REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br: P-3725/2024-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Romani Hukelj, u pravnoj stvari tužitelja ĐK (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Branko Kostić, odvjetnik u Zagrebu, protiv I tuženika Raiffeisenbank Mittlere Südoststeiermark eGen (OIB 25376204437), Republika Austrija, [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Nikola Remenar, odvjetnik u Zagrebu, i II tuženika VK (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Aleksander Haid, odvjetnik u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 28. travnja 2026. godine u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika stranaka, dana 25. svibnja 2026. godine,

p r e s u d i o j e:

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj: Ovr-2432/2009 od dana 17. rujna 2009. godine, određena na nekretnini koja se nalazi na čestici br. 5/75, oznaka zemljišta: kuća br. 97 i dvorište, [adresa], površine 791 m2, a upisanoj u zemljišnoknjižni uložak [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], br. [broj poduloška] i to:

- Etaža: 3.9/100, 1. Poslovni prostor u prizemlju korisne površine 44,78 čm, u nacrtu označeno slovom L4, uključujući zemljište i zajedničke dijelove zgrade, povezano temeljem odredbe članka 68, 69 i 370. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima s vlasništvom posebnog dijela nekretnine.

-zabilježbom ovrhe u zk. ul. [broj ZK uloška], [broj poduloška], k. o. [katastarska općina], utvrđenjem vrijednosti nekretnine, njenom prodajom i namirenjem ovrhovoditelja iz novčanog iznosa dobivenog prodajom.

2. Nalaže se I-tuženiku Raiffeisenbank Mittlere Südoststeiermark eGen, sa sjedištem u [adresa], Republika Austrija, OIB: 25376204437, i II- tuženiku VK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknaditi tužitelju ĐK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.".

II Nalaže se tužitelju ĐK (OIB [osobni identifikacijski broj]) naknaditi I tuženiku Raiffeisenbank Mittlere Südoststeiermark eGen (OIB 25376204437) troškove parničnog postupka u iznosu od 9.635,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom tekućom od dana donošenja ove presude (25.5.26.) do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III Nalaže se tužitelju naknaditi II tuženiku ĐK (OIB [osobni identifikacijski broj]) troškove parničnog postupka u iznosu od 9.635,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom tekućom od dana donošenja ove presude (25.5.26.) do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je Rješenjem ovog suda u predmetu broj Ovr- 2432/2009 dana 23.3.2018. godine, kao treća osoba, upućen na pokretanje o parnice radi proglašenja ovrhe na nekretnini nedopuštenom.

1.1. Tužitelj tvrdi da je ovrha na nekretnini nedopuštena, jer je on s II tuženikom, u ovršnom postupku ovršenikom, sklopio Ugovor o kupoprodaji nekretnine dana 29.7.2008. godine i to upravo nekretnine na kojoj se provodi ovrha, po prijedlogu I tuženika kao ovrhovoditelja. Predmet kupoprodaje bila je nekretnina upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kat. čest. br. [katastarska čestica], E-6, poslovni prostor u prizemlju površine 44,78 m2, koje je zemljišno knjižno vlasnik II tuženik, a stvarni i izvanknjižni vlasnik tužitelj, kako to tužitelj u tužbi tvrdi.

1.2. Nastavno tužitelj navodi da je u cilju pribavljanja novčanih sredstava za isplatu kupoprodajne cijene za nekretninu pod 1.1. II tuženiku, u svojstvu korisnika kreditora s I tuženikom, u svojstvu kreditora, zaključio Ugovor o jednokratnom kreditu na iznos od 125.000,00 eura.

1.3. Tužitelj tvrdi da je postojao i dogovor da će se postojeće založno pravo na predmetu kupoprodaje (1.1.), a koje je bilo upisano u korist I tuženika, a temeljem ugovora u kojima je II tuženik bio korisnik kredita, obrisati te da će se na nekretnini isključivo upisati založno pravo po kreditu zaključenom između tužitelja i I tuženika (1.2.) i da će se nakon toga tužitelj uknjižiti kao jedini vlasnik nekretnine.

1.4. Zaključno tužitelj tvrdi da je sve što činjenično navodi i među strankama ugovoreno i izvršno, osim što mu je II tuženik tabularnu ispravu izdao tek 26.1.2011. godine, ali kako je ovršni postupak (1.) pokrenut dana 15.9.2009. godine i kako je 17.9.2009. godine bila zabilježena ovrha to on svoje pravo vlasništva ne može provesti u zemljišne knjige. Pri tome tužitelj tvrdi da je I tuženik znao da tužitelj kredit realizira upravo za kupnju nekretnine pod 1.1. pa mu je poznato da je tužitelj isključivi, jedini i stvarni vlasnik nekretnine.

1.5. Zbog toga predlaže da sud proglasi ovrhe nedopuštenom i naloži I i II tuženiku da mu naknade troškove parničnog postupka.

2. I tuženik osporava sve navode tužitelja i tvrdi da je ovrhu pokrenuo radi namirenja svojeg potraživanja koji ima po založenom pravu temeljem ugovora zaključenog s tužiteljem, a da po pozitivnim propisima ovrhu može podnijeti samo protiv osobe koja je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik, što je II tuženik.

2.1. II tuženik priznaje sve navode tužitelja vezane uz kupoprodaju, ističe da je tabularnu ispravu izdao na zahtjev tužitelja, ali tvrdi da je cijeli ovršni postupak rezultat radnji tužitelja, koji nije podmirivao obveze po zaključenom ugovoru o kreditu s I tuženikom, što je rezultiralo otkazom tog ugovora i pokretanjem ovršnog postupka od strane I tuženika, a radi namirenja tražbine osigurane založnim pravom upisanim na nekretnini, koja je u trenutku pokretanja ovršnog postupka, bila vlasništvo II tuženika.

2.2. Oba tuženika predlažu tužbeni zahtjev odbiti i potražuje naknadu parničnog troška s pripadajućim kamatama.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u izvatke iz zemljišnih knjiga, ugovore, tabularnu ispravu, potvrde, rješenja., promete po računu.

3.1. Ostale po strankama predložene dokaze sud nije provodio, jer je i bez provođenja tih dokaza činjenično stanje utvrđeno u cijelosti.

3.2. Ocjenjujući rezultate provedenog dokaznog postupka ovaj sud nalazi da tužbeni zahtjev nije osnovan.

4. U ovom sporu radi se o izlučnoj parnici u smislu odredbe čl. 55. Ovršnog zakona (NN 57/96 – u daljnjem tekstu OZ), a uvidom u rješenje kojim je tužitelj upućen na pokretanje ove parnice sud utvrđuje da je upućen i dva razloga, prvi, da je je on izvanknjižni vlasnik nekretnine, što je činjenično i predmet ovog spora i drugi, da ima brisovno očitovanje radi brisanja založnih prava temeljem kojih je pokrenut ovršni postupak.

4.1. Tužitelj u ovoj tužbi činjenično ističe i neke druge razloge (da je vratio dug, da je ugovor o kreditu ništetan), ali imajući u vidu sadržaj rješenja u upućivanju na ovu parnicu, sud ostale navode tužitelja nije cijenio niti na okolnost tih navoda provodio dokaze.

4.2. Dakle, u ovom je sporu za utvrditi imali li tužitelj, kao izvanknjižni vlasnik na nekretnini takvo pravo koje bi dovelo do proglašenja nedopuštenom ovrhe na nekretnini opisanoj pod 1.1. Sve iz razloga što tužitelj tvrdi da je temeljem kupoprodajnog ugovora sklopljenog dana 29.7.2008. godine II tuženikom stekao vlasništvo nekretnine koja je predmetom ovršnog postupka poslovni broj Ovr- 2432/2009 koji se vodi protiv potonjeg kao ovršenika, slijedom čega traži da se ovrha na toj nekretnini (u naravi poslovni prostor) proglasi nedopuštenom.

5. U parnici po tužbi treće osobe radi proglašenja ovrhe nedopuštenom ovrhovoditelji i ovršenik kao tuženici imaju položaj jedinstvenih suparničara (čl. 201. Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP) što znači da se spor prema njima može riješiti samo na jednak način.

5.1. Iako se navodi II tuženika ne mogu smatrati priznanjem tužbenog zahtjeva, ipak se isti imaju cijeniti kao navodi kojim se dijelovi činjeničnih navoda tužbe priznaju. Naime, II tuženik izričito navodi da je točno da je on tužitelju prodao predmetu nekretninu, da je primio kupoprodajnu cijenu.

5.2. Međutim, kada parnične radnje poduzimaju jedinstveni suparničari tada za njih vrijede samo one koje su za njih sve povoljnije. Kako su za tuženike povoljnije radnje one koje dovode do odbijanja tužbenog, to se u ovom slučaju, nije moglo ni utvrđivati imaju li navodi II tuženika učinak priznanja tužbenog zahtjeva niti se moglo donijeti presudu na temelju priznanja.

6. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz dokumentacije u spisu:

- da je ovrha određena temeljem ovršne isprave, javnobilježničkog akta, javnog bilježnika Branka Jakića, broj OU-721/08 od dana 22.7.2008. godine,

- da iz tog akta proizlazi da je tužitelj temeljem ugovora o jednokratnom kreditu pozajmio od I tuženika iznos od 125.000,00 eura, a da je II tuženik (tada uz AK, prednika II tuženika), dozvolio da se kao osiguranje potraživanja I tuženika upiše založno pravo i na spornoj nekretnini, poslovnom prostoru, 44,78 m2;

-da je tome prethodio kupoprodajni ugovor kojim je tužitelj od II tuženika kupio spornu nekretninu, poslovnom prostoru od 44,78 m2;

-da je kupoprodajna cijena isplaćena putem ugovora o jednokratnom kreditu, koji je tužitelj realizirao kod I tuženika i da je svrha kredita upravo pribavljanje novca tužitelja za plaćanje kupoprodajne cijene II tuženiku;

-da je u trenutku zaključenja javnobilježničkog akta vlasnik nekretnine, poslovnog prostora od 44,78 m2 bio II tuženik;

-da je založeno pravo po javnobilježničkom aktu upisano 23.7.2008. godine;

-da je u trenutku pokretanja ovršnog postupka dana 15.9.2009. godine vlasnik sporne nekretnine u zemljišnim knjigama bio II tuženik;

-da je II tuženik tužitelju tabularnu ispravu izdao 26.1.2011. godine;

-da tužitelj svoje pravo vlasništva po tabularanoj ispravi pokušao upisati, ali je rješenjem ovog suda 29.3.2011. godine s prijedlogom odbijen, jer je u tom trenutku bila upisana zabilježba ovrhe pod poslovnim brojem Ovr-2432/2009;

7. Analizom svega navedenog pod 6. ovaj sud utvrđuje da se radilo o vrlo često i uobičajenom pravnom poslu prema kojem prvo tužitelj zaključuje kupoprodajni ugovor i prema kojem cijenu plaća putem kredita, što je jasno naznačeno u čl. 3 ugovora zaključenog između tužitelja i II tuženika.

7.1. Kreditor, ovdje I tuženik, uobičajeno zna da novac koji pozajmljuje tužitelju istome treba kako bi isplatio kupoprodajnu cijenu za nekretninu, što je ovdje također naznačeno, jer je u ugovoru o kreditu, ali i u uplatnicama, naznačeno da se krediti realizira tj. da se plaća kupoprodajna cijena za nekretninu.

7.2. Također je u ovakvoj vrsti posla uobičajeno da kreditor želi osigurati novac koji pozajmljuje i najčešće to radi na način da traži da se u njegovu korist osnuje založeno pravo na nekretnini koja je predmet kupoprodaje (7.). Upravo takav pravni slijed ima i ovaj, cjelokupni pravni posao, jer je I tuženik pozajmljeni iznos tužitelju osigurao zasnivanjem založnog prava na nekretnini koju je tužitelj kupovao i za koju kupnju je trebao od I tuženika novac pozajmiti.

7.3. Nadalje, pravno je jedino moguće da založni dužnik u trenutku pravnog posla pod 7.2. bude prodavatelj nekretnine, jer stvarno pravno raspolaganje pa i dozvolu upisa založnog prava može dati samo vlasnik nekretnine, što je bilo i u konkretnom slučaju, jer je sudionik javnobilježničkog akta bio i II tuženik.

8. Cjelokupni pravni posao opisan pod 7. -7.3. nije razlog da sud ovaj tužbeni zahtjev usvoji.

8.1. Činjenica da je svim strankama u ovom postupku bilo poznato da tužitelj kupuje nekretninu na kojoj se sada provodi ovrha ne može isključiti primjenu čl. 120. st. 1 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96 – u daljnjem tekstu ZV) prema kojoj se vlasništvo nekretnine na temelju pravnog posla stječe upisom u zemljišnu knjigu. Obzirom na činjenicu da je u zemljišnoj knjizi i nadalje kao vlasnik nekretnine koja je predmetom ovrhe upisan prodavatelj, II tuženik to proizlazi da tužitelj nije stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine. Naprotiv, kupoprodajni ugovor na koji se tužitelj poziva predstavlja samo pravnu osnovu (titulus) za stjecanje prava vlasništva, dok pak način (modus) stjecanja prava vlasništva predstavlja jedino upis u zemljišnu knjigu - a ovdje ta pretpostavka na strani tužitelja izostaje, odnosno tužitelj je za upisom svojeg prava zakasnio, jer ga je pokušao upisati kad to više temeljem odredbe čl. 79. OZ-a takav upis više nije moguć, jer je već bila upisana zabilježba ovrhe.

9. Zbog toga je tužbeni zahtjev koji se temelji na tužiteljevoj tvrdnji da je kupoprodajnim ugovorom zaključenim s II tuženikom stekao vlasništvo predmetne nekretnine potpuno neutemeljen.

10. Nadalje, točni su navodi tuženika tijekom postupka da se ovršni postupak vodi upravo temeljem založenog prava koje je I tuženik upisao radi osiguranja potraživanja kredita koji je dao tužitelju kako bi kupio nekretninu tj. zato što tužitelj svoje obveze po kreditu nije uredno podmirivao, I tuženik je kredit otkazao i dug namiruje u sudskom postupku na nekretnini na kojoj je svoje potraživanje osigurao.

10.1 U tom se kontekstu, iako nisu odlučni za ishod ovo spora, mogu i prihvatiti navodi II tuženika, da bi do ovršnog postupka došlo u svakom slučaju i da pri tome nije odlučeno tko je upisan kao vlasnik nekretnine, jer je ovršni postupak rezultat ne plaćanja od strane tužitelja pa da je tužitelj pravovremeno svoje pravo vlasništva upisao u zemljišne knjige tada bi tužitelj bio na poziciji ovršenika.

11. Nisu točne tvrdnje tužitelja da je I tuženik izdao brisovno očitovanje, koje se odnosi na brisanje založenog prava upisanom po javnobilježničkom aktu, OU-721/08, javnog bilježnika Branka Jakića.

11.1. Iz brisovnog očitovanja dana 16.1.2012. godine proizlazi da se isto odnosi na založna prava koja su upisana po drugim ispravama i drugim datumima, jedan od 3.9.2007. godina na 200.000,00 eura, a drugi na iznos od 183.000,00 eura od dana 7.5.2008. godine.

12. Dakle, tužitelj nije stekao pravo vlasništva na nekretnini niti ima brisovno očitovanje pa je zahtjev odbijen.

13. Imajući u vidu sve navedeno sud je kao nepotreban odbio prijedlog tužitelja za provođenje dokaza saslušanjem stranaka, a osobito cijeneći da činjenice odlučne za presuđenje proizlaze iz dokumentacije u spisu. Sadržaj javnobilježničkog akta je jasan i na okolnost zaključenja istoga sud nije našao potrebnim saslušavati javnog bilježnika.

13.1. Nije niti prihvaćen dokaz I tuženika da se provede vještačenje na okolnost duga tužitelja po ugovoru o kreditu, jer zbog te činjenice tužitelj nije upućen u ovršnom postupku na pokretanje ovog postupka.

14. Sud je tijekom postupka prihvatio prigovor tuženika i temeljem čl. 40. ZPP- a utvrdo vrijednost predmeta spora u iznos od 126.315,90 eura i pri tome imao u vidu da se radi o postavljenom deklaratornom zahtjevu, kojim se proglašava nedopuštenom ovrha tj. ovršni postupka koji se vodi radi potraživanja I tuženika u iznosu od 126.315,90 eura. Sud smatra da je u ovom slučaju kao mjerodavno za određivanje vrijednosti predmeta spora visina potraživanja iz ovrhe, dakle postupka kojeg se predlaže proglasiti nedopuštenim.

15. Odluka o troškovima tuženika temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a i odnosi se na troškove zastupanja tuženika putem odvjetnika.

15.1. I tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu, obrazloženog podneska 23.3.26. i zastupanja na roč. 14.1.26. i 28.4.26. po 1.902,00 eura (Tbr. 7/1, 9/1) i za roč. 17.3.26. 100,0 eura (Tbr. 9/5) ili ukupno 7.708,00 eura, što je uvećano za 1.927,00 eura PDV-a i daje trošak I tuženika u iznosu od 9.635,00 eura.

15.2. II tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu, obrazloženog podneska 7.10.24. i zastupanja na roč. 14.1.26. i 28.4.26. po 1.902,00 eura (Tbr. 7/1, 9/1) i za roč. 17.3.26. 100,0 eura (Tbr. 9/5) ili ukupno 7.708,00 eura, što je uvećano za 1.927,00 eura PDV-a i daje trošak I tuženika u iznosu od 9.635,00 eura.

15.3. II tuženiku nije priznat trošak sastava podneska od 6.3.2026. jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka, ponavljaju se već ranije iznesene tvrdnje i pravna shvaćana.

15.4. Na parnični trošak oba tuženika, a temeljem odredbe čl. 151. st. 3 ZPP-a, kamata teče od dana donošenja ove presude.

U Zagrebu, 25. svibnja 2026. godine

Sutkinja:

Romana Hukelj

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda Županijskom sudu.