužbe iznos od 200,00 eur (Tbr. 7.1. Tarife), obrazloženih podnesaka od 15.10.2024., 11.12.2024., 20.1.2026. svaka radnja u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 8.1. Tarife), zastupanja na ročištima 20.11.2024., 30.9.2025.,18.2.2026. i 28.4.2026. svaka radnja u vrijednosti od 200,00 eur (Tbr. 9.1. Tarife), uvećano za PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife), što zajedno iznosi 1.750,00 eur. 12.3. Tužitelju pripada i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 114,15 eur prema Tbr. br. 1. st. 1. Uredbe o tarifi i čl. 7. st. 1. ZSP-a te trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 114,15 eur (Tbr. br. 1. stavak 2. Uredbe o tarifi), te predujma za financijsko knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 800,00 eur što iznosi dosuđenih 2.778,30 eur.

12.4. Na priznate troškove parničnog postupka, tužitelj ima pravo na zatezne kamate prema odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose, i to od 25. svibnja 2026. kao dana donošenja presude pa do isplate

(čl. 151. st. 3. ZPP-a)

13. Slijedom navedenog, valjalo je presuditi kao u izreci.

Zagreb, 25. svibnja 2026.

S U D A C

Iva Buljan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa odluke u pisanom obliku u tri primjerka. O žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.