REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] Ć 5

Poslovni broj: UsI-378/2026-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Misirača, u upravnom sporu tužitelja Maistra d. d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 25190869349, kojeg zastupa opunomoćenik ĆĆ, zaposlenik kod tužitelja, protiv tuženika Istarske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju, Odsjeka za drugostupanjski upravni postupak, Pula, Riva 8, OIB: 90017522601, radi komunalne naknade, 25. svibnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Istarske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju, Odsjeka za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-363-02/25-01/51, URBROJ: 2163- 18-09/5-26-3 od 29. siječnja 2026. i rješenja Općine Vrsar-Orsera, Jedinstvenog upravnog odjeka, KLASA: UP/I-363-03/25-01/151, URBROJ: 2163-40-01-03/31-25-1 od 8. listopada 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Općine Vrsar-Orsera, Jedinstvenog upravnog odjeka, KLASA: UP/I-363-03/25-01/151, URBROJ: 2163-40-01-03/31-25-1 od 8. listopada 2025., točkom 1. tužitelju se utvrđuje obveza plaćanja komunalne naknade i to za: AC Valkanela - Građevinsko zemljište koje služi u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti za period poslovanja manji od 6 mjeseci u k. o. [katastarska općina] na br. 1, 2, 3, 4, 5, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14/1, 14/2, 14/3, 15, 16, 18/1, 18/2, 19, 20, 21, 22, 23/1, 23/2, 24, 26, 27, 28, 29/1, 30, 31, 32, zona: I Zona, ukupne stvarne površine 370.966,78 m[2] , po cijeni od 0,1000 EUR/m[2] , u iznosu od 3.091,39 EUR mjesečno, odnosno 37.096,68 EUR godišnje; AC Valkanela - Poslovni prostor - Ugostiteljsko-turistička djelatnost za period poslovanja od 6 mjeseci na adresi [adresa], u k. o. [katastarska općina] na k. č. br. [katastarska čestica] , zona: 1 zona, ukupne korisne površine 22.565,45 m[2] , po cijeni od 2,0000 EUR/m , u iznosu od 3.760,91 EUR mjesečno, odnosno 45.130,92 EUR godišnje. Obveza plaćanja komunalne naknade počinje od 1. siječnja 2025. Ukupno mjesečni iznos komunalne naknade iznosi 6.852,30 EUR, odnosno 82.227,60 EUR godišnje. Točkom 2. je određeno da u skladu s točkom 1. ovog rješenja obvezniku će se počev od 1. siječnja 2025. dostavljati račun/uplatnicu za tekući mjesec bez dostave novog rješenja, osim ako se ne radi o izmjenama elemenata na temelju kojih je utvrđena visina obveze iz točke I. ovog rješenja. Točkom 3. je utvrđeno da je obvezan dužan naknadu iz točke 1. ovog rješenja uplatiti do 15. u mjesecu za tekući mjesec, na račun Poračuna Općine Vrsar - Orsera. Točkom 4. je utvrđeno da ukoliko obveznik ne izvrši obvezu plaćanja naknade iz točke 1. na način i u roku iz točke 3. ovog rješenja, da će se primijeniti propisi o prisilnoj naplati. U slučaju nepravovremenog plaćanja, na dospjelu a neplaćenu naknadu zaračunat će se zakonska zatezna kamata. Točkom 5. je utvrđeno da je obveznik komunalne dužan u roku 15 dana od nastanka obveze plaćanja komunalne naknade, promjene osobe obveznika, ili promjene drugih podataka bitnih za utvrđivanje obveze plaćanja komunalne naknade, isto prijaviti Jedinstvenom upravnom odjelu Općine Vrsar - Orsera. Točkom 6. je utvrđeno da žalba protiv ovog rješenja odgađa njegovo izvršenje.

2. Tuženik je rješenjem KLASA: UP/II-363-02/25-01/51, URBROJ: 2163-18- 09/5-26-3 od 29. siječnja 2026., odbio žalbu kao neosnovanu.

3. Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojom osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi da je pobijanim rješenjem tuženik propustio utvrditi ispravan obračun i visinu komunalne naknade za AC Valkanela i pogrešno primijenio odredbe Zakona o komunalnom gospodarstvu, a za koje da nije bilo zakonskih uvjeta, čime da je isto u cijelosti nezakonito. Ističe da su Prvostupanjskim rješenjem u obračun komunalne naknade za objekt AC Valkanela u 2025. uključene i gore navedene mobilne kućice, tj. mobilne kućice koje su također poništenim Prvostupanjskim rješenjem od 7. travnja 2025. bile uključene u obračun komunalne naknade. Tužitelj da je u svojoj žalbi na Prvostupanjsko rješenje, kao i u tijeku postupka, isticao da mobilne kućice nisu nekretnine odnosno poslovni prostori (već da je riječ o pokretnoj opremi za kampiranje), upirući u važeće propise iz kojih da jasno proizlazi da ne postoji osnova za ovakav obračun i utvrđenje komunalne naknade. Tužitelj ističe da navedene mobilne kućice nisu nekretnine odnosno poslovni prostori, već je riječ o pokretnoj opremi za kampiranje, a što potvrđuju i odredbe članka 14. stavci 6. i 7. Pravilnika o razvrstavanju i kategorizaciji ugostiteljskih objekata iz skupine kampovi („Narodne novine“ broj 120/19; dalje: Pravilnik), te odredbe članka 29. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti. Da nije riječ o građevini, da potvrđuje i zasebna glava citiranog Pravilnika čiji naslov glasi „2.7.2. Vrste, modul i kapacitet smještajnih jedinica u građevinama“, a koji uređuje takvu vrstu smještaja. Također, da bi se nešto smatralo poslovnim prostorom da je potrebno prethodno ispuniti uvjet zadovoljenja minimalnih tehničkih uvjeta za obavljanje djelatnosti. U konkretnom slučaju upravo rješenja koja se donose u postupcima kategorizacije ugostiteljskih objekata vrste kampa predstavljaju uvjet zadovoljenja minimalnih tehničkih uvjeta za obavljanje djelatnos ti, a u istima se jasno kao osnovne smještajne jedince u kampu naznačuju kamp mjesta i kamp parcele, a ne poslovni prostori. U protivnom, plaćanju komunalne naknade bi podlijegali i šatori, kamp prikolice (kamp kućica, karavan), autodomi (kamper), glamping kućice, glamping oprema i slično. Zakon o komunalnom gospodarstvu da ne definira pojam poslovnog prostora, pa samim time ne daje niti definiciju da se mobilne (pokretne) kućice smatraju poslovnim prostorom. Međutim, indikativna da je odredba članka 2. (stavci 2. do 4.) Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnoga prostora („Narodne novine“ broj 125/2011, 64/2015, 112/2018, 123/2024). Slijedom navedenoga, mobilna (pokretna) kućica da ne potpada u niti jednu gore navedenu kategoriju, pa da je ispravan zaključak tužitelja da se iste ne mogu smatrati poslovnim prostorom. S druge strane, kamp da je jedinstvena tehnološka cjelina, složena građevina kampa, što da je vidljivo iz same definicije iz odredbe članka 2. stavka 1. točke 6. Zakona o neprocijenjenom građevinskom zemljištu („Narodne novine“ broj 50/2020; dalje: ZNGZ). Mobilne (pokretne) kućice nisu ni građevine niti nekretnine za koje bi prema relevantnim propisima o građenju trebalo ishoditi posebnu građevinsku (uporabnu) dozvolu, pa posljedično tome, kako se ne radi o nekretninama, već o opremi za kampiranje, ne mogu biti n i predmetom posebnog plaćanja komunalne naknade. U konkretnom slučaju, za ispravan obračun komunalne naknade valjalo bi da se bruto površine navedenih mobilnih kućica uključe u građevinsko zemljište koje služi u poslovne svrhe AC Valkanela, kakva je praksa za objekte na području Općine Vrsar bila do 2023. Tužitelj upire na sudsku praksu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, izraženu u presudi pod poslovni broj Us-13313/2009-4 od 05. srpnja 2012., u kojoj sud u svome obrazloženju govori u prilog gore navedenim tvrdnjama: „U nastavku postupka tuženo tijelo imat će u vidu i odredbe Pravilnika o razvrstavanju, minimalnim uvjetima i kategorizaciji ugostiteljskih objekata kampova iz skupine „Kampovi i druge vrste ugostiteljskih objekata za smještaj“ (Narodne novine, broj 75/08.), kojima je jasno definirano da, između ostalih, pokretne kućice (mobilhome) predstavljaju pokretnu opremu za kampiranje, a ne nepokretne građevine (članak 4. i 5. Pravilnika), kakve ima u vidu Zakon o prostornom uređenju i gradnji.“ Na činjenicu da mobilne (pokretne) kućice nisu nekretnine upućuju i sljedeće presude: Presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-3333/2023-2 od 13. ožujka 2024.: „Dakle, iz citiranih zakonskih odredaba razvidno je da se Zakon o gradnji ne odnosi na pokretnu napravu/opremu, a time niti na pokretne kućice kao što su kontejneri, mobilhome i sl. (tako i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Usž-3670/16 od 23. veljače 2017.)“; Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-zpz 33/2019-5 od 13. ožujka 2024.: „Postavljanje mobilne kućice ne predstavlja zahvatu u prostoru za koji se izdaje lokacijska dozvola, obzirom niti jedan propis koji uređuje gradnju ne propisuje da postavljanje mobilne kućice predstavlja zahvat u prostoru, koji se ne smatra građenjem, a za koji se izdaje lokacijska dozvola (tako i ovaj sud u presudi poslovni broj U-zpz 20/2019-7 od 16. siječnja 2024.)“. Nadalje, tužitelj upućuje i na mišljenje Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, KLASA: 360-01/11-02/83, URBROJ: 531-01-11-2 od 06. travnja 2011., u kojem stoji: „Dakle, slijedom navedenog, mišljenja smo da predmetni „prototip mobilne kućice“ kada se postavi na određeno mjesto predstavlja građevinu, neovisno i o činjenici što ista nije povezana na infrastrukturu, te je za istu sukladno ZPUG-u, potrebno ishoditi odgovarajući akt kojim se odobrava građenje. Navedeno se, naravno, ne odnosi na slučajeve u kojima se „mobilna kuća“, postavlja u kampu, tj. na prostoru koji je namijenjen privremenom postavljanju takvih i sličnih sklopova.“ .Tužitelj u nastavku dodatno argumentira svoj stav da gore navedene mobilne (pokretne) kućice nisu nekretnine/poslovni prostori. Osim što predstavljaju pokretnu opremu za kampiranje, mobilne (pokretne) kućice da su po svojoj naravi vozila i svaka mobilna kućica (vozilo) ima pripadajući broj šasije - VIN (eng. Vehicle Identification Number). Mobilna kućica (vozilo) oslonjena je na tlo putem kotača, što je razvidno na priloženim fotografijama Zapisnika o uviđaju provedenom 30. rujna 2024. te ni na koji način da nije čvrsto vezana za tlo. Također, mobilna kućica nije konstruktorski povezana s terasom ili drugom pomoćnom građevinom, a povremeno, za vrijeme smještaja i po potrebi koriste se instalacije kampa na koje se priključuju na fleksibilan montažno-demontažan način. Tužitelj ukazuje da je nizom odredbi Zakona o komunalnom gospodarstvu (članci 92., 93., 94. i 97.) propisano da se komunalna naknada plaća za nekretnine i ističe da u pozitivnim propisima ne postoji pravna osnova za obračun i utvrđenje komunalne naknade za gore navedene mobilne (pokretne) kućice, već se u ovom slučaju plaća komunalna naknada za kamp kao ugostiteljski objekt (kakva je praksa za objekte na području Općine Vrsar bila i do sada). Tužitelj osobito osporava dio iz obrazloženja pobijanog rješenja u kojem je drugostupanjsko tijelo – tuženik naveo: „Vezano za žalbene navode žalitelja kojima osporava da su mobilne kućice poslovni prostor, građevine ili nekretnine, odnosno smatra da se za mobilne kućice ne plaća komunalna naknada, te navodi odredbe pozitivnih propisa i sudsku praksu u prilog iznijetih žalbenih navoda, ovo drugostupanjsko tijelo ukazuje da u ovom postupku mobilne kućice kao poslovni prostor za koji se plaća komunalna naknada treba promatrati prvenstveno i isključivo u smislu odredbi Zakona o komunalnom gospodarstvu.“ Drugostupanjsko tijelo, a na tom tragu da odlučuje i prvostupanjsko tijelo, pri rješavanju ovog pitanja zanemaruje širu sliku postojanja propisa koji reguliraju ugostiteljsko-turističku djelatnost. Drugostupanjsko tijelo prilagođeno tumači obvezu plaćanja komunalne naknade za mobilne (pokretne) kućice i u ovom konkretnom slučaju primjenjuje odredbe Zakona o komunalnom gospodarstvu, a pritom zanemaruje propise koji reguliraju odnosno definiraju upravo ono što mobilna kućica jest. Ovakvim postupanjem nadležnih tijela da su povrijeđena osnovna načela upravnog postupka, a to je načelo zakonitosti i načelo razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa iz č l. 6. st. 2. ZUP-a. Zaključno, tužitelj ponovno ukazuje na sljedeće: - nizom odredbi Zakona o komunalnom gospodarstvu (članci 92., 93., 94. i 97.) propisano je da se komunalna naknada plaća za nekretnine, a s obzirom na to da mobilhomovi nisu nekretnine, već je riječ o pokretnoj opremi za kampiranje, tužitelj smatra da u pozitivnim propisima ne postoji osnova za obračun i utvrđenje komunalne naknade za gore navedene mobilne (pokretne) kućice, već se u ovom slučaju plaća komunalna naknada za kamp kao ugostiteljski objekt, kakva je praksa za objekte na području Općine Vrsar bila i do 2023.; - gore navedene mobilne (pokretne) kućice nisu trajno spojene na komunalnu infrastrukturu, već je sam kamp kao složena građevina spojen na komunalnu infrastrukturu, a mobilne (pokretne) kućice se povremeno, za vrijeme smještaja i po potrebi koriste instalacijama kampa, na koje su priključene na fleksibilan montažno- demontažan način, što je vidljivo iz priloženih fotografija (na opisani način se na instalacije kampa po dolasku u kamp spajaju npr. i kamperi, korisnici sa šatorima, kamp-prikolicama i sl.); - sukladno Zakonu o komunalnom gospodarstvu, komunalna naknada plaća se za nekretnine, a tužitelj je nedvojbeno dokazao da gore navedene (predmetne) mobilne (pokretne) kućice nisu nekretnine, tj. poslovni prostori, već su gore navedene (predmetne) mobilne (pokretne) kućice postavljene unutar složene građevine kampa, tj. na prostoru koji je namijenjen privremenom postavljanju takvih i sličnih sklopova i koji (dakle kamp) kao takav predstavlja složenu građevinu/nekretninu. Stoga, ukoliko neki objekt koji je postavljen unutar kampa nije nekretnina, kao što to npr. nisu kamperi ili gore navedene (predmetne) mobilne (pokretne) kućice, takav objekt ne može biti ni predmetom posebnog plaćanja komunalne naknade, već se komunalna naknada plaća za složenu građevinu kampa koji tužitelju služi za obavljanje njegove registrirane djelatnosti; - terase koje su navedene u tijeku postupka utvrđivanja obveze plaćanja komunalne naknade u 2024. godini za objekte na području Općine Vrsar (npr. u obrazloženju Prvostupanjskog rješenja od 08.11.2024. koje je oglašeno ništavim), citirano: „…s pripadajućom vanjskom natkrivenom terasom…“, čak i da su konstruktorski povezane s gore navedenim (predmetnim) mobilnim (pokretnim) kućicama (a što s obzirom na sve gore navedeno nisu), ne bi se mogle smatrati pomoćnim građevinama koje su u funkciji neke osnovne zgrade, tj. ne bi se mogle smatrati pripadajućom vanjskom terasom gore navedenim (predmetnim) mobilnim (pokretnim) kućicama i biti predmetom posebnog plaćanja komunalne naknade, upravo iz razloga što je u ovom slučaju tužitelj nedvojbeno dokazao da gore navedene (predmetne) mobilne (pokretne) kućice nisu nekretnine, tj. poslovni prostori za koje postoji akt kojim se odobrava njihovo građenje, pa stoga kako navedene (predmetne) mobilne (pokretne) kućice nisu nekretnine za koji postoji akt kojim se odobrava njihovo građenje ne mogu biti niti zgrada koja je osnovna nekoj pomoćnoj građevini, u ovom slučaju navedenim terasama. Slijedom gore navedenoga, a pravilnim utvrđenjem činjeničnog stanja i pravilnom primjenom zakona, gore navedene neto površine za mobilne kućice da se ne bi trebale uključiti u poslovne prostore prilikom određivanja komunalne naknade za objekt AC Valkanela, već bi se prilikom određivanja komunalne naknade za AC Valkanela gore navedene bruto površine za mobilne kućice trebale uključiti u građevinsko zemljište koje služi u poslovne svrhe AC Valkanela, čime bi ukupni iznos komunalne naknade za AC Valkanela bio znatno manji od ukupnog iznosa komunalne naknade utvrđenog Prvostupanjskim rješenjem, a koje da je drugostupanjsko tijelo potvrdilo i kojim su povrijeđena prava, odnosno pravni interesi tužitelja. Podredno, a u cilju razjašnjavanja da tužitelj ni na koji način ne izbjegava svoju zakonsku obvezu plaćanja nespornog dijela komunalne naknade za objekt AC Valkanela, tužitelj je predložio prvostupanjskom tijelu da na odgovarajući način (npr. sklapanjem nagodbe ili zamjenom pobijanog Rješenja na temelju čl. 113. st. 5. ZUP-a, a na bazi podataka dostavljenih uz žalbu Maistre d. d. protiv Rješenja o visini i načinu plaćanja komunalne naknade, KLASA: UP/I 363-03/25-01/23, URBROJ: 2163-40-01-03/31-25-1 od 31.01.2025. godine) s tužiteljem uredi pitanje plaćanje komunalne naknade za objekt AC Valkanela u 2025. u odnosu na nesporni dio prema praksi kakva je za objekte na području Općine Vrsar bila do sada, te predlaže da se poništi rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da ostaje pri svojim navodima iz osporavanog rješenja.

5. U sporu je održana rasprava 18. svibnja 2026. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika , te je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24, 39/26, dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

6. Opunomoćenik tužitelja je ustrajao kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva i ističe da je tuženik propustio utvrditi ispravan obračun i visinu komunalne naknade za AC Valkanela i da je pogrešno primijenio odredbe Zakona o komunalnom gospodarstvu, a za koje da nije zakonskih uvjeta, čime da je pobijano rješenje u cijelosti nezakonito. Tužitelj da je u tijeku postupka jasno argumentirao (pozvao se na relevantne odredbe i sudsku praksu) da predmetne mobilne kućice, koje su uključene u obračun komunalne naknade za AC Valkanela, nisu nekretnine, odnosno poslovni prostori, već da je riječ o pokretnoj opremi za kampiranje, slijedom čega u pozitivnim propisima da ne postoji osnova za obračun i utvrđenje komunalna naknade za predmetne mobilne kućice. Slijedom svega predlaže da Sud donese presudu kojom će se poništiti pobijano rješenje tuženika, te prvostupanjsko rješenje Općine Vrsar.

7. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovoga upravnog spora te u spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

9. Odlukom članka 92. stavak 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine" broj: 68/18, 110/18, 32/20, 145/24, dalje: Zakon), propisano je da se komunalna naknada plaća za: 1. stambeni prostor, 2. garažni prostor, 3. poslovni prostor, 4. građevinsko zemljište koje služi obavljanju poslovne djelatnosti, 5. neizgrađeno građevinsko zemljište.

10. Odredbom članka 93. stavak 1. Zakon, propisano je da komunalnu naknadu plaća vlasnik odnosno korisnik nekretnine iz članka 92. stavka 1. ovoga Zakona.

11. Odredbom članka 94. Zakona, propisano je da je obveznik plaćanja komunalne naknade dužan u roku od 15 dana od dana nastanka obveze plaćanja komunalne naknade, promjene osobe obveznika ili promjene drugih podataka bitnih za utvrđivanje obveze plaćanja komunalne naknade prijaviti upravnom tijelu nastanak te obveze odnosno promjenu tih podataka (stavak 2.). Pod drugim podacima bitnim za utvrđivanje obveze plaćanja komunalne naknade iz stavka 2. ovoga članka smatra se promjena obračunske površine nekretnine ili promjena namjene nekretnine (stavak 3.).

12. Odredbom članka 95. stavak 1. točka 3. Zakona, propisano je da predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave donosi odluku o komunalnoj naknadi kojom se određuje 3. koeficijent namjene (Kn) za nekretnine za koje se plaća komunalna naknada.

13. Odredbom članka 97. Zakona, propisano je da Koeficijent namjene (Kn) ovisno o vrsti nekretnine i djelatnosti koja se obavlja iznosi za: 1. stambeni prostor 1,00, 2. stambeni i poslovni prostor koji koriste neprofitne udruge građana 1,00, 3. garažni prostor 1,00, 4. poslovni prostor koji služi za proizvodne djelatnosti ne može biti manji od 1,00 ni veći od 5,00, 5. poslovni prostor koji služi za djelatnosti koje nisu proizvodne ne može biti manji od 1,00 ni veći od 10,00, 6. građevinsko zemljište koje služi obavljanju poslovne djelatnosti može biti najviše 10% koeficijenta namjene koji je određen za poslovni prostor, 7. neizgrađeno građevinsko zemljište 0,05 (stavak 1.). Za poslovni prostor i građevinsko zemljište koje služi obavljanju poslovne djelatnost i, kad se poslovna djelatnost ne obavlja više od šest mjeseci u kalendarskoj godini, koeficijent namjene umanjuje se za 50%, ali ne može biti manji od koeficijenta namjene za stambeni prostor odnosno za neizgrađeno građevinsko zemljište (stavak 2.).

14. Odredbom članka 99. Zakona, propisano je da se komunalna naknada obračunava se po četvornome metru (m²) površine nekretnine za koju se utvrđuje obveza plaćanja komunalne naknade, i to za: 1. stambeni, poslovni i garažni prostor po jedinici korisne površine koja se utvrđuje na način propisan Uredbom o uv jetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine (»Narodne novine«, br. 40/97.), 2. građevinsko zemljište koje služi obavljanju poslovne djelatnosti i neizgrađeno građevinsko zemljište po jedinici stvarne površine (stavak 1.). Iznos komunalne naknade po četvornome metru (m²) površine nekretnine utvrđuje se množenjem koeficijenta zone (Kz), koeficijenta namjene (Kn) i vrijednosti boda komunalne naknade (B) (stavak 2.).

15. Dakle, u ovoj stvari je sporno da li je ovdje tužitelj obveznik plaćanja komunalne naknade za predmetne nekretnine, odnosno mobilne kućice. Uzimajući u obzir predmetnih nekretnina kvadraturu i planirani period poslovanja objekta u 2025., utvrđena je obveza komunalne naknade u 2025. u godišnjem iznosu od 82.227,60 eura. Tako određena komunalna naknada manja je od 1,5% ukupnog godišnjeg prihoda iz prethodne godine ostvarenog u navedenom objektu na području Općine.

16. Tužitelj u žalbi neosnovano ustraje u navodima da se ovdje ne radi o poslovnom prostoru već o pokretnim kućicama koja predstavljaju pokretnu imovinu. Upravni sudovi u Republici Hrvatskoj zauzeli su čvrsto stajalište da se za mobilne kućice smještene u kampovima, koje služe pružanju ugostiteljskih usluga smještaja, mora plaćati komunalna naknada. Sudska praksa takve objekte kategorizira kao poslovni prostor, neovisno o njihovoj mobilnosti ili načinu povezanosti s tlom, pod uvjetom da su ispunjeni zakonski kriteriji komunalne opremljenosti naselja. Ovako stajalište proizlazi i iz presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-236/2024-2 od 27. veljače 2024., Usž-1501/21-2 od 11. lipnja 2021., Usž- 2976/2025-2 od 10. prosinca 2025.

17. Dakle, sama namjena objekta određuje obvezu plaćanja i budući da mobilne kućice u kampovima služe za obavljanje gospodarske djelatnosti (smještaj turista), one se tretiraju kao poslovni prostor. Da bi se komunalna naknada mogla zakonito naplatiti, područje na kojem se mobilne kućice nalaze mora ispunjavati kumulativne uvjete iz Zakona o komunalnom gospodarstvu (pristupna cesta, javna rasvjeta, niskonaponska mreža i voda), što je u konkretnom slučaju ispunjeno. Nije nužno da infrastruktura prolazi neposredno uz samu mobilnu kućicu ili česticu, već se gleda opremljenost naselja kao cjeline.

18. Što se tiče navoda tužitelja koji se odnose na pripadajuće terase, u pravu je tuženik kada navodi da je za terase koje su natkrivene i sastavni su dio mobilnih kućica utvrđena korisna (neto) površina, a prema Uredbi o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine („Narodne novine” br. 40/97) za obračun površine po jedinici korisne površine za natkrivene terase da se primjenjuje koeficijent 0,50 (primjena norme HRN IJ.C2 100). Predmetne terase se smatraju sastavnim dijelom mobilnih kućica što je vidljivo i iz fotografija samih mobilnih kućica u kampu [adresa], pa su stoga navedeni prigovori neosnovani.

19. Slijedom navedenoga, Sud je ocijenio da je tuženik osnovano odbio žalbu tužitelja, pa je stoga osporeno rješenje tuženika ocijenio zakonitim i pravilnim te je na temelju odredbe članka 116. stavak 1. ZUS-a, tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

20. Odluka o troškovima spora temelji se na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS- a kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.

U Rijeci 25. svibnja 2026.

Sutkinja

Danica Vučinić, dipl. iur.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (4 primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

Dostaviti:

- tužitelju Maistra d. d., sa sjedištem u [adresa]

- tuženiku Istarskoj županiji, Upravnom odjelu za prostorno uređenje i gradnju, Odsjeku za drugostupanjski upravni postupak, Pula, Riva 8